| < | ožujak, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera
Utjecaj bloga i blogera u Hrvatskoj - tribina!
- 13:23 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
Centar za kreativno pisanje i radionica bloga za hrvatske blogere, nove polaznike, sudionike i sve zainteresirane građane organizira ogledni sat s diskusijom na temu: Utjecaj bloga i blogera u Hrvatskoj  koji će se održati u utorak, 24. ožujka 2015. godine s početkom u 17:30 sati u Amruševoj 5/II u u Zagrebu. Cilj je je obrazovanje hrvatskih blogera, poboljšanje kvalitete blogersko-medijskog sadržja i tolerantnija komunikacija u blogerskoj zajednici. U sklopu toga predstavit će se program radionice bloga, uz besplatni ogledni sat s diskusijom, a potaknuti pozivom za javnost Nacionalne zaklade za ravoj civilnog društva u vezi kampanje za mlade blogere protiv govora mržnje. Pozvani su: blogerska imena u Hrvatskoj, polaznici blogerske radionice i zainteresirani građani. Razmjena iskustava, širenje poztivnih utjecaja u stvaranju novog vala blogerskih imena u Hrvatskoj kao i populariziranje ovog medija koji nudi novim autorima objavljivanje njihovih priča, ali to je i medijsko-marketnško polje koje komunicira na društvenim mrežama, za one koji to žele. Nudi li blog puno više nego što to mnogi misle, može li se od njega pristojno živjeti, pridružite nam se i podijelite svoje iskustvo s onima koji žele pisati svoj blog u Hrvatskoj. |
Pomoć blogerima svih zemalja!
- 11:18 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Sretno vam proljeće, dobri ljudi! Vjerojatno ste i sami svjesni koliko bugova spamova nas danas okružuje, pa i u svijetu interneta, i u tu bismo vas svrhu željeli zamoliti da se pridržavate nekih pravila kako bismo ubrzali i popravili rad. Dakle:  Ne ubacujte suvišne i neprovjerene linkove na vašu stranicu, countere, satove i slične stvari. Provjerite preglednike kojima se služite, nekad pokušajte logiranje i sa drugih. Zapišite si username i password na neki papirić i sakrijte od svih osim samog ili same sebe. Ne ljutite se na nas kad se pojavi problem, nego nam elaborirajte u čemu se sastoji, tako da nam pošaljete sljedeće: - link na blog - username - screeenshot problema - objašnjenje problema U svrhu naše brže usluge i više vaših postova, nadamo se da će ovo zaživjeti. Srdačan pozdrav, uredništvo i tehnika www.blog.hr. |
Istaknuti bangladeški bloger iskasapljen mačetama dok je sa ženom šetao ulicom
- 08:04 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Istaknuti bangladeško-američki bloger Avijit Roy, poznat po svojim govorima protiv religijskog ekstremizma, ubijen je dok se šetao ulicom u Dhaki sa svojom ženom, pripćila je lokalna policija. javascript:%20void(0); Napad na tog stanovnika Bangladeša, koji je rođen kao američki državljanin, dogodio se na prepunoj ulici dok su se on i njegova supruga Rafia Ahmed vraćali sa sajma knjiga, koji se održava na Sveučilištu u Dhaki. Supruga, koja je također blogerica, teško je povrijeđena. Policija nije imenovala osumnjičene. Roy je bio istaknuti glas protiv religiozne netolerancije, i njegova obitelj i prijatelji kažu da je zbog svog pisanja bio izložen prijetnjama, javlja agencija AP. Grupa muškaraca presrela je par dok je išao prema štandu sa čajem, pored puta, a dvojica napadača napala su ih mačetama i zatim nestali u gomili, rekao je šef policije Sirajul Islam, koji je dodao da su mačete pronađene. Roy je osnovao popularan blog na bengalskom jeziku Mukto-Mona, (Slobodni um) gdje je pisao članke o znanstvenom rasuđivanju i religiji. Roy je branio ateizam, a na Facebooku je u siječnju napisao da je to racionalan koncept suprotstavljanja nenaučnom i iracionalnom vjerovanju. Njegov je blog poslije napada zatvoren. Njegov mlađi brat Anujit, rekao je da se Roy vratio u zemlju ranije ovog mjeseca iz SAD-a i namjeravao se vratiti u ožujku. Royov prijatelj Baki Billah, također bloger, rekao je da su Royu i ranije prijetili ljudi koji su bili uznemireni zbog njegovog pisanja. "On je bio slobodni mislilac. Bio je Hindu, ali nije bio samo snažan glas protiv islamskih fanatika, već također protiv svih religioznih fanatika", rekao je Bilah. Za slične napade u prošlosti, u Bangladešu, koji je većinska muslimanska zemlja sa 160 milijuna stanovnika, bili su okrivljeni islamski ekstremisti. Ovim putem odajemo počast našem kolegi, s nadom da će pravda jednom ipak pobijediti. Laka mu blogerska zemlja. Oznake: blog, bangladeš, atentat |
Natječaj za mlade blogere
- 15:55 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva raspisala je Poziv za mlade blogere u kampanji za sprječavanje govora mržnje na internetu. Na temelju njega će odabrati do 10 mladih blogera/ica između 18 i 30 godina, koji će zajedno raditi na kampanji za sprječavanje govora mržnje na Internetu u Hrvatskoj. Prednost će imati mlade osobe koje pišu blogove no, prijaviti se mogu i one mlade osobe koje bi željele započeti s pisanjem bloga, a do sada su se istakle pisanim uradcima (eseji, pripovjetke i sl.) kroz koje su se zalagali za sprječavanje govora mržnje. Od odabranih sudionika/ica očekuje se sudjelovanje na tri trodnevne radionice u Hrvatskoj i inozemstvu tijekom 2015. godine, sudjelovanje u zajedničkom osmišljavanju kampanje za sprječavanje govora mržnje na Internetu u Hrvatskoj te individualni angažman u promicanju tolerancije i sprječavanja govora mržnje kroz pisanje blogova. Troškove održavanja radionice kao i sve putne troškove te troškove smještaja, prehrane i drugih osnovnih troškova za mlade blogere snosi Nacionalna zaklada iz Programa za civilno društvo u sklopu Fondova EGP i Kraljevine Norveške. Rok za prijavu: do 18. ožujka 2015. godine. Prema riječima upraviteljice Nacionalne zaklade Cvjetane Plavša-Matić, Nacionalna zaklada će se ovim Pozivom i na nacionalnoj i na europskoj razini pridružiti brojnim nastojanjima institucija, organizacija i inicijativa kojima se žele potaknuti sprječavanje govora mržnje na internetu, zalaganjem za tolerantnije i uključivije oblike komunikacija. Pri tome je odabran blog upravo zbog činjenice da je dostupniji i bliži mladim ljudima, bliži kako za individualno izražavanje, a isto tako i za prenošenje stavova i vrijednosti kojima se mogu potaknuti pozitivne promjene u društvu. Dokumentacija Oznake: blog, natječaj, Norveška |
Dobitnici nagradne igre!
- 12:36 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
Kako sam jedini na blog.hr-u, tako sam žicao kolegice iz teletexta da izvlače i paze da nema namještanja. A sretni dobitnici suuuu....  Annaboni Queen1512 Ako oni ne mogu, rezerve su ovim redom: Pričopričica Stara teta Zamolio bih vas da se što prije javite na urednistvo@blog.hr, kako bismo vas uputili do Međimurja. Još jednom hvala svima na sudjelovanju! |
Blogerska roštiljada, Bundek, srijeda 04.06.2014.
