Nedavno sam dobila link na jedan novootvoreni blog koji je, i prema nazivu i prema adresi sudeći, trebao biti posvećen sasvim specifičnoj i usko specijaliziranoj temi, koju je autorica u prvom postu i sama najavila. Međutim, kako bi bolje objasnila svoje stavove, a i zbog, kako sama kaže, potrebe da istrese iz sebe sve što ju muči, krenula je ab ovo, pišući o svom djetinjstvu, obitelji, školovanju, prijateljicama i dečkima, navodeći im puna imena i prezimena, detalje o izgledu i karakteru te zgode i nezgode kroz koje su zajedno prošli, ne štedeći pritom nikog od njih, otkrivajući podosta u najmanju ruku nezgodnih stvari.
Saznajemo tako točnu adresu autoričinih roditelja, opis stana u kojem je s njima i sestrom živjela, njihova imena i prezimena, ali i stvari koje su se događale unutar četiri zida, pa nam se tako pred očima odmotava klupko priče o uglednoj i bogatoj zagrebačkoj obitelji s mnogo kostura po skupim ormarima, o roditeljima, poznatim intelektualcima koji šalju djecu na ritmike, strane jezike i školovanja u inozemstvu, ali se istodobno međusobno mlate i vrijeđaju, a svoju djecu tuku i maltretiraju, u čijem domu ima razbijenog posuđa i staklenih vrata, a povremeno bome i policijskih intervencija. Radnja koje se ni Krleža ne bi posramio, suvremeni Glembajevi.
Zločesto ili ne, autorica je odlučila javno napisati sve što ju muči, napraviti neku vrstu otvorenog obračuna s njima. Laže li, to nikad nećemo saznati ako i sami nismo bili insajderi u njezinoj priči. Hoće li sve to na nju imati terapeutsko djelovanje ili neće, također će znati samo ona.
Međutim, čitajući njezin blog, palo mi je na pamet koliko je u današnjem svijetu lako ocrniti osobe koje ne volite. Samo je u hrvatskom cyberspaceu nekoliko blog-servisa, a svi su besplatni. Sve što vam je potrebno kompjutor je, pristup internetu i barem osnovna pismenost. Izaberete nadimak, otvorite blog i krenete u akciju.
Trač ostaje trač, samo se mijenja medij: dok su još donedavno zlonamjernici hodali po kavama i u ugodno namještenim dnevnim boravcima, kafićima, uredima ili kantinama ispod glasa prosipali otrov ogovarajući ljude koje ne vole pažljivo odabranom sugovorniku - najčešće maloumnom idiotu koji smatra da je izabran za osobu od povjerenja jer ga širitelj trača smatra prijateljem, a ni ne sanja da ga zapravo prati glas najveće alapače u svemiru i da se računa na njegovu indiskreciju, tupavost i zlobu - danas tehnologija radi kako za nas, tako i protiv. Na jednak način na koji svatko može otvoriti blog i pisati o tome kako je izvjesna Rozalinda Ljubiruković pokušala zavesti muža svoje najbolje prijateljice skinuvši se pred njim u jeftino crveno poliestersko rublje, glumeći pijanstvo u sitne sate, negdje pred kraj novogodišnje zabave, jednako vam se tako može dogoditi da ste vi imenom i prezimenom Rozalinda Ljubiruković koja se upravo prepoznala, zacrvenila poput gorespomenutih gaćica i s pravom zapitala koliko je ljudi saznalo za vašu neslavnu pijano-ljubavničku avanturu. Ili ste Rozalinda Ljubiruković i ne pada vam na pamet nositi poliestersko rublje niti zavoditi muževe svojih prijateljica, a trač je izmišljen ne bi li vam se napakostilo. Ne znam sjećate li se istinitog i ne tako davnog slučaja kad se izvjesna gospodična imenom Marija zamjerila svom bivšem dečku, pa je on otvorio stranicu posvećenu njoj i njezinom erotsko-pornografskom umijeću, sve skupa dokumentirano prigodnim fotografijama obnažene mlade dame u akciji snimljene u doba kad im je ljubav cvala, a Amor ih gađao svojim strelicama.
