utorak, 28.11.2006.

Zavjese i šlape

Ne znam jeste li skužili u kojoj smo mjeri zatrpani stvarima? Za svaku fuckin' sitnu radnju koju želimo, trebamo ili moramo napraviti u životu postoji poseban predmet, namijenjen baš njoj. Nekad su naše bake imale pet lonaca različitih veličina i dvije tavice, veliku i malu, i s njima su stvarale kulinarska čuda, uspijevale su cijeloj obitelji pripremiti nešto toplo za doručak, zatim ručak koji se sastojao od predjela, glavnog jela i deserta, pa onda opet nešto toplo za večeru, a o svečanim blagdanskim bakanalijama da ni ne pričam. A mi danas imamo lonček za ovo, rajnglicu za ono, dvadeset i tri različite vrste tava, te za one s malo ulja, te za bezmasnu pripremu, te za palačinke, te za kestene, te za puno ulja, te duboke, te plitke, te zelene, te žute, a objektivno stignemo ispeći jaja na oko, ako i to. Mužić, na primjer, iz samo njemu znanih razloga odbija kuhati jaja u običnom lončiću, kojeg iz dna duše prezire, pa nam je kupio električno kuhalo za jaja i sad smo tak' super da se sve praši. Dok je moja baka, koja je svakodnevno kuhala vrhunske juhe, najobičnijom žlicom s njih micala višak masnoće, mi - a bolje je da ne priznam koliko uopće kuhamo juhu - doma imamo posebnu, dijaboličnoizgledajuću posudu za odvajanje masnoće. Nije niš puno djelotvornija od najobičnije žlice, ali mužić je bio sretan kad ju je kupovao, pa je time valjda otplaćen barem dio njezine funkcije. Nekad smo imali duboke tanjure za juhu, plitke za glavno jelo i male za desert. Danas nema pristojno postavljenog stola bez onih ogromnih tanjura koji služe kao podloga svemu, a naravno da razlikujemo i posudice za kineske juhe, ogromne duboke tanjure za talijanska jela od tjestenine, velike plitke tanjure širokog promjera za pizzu, zdjelice za japanske umake u koje umačemo maki, tacne za sushi koje bome nisu identične tacnama za kanape-sendviče, i tako dalje, da ne nabrajam.

A knjige? A igračke? A raznorazni legalno-ilegalni nosači zvuka i slike, originalni, kupljeni, preprženi, skinuti s neta i besramno ukradeni? Pa tek fotografije... Prije dvadesetak godina na dvotjedno smo putovanje u neki od najatraktivnijih europskih gradova nosili fotić i dva filma s trideset i šest snimaka, tu i tamo bismo ispucali neku spontanu fotku, tu i tamo bismo se namjestili ispred nekog pozelenjelog spomenika lokalnog junaka s golubljom kakicom na nosu, a tu i tamo bismo duboko udahnuli i što mirnijom rukom nastojali uslikati nekakvu zgradu, ptice u letu, oblake u predvečerju ili nešto deseto. I, gle čuda, većina je slika obično bila sasvim prihvatljive kvalitete, tu i tamo bi koja bila neuspjela, ali po povratku kući lijepo bismo ih odnijeli razvijati, pa bismo ili dobili one male smiješne mekane besplatne albume ili bismo si fino kupili svoje, pa složili slike, pa na korice napisali gdje smo bili i kad, pa ih s puno gušta redovito pregledavali, maštajući o tome kako ćemo ponovno otputovati na isto mjesto... Ili, u jednako stvarnoj varijanti, proklinjući aviokompaniju koja nam je izgubila kofere, lokalne trgovce koji su nas opljačkali kad smo kupovali suvenire i prljave kafiće s pićima bezobrazno visokih cijena. Whatever. Danas uglavnom imamo digitalce, ispaljujemo desetke fotki odjednom, spremamo ih na komp, kad se sjetimo prepržimo na cd ili dvd, dajemo ih razvijati otprilike jednom u tri godine i to samo malo bolje organizirani pojedinci koji vole red. Nije rijetkost da nijedna fotka u cijeloj seriji od trideset komada jednostavno ne valja ili da razni virusi naprave havariju na kompjutoru prije negoli se u svojoj komociji i razmaženosti udostojimo napraviti još jednu kopiju dragih nam uspomena.