- 06:36 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Braćo i sestre, dame i gospodo, Konji i Hybridi, Kojotice i Bugenvilije... U ova krizno grozna vremena, sa stvarnošću se treba boriti osmijehom i druženjem, stoga, idemo složiti probni tulumčić blog.hr-a, i vidjeti ima li kruha od blogerskog druženja uživo. Kao što sam ja onomad probo s onom malom s Iskrice pa doživio fijasko, ali to nema nikakve veze s našim tulumčićem, jel tako, tako je! E pa u srijedu ću oko 16.30 doći na Bundek, tamo pored nasipa, pronaći slobodno mjesto na livadi i početi paliti vatru. Donosim rešetku, ugljen, ulje, sol i desetak kila mesa i dvije gajbe piva, a vi, ne budi vam lijeno, ponesite sa sobom nešto, ono, pola onoga koliko ćete pojest i popit. Ne znam točnu lokaciju, ali sam ćelav, grbav i bradat pa ćete me skužit. Nije bitno da se identificirate, ovo nije obavijesni razgovor nego tulum, ja ću (kad se našopam) ići okolo i s tekicom slušati vaše želje i pozdrave da nam blog.hr bude bolji i draži. Eto, do roštiljanja, lijepo vas molim da mi se prijavite ovdje tko bi došao, pa da probam nabavit još mesa i cuge. Nego, jel ima neko ogromnu bačvu pa da je napunimo ledom i hladimo pivkane? Fala, pivili, Ribafish Oznake: tulum, roštilj, Bundek, blog |
Naš bloger Drito Konj diže revoluciju na fejsu!
- 07:18 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Bok ljudi. S obzirom da je tu već kaj je, evo nastavka retardirane litanije koju sam počeo i situacije koja se stvorila. Za početak, pozdrav novih TISUĆU (Kriste) prijatelja i isto toliko followera. Kak vam se da? Ali eto, Robivilijams sam. Odmah na početku jedan disclaimer: Nemojte me tagat u razne povijesne slike i takve pizdarije. Ne zanima me povijest Balkana. Nije netko neš zlo napravio jer je Srbin, Hrvat, Bosanac, Makedonac, Crnogorac ili Slovenac. Ili bilo kaj. Napravio je to jer je jebeni idiot i zla osoba. Još jednom ponavljam, mi se ne mrzimo. Ovaj moj status je to na sasvim čudan način pokazao. Javilo mi se milijardu Srba i Bosanaca, masa iz dijaspore. Većma ljudi u miješanim brakovima koji su bili prisiljeni pobjeć ili im je jednostavno dopizdilo. I mislite da su htjeli pobjeć? Upravo tak. I stvarno sam sretan radi toga. Najmanje se javilo Hrvata, ali ti koji su se javili zaslužuju hajfajv u Brandon Walsh i Dylan McKay stilu i pivu ohlađenu na savršenu temperaturu. Ma onak, spremni su svi ovi narodi za nekakvo prosvjetljenje, iako i dalje ima gomila seljačina okolo. Ali jebiga, i nordijci su bili vikinzi i tupi ko kurac prije 1500 godina, ko mi sad, pa ih evo. Volvo. Volvo, frendovi moji. I H&M. Pa vi recite da napredak nije moguć. Kao što smo mogli primjetit zadnjih dana, sve ove države su retardirane. U Novom Sadu je sajam poljoprivrede, kod nas je sajam KRIZNIH SITUACIJA (Bog. Te. Jebo. još jednom) i tako. U Bosni je vjerojatno nekaj još retardiranije od ovog, jer njihova vlada ima sasvim nove i neviđene načine jebanja naroda u guzicu. Nekak mi se čini da je Bosna najviše najebala i to mi je žao ko pesu, jer koliko sam ih upoznao, a jesam, jedni od najtoplijih ljudi na svijetu su. Al eto, nekak im je karma da dobiju po pički. Baš nije fer. Nego, ljudi. Fakat je moguće ujedinit se. Mislim, ovo nije poziv na novu Jugoslaviju, ono su bila neka druga vremena i neki drugi sistem i koliko god neki gledali na njega sa nostalgijom, nije bio dobar. Čini nam se da je bio dobar samo zato kaj je bilo bolje nego sad, što je veći indikator toga da je ovo sad smrt goruće guzice govna u svemiru, nego da je ono bio Eldorado. Recimo, ovo s mržnjom. Pa jebemti, mene moj predstavnik stanara mrzi jer je "on stvorio Hrvatsku", a ja sam tu neki muzičar koji ne plaća pričuvu. E, kad čujem tu rečenicu, pa zapalio bi nekog. Znam ljude koji su bili u ratu i stvarno najebali grdo i ne mrze NIKOG. I ne kurče se kak su stvorili ikaj. I nikad nisu dobili vojnu penziju, jer ju je ukrao nekakav smrdljivi lezilebović sa vezom i poznanstvima. A oni su ostali doma smrdit i plakat. Sjebani, sami, uništeni i na kraju - pijani. Jer ak nemaš nikaj, piješ. Ja sam tak godinama, znam. Samo kaj sam ja i pisao. A oni su većma nepismeni jer jebiga. Balkanski odgoj, obrazovanje za kurac, nije da nam je nekakav izbor dan ovdje. Bar sad u doba interneta nam ne mogu prodavat kak imamo najbolje škole i najbolje more i bilo kakav najbolji kurac, jer nemamo NIŠTA. Ne da nemamo najbolje nekaj, nemamo ništa uopće. Imam prijatelja u Srbiji i u Bosni. Srećom, dovoljno sam star da se sjećam kak su se takvi međudržavni prijatelji generacije mojih staraca - družili. Išli su jedan k drugom, skupa na more, zajebancija, jedan tjedan Zagreb, pa ne znam, Tuzla, pa Beograd... A sad? Sad imamo internet. Možemo se gledat preko slikica i jebat si mater jer nemamo novaca za nikam. A i uvijek je ono "moraš bit oprezan kaj govoriš jer taj-i-taj dio tog-i-tog grada je balijski/četnički/ustaški/koji god već kurac". Dodala me danas jedna cura na fejs i pazite kaj veli. Mislim, meni je to strašno. Da napomenem, radi se o inteligentnoj i normalnoj osobi. "Mislim da je ovo prva poruka koju na FB pišem Hrvatu. A zapravo je pišem čoveku. Dobrom čoveku. Pametnom, koji ima jasan stav. Mene su ubedili da Hrvati mrze nas Srbe i ja se nadam da će tu mržnju prevazići jednog dana." Jebemti sunce! Kakva mržnja, zaboga? Mogu mrzit (teška reć, nećemo reć mrzit. Jebat mater. Psovat. Ne voljet. Htjet udarit let lampom) spore vozače, retardirane funkcionere, sporu i neljubaznu babu na pošti, a to svi imamo. Ne nekog jer je rođen drugdje, jebote BOG. Mislim, skužite ovo. Nas je tu sad "samo" par tisuća. Bivša Juga ima, ne znam, 25 milja ljudi? Tak nekaj valjda, nisam ziher. Pa nas par tisuća možemo napravit toliku razliku da se SVE promijeni. Kaj će nam napravit? Pohapsit nas zato kaj se držimo skupa, kaj radimo skupa i kaj pomažemo jedni drugima i trećima i kome god treba? Pazi ti, TISUĆU ljudi. Pa to je MORE ljudi. To je trećina Bajaginog koncerta, a ti su glasni u pičku materinu. Prošle godine sam s bendom bio u Cetinju u Crnoj Gori na natjecateljskom festivalu. Regionalni festival, ekipa iz čitave bivše Juge. I tad sam se prvi put ozbiljno sjebo. Fakat nas je bilo od svud. I tih par dana smo se tak prejebeno družili i razmjenili priče, šemice, pili