utorak, 28.11.2006.

Zavjese i šlape

Ne znam jeste li skužili u kojoj smo mjeri zatrpani stvarima? Za svaku fuckin' sitnu radnju koju želimo, trebamo ili moramo napraviti u životu postoji poseban predmet, namijenjen baš njoj. Nekad su naše bake imale pet lonaca različitih veličina i dvije tavice, veliku i malu, i s njima su stvarale kulinarska čuda, uspijevale su cijeloj obitelji pripremiti nešto toplo za doručak, zatim ručak koji se sastojao od predjela, glavnog jela i deserta, pa onda opet nešto toplo za večeru, a o svečanim blagdanskim bakanalijama da ni ne pričam. A mi danas imamo lonček za ovo, rajnglicu za ono, dvadeset i tri različite vrste tava, te za one s malo ulja, te za bezmasnu pripremu, te za palačinke, te za kestene, te za puno ulja, te duboke, te plitke, te zelene, te žute, a objektivno stignemo ispeći jaja na oko, ako i to. Mužić, na primjer, iz samo njemu znanih razloga odbija kuhati jaja u običnom lončiću, kojeg iz dna duše prezire, pa nam je kupio električno kuhalo za jaja i sad smo tak' super da se sve praši. Dok je moja baka, koja je svakodnevno kuhala vrhunske juhe, najobičnijom žlicom s njih micala višak masnoće, mi - a bolje je da ne priznam koliko uopće kuhamo juhu - doma imamo posebnu, dijaboličnoizgledajuću posudu za odvajanje masnoće. Nije niš puno djelotvornija od najobičnije žlice, ali mužić je bio sretan kad ju je kupovao, pa je time valjda otplaćen barem dio njezine funkcije. Nekad smo imali duboke tanjure za juhu, plitke za glavno jelo i male za desert. Danas nema pristojno postavljenog stola bez onih ogromnih tanjura koji služe kao podloga svemu, a naravno da razlikujemo i posudice za kineske juhe, ogromne duboke tanjure za talijanska jela od tjestenine, velike plitke tanjure širokog promjera za pizzu, zdjelice za japanske umake u koje umačemo maki, tacne za sushi koje bome nisu identične tacnama za kanape-sendviče, i tako dalje, da ne nabrajam.

A knjige? A igračke? A raznorazni legalno-ilegalni nosači zvuka i slike, originalni, kupljeni, preprženi, skinuti s neta i besramno ukradeni? Pa tek fotografije... Prije dvadesetak godina na dvotjedno smo putovanje u neki od najatraktivnijih europskih gradova nosili fotić i dva filma s trideset i šest snimaka, tu i tamo bismo ispucali neku spontanu fotku, tu i tamo bismo se namjestili ispred nekog pozelenjelog spomenika lokalnog junaka s golubljom kakicom na nosu, a tu i tamo bismo duboko udahnuli i što mirnijom rukom nastojali uslikati nekakvu zgradu, ptice u letu, oblake u predvečerju ili nešto deseto. I, gle čuda, većina je slika obično bila sasvim prihvatljive kvalitete, tu i tamo bi koja bila neuspjela, ali po povratku kući lijepo bismo ih odnijeli razvijati, pa bismo ili dobili one male smiješne mekane besplatne albume ili bismo si fino kupili svoje, pa složili slike, pa na korice napisali gdje smo bili i kad, pa ih s puno gušta redovito pregledavali, maštajući o tome kako ćemo ponovno otputovati na isto mjesto... Ili, u jednako stvarnoj varijanti, proklinjući aviokompaniju koja nam je izgubila kofere, lokalne trgovce koji su nas opljačkali kad smo kupovali suvenire i prljave kafiće s pićima bezobrazno visokih cijena. Whatever. Danas uglavnom imamo digitalce, ispaljujemo desetke fotki odjednom, spremamo ih na komp, kad se sjetimo prepržimo na cd ili dvd, dajemo ih razvijati otprilike jednom u tri godine i to samo malo bolje organizirani pojedinci koji vole red. Nije rijetkost da nijedna fotka u cijeloj seriji od trideset komada jednostavno ne valja ili da razni virusi naprave havariju na kompjutoru prije negoli se u svojoj komociji i razmaženosti udostojimo napraviti još jednu kopiju dragih nam uspomena.