Zapravo zabrinjavajuće, zar ne? Bilo tko, zaista bilo tko ima mogućnost javno nanizati niz laži, poluistina ili čak istina, ali onih za koje žarko ne želite da se saznaju, i dati ih na uvid cijelom virtualnom svijetu, odnosno barem onom dijelu koji vlada jezikom kojime je tekst napisan. Ok, to i vi možete napraviti ako se vama netko zamjeri, mač uvijek ima dvije oštrice, a medalja strane.
Što učiniti kad, nevino surfajući novim blogovima u potrazi za zanimljivim štivom, slučajno nabasate na iskrenu ispovijest u kojoj se potanko opisuju spletke koje ste uspjeli izvesti u krugu najbližih prijatelja, upotpunjeno točnim imenima i prezimenima i po mogućnosti fotkama sa zajedničkih tuluma na kojima se polupijano cerite u kameru ili vam pak neki dobronamjerni poznanik kaže da svi koji vas znaju s nestrpljenjem svakodnevno čekaju novi nastavak priče o tome kako ste posao dobili preko veze, a vikendicu naslijedili tako da ste vlastitog brata uspjeli izbaciti iz oporuke, uvjerivši svog religioznog oca da mu je sin predsjednik hrvatskog ogranka udruženja štovatelja Nečastivog? Pa, zapravo, pretpostavljam ništa. Ili se možda možete potucati po sudovima i dokazivati raznorazne istine, no šteta koja vam je učinjena nepovratna je, jednako kao i kad vas poznate novine na naslovnici proglase mafijašem godine, a dva broja kasnije na predzadnjoj stranici sitnim slovima objave ispriku. Gospođa Štefica s drugog kata zauvijek će vas se bojati i neće se usuditi šetati svog psa ako ste i vi istodobno u parku. Sa svojim trogodišnjakom.
Ok, ako vas netko lažno ocrni, nije vam lako. Ako to pak vi učinite nekome, uh, vjerujte mi da će vam se svaka loša stvar koju napravite vratiti prije ili kasnije.
No, što kad ovakav istup u javnosti kazuje istinu? Što kad nije riječ o malicioznom traču, nego o pukom dokumentarističkom prepričavanju događaja?
Zbunili su me komentari na spomenuti blog. Iako, kao što rekoh, niti znam niti mogu znati u kojoj je mjeri njegov sadržaj istinit, ljudi koji su ga čitali velikim su dijelom međusobno komentirali da se autorica nije smjela spustiti na tu razinu, da se zbog sebe i slike o sebi ne bi smjela tako kompromitirati, da nije u redu prati prljavo rublje u javnosti i očekivati da te zbog toga ne osude, te su padale preporuke od toga da se sabere do toga da potraži profesionalnu pomoć.
I sad sam malo zbunjena. Recimo da je njezina priča zaista istinita. Riječ je o odrasloj ženi koja je, kako tvrdi, proživjela intenzivno zlostavljanje u djetinjstvu, od verbalnog do tjelesnog i, iako će se svi složiti da to u svakom slučaju stravična priča, ipak će biti skloni pomesti pod tepih, bez obzira na to kolika se hrpa smeća pod tim famoznim tepihom skupila i koliko ono smrdilo. Jer, nije u redu biti ogorčen, a još je gore pokazati svoje ogorčenje. To je ispod časti, za osudu, za poslat' ženu psihijatru, jer kad sjednemo pred kompjutor i želimo svojih pet minuta zabave ne volimo da se naši mali, premoreni mozgići opterećuju takvim temama, zar ne?
Ili je, možda, riječ o nečem sasvim drugom? Kad se takvi problemi rješavaju diskretno, daleko od očiju javnosti, tihim glasom pričajući s volonterima Hrabrog telefona ili odlazeći, skriveni tamnim naočalama, nadležnom socijalnom radniku, to je ok. Ako se netko odvaži i objavi svoj slučaj u novinama, u najboljem će slučaju nastati višetjedna polemika, no većinom će sve splasnuti kako je i nastalo, pa je i to ok.