smo, s dosta ljudi ostali prijatelji...i kaj? Jedva da se vidimo. Sa frendovima iz Dede Putra (pogledajte taj bend, sjajan je) se tu i tam vidimo, al kao sve nešto daleko, ovo ono, a NIJE DALEKO. Jebote, Bihać je 2 sata vožnje od Zagreba. U jebeni Dubrovnik putuješ 10 sati, a to je šatro Hrvatska. Beograd jebena 4 sata dalje. Pazi, 4 sata, a ljudi se spremaju ić u Beograd ko da idu u jebeni Sydney. Kao idem u Beograd. Ma nemoj. Wow. A neće te ovi...bradati...? Koji kurac. Kad smo svirali u Beogradu sam upoznao Branka, Mirka, Ivicu i još nekog tak. I Anu i Maju. I sjebo se. Di su Dušan i Nemanja? Ove imam u Zg. Dajte mi njih dvojicu. Oću reć, ovo u Crnoj Gori je bilo tak prejebeno i tak smo se dobro zajebavali da i dalje u sebi plačem zakaj se to stalno ne događa. Zakaj nemremo putovat, zajebavat se, razmjenjivat iskustva, svirat i družit se? Bio je jedan jeben bend s Kosova. I jebešga, njih NIKAD više nećemo vidjet jer žive u pičci materinoj, a svi smo presiromašni da bi ošli jedni do drugih. I sad ta neka poplava ovo ono i mi vidimo da se ljudi nešto ne ljute jedni na druge, a države da drkaju kurac. Pa ne možemo mi, pa drugovi, pa moramo mi...koju pičku materinu vi morate, jebem vam mater? Morate prestat vozit skupe aute i živit u skupim stanovima i dat ljudima ono kaj zaslužuju. Nemrete im to dat ni dok je kriza, pizdurine. Oni zasjedaju. Ide se okolo sa anturažom. Al to smo možda malo mi krivi. Pazite, čitam ja tako reakcije na svoj post i pola ekipe mi jebe mater da sam četnik, jugović, svašta loše i potpuno krivo te fašistoidno. Pa da sam neki zli političar, rekao bi "vidi kako su glupi ko kurac, i ne zaslužuju bolje. Ne znaju za bolje i ne moraju znat za bolje". I to tako biva. Mislim, netko mora napravit prvi korak. I kad sam ja već stavljen u tu poziciju, ajde da to budem ja. Sad, pozorno čitajte. Odmaknite se na sekundu od svojih ugodnih ili manje ugodnih života. Znate zakaj ljutimo jedni na druge? Susjed na susjeda, svi na sve? To je kao u muzici, zašto se bendovi mrze. Zakaj seru jedni po drugima. Jer nema mjesta za sve. Jer dobivamo mrvice. I tako i ljudi. Pa jebemu, u tolikoj frustraciji neimanja ničega, kako da budemo sretni kaj susjed ima više? I onda ćete mu ogrebat auto, jebat mater, pljunut na psa (ne znam dal bi ko to napravio, al ono), mrzit, srat po njemu i tračat. O, da. Golemi tračeri smo mi tu. A sve zato kaj nemamo ništa. Prije kojih 10 godina sam bio na tulumu u jednoj četverokatnici. I sad, ogromna kuća, parket sa ugraviranim stranama svijeta, frižider s dvojim vratima, ono, frend je imao KONCERT tam. Dakle, ludilo. I najmanji televizor na svijetu u toj dnevnoj sobi. Daleko, kurac od televizora. Valjda su neki današnji mobiteli veći od toga. I pričam ja to mami i čudim se da kako u pičku materinu. A veli mi mama "Sine, to je zato jer njima ne treba veliki televizor. Oni žive to kaj ti moraš gledat na televiziji". Mama je ubola istinu samo tako. A mi svi nemamo ništa. Imamo toliko maloi tak grčevito se držimo za te mrvice da je onaj koji ima dvije mrvice automatski šupak svijeta. Govno. Šta on ima. Nećeš mi uzet parkirno mjesto. Lupit ću se sestrom. Mama ti je baka. Sve. I ne damo nikom. Zašto bi dali, kad ionako ništa nemamo? A ljudi, pička mu materina, kaj su sve te materijalne stvari? Ništa. Pa sve će otić u jebeni prah jednog dana, a ostat će da prljava mala soba i netko da čisti za nama koji više ne postojimo. Dal meni treba golem tv? Xbox? Super bicikl? Ovaj baš TAJ kompjuter s kojeg pišem, ovo skupo golemo đubre na kojem zapravo premalo kvalitetnog posla odradim? Ma treba mi pička materina. Al volimo mi posjedovat, to nam daje osjećaj postignuća. Vratit se među svoja postignuća i mislit si "jebote, što sam dobar". Kao nakon što pojebeš manekenku (trijezni edition), al sa manje materijala za drkat idućih mjeseci i pun kurac skuplje. I nekak si mislim, kao što je frend tu napisao, sad je grdo sranje, ali nakon mjesec dva će žrtve poplava trebat najviše pomoći. Oni će se vratit u svoje sjebane vlažne gljivicama optočene domove i neće imat NIŠTA. Al brate, NIŠTA. I kako znam da je svakom od vas važna vaša pozesija jebiga, morat ću ja bit prvi koji će napravit taj korak. Ovak. I molim da me ne jebete za ovo po nacionalnoj osnovi jer ću vas brisat. Tisuću vas me je dodalo. Tisuću vas mi je čestitalo za onaj post i bili ste frajeri i suze su vam išle na oči i whatnot. I to je predivno, drago mi je da sam vas dotaknuo. No, ajmo ovak. U Bosni (ne znam brojke za Srbiju, žao mi je, nisu došle do mene jednostavno iako znam da je najebala jako) je preko 1.000.000 ljudi ostalo bez doma. MILIJUN. PREKO TOGA. Tko me zna s fejsa od prije, znat će da ne serem. Dakle, nedavno sam si kupio novi auto. Nov je zato jer je star samo 12 godina. Vi novi ne znate moje eskapade s autima, pa si pročitajte oglas u kojem sam tražio da mi netko pokloni novi auto za božić. Među noteovima je. To će vam dat neku perspektivu. Konačno imam dobar auto koji radi, KONAČNO. I platio sam ga teško zarađenim novcem. Sad. Sad ćete pokazat jeste li samo keyboard warriorsi il imate i neka muda. Rekli ste da oćete da vam netko pokaže primjerom. Ja si nemrem kupit novi auto nit ću tak brzo moć. Ali. Jebeš to, hodanje je zdravije. Uzmite nekaj bez čega u teoriji NE MOŽETE. I poklonite to nešto ljudima koji su izgubili apsolutno sve. Nije bitno u kojoj državi. Moj izbor je Bosna. Idemo se dogovorit. Ajde, ako mi se među vas tisuću javi deset ljudi koji se mogu odreć nečeg što uzimaju zdravo za gotovo i kaj su jedva stekli i puno uložili u to, smatrat ću da sam puno napravio. Javi li nas se deset takvih, ja ću poklonit svoj auto obitelji iz Bosne koja je bez svojeg ostala. Ako se nitko od vas ne javi i ispadnete šupci, onda ću si ostavit taj auto, al ću im kupit nekakav. I to je 100%. Eto. Htjeli ste revoluciju. Ovak se počinje revolucija. Dobrim djelom. Davanjem od sebe. Davanjem nečeg što vam je drago i teško stečeno, a nije neophodno. Materija nikad nije neophodna. Ajde, da vidimo koliko vas će bit ljudi kad ekšli treba napravit nekaj. Ja se i dalje nadam da bude, al znam da je longshot. No, nije mi bed. Da vidimo. Drito je govorio na Fejsu Oznake: drito konj, Facebook, politika, poplava, blog |
Knjiga žalbe!