Sjećate li se svog djetinjstva? Pripadate li uobičajenoj srednjoj klasi a la socijalizam i samoupravljanje i još ste pritom žensko, velika je vjerojatnost da ste barem dvije godine žicali roditelje da vam kupe vašu prvu Barbiku. Što sam ono rekla, prvu? Uvažite ispriku, malo sam se zaletjela. Htjedoh reći jedinu. Ako ste imali bogate rođake koji su vas jako voljeli i prilikom darivanja bili široke ruke, možda ste imali i koju originalnu haljinu za to plastično čudo; inače ste ovisili o dobroj volji i krojačkim sposobnostima svoje mame, bake ili neke druge priručne švelje. Današnja djeca preziru Barbike, jer one su preobičan poklon. Dobro izvježbanim okicama skeniraju oblik zamotuljka i čim skuže što je unutra, prestaje im biti interesantan. Barbika imaju na desetke i nikad ne znaju gdje su im sve. Haljine, cipele, perike i ostale stvari koje smo mi nekad pobožno čuvali i napamet im znali brojčano stanje, danas se pronalaze u odvodima za kanalizaciju i sličnim pitoresknim lokacijama u stanu.

Uglavnom, imali smo manje stvari, teže dolazili do njih i više smo ih cijenili, mazili i pazili. Danas je došlo do hiperprodukcije svega, cijene padaju, stvari se prodaju na redovnim i posebnim ponudama, na sezonskim rasprodajama, u paketima plati dva, uzmi tri i nek' te voda nosi, u finim trgovinama, otmjenim malim buticima, ulaštenim shopping-centrima, špelunkicama po dvorištima zapuštenih predgrađa i na uličnim štandovima. Prodaju se kod šanera i preko neta. Prodaju se nove, navodno nove, rabljene, upotrijebljene i zloupotrijebljene. Skupe i jeftine. S popustom i bez njega. S listama čekanja ili uz glasne uzvike još malo pa nestalo.

Ok, živim u trgovačkoj četvrti. Subotnji izlazak iz kuće više sliči kamikaza-misiji nekog nespretnog, klempavog samoubojice nego ugodnoj šetnji, jerbo vas rijeka ljudi nosi lijevo-desno, a sve u potrazi za najpovoljnijom ponudom ili pak bacajući se na sirote studentice koje dijele besplatne uzorke gotove juhe, novog jogurta s nekim umjetnim smećem koje glumi voće ili već nekog revolucionarnog, svijetomijenjajućeg proizvoda. I tak, navikla sam se i na gužve i na trgovine i na ponude i na stalno mijenjanje izloga, ali svejedno postoji u mom susjedstvu jedna trgovina nad kojom se redovno zamislim.

Riječ je o prodavaonici finih stvari za kuću, od tanjura, čaša i vaza do zavjesa, jastučića i onih iritantnih điđa koje samo skupljaju prašinu, a koje vam redovno poklanjaju ljudi koji vas otvoreno mrze i ne libe vam se to pokazati. Kaj se događa u toj trgovini? Pa ovak', osim što stalno i uvijek, bez obzira na godišnje doba ili blagdane, nude standardne stvari u standardnim bojama, tj. u nevjerojatno velikom izboru od bijele do crne i natrag, stvari u toj trgovini redovno se mijenjaju i sezonski. Tako ćete u proljeće u barem jednom izlogu vidjeti sve za svoju kuhinju u narančasto-žuto-svijetlozelenom tonu, s motivom jaglaca ili tulipana. Ljeti su tu pak zagasitonarančastocrveni tonovi ili pak bijelo-tamnoplavo-tamnozeleni mediteranski uzorci. Početkom jeseni, naravno, bundeve, grožđe, zreli plodovi svega i svačega koji se njišu s grana i bla bla. Pred Božić je sve crveno-zlatno-tamnozeleno ili pak srebrno s tamnoplavim, jako svjetlucavo i jako svečano. Ostatak zime bijelo sa svijetloplavim pahuljicama. I sve, ponavljam, sve je usklađeno u istom stilu. Tanjuri. Podlošci za jelo. Nekoliko slojeva stolnjaka, nadstolnjaka, platnenih salveta, beštek, svijećnjaci, svijeće, prsteni za salvete, pregače, krpe za suđe, sjenilo stajaće svjetiljke, luster, naslonjač i sofa (ne zezam se), zastori koji vise u barem nekoliko nizova, a na podu su, uz kutiju za časopise s istim motivom, diskretno nabačene papuče iz iste serije, dok s druge strane ovog idiličnog interijera stoji torba za boce u istim bojama. I nemojte zaboraviti da je riječ o vrhunskim proizvođačima, onima kod kojih jedan tanjur, a ne cijeli set, košta od trideset eura nadalje. O cijenama namještaja i drugih većih stvari odbijam i zucnuti.

