srijeda, 20.09.2006.

Nekoć davno, tu je bilo nešto lijepo

I tako, okruženi našom pješčanom plažom s divnim, toplim morem, hrpom bazena i tobogana, ićem i pićem, razmišljasmo kamo da odemo na izlet, a da vožnja ne bude preduga, jer nismo znali kako bi naše nasljednice reagirale na previše vremena u nekom pregrijanom busu te dobili informaciju da se tek par kilometara od našeg hotela nalazi mjesto Hammam Lif, koje osim prve riječi u nazivu nema ništa zajedničko s poznatim ljetovalištem Hammametom, za koje ste vjerojatno čuli.

Do spomenutog Hammam Lifa može se doći vlakom, što je izuzetno povoljan način putovanja Tunisom, no s obzirom na naše potomstvo, nismo bili spremni na tu avanturu, pa smo se odlučili za taksi. Budući da u Tunisu rijetko koji taksist uključuje taksimetar, za cijenu se vožnje potrebno dogovoriti unaprijed. Uglavnom, riječ je o cjenkanju poput svakog drugog - on kaže jednu cijenu, vi drugu, osjetno nižu od njegove, onda on zajauče da je to puno premalo i da ga želite uništiti, pa predloži nešto novo, pa vi, pa opet on, pa opet vi i tako se nađete oko sredine ili bliže onom članu cjenkalačke ekspedicije koji ima bolje živce i više iskustva. U hotelu su nam rekli da vožnja do Hammam Lifa ne smije koštati više od pet dinara, pa smo se pripremili platiti točno toliko i ni dinara više. Naravno, početna cijena našeg vozača bila je punih dvanaest i nije htio ići ispod deset sve dok mu jasno i glasno nismo rekli da znamo da vožnja ne smije koštati više od pet. Tada je popustio i u sekundi smo bili u njegovom autu.

O Hammam Lifu smo čuli lijepe stvari: riječ je, navodno, o slikovitom malom gradu lijepe plaže i živahnih trgovačkih ulica. Već sam se vidjela kako šećem ušminkanom pješačkom zonom između uobičajenih štandova s drangulijama te naposlijetku pijem kavicu na nekoj divnoj terasi uz more.

Međutim.

Dobro je da sam dijete socijalizma i onih poznatih NNNI, odnosno ništa nas ne smije iznenaditi akcija, pa me zaista malo toga može iznenaditi. Kad smo izašli iz taksija, slika iz moje glave raspukla se poput balona od sapunice kakve je starija nasljednica s puno žara i strasti cijeli taj dan radosno puhala. Dočekalo nas je pohabano mjestašce prljavih ulica, kuća raspadnutih pročelja, a bome i dobrim dijelom praznih, napuštenih. Prema vrsti arhitekture činilo se da je tu nekad cvao turizam, jer je napuštenih zgrada bilo i na samoj rivi, iza njihovih praznih zidova okupljale su se mačke, a po tamnijim dijelovima žbuke vidjeli su se tragovi natpisa hotel. Jedna od dominirajućih ogromnih napuštenih zgrada bila je, ako je natpisu vjerovati, kazino iliti kockalište.


Ovo je prvo što smo susreli prilikom izlaska iz taksija:




Ulice su zaista prepune trgovina u kojima se nudi doslovce sve - od lažiranih torbica najpoznatijih svjetskih marki, preko nogometnih dresova (čini mi se da su oni zapravo najpopularniji od svega što se nudi) do domaćih proizvoda poput keramike ili začina.






Naišli smo i na popriličan broj trgovina živežnim namirnicama, pogotovo mesa, a najzanimljivije je što sve one, osim klasičnog mesa na kakvo smo navikli, prodaju i žive koke, pa ako si ju želite malo prihraniti u dvorištu i krknuti koju minuticu prije kuhanja juhe, da vam bude skroz friška, be my guest.




Plaža je bila nevjerojatno prazna. Na prvi bih pogled rekla da to nije neobično, budući da Hammam Lif ni po čemu ne odaje dojam da uopće želi biti turističko mjesto, no zanimljivo je da su čak i na toj posve praznoj plaži uredno složene stolice tamošnjeg kafića ispod zgodnih malih suncobrana, a nekoliko desetaka metara dalje nalazi se najtužnijeizgledajući dječji park kojeg sam ikada vidjela, okružen žicom kako se valjda neko dijete ne bi, ne plativši ulaznicu, prešvercalo na te zastarjele tobogane i ljuljačke koje su ionako više podsjećale na inkvizicijske sprave za mučenje koje je netko slučajno obojao živim bojama nego sprave namijenjene igranju. Gospoda koja su uporno i strpljivo stajala na šanku kafića i na ulazu u to igralište djelovala su poput najoptimističnijih ljudi na svijetu: iako na plaži nije bilo nikoga, zaista nikoga, oni ne samo da su se nadali da će im netko doći, nego i da će koristiti baš njihovu uslugu. Sad se ja malo zezam, ali u biti su bili dosta dirljivi.






I, konačno, nemojte misliti da u Hammam Lifu nema i pogleda na lijepe stvari, pa ću za ovaj put s njima i završiti. U zgradi s donje slike snimala se prije nekih pet-šest godina i jedna epizoda Poirota, vjerovali ili ne. A i nama je bilo sasvim dobro. Ipak smo našli sjenovito mjesto na kojem smo popili kavu, prošetali smo se, nismo kupili kokoš, ali je zato nasljednica dobila već spomenutu sapunicu za balone i bili smo svi sretni i zadovoljni.






Uskoro stiže i konačni dio tuniske trilogije.

Oznake: Tunis, Hammam Lif

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30