- 10:48 -
Komentari (67) -
Isprintaj -
#
|
Dragi naši Blogeri, otvaramo ovaj post s namjerom da saslušamo i pročitamo sve vaše prijedloge kako bi i vama i nama bilo ljepše i lakše pisati, čitati, pratiti, i sve ostalo zbog čega smo tu. A i da najavimo blogerski roštilj u srijedu 4.6. na zagrebačkom Bundeku, kao probni za neki veći jedan vikend u srpnju! S najboljom namjerom da ovo bude konstruktivno, a ne hejterište, vaš novi glavni urednik navodi prve tri stvari koje će probati promijeniti kad u dogledno vrijeme zasjedne s dizajnerima: 1. Ono veliko crno na početku za prijavu, netko ga je korektno usporedio s osmrtnicom 2. Broj ljudi na cool i fresh listi - da ih bude više 3. Jednostavnija pitanja za provjeru Sad vi! Molim vas da budete artikulirani i umjereni, i da ovo opet postane utočište toplih i dobrih ljudi! Žao mi je što vam je nestalo postova, slika, komentara i svega, ali nitko nije svemoguć, i takve se stvari svima događaju. Internet je prepun bugova, špijuna, pirata, ne dajte da vas to omete da stavljate dobre postove - ovo je vaš dnevnik, volite ga! Ajd pivili, Ribafish Oznake: blog, roštilj, cool, fresh |
Nova knjiga našeg Blogera!
- 17:44 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Nekako smo uvijek sretni i ponosni kad netko iz naše blogerske zajednice objavi knjigu. Ono, kao da smo je napisali mi osobno. Jedan od tih koji su "uspjeli" je i Pero Kvesićo Kvesić. Pa rekoh, 'ajde da ga upitamo o čemu se radi u njegovoj novoj knjizi - Pudli lete na jug...  O Pero, koja je to po redu? - Ako ne brojimo desetak slikovnica i ponovljena izdanja - ovo je trinaesta knjiga. O čemu se radi? - Knjiga ima i podnaslov koji odgovara upravo na to pitanje: priče o psima i naizgled čudnim i neobjašnjivim događajima, pri čemu se te dvije teme jednim dijelom i preklapaju. Gdje i kako se može nabaviti? - Drago mi je zbog ovog pitanja. Zapravo je zbog niza razloga najbolje nabaviti izravno od izdavača (http://www.hena-com.hr/), ali moći će se kupiti i u knjižarama „Tiska“, a nadam se i ponegdje u nekim drugim knjižarama. Koja je razlika između bloganja i knjiganja? - Iako je u osnovi jednoga i drugoga isto - pisanje, bitna razlika je u broju ljudi do kojih se može doprijeti, brzini dopiranja, te u načinu kako ljudi čitaju i kako se jedno ili drugo vrednuje. Ove godine sam zapustio blog (a kanim ga ponovo revitalizirati). U vrijeme kad sam redovno objavljivao na blogu navraćalo mi je dnevno barem tristotinjak ljudi, bez obzira jesam li postavio novi post ili ne, a kad je neki post najavljen na naslovnoj stranici Bloga.hr ili reklamiran na nekim drugim portalima, dnevna posjeta je znala rasti na dvije, tri ili više tisuća. Nasuprot tome, početna naklada ove knjige je svega 300 primjeraka, a sumnjam da će se nadotiskati mnogo više (iako bi me to radovalo). Blog je u tom pogledu u prednosti, a da ne spominjemo komentare i mogućnosti koje oni pružaju. S druge strane, čitatelji pažljivije čitaju ono što je u knjizi, a sama knjiga se u službenoj javnosti neusporedivo više vrednuje. Vidjet ćete, ova knjiga će vjerojatno dobiti nekoliko ozbiljnih kritika, recenzija, osvrta i sličnih reakcija, možda će netko o njoj pisati magistarsku radnju ili doktorat, a to što sam objavio oko dvije tisuće postova na svojim blogovima nije nikoga isprovociralo na išta slično, iako je u knjizi objavljen isti materijal koji je prethodno bio dostupan na blogu. Koliko ti treba vremena za jedno i drugo? - Većina postova mi je pojedinačno uzela od dvadesetak minuta do dva sata. Roman od dvjestotinjak stranica u dobrim uvjetima mogu napisati za dva mjeseca. Ovu knjigu sam slagao barem dvije sedmice: trebalo je izabrati tekstove, još jednom ih pročitati, provjeriti, malo popraviti. Pripremio sam još jednu knjigu priča s bloga. U njoj će na petstotinjak stranica biti oko 350 priča i nadam se da će biti tiskana prije ljeta. Za to mi je trebalo više od mjesec dana ozbiljnog rada, a preostalo mi je još nešto posla oko završnih pojedinosti. Kako se nosiš sa slavom, i ima li je uopće? - Jako dobro se nosim i ima je, a zapravo je takva da se s njom lako nositi. Grubo rečeno, ljudi do kojih mi nije stalo ni ne znaju za ono što radim, pa time ni za mene, a oni koji me čitaju su neki pristojan, nenaporan i zanimljiv svijet, pa mi je drago svakoga od njih sresti. Ne proganjaju me paparazzi da uvrebaju imam li novu ljubavnicu, i krećem se naokolo ne privlačeći javnu pozornost. S druge strane, kad uđem u neko nepoznato društvo, obično se u njemu nađe i dvoje-troje ljudi koji su čitali nešto od onoga što sam napisao, i to su gotovo po pravilu osobe s kojima se najprijatnije družiti. Prije neki dan sam nakon dvadesetak godina svratio u „Jabuku“, a dok sam stajao pored šanka iskrsnuo je neki tip, pitao jesam li ja taj za kojeg misli da jesam i, nakon što sam potvrdio, počastio me pivom i popričali smo ne više od pet minuta. Čovjek ne samo da je pročitao nešto moje, nego mu je jedna knjiga mnogo značila i odmah mi je to dokazao citirajući napamet cijele odlomke. Takvi susreti me uvjeravaju da ima smisla ono što radim. Puno hvala na razgovoru, i uskoro se opet čitamo! |
Pajo Pakšu - Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 10.