Za poludit'.

Pa se ja sad pitam sljedeće. Ima li itko normalan tko si tako uredi sobu, sve u istom stilu? Koliko love za to moraš imati i koliko dugo takvo uređenje traje? Sezonu, dvije? Je l' se to mora redovno mijenjati? Mislim, nije baš neka fora imati optimistično-histerično-narančaste jaglace po cijeloj sobi, a vani je tužno da tužnije nemre bit' i zaista nije bio blesav onaj koji se sjetio da se po toj kiši, jadu i čemeru bolje zatvoriti u tamnosmeđu sobu sa zlatnim detaljima nego u, recimo, jarko zelene ptičice koje pjevuše sa svijetloplavih zidova. Uostalom, one su vas i bacile u depresiju samo nekoliko mjeseci ranije.

Kaj mi je još čudno. Recimo da imate tako dobro, tip-top uređenu barem jednu prostoriju u stanu. Recimo da vam je to onda i nekakva reprezentativna soba kojom se hvalite svojim nesretnim gostima. Je l' se i vi sezonski odijevate da ne bi odudarali od interijera i, ako je odgovor pozitivan, događa li vam se da vas gosti zamijene za neku egzotičnu pepeljaru, pa vam otresu cigaretu na dlan? Ako se pak ne uskladite s prostorom, niste li jednostavno šaka u oko, višak i gruba stilska smetnja u svom vlastitom stanu?

A kaj je s gostima? Znate one pozivnice za finjaka događaje: molimo da dođete u svečanoj toaleti: dame u večernjim haljinama, gospoda u smokingu. Što vi pišete u svoje pozivnice, ove godine samo u znaku visibaba, prosim lepo, inače bute odudarali od zidova i tanjura. I što ako se koji gost drzne ne poštivati dress-code, izbacite li ga van psima ili mu velikodušno dozvolite da podijeli s vama svečane trenutke u vašem toplom domu, spominjući mu povremeno da narušava svetu harmoniju boja koja vas je toliko koštala?

I, konačno, dozvolite mi da dotaknem posljednju tajnu stalnomijenjajućeg izloga: torbu za boce. Ok, nekad smo išli u trgovinu opremljeni najlonskim vrećicama, pa se netko sjetio napraviti platnene. Pa one plastične nosiljke za boce. Pa kolica u koja su najprije bakice, a zatim i svi drugi, počeli naguravati svoj ulov, jerbo je lakše vući ili gurati, nego nositi. Ali, u zadnje vrijeme su se pojavile prekrasno izrađene, raznobojne platnene torbe za boce, komada šest. Pa se pitam, mijenjaju li se i one sezonski? Predstavlja li modni grijeh izaći iz kuće u skladno iskombiniranoj odjeći s torbom za boce čija je boja sasvim različita? Podrazumijeva li se da svaka pristojna individua ima nekoliko takvih torbi, koje usklađuje uz ostatak svoje prispodobe? I, imajući na umu da je gotovo svaka stvar koju natandrčimo na sebe barem neki oblik fashion statementa, što nam poručuje boja ili motiv naše sasvim osobne torbe za boce, ovo mi je jedina torba i boli me briga kako izgledam ili evo, upravo ovako ove sezone izgleda moja blagovaonica. I da li je potrebno, kad već postoje, uskladiti torbu sa šlapama, pa izaći u trgovinu glumeći rastresenog intelektualca pritisnutog rokovima za predaju najnovijeg romana, ali usklađenog aksesoara i je li modno i stilski prihvatljivo pritom se ogrnuti zavjesom prikladne boje?

Mislim, kad već postoji.

utorak, 07.11.2006.

