| < | siječanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 9 - Blues umornog konja
- 15:44 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
U rubrici Kucamo na vrata zaboravljenih blogera, iskopali smo još jedno drago nam i zanimljivo ime. Umorni konj je nadimak uspješnog poslovnog rokera sa sjevera Bosne i Hercegovine, čije ste hitove sigurno zapamtili slušajući njegov bend Sheitans. Osim što je često znao potkupiti urednika blog.hr kraljevskim čvarcima, muzika mu je stvarno na tragu ranih Partibrejkersa i Majki, ali to mu ne pomaže da se izvuče od toga da više skoro pa i ne piše.  Pa dobro, što se dogodilo? Eh da, ovim pitanjem si me vratio na same početke blog.hr-a, na kojem smo provodili dosta vremena ispaljujući taj svoj neki kreativni naboj i pišući o koječemu. Umorni konj kao bloger je pisao najviše satiru, humor i slične tekstove koji su nasmijavali prvo autora pa nadam se onda i ostale koji su čitali. Brojka od skoro 90.000 jedinstvenih posjeta je ono što me veseli u svoj toj priči. Nekako paralelno s pisanjem na blog.hr-u je i počela ta glazbena priča koja i dan danas traje, u početku pod imenom Umorni konj, koji pred izlazak prvog albuma "Lica s tjeralica" mijenja ime u SHEITANS. Dosta momenata iz života benda je opisano u postovima, a čitateljima preporučam da se zakopaju u neki od 640 postova koliko ih je objavljeno tamo. Blog je sporadično aktivan i dalje, no ne u onoj mjeri kako je bilo na početku kada se okupila sjajna ekipa prvih blogera u Hrvatskoj. Što te vuklo da dijeliš svoju intimu s nepoznatim ljudima? Koje su dobre strane bloganja, koje loše? To ti je kao kad otčepiš pivo a ono teče i teče... Ne možeš ga zaustavišti. Iskreno, u početku i nismo imali neku predstavu koliko ljudi to čita, da li itko uopće čita, samo se pisalo. Kao neka nova igračka gdje jednostavno možeš da se okušaš kao pisac i to objaviš na jednostavan način. Dobre strane su te što sam izbacio iz sebe veliku količinu priča, dokumentirao ih na neki način. Kada sam vidio 640 postova, rekoh - ufff. Ajde, nisu svi standardni, ali opet se nabralo. Upoznao sam dosta sjajnih ljudi s kojima sam i dan danas u kontaktu, ostvario i neke poslovne prilike kroz sve to. Šteta što kod nas forma bloga nije toliko na nivou da se može nešto i zaraditi poput onih u Americi jer bi sigurno se više i pisalo, a samim time i kvalitet bio bolji. Loše strane? Pa ono kad shvatiš da postoje ljudi koji se kriju iza pseudonima, koji vole vrijeđati, omalovažavati i tako... No to je ipak njihov problem. Jesi li dobio želju to staviti u knjigu i izdati, ili ti je ovo bilo dovoljno? Pratiš li danas blogere, ili se zadovoljavaš fejsom? Iskreno, često razmišljam o tome. No sve se nadam da postoji neki alat koji bi to povukao iz arhive i stavio u neki file! Ne sad da patim da se to objavi, nego više da mogu reći da sam izdao i neku hard copy. Ne pratim više često, otkako su otišli neki meni dragi autori. Neke pratim kroz druge medije i doista mi je drago da su uspjeli u karijerama. Uvijek se rado sjetim Ptice Trkačice, Keksicha, Annie De Meni, Zrine Milutine, Drito Konja (čujem da opet nešto švrlja), Jesusa i mnogih drugih. Od tebe ne mogu pobjeći ni na faceu! Facebook mi i nije tako intimna forma za jednog blogera, mnogo je veći vašar. A glazbena karijera? To ti je samo hobi? Kako koristiš medije za popularizaciju? Daj link na onaj hit, kad si već tu! U današnje vrijeme glazbena karijera i može samo biti hobi kad sviraš rock n roll. Šund prolazi, to je činjenično stanje. Naročito je teško ako si iz provincije. Mediji su posebna priča. Toliko je informacija da se stvorio takav jedan šum u kojem se sva ta dostupnost glazbe pretvorila u jednu apatiju i bonacu, da je vrlo teško doprijeti do neke ciljne skupine jer svi su već sve vidjeli i čuli, a previše je lijenost i kriza napravila pa se teško odlučiti i otići pogledati neki bend uživo. Koliko god su mediji, naročito ovi moderni, doprinjeli popularizaciji, toliko su i kontraproduktivni. No, moraš pratiti trendove kako bi iole održao korak u utrci. Hit! Kako bi rekao Mataković, danas se teško i pankerisat! A ništa, želimo i tebi i bendu sjajnu karijeru, a ti baci i na blog neki raspored svirki, neka raja čita i naleti! Sretno! Naravno, i hvala što ste me se sjetili, usput, stavio sam dva albuma da se skinu džabe na blog prije neki dan pa eto ti mamca! https://blog.dnevnik.hr/umornikonj/ Oznake: blog, konj, umorni, orašje, bosna, sheit |
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 8. - Čačinački Alkosi