- 08:42 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Pajo Pakšu je dobri duh Vinkovaca i okolice. Njegove avanture koje je godinama opisivao na blogu našle su i put do korica, pa je tako naš bloger ukoričen ne samo jednom! Nego, zašto je ovaj plemeniti uživatelj u kulturi c  - Ovo je teško pitanje. Ne znam što bih odgovorijo. Malo sam se umorijo...Potrošijo ko guzni papir. S vremena vrijeme nešto stavim na blog. Doduše rijetko. Nije se dogodilo ništa. Nisam našo poso, nisam se se oženijo, rasto, napravijo djecu. Doduše u ovim godinama prije bi si mogo napraviti unuke nego djecu. Ma star sam ja više za ta sranja. Što te sada zanima? - Odmaram. Trenutno sam na vidijo igricama. igram ih ko lud. Dan i noć. Noć i dan. Doduše ja to pičim intenzivno već preko dvadeset godina. To mi je neki ispušni ventil. Opušta me ijako susjedi ne misle tako. Nekad se malo previše zanesem i zaurlam na televizor pošto igram na plejstejšnu tri. Nije baš zgodno kad je to u 3 ujutro. Jednom sam tako igro, ljetno doba, soba do ulice, prozor otvoren. Susjedi kavenišu sa gostima u dvorišću, a ja popizdijo, ne mogu preć bosa u igrici pa zaurlam iz svog glasa onako crven u licu. Čujem ja vani pita ovaj gost susjedu: Ko to urla? Što se dogodilo? A susjeda će onako mrtva ladna: Ma to naš susjed ope igra one igrice pa galami. E jebiga sad, kasam previše emotivan. što ja tu mogu. Kakav si s Fejsom i drugim medijima? - Na Vi. Nisam baš nešto pretjerano na Fejsu. Jedno vrijeme sam bijo pa mi nekako dosadilo. Dopizdilo. Na internetu uglavnom gledam porniće. Para za novine nemam pa uglavnom čitam one reklamne letke što mi se puni sandučić. Televizor već odavno ne gledam. Sve ti je na internetu. Od pornića pa nadalje. Gdje su vinkovački blogeri, kako se živi kod vas? - To se sve uglavnom preselilo na fejs i samo lajkaju. Znaš kako to ide. Dođe nova igračka pa svi trk tamo. Jučer blog, danas fejs, a sutra nešto treće. Uglavnom se ne živi. Ima li kruha od izdavanja knjiga, koliko ih je i kako ih možemo naručiti da razveselimo cure za Valentinovo? - Haha...Dobro pitanje. Ma nema. Sve to sa knjigama počelo je sasvim slučajno. Sad bi potrajalo da ti to pričam. Uglavnom prvu priču sam objavijo u zbirci "Blog priče" i tako je to krenilo. Dosad ima šest objavljenih knjiga. Dvije zbirke više autora i četiri samostalne. Pisao sam i nešto za neke portale koji su se ugasili, "Stripos" iz Osijeka, fanzin "Vidimo se u Živinicama" i tako. Dok sam pisao, pisao sam onako iz gušta. Za sebe. Ništa pretencijozno, a ako se to nekom i dopalo meni je drago. Imam još nešto knjiga "Crveni tata - bijeli zec", "Balkanske niskobudžetne treš priče" koje se mogu naručiti preko mene po akcijskoj cijeni od 30 kuna sa troškovima poštarine na mejl: pajo.paksu@optinet.hr, a "Nije prava al' se pravo jebe" - preko kultnog izdavača Zdenka Franjića. Može ga se pronaći na fejsu ili naručiti preko mejla franticz@hi.htnet.hr. Jel ti fali blog, blogeri? - Naravno da mi fali. prva ljubav se nikad ne zaboravlja. Tu sam ja samo sam nevidljiv. Dosta blogera koje sam pratijo ošlo je na fejs il su prestali blogati. Kengur recimo. Tu je još na blogu Eurosmijeh koga pratim još najredovitije, a nedavno su mi se preko mejla javili The Mladichi koje pozdravljam ovim putom. Pozdravljam i sve bivše i sadašnje blogere ma gdi bili. Ako se ne varam ove godine pada i desetogodišnjica mog bloganja na blogu haer. Al' vrijeme leti... Što ćeš dalje? - Pokušat nać' poso, oženit neku bakicu od pedeset godina sa dobrim primanjima koja bi bila voljna usvojit me, pofarbat kosu, nabavit nove zube koje prije spavanja mogu držat u čaši. Krizu srednji godina sam prebrodijo. Pokušat se otrijezniti da se još jednom mogu napit ko čovjek. Niš naročito. Poruči nešto mladima, starima, ludima... - Jebite se i množite. Živijooooo! Oznake: pajo pakšu, Ribafish, blog, knjige |
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 9 - Blues umornog konja
- 15:44 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
U rubrici Kucamo na vrata zaboravljenih blogera, iskopali smo još jedno drago nam i zanimljivo ime. Umorni konj je nadimak uspješnog poslovnog rokera sa sjevera Bosne i Hercegovine, čije ste hitove sigurno zapamtili slušajući njegov bend Sheitans. Osim što je često znao potkupiti urednika blog.hr kraljevskim čvarcima, muzika mu je stvarno na tragu ranih Partibrejkersa i Majki, ali to mu ne pomaže da se izvuče od toga da više skoro pa i ne piše.  Pa dobro, što se dogodilo? Eh da, ovim pitanjem si me vratio na same početke blog.hr-a, na kojem smo provodili dosta vremena ispaljujući taj svoj neki kreativni naboj i pišući o koječemu. Umorni konj kao bloger je pisao najviše satiru, humor i slične tekstove koji su nasmijavali prvo autora pa nadam se onda i ostale koji su čitali. Brojka od skoro 90.000 jedinstvenih posjeta je ono što me veseli u svoj toj priči. Nekako paralelno s pisanjem na blog.hr-u je i počela ta glazbena priča koja i dan danas traje, u početku pod imenom Umorni konj, koji pred izlazak prvog albuma "Lica s tjeralica" mijenja ime u SHEITANS. Dosta momenata iz života benda je opisano u postovima, a čitateljima preporučam da se zakopaju u neki od 640 postova koliko ih je objavljeno tamo. Blog je sporadično aktivan i dalje, no ne u onoj mjeri kako je bilo na početku kada se okupila sjajna ekipa prvih blogera u Hrvatskoj. Što te vuklo da dijeliš svoju intimu s nepoznatim ljudima? Koje su dobre strane bloganja, koje loše? To ti je kao kad otčepiš pivo a ono teče i teče... Ne možeš ga zaustavišti. Iskreno, u početku i nismo imali neku predstavu koliko ljudi to čita, da li itko uopće čita, samo se pisalo. Kao neka nova igračka gdje jednostavno možeš da se okušaš kao pisac i to objaviš na jednostavan način. Dobre strane su te što sam izbacio iz sebe veliku količinu priča, dokumentirao ih na neki način. Kada sam vidio 640 postova, rekoh - ufff. Ajde, nisu svi standardni, ali opet se nabralo. Upoznao sam dosta sjajnih ljudi s kojima sam i dan danas u kontaktu, ostvario i neke poslovne prilike kroz sve to. Šteta što kod nas forma bloga nije toliko na nivou da se može nešto i zaraditi poput onih u Americi jer bi sigurno se više i pisalo, a samim time i kvalitet bio bolji. Loše strane? Pa ono kad shvatiš da postoje ljudi koji se kriju iza pseudonima, koji vole vrijeđati, omalovažavati i tako... No to je ipak njihov problem. Jesi li dobio želju to staviti u knjigu i izdati, ili ti je ovo bilo dovoljno? Pratiš li danas blogere, ili se zadovoljavaš fejsom? Iskreno, često razmišljam o tome. No sve