Virtualna trač partija

Nedavno sam dobila link na jedan novootvoreni blog koji je, i prema nazivu i prema adresi sudeći, trebao biti posvećen sasvim specifičnoj i usko specijaliziranoj temi, koju je autorica u prvom postu i sama najavila. Međutim, kako bi bolje objasnila svoje stavove, a i zbog, kako sama kaže, potrebe da istrese iz sebe sve što ju muči, krenula je ab ovo, pišući o svom djetinjstvu, obitelji, školovanju, prijateljicama i dečkima, navodeći im puna imena i prezimena, detalje o izgledu i karakteru te zgode i nezgode kroz koje su zajedno prošli, ne štedeći pritom nikog od njih, otkrivajući podosta u najmanju ruku nezgodnih stvari.

Saznajemo tako točnu adresu autoričinih roditelja, opis stana u kojem je s njima i sestrom živjela, njihova imena i prezimena, ali i stvari koje su se događale unutar četiri zida, pa nam se tako pred očima odmotava klupko priče o uglednoj i bogatoj zagrebačkoj obitelji s mnogo kostura po skupim ormarima, o roditeljima, poznatim intelektualcima koji šalju djecu na ritmike, strane jezike i školovanja u inozemstvu, ali se istodobno međusobno mlate i vrijeđaju, a svoju djecu tuku i maltretiraju, u čijem domu ima razbijenog posuđa i staklenih vrata, a povremeno bome i policijskih intervencija. Radnja koje se ni Krleža ne bi posramio, suvremeni Glembajevi.

Zločesto ili ne, autorica je odlučila javno napisati sve što ju muči, napraviti neku vrstu otvorenog obračuna s njima. Laže li, to nikad nećemo saznati ako i sami nismo bili insajderi u njezinoj priči. Hoće li sve to na nju imati terapeutsko djelovanje ili neće, također će znati samo ona.

Trač ostaje trač, samo se mijenja medij: dok su još donedavno zlonamjernici hodali po kavama i u ugodno namještenim dnevnim boravcima, kafićima, uredima ili kantinama ispod glasa prosipali otrov ogovarajući ljude koje ne vole pažljivo odabranom sugovorniku - najčešće maloumnom idiotu koji smatra da je izabran za osobu od povjerenja jer ga širitelj trača smatra prijateljem, a ni ne sanja da ga zapravo prati glas najveće alapače u svemiru i da se računa na njegovu indiskreciju, tupavost i zlobu - danas tehnologija radi kako za nas, tako i protiv. Na jednak način na koji svatko može otvoriti blog i pisati o tome kako je izvjesna Rozalinda Ljubiruković pokušala zavesti muža svoje najbolje prijateljice skinuvši se pred njim u jeftino crveno poliestersko rublje, glumeći pijanstvo u sitne sate, negdje pred kraj novogodišnje zabave, jednako vam se tako može dogoditi da ste vi imenom i prezimenom Rozalinda Ljubiruković koja se upravo prepoznala, zacrvenila poput gorespomenutih gaćica i s pravom zapitala koliko je ljudi saznalo za vašu neslavnu pijano-ljubavničku avanturu. Ili ste Rozalinda Ljubiruković i ne pada vam na pamet nositi poliestersko rublje niti zavoditi muževe svojih prijateljica, a trač je izmišljen ne bi li vam se napakostilo. Ne znam sjećate li se istinitog i ne tako davnog slučaja kad se izvjesna gospodična imenom Marija zamjerila svom bivšem dečku, pa je on otvorio stranicu posvećenu njoj i njezinom erotsko-pornografskom umijeću, sve skupa dokumentirano prigodnim fotografijama obnažene mlade dame u akciji snimljene u doba kad im je ljubav cvala, a Amor ih gađao svojim strelicama.

Zapravo zabrinjavajuće, zar ne? Bilo tko, zaista bilo tko ima mogućnost javno nanizati niz laži, poluistina ili čak istina, ali onih za koje žarko ne želite da se saznaju, i dati ih na uvid cijelom virtualnom svijetu, odnosno barem onom dijelu koji vlada jezikom kojime je tekst napisan. Ok, to i vi možete napraviti ako se vama netko zamjeri, mač uvijek ima dvije oštrice, a medalja strane.