- 11:56 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Nije bitno koliko je mjesto malo, ni koliko su uvjeti odigravanja utakmica na rubu regularnosti... Bitno je navijačko srce i ljubav prema svom klubu, što je godinama zorno dočaravao legendarni Mario Knežević Bobika u izvještajima, dramama i pričama svojih Čačinačkih Alkosa. Gdje je danas Bobika, kako stoje Alkosi, i ima li što novo u Čačincima - pročitajte u intervjuu.  Bobika, jel obavljena svinjokolja? Objasni laicima gdje su uopće Čačinci... Svinjokolja još nije obavljena, ali nikad za nju nije kasno! Čačinci su malo pitomo mjesto u Virovitičko-podravskoj županiji, na pola puta između Slatine i Našica. Pored Čačinaca se nalazi Orahovica koja je u narodu poznata kao rodni grad bivšeg predsjednika RH - Fikusa Stjepana Mesića. Čačinci su poznati po tome što imaju poprilično veliki broj budala po kvadratnom kilometru. Bobika je danas potpuno posvećen obitelji, ima dvoje djece i krvavo crnči za plaču koja se ni u snu ne može približiti prosjeku RH Alkosi i dalje postoje kao udruga i djeluju u selu, ali nema više onoga čega je nekad bilo. Mlade generacije imaju neke druge interese, za razliku od nas koji smo odrasli na školskom igralištu, u "rupi" i u dvoranici. Rupa je populran naziv za naše nogometno igralište iz razloga jer je isto kao malo ukopano. Nešto poput Poljuda. Ali bez tribina. Danas su uglavnom okrenuti organiziranju kirvajske zabave, Čačinci Urban Festa, te obilježavanju kojekakvih događaja prigodnim programom (bakljada sa silosa za Dan pobjede, odlazak pješice u Vukovar u spomen na Željka Majora, Čačinčana koji je ubijen na Ovčari...) Pa dobro, kako je došlo do toga? U čemu je problem? Nekad smo molili da nas puste u stan, a oni bi nam samo uvalili loptu i rekli da ne dolazimo prije crtića. Što rade mladi Slavonci u slobodno vrijeme? Pojavio se internet tj. postao je sastavni dio svakog kućanstva. Facebook je preuzeo sve, zamjenio je loptu, pračku, bicikl i poderane patike. U naše vrijeme, izašli bi van, a roditelji bi nas puškom tjerali na ručak. Zuckerberg je kriv. Za nas je utakmica bila sve, vrhunac tjedna. Imali smo ogromnu ljubav prema Čačincima i svemu što je Čačinačko. Nogomet ili košarka, nije bilo bitno. Navijali smo na svim utakmicama i postali smo prva organizirana navijačka udruga na ovom području. Putovali smo s košarkašima po cijeloj Slaovniji i nosimo masu lijepih uspomena iz Osijeka, Đakova, Donjeg Miholjca, Slavonskog Broda... Nije ništa bilo slađe nego poslije ručka otić kod tate u podrum pa crijevom izvuć vina, zatim u trgovinu po jeftinu kolu, pa na zborno mjesto. I onda sa 2 promila u sebi i bambusom u dvoguzama (flaša od 2 litre) pod jaknom - odlazak na utakmicu. I obavezno, nakon utakmice, u lokalnom bircu fešta. Bez obzira na rezultat. Današnje generacije nisu toliko lude kao mi, sport ih površno zanima, na ulicama ih je jako malo a sportom se bave uglavnom jer ih roditelji upišu i nadaju se da će tako uhvatit malo svježeg zraka i da neće zaboravit kako se hoda. Koji je tvoj plan s tvojom djecom? Zbog njih više ne pišeš? Pa kako sam malo ostario i uozbiljio se, tako sam se i povukao iz tog aktivnog navijačkog života a samim time i bloga o Alkosima. Posvećen sam obitelji i uređenju kuće. Naravno da i dalje odlazim na utakmice, ali više onako, penzionerski. Isto kao i udrugu, tako smo i blog prepustili mlađima, ali njima je lakše i jednostavnije obavjesti stavljati na Facebook... Planiram djecu odgajati da vole Čačince, da provode što više vremena vani, poput mene. Ali i tu dolazi do problema jer je u selu sve manje i manje djece. U mojoj ulici nas je bilo desetak generacijski približno starih, a moja djeca nemaju nijednog svog vršnjaka. Pokušat ću im preneti svoje mudrosti, ljubav prema selu i sportu. E da, i morat će za Hajduk navijat! Volio bi da se više igraju vani, s društvom ili bez njega, ali da su vani, u voćnjaku ili dvorištu, na zraku. Da im lopta ne bude strani objekt, da zavole šetnju prirodom i da često traže da ih vodim na Papuk, na Jankovac, ili Orahovačko jezero. Sad zamisli kako je tek nama u gradu... Ma samo sam ti htio reći da nam fališ, i da bi bilo dobro opet čitati izvještaje, ali iz novog ugla, drčnog starog navijačkog veterana! Ne bi ti izvještaji više bili zanimljivi kao nekad. A i uglavnom sam ih pisao pijan,onako friško nakon utakmice. Znaš i sam kakvi smo dolazili doma s utakmica pod utjecajem čačinačke Noje, vina kojeg bi svaki liječnik zabranio. Postoji jedna anegdota - doktor je jednom čovjeku iz Bukvika rekao neka prestane piti noju jer bi mogao oslijepit, a na to će ovaj njemu "A nedilje ti doktore, onda bi cili Bukvik bija slip!" Bio tamo, rigo istu, ono je strašno! A ništa, držim ti fige da uspiješ u odgoju, a hrvatskoj se mladeži opet ukaže neki heroj poput Dražena, Robija ili Gorana, pa da svi danonoćno napucavaju lopte i loptice... Živio ti meni 100 godina, nadam se da ćemo se uskoro vidjeti i nazdraviti. Pozdravi tamo sve svoje, ljubi vas Bobika. Ribafish Oznake: bobika, alkosi, navijanje, mladost |