Sjećate li se svog djetinjstva? Pripadate li uobičajenoj srednjoj klasi a la socijalizam i samoupravljanje i još ste pritom žensko, velika je vjerojatnost da ste barem dvije godine žicali roditelje da vam kupe vašu prvu Barbiku. Što sam ono rekla, prvu? Uvažite ispriku, malo sam se zaletjela. Htjedoh reći jedinu. Ako ste imali bogate rođake koji su vas jako voljeli i prilikom darivanja bili široke ruke, možda ste imali i koju originalnu haljinu za to plastično čudo; inače ste ovisili o dobroj volji i krojačkim sposobnostima svoje mame, bake ili neke druge priručne švelje. Današnja djeca preziru Barbike, jer one su preobičan poklon. Dobro izvježbanim okicama skeniraju oblik zamotuljka i čim skuže što je unutra, prestaje im biti interesantan. Barbika imaju na desetke i nikad ne znaju gdje su im sve. Haljine, cipele, perike i ostale stvari koje smo mi nekad pobožno čuvali i napamet im znali brojčano stanje, danas se pronalaze u odvodima za kanalizaciju i sličnim pitoresknim lokacijama u stanu.

Uglavnom, imali smo manje stvari, teže dolazili do njih i više smo ih cijenili, mazili i pazili. Danas je došlo do hiperprodukcije svega, cijene padaju, stvari se prodaju na redovnim i posebnim ponudama, na sezonskim rasprodajama, u paketima plati dva, uzmi tri i nek' te voda nosi, u finim trgovinama, otmjenim malim buticima, ulaštenim shopping-centrima, špelunkicama po dvorištima zapuštenih predgrađa i na uličnim štandovima. Prodaju se kod šanera i preko neta. Prodaju se nove, navodno nove, rabljene, upotrijebljene i zloupotrijebljene. Skupe i jeftine. S popustom i bez njega. S listama čekanja ili uz glasne uzvike još malo pa nestalo.

Ok, živim u trgovačkoj četvrti. Subotnji izlazak iz kuće više sliči kamikaza-misiji nekog nespretnog, klempavog samoubojice nego ugodnoj šetnji, jerbo vas rijeka ljudi nosi lijevo-desno, a sve u potrazi za najpovoljnijom ponudom ili pak bacajući se na sirote studentice koje dijele besplatne uzorke gotove juhe, novog jogurta s nekim umjetnim smećem koje glumi voće ili već nekog revolucionarnog, svijetomijenjajućeg proizvoda. I tak, navikla sam se i na gužve i na trgovine i na ponude i na stalno mijenjanje izloga, ali svejedno postoji u mom susjedstvu jedna trgovina nad kojom se redovno zamislim.

Riječ je o prodavaonici finih stvari za kuću, od tanjura, čaša i vaza do zavjesa, jastučića i onih iritantnih điđa koje samo skupljaju prašinu, a koje vam redovno poklanjaju ljudi koji vas otvoreno mrze i ne libe vam se to pokazati. Kaj se događa u toj trgovini? Pa ovak', osim što stalno i uvijek, bez obzira na godišnje doba ili blagdane, nude standardne stvari u standardnim bojama, tj. u nevjerojatno velikom izboru od bijele do crne i natrag, stvari u toj trgovini redovno se mijenjaju i sezonski. Tako ćete u proljeće u barem jednom izlogu vidjeti sve za svoju kuhinju u narančasto-žuto-svijetlozelenom tonu, s motivom jaglaca ili tulipana. Ljeti su tu pak zagasitonarančastocrveni tonovi ili pak bijelo-tamnoplavo-tamnozeleni mediteranski uzorci. Početkom jeseni, naravno, bundeve, grožđe, zreli plodovi svega i svačega koji se njišu s grana i bla bla. Pred Božić je sve crveno-zlatno-tamnozeleno ili pak srebrno s tamnoplavim, jako svjetlucavo i jako svečano. Ostatak zime bijelo sa svijetloplavim pahuljicama. I sve, ponavljam, sve je usklađeno u istom stilu. Tanjuri. Podlošci za jelo. Nekoliko slojeva stolnjaka, nadstolnjaka, platnenih salveta, beštek, svijećnjaci, svijeće, prsteni za salvete, pregače, krpe za suđe, sjenilo stajaće svjetiljke, luster, naslonjač i sofa (ne zezam se), zastori koji vise u barem nekoliko nizova, a na podu su, uz kutiju za časopise s istim motivom, diskretno nabačene papuče iz iste serije, dok s druge strane ovog idiličnog interijera stoji torba za boce u istim bojama. I nemojte zaboraviti da je riječ o vrhunskim proizvođačima, onima kod kojih jedan tanjur, a ne cijeli set, košta od trideset eura nadalje. O cijenama namještaja i drugih većih stvari odbijam i zucnuti.