Što učiniti kad, nevino surfajući novim blogovima u potrazi za zanimljivim štivom, slučajno nabasate na iskrenu ispovijest u kojoj se potanko opisuju spletke koje ste uspjeli izvesti u krugu najbližih prijatelja, upotpunjeno točnim imenima i prezimenima i po mogućnosti fotkama sa zajedničkih tuluma na kojima se polupijano cerite u kameru ili vam pak neki dobronamjerni poznanik kaže da svi koji vas znaju s nestrpljenjem svakodnevno čekaju novi nastavak priče o tome kako ste posao dobili preko veze, a vikendicu naslijedili tako da ste vlastitog brata uspjeli izbaciti iz oporuke, uvjerivši svog religioznog oca da mu je sin predsjednik hrvatskog ogranka udruženja štovatelja Nečastivog? Pa, zapravo, pretpostavljam ništa. Ili se možda možete potucati po sudovima i dokazivati raznorazne istine, no šteta koja vam je učinjena nepovratna je, jednako kao i kad vas poznate novine na naslovnici proglase mafijašem godine, a dva broja kasnije na predzadnjoj stranici sitnim slovima objave ispriku. Gospođa Štefica s drugog kata zauvijek će vas se bojati i neće se usuditi šetati svog psa ako ste i vi istodobno u parku. Sa svojim trogodišnjakom.

Ok, ako vas netko lažno ocrni, nije vam lako. Ako to pak vi učinite nekome, uh, vjerujte mi da će vam se svaka loša stvar koju napravite vratiti prije ili kasnije.



Zbunili su me komentari na spomenuti blog. Iako, kao što rekoh, niti znam niti mogu znati u kojoj je mjeri njegov sadržaj istinit, ljudi koji su ga čitali velikim su dijelom međusobno komentirali da se autorica nije smjela spustiti na tu razinu, da se zbog sebe i slike o sebi ne bi smjela tako kompromitirati, da nije u redu prati prljavo rublje u javnosti i očekivati da te zbog toga ne osude, te su padale preporuke od toga da se sabere do toga da potraži profesionalnu pomoć.

I sad sam malo zbunjena. Recimo da je njezina priča zaista istinita. Riječ je o odrasloj ženi koja je, kako tvrdi, proživjela intenzivno zlostavljanje u djetinjstvu, od verbalnog do tjelesnog i, iako će se svi složiti da to u svakom slučaju stravična priča, ipak će biti skloni pomesti pod tepih, bez obzira na to kolika se hrpa smeća pod tim famoznim tepihom skupila i koliko ono smrdilo. Jer, nije u redu biti ogorčen, a još je gore pokazati svoje ogorčenje. To je ispod časti, za osudu, za poslat' ženu psihijatru, jer kad sjednemo pred kompjutor i želimo svojih pet minuta zabave ne volimo da se naši mali, premoreni mozgići opterećuju takvim temama, zar ne?

Ili je, možda, riječ o nečem sasvim drugom? Kad se takvi problemi rješavaju diskretno, daleko od očiju javnosti, tihim glasom pričajući s volonterima Hrabrog telefona ili odlazeći, skriveni tamnim naočalama, nadležnom socijalnom radniku, to je ok. Ako se netko odvaži i objavi svoj slučaj u novinama, u najboljem će slučaju nastati višetjedna polemika, no većinom će sve splasnuti kako je i nastalo, pa je i to ok.

Sve je ok, samo dok žrtva nija ta koja ima kontrolu nad situacijom. Međutim, kad žrtva uzme stvar u svoje ruke, kad pokaže da u sebi ima snage i kad odbije biti bespomoćna, kako joj to narodna predaja i lijepi običaji nalažu, kaže joj se da se spušta na prenisku razinu i upućuje ju se u Vrapče. Jerbo se, prasica jedna, usudila dirnuti u našu sliku nemoćne žrtve koja pognute glave i spuštena pogleda trpi sva zla ovog svijeta, pa i još poneko pride, nad kojom se možemo, čitajući o njoj u novinama, prigodno sažaliti i time pokazati svu širinu naše duše velikodušne.

Aha, umjesto da strpljivo pati, preuzela je kontrolu, javno je ispričala što se događalo i jednako javno, bez straha i glupavih dilema, imenovala svoje zlostavljače. Takvu hrabrost obično ne očekujemo od žrtve koja ne traži sažaljenje, pa time svoje čitatelje lišava egu ugodnog osjećaja sažaljenja prema drugom biću kojemu, naravno, u praksi ne bi ni na koji način pomogli niti bi im to uopće palo na pamet, što ne umanjuje osjećaj plemenitosti koji ih brzinski preplavi i jednako brzo nestane. Stoga ovakvu osobu, razumije se, treba kazniti. Treba je staviti na njezino mjesto. Žrtve su tihe, jadne i ubedirane, žrtve ne otvaraju blogove niti imaju hrabrosti obračunati se s višestruko jačim neprijateljem. Ako se žrtva usudi ponašati drugačije, što nam drugo preostaje nego reći joj da posjeti psihijatra kako bi je ovaj uputio u pravilno i prigodno ponašanje kojime ne remeti ustaljene uloge i naše, oh tako udobno, viđenje svemirskog poretka?