Sve je ok, samo dok žrtva nija ta koja ima kontrolu nad situacijom. Međutim, kad žrtva uzme stvar u svoje ruke, kad pokaže da u sebi ima snage i kad odbije biti bespomoćna, kako joj to narodna predaja i lijepi običaji nalažu, kaže joj se da se spušta na prenisku razinu i upućuje ju se u Vrapče. Jerbo se, prasica jedna, usudila dirnuti u našu sliku nemoćne žrtve koja pognute glave i spuštena pogleda trpi sva zla ovog svijeta, pa i još poneko pride, nad kojom se možemo, čitajući o njoj u novinama, prigodno sažaliti i time pokazati svu širinu naše duše velikodušne.
Aha, umjesto da strpljivo pati, preuzela je kontrolu, javno je ispričala što se događalo i jednako javno, bez straha i glupavih dilema, imenovala svoje zlostavljače. Takvu hrabrost obično ne očekujemo od žrtve koja ne traži sažaljenje, pa time svoje čitatelje lišava egu ugodnog osjećaja sažaljenja prema drugom biću kojemu, naravno, u praksi ne bi ni na koji način pomogli niti bi im to uopće palo na pamet, što ne umanjuje osjećaj plemenitosti koji ih brzinski preplavi i jednako brzo nestane. Stoga ovakvu osobu, razumije se, treba kazniti. Treba je staviti na njezino mjesto. Žrtve su tihe, jadne i ubedirane, žrtve ne otvaraju blogove niti imaju hrabrosti obračunati se s višestruko jačim neprijateljem. Ako se žrtva usudi ponašati drugačije, što nam drugo preostaje nego reći joj da posjeti psihijatra kako bi je ovaj uputio u pravilno i prigodno ponašanje kojime ne remeti ustaljene uloge i naše, oh tako udobno, viđenje svemirskog poretka?
Problem je, možda, i u nazivanju stvari njihovim pravim imenima. Koliko je god mnogima zgodno uputiti voajerski pogled iza zaključanih vrata bogatog stana u pješačkoj zoni Zagreba i pomalo se zlurado naslađivati mislima koje zvuče poput naslova meksičkih sapunica u stilu i bogati pate, toliko je većina ljudi još uvijek naviknuta na zataškavanje i šutnju, odgajana u situacijama u kojima se za lopova ne smije reći da je lopov, niti za ubojicu da je ubojica, pa na kraju veći zločinac ispadne onaj koji je upro prst i izrekao činjenično stanje od onog koji je zaista ukrao ili ubio.
Na žrtvu se gleda kao na djelomočno odgovornu za svoju situaciju (gospodična, vi ste sigurno imali minicu kad vas je gospodin zaskočio), ne shvaćajući da svatko od nas može bilo kada postati žrtvom bilo koje vrste. Ta nas pomisao vjerojatno toliko plaši da je na sve moguće načine negiramo, uvjeravajući se da se to nama ne može dogoditi, pripisujući žrtvama neki posebni mentalni sklop, bad luck, loš horoskop ili već nešto zbog čega su predodređene za patnju, za razliku od nas, koji si tako nešto nikad ne bi dozvolili.
Skidajući bilo kakvu odgovornost sa žrtve i prebacujući je u potpunosti na lopova ili ubojicu, nazivajući ih pravim imenom, priznali bismo sami sebi da je žrtva osoba vrlo slična nama te da bi se slična stvar jednako tako, slučajnim odabirom, mogla dogoditi i nama samima, što nas totalno prestravljuje i paralizira.
A to si nikako, baš nikako ne želimo dozvoliti.
* * *
I da, znam da očekujete da vam kažem o kojem se blogu radi, ali neću. Pratite fresh listu, mlada dama piše svakodnevno, uglavnom kasnije noću. Zapravo i nije bitno o kojem je blogu riječ. Bitna je pouka, a ta je: nemojte biti žrtva. Borite se, objavite svoju priču u najčitanijim dnevnim novinama, najpopularnijem tjedniku i u najgledanijoj emisiji državne televizije, stvorite oluju prema kojoj je jedan obični mali blog mirno more, a ako već morate potonuti, napravite pritom takav vir da sa sobom pokupite svakog tko je zaslužio da dotakne dno oceana. Zašto biste vi tonuli sami?