Za poludit'.

Pa se ja sad pitam sljedeće. Ima li itko normalan tko si tako uredi sobu, sve u istom stilu? Koliko love za to moraš imati i koliko dugo takvo uređenje traje? Sezonu, dvije? Je l' se to mora redovno mijenjati? Mislim, nije baš neka fora imati optimistično-histerično-narančaste jaglace po cijeloj sobi, a vani je tužno da tužnije nemre bit' i zaista nije bio blesav onaj koji se sjetio da se po toj kiši, jadu i čemeru bolje zatvoriti u tamnosmeđu sobu sa zlatnim detaljima nego u, recimo, jarko zelene ptičice koje pjevuše sa svijetloplavih zidova. Uostalom, one su vas i bacile u depresiju samo nekoliko mjeseci ranije.

Kaj mi je još čudno. Recimo da imate tako dobro, tip-top uređenu barem jednu prostoriju u stanu. Recimo da vam je to onda i nekakva reprezentativna soba kojom se hvalite svojim nesretnim gostima. Je l' se i vi sezonski odijevate da ne bi odudarali od interijera i, ako je odgovor pozitivan, događa li vam se da vas gosti zamijene za neku egzotičnu pepeljaru, pa vam otresu cigaretu na dlan? Ako se pak ne uskladite s prostorom, niste li jednostavno šaka u oko, višak i gruba stilska smetnja u svom vlastitom stanu?

A kaj je s gostima? Znate one pozivnice za finjaka događaje: molimo da dođete u svečanoj toaleti: dame u večernjim haljinama, gospoda u smokingu. Što vi pišete u svoje pozivnice, ove godine samo u znaku visibaba, prosim lepo, inače bute odudarali od zidova i tanjura. I što ako se koji gost drzne ne poštivati dress-code, izbacite li ga van psima ili mu velikodušno dozvolite da podijeli s vama svečane trenutke u vašem toplom domu, spominjući mu povremeno da narušava svetu harmoniju boja koja vas je toliko koštala?

I, konačno, dozvolite mi da dotaknem posljednju tajnu stalnomijenjajućeg izloga: torbu za boce. Ok, nekad smo išli u trgovinu opremljeni najlonskim vrećicama, pa se netko sjetio napraviti platnene. Pa one plastične nosiljke za boce. Pa kolica u koja su najprije bakice, a zatim i svi drugi, počeli naguravati svoj ulov, jerbo je lakše vući ili gurati, nego nositi. Ali, u zadnje vrijeme su se pojavile prekrasno izrađene, raznobojne platnene torbe za boce, komada šest. Pa se pitam, mijenjaju li se i one sezonski? Predstavlja li modni grijeh izaći iz kuće u skladno iskombiniranoj odjeći s torbom za boce čija je boja sasvim različita? Podrazumijeva li se da svaka pristojna individua ima nekoliko takvih torbi, koje usklađuje uz ostatak svoje prispodobe? I, imajući na umu da je gotovo svaka stvar koju natandrčimo na sebe barem neki oblik fashion statementa, što nam poručuje boja ili motiv naše sasvim osobne torbe za boce, ovo mi je jedina torba i boli me briga kako izgledam ili evo, upravo ovako ove sezone izgleda moja blagovaonica. I da li je potrebno, kad već postoje, uskladiti torbu sa šlapama, pa izaći u trgovinu glumeći rastresenog intelektualca pritisnutog rokovima za predaju najnovijeg romana, ali usklađenog aksesoara i je li modno i stilski prihvatljivo pritom se ogrnuti zavjesom prikladne boje?

Mislim, kad već postoji.

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30