Problem je, možda, i u nazivanju stvari njihovim pravim imenima. Koliko je god mnogima zgodno uputiti voajerski pogled iza zaključanih vrata bogatog stana u pješačkoj zoni Zagreba i pomalo se zlurado naslađivati mislima koje zvuče poput naslova meksičkih sapunica u stilu i bogati pate, toliko je većina ljudi još uvijek naviknuta na zataškavanje i šutnju, odgajana u situacijama u kojima se za lopova ne smije reći da je lopov, niti za ubojicu da je ubojica, pa na kraju veći zločinac ispadne onaj koji je upro prst i izrekao činjenično stanje od onog koji je zaista ukrao ili ubio.

Na žrtvu se gleda kao na djelomočno odgovornu za svoju situaciju (gospodična, vi ste sigurno imali minicu kad vas je gospodin zaskočio), ne shvaćajući da svatko od nas može bilo kada postati žrtvom bilo koje vrste. Ta nas pomisao vjerojatno toliko plaši da je na sve moguće načine negiramo, uvjeravajući se da se to nama ne može dogoditi, pripisujući žrtvama neki posebni mentalni sklop, bad luck, loš horoskop ili već nešto zbog čega su predodređene za patnju, za razliku od nas, koji si tako nešto nikad ne bi dozvolili.

Skidajući bilo kakvu odgovornost sa žrtve i prebacujući je u potpunosti na lopova ili ubojicu, nazivajući ih pravim imenom, priznali bismo sami sebi da je žrtva osoba vrlo slična nama te da bi se slična stvar jednako tako, slučajnim odabirom, mogla dogoditi i nama samima, što nas totalno prestravljuje i paralizira.

A to si nikako, baš nikako ne želimo dozvoliti.

* * *

I da, znam da očekujete da vam kažem o kojem se blogu radi, ali neću. Pratite fresh listu, mlada dama piše svakodnevno, uglavnom kasnije noću. Zapravo i nije bitno o kojem je blogu riječ. Bitna je pouka, a ta je: nemojte biti žrtva. Borite se, objavite svoju priču u najčitanijim dnevnim novinama, najpopularnijem tjedniku i u najgledanijoj emisiji državne televizije, stvorite oluju prema kojoj je jedan obični mali blog mirno more, a ako već morate potonuti, napravite pritom takav vir da sa sobom pokupite svakog tko je zaslužio da dotakne dno oceana. Zašto biste vi tonuli sami?

četvrtak, 02.11.2006.

Sretan mi rođendan!

Budući da inventure radim jako rijetko, a pogotovo ih ne radim zbog izvanjskih poticaja poput rođendana, nove godine, nekog drugog datuma ili nečeg jednako banalnog, nemojte očekivati da ću vam sad nabrojati što jesam, a što nisam postigla i koliko sam čime zadovoljna.

Samo ću reći da si želim:
- puno zdravlja, jer ono je najvažnije, koliko god to zvučalo kao floskula
- puno sreće, jer sreća je zaista bitna, kao i znati si je stvoriti ili je prepoznati i uživati u njoj
- puno ljubavi, prvenstveno unutar moje obitelji, a zatim i šire
- sretnu, zdravu i zadovoljnu obitelj
- puno para
- budući da sam kao idealistički nastrojena osamnaestogodišnjakinja davnih dana odabrala apsolutno neprofitabilan faks, a kako bi mi se ispunila prethodna želja, želim si dobitak na igrama na sreću. Ono, masni dobitak
- puno uspjeha, po principu bolje da mi zavide, nego da me žale
- puno hrabrosti i ustrajnosti za ispunjavanje svojih želja, kao i mudrosti da si želim ono što je za mene najbolje
- puno lijepih trenutaka s prijateljima koje volim
- puno krasnih putovanja.

I, budući da nema točke u kojoj nisam napisala puno, možda si želim malo manje megalomanije. Vlastite, urođene mi.

Živjeli!

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30