se nadam da postoji neki alat koji bi to povukao iz arhive i stavio u neki file! Ne sad da patim da se to objavi, nego više da mogu reći da sam izdao i neku hard copy. Ne pratim više često, otkako su otišli neki meni dragi autori. Neke pratim kroz druge medije i doista mi je drago da su uspjeli u karijerama. Uvijek se rado sjetim Ptice Trkačice, Keksicha, Annie De Meni, Zrine Milutine, Drito Konja (čujem da opet nešto švrlja), Jesusa i mnogih drugih. Od tebe ne mogu pobjeći ni na faceu! Facebook mi i nije tako intimna forma za jednog blogera, mnogo je veći vašar. A glazbena karijera? To ti je samo hobi? Kako koristiš medije za popularizaciju? Daj link na onaj hit, kad si već tu! U današnje vrijeme glazbena karijera i može samo biti hobi kad sviraš rock n roll. Šund prolazi, to je činjenično stanje. Naročito je teško ako si iz provincije. Mediji su posebna priča. Toliko je informacija da se stvorio takav jedan šum u kojem se sva ta dostupnost glazbe pretvorila u jednu apatiju i bonacu, da je vrlo teško doprijeti do neke ciljne skupine jer svi su već sve vidjeli i čuli, a previše je lijenost i kriza napravila pa se teško odlučiti i otići pogledati neki bend uživo. Koliko god su mediji, naročito ovi moderni, doprinjeli popularizaciji, toliko su i kontraproduktivni. No, moraš pratiti trendove kako bi iole održao korak u utrci. Hit! Kako bi rekao Mataković, danas se teško i pankerisat! A ništa, želimo i tebi i bendu sjajnu karijeru, a ti baci i na blog neki raspored svirki, neka raja čita i naleti! Sretno! Naravno, i hvala što ste me se sjetili, usput, stavio sam dva albuma da se skinu džabe na blog prije neki dan pa eto ti mamca! https://blog.dnevnik.hr/umornikonj/ Oznake: blog, konj, umorni, orašje, bosna, sheit |
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 5. - Rahat Lokum
- 09:44 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Rahat Lokum je pisala toliko lijepo da je to morala okruniti jednom knjigom. Nije još osvojila Kiklopa, ali hoće, to vam garantira vaše uredništvo. Kad pročitate intervju, skočite na blog i ugrijte si ove hladne dane... Jer ona je ponovo u sedlu! Dobar dan, zaboravljeni blogeru, odnosno blogerice - predstavi se novim čitateljima. Kako si počela blogati, kad, što te držalo da pišeš? - Počela sam pisati 2004. godine, valjda među prvim blogerima. Tad mi je sin bio skroz malen i bila sam – na svoj užas – stalno kod kuće. Imala sam vremena, a kako mi je pisanje spontano i prirodno i jedino od čega ne odustajem, ma što se dogodilo, jednostavno je krenulo. Što me držalo da pišem? Ne znam. Ja pišem, točka. Ne prođe dan, a da nešto ne napišem. Nije sve dobro, ima lošeg, ima prosječnog, ima izbacivanja smeća iz glave da bi se napravilo prostora za nešto dobro i kvalitetno. Ali stalno pišem, meni je pisanje najprirodnija stvar na svijetu. To me držalo. Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno? - Pozitivno – objavila sam knjigu. Konačno. Jako sam se dugo lomila s knjigom, jako je dugo lomila ona mene, još duže ja nju. Na kraju smo iz te borbe izašle promijenjene obje. Pozitivno je što sam stekla rutinu svakodnevnog pisanja. Pozitivno je i što sam upoznala predivne ljude. Pozitivno je, također, što sam u tom nekom razdoblju pisanja otvorila horizonte za neke druge čudesne stvari: glazbu, druge pisce, putovanja... Negativno... jedino negativno je što je blog u nekom trenu prestao biti intiman i osoban, negativno je što se počeo prelijevati na osobni život. Ali to su sitnice, ništa važno. Jesi li upoznala nove ljude, ljubavi, zemlje, alkohole... - Hrpu ljudi. Zemlje... ne baš, osim putopisno. A nove alkohole odbijam upoznavati jer čvrsto vjerujem da je rakija ljubav i točka. I rakiju uvijek primam. Višnjevaču, borovičku... sve osim medica. Posebno onih sa čilijem. Ne znam kojem zlotvoru je pala na pamet ta kombinacija, ali to je smrt užasnih užasa. Jesi li osjetila da si dosegnula nekakav vrhunac? - U jednom trenu je bilo iznimno živo i zabavno, to je istina. Postojala je grupa ljudi koju sam obožavala čitati, a oni sad mahom više nemaju blogove ili ih ja ne mogu naći. Kako to da si posustala? - Morala sam napisati knjigu. Sve što je smetalo, a u tom trenutku mi se učinilo da i blog smeta, moralo je otići. A i razrijedila se ekipa koja je svakodnevno pisala. Kakva si danas s tim? - Upravo sam ga vratilaJ Ne znam kakva sam, dajmo mi vremena. Volim svoj rahatlokum, volim blog, volim to mjesto, iako se promijenilo. Što si očekivala, što si dobila? - Očekivala nisam ništa, dobila sam sve. Jeftina metafora kao sjajan recept za život. Kakav ti je stav prema Facebooku? - Ja volim sve internetske điđe i na svaku se ponosno uspijevam zakačiti. Neka poruka mladima? - Pišite, puno, uporno i stalno. vjetarpratisunce@gmail.com Rahatlokum Oznake: blog, rahatli, duhovi, knjiga |
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 4. - Zdenkov kulturni kombi
- 15:38 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Britak, duhovit, ponekad dalek, najčešće bolno istinit. Od pripitih veselih pričica, preko autosakupljačkih dogodovština, do sjajne, duboke proze - dame i godpodo, Zdenkov kulturni kombi! Dobar dan, zaboravljeni blogeru, predstavi se novim čitateljima. Zdenko Kultura, superteška s tendencijom rasta, bezblogni umirovljenik nerada. Kako si počeo blogati, kad, što te držalo da pišeš? A 'nako. Dosta rano krenuo i imao dosta snažan unutarnji poriv za izbacivanjem slova po tastaturi, a ponešto bi kroz nju prošlo i na ekran. Kasnije se tastatura začepila od svih tih razbacanih slova, pa su prestala prolaziti do ekrana. Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno? Upoznao sam dosta zanimljivih i dragih ljudi, izbacio iz sebe ponešto ideja i tema... Negativnosti nije bilo, mada sam se nakon jednog određenog posta, kada je u mom kombiju postalo politički vruće, nakratko uplašio da bi moglo biti. Kao i u nekim drugim slučajevima, pretjerivao sam u očekivanju reakcije, to su ipak samo mrtva slova na ekranu. Jesi li osjetio da si dosegnuo nakakav vrhunac? Zapravo i ne, pisao sam i još pišem mnogo drugih stvari na mnogo drugih mjesta i prije bloga i nakon njega, nisam stekao dojam da sam nešto bitno, recimo, napredovao od prvog bloga prema kasnijima, to je naprosto bilo neko bilježenje tih, zanimljiv(ij)ih vremena. Zašto si stao? Dijelom zbog gomilanja drugih sadržaja, profesionalnog pisanja koje mi oduzima mnogo vremena. Dijelom zbog promjene načina i ritma života, što mi također oduzima mnogo vremena. A najvećim dijelom zbog potpunog gubitka motivacije i volje za blogerski izričaj, što mi u potpunosti oduzima vrijeme. Usto, od običnog idiota pretvorio sam se u fah-idiota. Maknuo sam se s općenitijih foruma i danas pohađam samo one o autima i autićima. Prestao čitati knjige i novine, osim onih o autima i autićima. Prestao pisati blog i novinske tekstove, osim onih o autima i autićima. Počeo sanjati aute i autiće... A nikada nisam želio tome posvetiti i blog, jer je on dijelom bio ispušni ventil, odmak od tog ne baš posve sićušnog dijela mog života. Kako se danas nosiš s tim? Prazna ljuštura bivšeg blogera. Nikada nisam zatvarao blog i povremeno, mada uistinu ekstremno rijetko, nešto napišem, no ne mogu reći da očekujem neko značajnije intenziviranje svojih pismotvorina. Pisao sam o glazbi, koju više gotovo da i ne slušam. O putovanjima, na koja više gotovo da i ne idem, a kada idem poslovna su te samim time razmjerno bezlična i dosadna. Te povremeno priče kao što je vjerojatno najdraži mi od objavljenih blogova, Još jedna ofanziva, a njih više gotovo da i nema u mozgu, srcu ili odakle već dolaze. No možda se ponovo pojave, to su ionako priče selice. Što si očekivao, što si dobio? Ništa. Svašta. Ljude kojima se sviđalo što pišem, a i meni se, mnogo češće da nego ne, sviđalo što ti ljudi pišu. Nažalost, danas je to najvećim dijelom mrtvo linkovlje ondje lijevo na mom blogu, neko više ni ne postoji, ostalo većinom neaktivno. Dobio sam i satisfakciju što sam u ekstremno kratkom roku od početka pisanja bloga završio na cool listi, a to godi. Sad bih trebao umjesto toga završiti na nekoj frozen listi, uz leš Walta Disneya i ponekog mamuta, čini mi se. Kakav ti je stav prema Facebooku? Koristim ga, mada nije uvijek prikladan za moju epsku dušu koja se voli nadugačko i naširoko izražavati. Svaki drugi komentar preko mobitela moram kratiti, jer imaju neko iritantno i imbecilno ograničenje broja znakova... Nisam ondje baš svaki dan, no i preko njega sam upoznao nove ljude, zanimljive i drage, tako da mi je i on sam zanimljiv i drag. Baš poput blogova i foruma. Neka poruka mladima Ne slušajte poruke nas starih, ne trebaju vam. |
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 3. - The Mladići
- 14:07 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Jedan od najčitanijih postova u povijesti bloga je onaj o pravom Hrvatu. Ovo je razgovor s njegovim autorom, a vi se pripremite za puno čitanja i smijanja jer se sprema veliki povratak! Zdravo Mladići! Bok napaćeni narode. Rođen sam 1976. u Splitu, navijač, putnik, tattoo manijak, ljubitelj borilačkih vještina i adrenalina, avanturist, bloger, ljubitelj egzotičnih životinja, pisac, probisvjet, klaun i zaljubljenik u fotografiju. Ne znam ni sam šta sam više. Kako si počeo blogati, kad, što te držalo da pišeš? Početkom prošlog desetljeća je postojao forum Torcida.org, di smo u podforumu "Zajebancija" pisali gluposti godinama. Kako se ljudima počeo sviđati moj "neobičan" humor, tako sam jednog dana 2005. napravio svoj mali topic "Mladići" (ekipa zajebanata), a dalje je sve povijesti i logican slijed događaja (2007. blog TheMladichi sa 250.000 posjeta do danas kada krećem u realizaciju ozbiljnog humoristickog portala "TheMladichi") Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno? Pa pozitivan je bio osjećaj kada napišeš nešto, a već za par sati imaš stotinjak komentara iz cijelog svijeta. Posebno mi je bilo drago kad bi dobio komentar od nekog iseljenika s Antartike ili naftne bušotine nasred oceana, s pohvalama kako sam jedino šta je vrijedno pročitati iz domovine. Negativnosti nekih i nije bilo, osim možda krađa nekih mojih djela poput "Pravog Hrvata" i tako. Sve u svemu, puno više pozitivnih stvari nego negativnih. Jesi li upoznao nove ljude, ljubavi, zemlje, alkohole... Apsolutno. Na račun TheMladicha su mi bila otvorena sva vrata diljem Hrvatske i Europe. Poistovjetio sam se u svojim tekstovima s malim, običnim ljudima među koje i sam spadam, posebno su me čitali studenti, alternativne skupine i urbana mladež, ali nisam bio mrzak ni onima iz prigradskih naselja (hehe). Jesi li osjetio da si dosegnuo nekakav vrhunac? Osjetio sam da sam trenutni vrh dostigao kada sam zeznuo Srpskog Kurira sa podvaljenom naslovnicom i fantomskim "Čika Šajom", tada je popularnost bloga bila na nacionalnoj razini, nije bilo novine koja nije izbacila vijest, nije bilo osobe koja nije pričala o tome. Kako to da si posustao? Ni sam ne znam zašto sam tada stao, valjda sam se malo emocionalno ispraznio, i nisam htio silom proizvodit humor. Jednostavno sam čekao da me uhavati luđačka želja poput ove koja me ponovo trese ovih dana... Što si očekivao, što si dobio? Dobio sam jedno veliko životno iskustvo, potvrdu da mogu kad hoću, a najveća nagrada mi je kad čujem da me ljudi i danas pitaju kada ću nastaviti s radom i kad znam da o nekim stvarima s bloga još uvijek pričaju. Kakav ti je stav prema Facebooku? Facebook je nužno zlo i ja sam navučen na njega do te mjere da bi se sutra bacio s prozora da ga nema. Neka poruka mladima? Samo izgurajte svoj film i svoje snove - ako ste uporni, samo nebo je granica. Tu su i dva najdraža Jukina uratka "Balkanska turneja" Balkanska turneja "Pravi Hrvat" Pravi Hrvat Dakle, The Mladići, jedva čekamo povratak! Do skorog čitanja.... Oznake: blog, the mladići, Hrvat |
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 2. - Liberty Bell
- 09:18 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Pisala je lijepo, toplo i meko, a onda stala na loptu i sve to pretočila u glazbu. Od blogerice je postala kantautorica, danas ima i bend, a njeno je ime Zvonka. Malo lijepih uspomena za sve one koji su čitali Liberty Bell... Dobar dan, zaboravljena blogerice! Pozdrav čitatelju. Ja sam Zvonka, a nekad sam pisala blog pod nickom Liberty Bell. Ne trudi se izguglati ga jer sam ga pred koju godinu većinom obrisala. "Većinom" znači da je još nekolicina postova okačena tamo, ali glavnina od nekoliko godina gadne skribomanije, postoji još samo u arhivama na mom hard disku. Kako je sve počelo? Iskreno, nisam sigurna kad je to bilo. Čini mi se da je to bilo krajem 2005., no da bih bila sigurna trebala bih provjeriti spomenute arhive, koje su trenutno na, kako se to kaže... udaljenoj lokaciji. Pa, bilo je jednostavno... otvorila sam blog editor na blog-ha-eru i tipkala :D. Što me držalo da pišem... Frustracije :D. Blog mi je bio super ventil za izražavanje jednog dijela sebe koji u to doba nije baš bio do kraja razvijen niti artikuliran, tako da je to za mene sve skupa zapravo bila jedna odična terapija. Terapijsko bloganje! Što ti se sve izdogađalo? To su bile dosta turbulentne godine za mene i jako puno toga se dogodilo tijekom mog bloganja, teško je reći što se dogodilo na blogu ili zbog bloga, ali je sve to u svakom slučaju na njemu bilo fino dokumentirano. ZATO SAM I OBRISALA :D. Jedna od stvari koja se dogodila tijekom moje aktivne blogerske superkarijere, je da sam počela svirati i oformila svoj prvi bend, što je zapravo bio moj prvi i jedini životni san, a blog je, čini mi se, bio jedan kvalitetan katalizator u tom procesu, jer mi je višegodišnje pisanje na njemu pomoglo da osvijestim činjenicu da me ne-bavljenje glazbom frustrira do besvijesti i da ću se, ako ne počnem svirati, naprosto samospaliti, a i pomoglo je u pronalaženju prvih malih kanala komunikacije te moje muzike prema van, izvan moje spavaće sobe. Što si dobila bloganjem? Upoznala sam puno ljudi tim putem, neke sam upoznala površno i izgubila kontakt s njima nakon kratkog vremena, s nekima sam se više zbližila pa se družimo i dan-danas, a neki od njih su, mogu to reći bez pretjerivanja, bili jedni od najvažnijih ljudi u mom životu, i utjecali su na to da se isti promjeni za 180 stupnjeva. Možda je tome tako i zato jer su me zapravo ljudi koji su me čitali, mogli upoznati bolje nego bilo tko drugi. Okej, da, to je jedna zanimljiva patologija... evo, stižu momci s divnim bijelim košuljama, krasno ste ih uštirkali, dečki, i hvala kaj mi gentlemanski pomažete da se odjenem, baš su čudni ovi rukavi... Jesi li dosegnula nekakav vrhunac? Ne. Imala sam periode kvalitetnijeg pisanja i periode bespotrebnog drvljenja, ali su se oni ravnomjerno izmjenjivali. Kako to da si posustala? Prestala sam pisati jer sam uspjela realizirati mjuzu... Danas imam bend koji redovno svira, hvaljen album iza sebe i sva moja strast, ljubav i energija - idu u to. Pisanje je ipak, jebiga, bilo samo supstitut. Kakva si danas s tim? Hvala na pitanju, dobro :D Što si očekivala, što si dobila? Očekivala sam da ću tamo negdje na drugoj strani žice naći sugovornike s kojima ću se razumjeti. I dobila :) Kakav ti je stav prema Facebooku? S fejsom oprezno. Kao uostalom i sa svime. Nije loše imati alat pomoću kojega možeš pronaći frendove iz srednje, ako želite organizirati 20 godina mature, ili na kojem možeš promovirati svoj rad, zatražiti pomoć oko kućanskih poslova, ili udomiti mace... Ali kad to postane mjesto koje generira frustracije bilo koje vrste, onda je trenutak za razmisliti o pauzi od fejsa. Neka poruka mladima Mladi bi trebali davati poruke starijima, jer su stariji ti koji su zajebali. I da, fuck authority. Puno ti hvala, i – vrati nam se! Zvonkin album dostupan je besplatno na http://svemir.bandcamp.com/ A ako prvo želite poslušati neki hit, probajte s ovim! http://www.youtube.com/watch?v=7o7SS6RcIDg Oznake: blog, glazba, interview, svemir, liberty, zvončica |
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 1. - Plodovi zemlje
- 15:45 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 1. Plodovi zemlje (Foto: thinkstock.com) Nakon dugogodišnjeg nasmijavanja, nestao je netragom, da bi prošlog tjedna ponovo izronio, doduše s novom adresom. Pitali smo jednu od perjanica duhovitog blogerstva da nam za našu novu rubriku da simbolični intervju:  Kako si počeo blogati, kad, što te držalo da pišeš? Blogati sam počeo 1968. godine, među prvima u bivšem sistemu, zajedno s Markom Veselicom i Savkom Dabčević Kučar. Pisao sam jer sam obožavao Jugoslaviju i komunizam, iskreno sam širio bratstvo i jedinstvo. Čak i danas imam prijatelje Srbe, ali i homoseksualce, a jednom sam iz autobusa vidio Židova i nisam se uplašio. Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno? Nakon što sam više puta pohvalio predsjednika Zajednica općina, uspio sam zaposliti 24 člana svoje uže i šire obitelji na raznim poslovima. Moji rođaci i danas su na istim mjestima, iako nemaju apsolutno nikakvog stručnog znanja i formalne izobrazbe. Nikada u životu ništa nisu radili prije nego što sam ih zaposlio, ali zadržali su svoja radna mjesta, dakle riječ je o izuzetno sposobnim ljudima, tako da mi je drago što sam ih preporučio. S komesarom koji ih je zaposlio i danas se čujem preko vibera, ali zbog njegovih brojnih stranačkih obveza u HSP AS-u rijetko se viđamo. Najgore što sam doživio do sada je raspad Jugoslavije i smrt druga Josipa Broza Tita maršala. Jesi li upoznao nove ljude, ljubavi, zemlje, alkohole... Kada sam služio 30-godišnju zatvorsku kaznu u jednom od najgorih zatvora na svijetu, Novoj Gradišci, stekao sam mnogo prijatelja, a najviše su mi se urezali u sjećanje Mahatma Ganhdi i Nelson Mandela. Riječ je o divnim ljudima, doista zainteresiranima za hrvatsku stvar. Devedesetih su, što javnosti možda i nije toliko poznato, preko svojih veza u JAR-u i Indiji pomogli Hrvatskoj da se naoruža. Gospodin Zagorac zna nešto više o tome. Jesi li osjetio da si dosegnuo nekakav vrhunac? Da, bilo je to na radnoj akciji, na izgradnji autoputa Bratstva i jedinstva. Naime, kao vrstan gitarist jedne večeri primio sam se gitare. Svirao sam Balaševića jer je to najlakši način za osvojiti ženske, kada se, privučen mojom glazbom, pojavio lik u šinjelu. Imao je ruke odozada, a desnom nogom je iskoračio. Bio je to drug Tito. August Augustinčić bio je kraj mene, ovjekovječio je trenutak u bronci. Tito mi se obratio imenom (krivim, ali imenom) i nešto me pitao, a ja sam se onesvijestio. Kako to da si posustao? U jednom trenutku sve se svelo na novac. Više nije bilo bitno za koga igraš, ko ti je frend, s kim izlaziš, koju muziku slušaš. Nestalo je timske igre. Mislim da se to dogodilo odlaskom Prosinečkog. Nije trebao otići u Crvenu zvijezdu. Kakav si danas s tim? Vratio sam se nakon smrti Stevea Jobsa, koja nas je sve potresla. Osoba koja je izmislila Windowse i PlayStation te istovremeno bila menager Sex Pistolsa rađa se jednom u životu. Blog pišem u njegovu čast. Što si očekivao, što si dobio? Očekivao sam obožavanje gomile, a dobio mnogo više od toga. Prijatelje. Prijatelje koje neću zaboraviti do kraja života. Ja sam ovdje najmanje bitan. Ovo nije o meni, ni za mene. Narod je bitan. Svaki glas je bitan. Svijet može biti bolje mjesto ako to iskreno želimo. Ne trebamo se zamarati velikim promjenama, ali bitno je da krenemo od sebe. Kakav ti je stav prema Facebooku? Iskren. Neka poruka mladima? Neće biti dugo mladi. Brzo ćete umrijeti. Zato se nemojte smijati. Plodove zemlje pratite ovdje! U sljedećem nastavku zaboravljenih blogera - Liberty Bell! Oznake: plodovi zemlje, blog |
