| studeni, 2013 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 3. - The Mladići
- 14:07 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Jedan od najčitanijih postova u povijesti bloga je onaj o pravom Hrvatu. Ovo je razgovor s njegovim autorom, a vi se pripremite za puno čitanja i smijanja jer se sprema veliki povratak! Zdravo Mladići! Bok napaćeni narode. Rođen sam 1976. u Splitu, navijač, putnik, tattoo manijak, ljubitelj borilačkih vještina i adrenalina, avanturist, bloger, ljubitelj egzotičnih životinja, pisac, probisvjet, klaun i zaljubljenik u fotografiju. Ne znam ni sam šta sam više. Kako si počeo blogati, kad, što te držalo da pišeš? Početkom prošlog desetljeća je postojao forum Torcida.org, di smo u podforumu "Zajebancija" pisali gluposti godinama. Kako se ljudima počeo sviđati moj "neobičan" humor, tako sam jednog dana 2005. napravio svoj mali topic "Mladići" (ekipa zajebanata), a dalje je sve povijesti i logican slijed događaja (2007. blog TheMladichi sa 250.000 posjeta do danas kada krećem u realizaciju ozbiljnog humoristickog portala "TheMladichi") Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno? Pa pozitivan je bio osjećaj kada napišeš nešto, a već za par sati imaš stotinjak komentara iz cijelog svijeta. Posebno mi je bilo drago kad bi dobio komentar od nekog iseljenika s Antartike ili naftne bušotine nasred oceana, s pohvalama kako sam jedino šta je vrijedno pročitati iz domovine. Negativnosti nekih i nije bilo, osim možda krađa nekih mojih djela poput "Pravog Hrvata" i tako. Sve u svemu, puno više pozitivnih stvari nego negativnih. Jesi li upoznao nove ljude, ljubavi, zemlje, alkohole... Apsolutno. Na račun TheMladicha su mi bila otvorena sva vrata diljem Hrvatske i Europe. Poistovjetio sam se u svojim tekstovima s malim, običnim ljudima među koje i sam spadam, posebno su me čitali studenti, alternativne skupine i urbana mladež, ali nisam bio mrzak ni onima iz prigradskih naselja (hehe). Jesi li osjetio da si dosegnuo nekakav vrhunac? Osjetio sam da sam trenutni vrh dostigao kada sam zeznuo Srpskog Kurira sa podvaljenom naslovnicom i fantomskim "Čika Šajom", tada je popularnost bloga bila na nacionalnoj razini, nije bilo novine koja nije izbacila vijest, nije bilo osobe koja nije pričala o tome. Kako to da si posustao? Ni sam ne znam zašto sam tada stao, valjda sam se malo emocionalno ispraznio, i nisam htio silom proizvodit humor. Jednostavno sam čekao da me uhavati luđačka želja poput ove koja me ponovo trese ovih dana... Što si očekivao, što si dobio? Dobio sam jedno veliko životno iskustvo, potvrdu da mogu kad hoću, a najveća nagrada mi je kad čujem da me ljudi i danas pitaju kada ću nastaviti s radom i kad znam da o nekim stvarima s bloga još uvijek pričaju. Kakav ti je stav prema Facebooku? Facebook je nužno zlo i ja sam navučen na njega do te mjere da bi se sutra bacio s prozora da ga nema. Neka poruka mladima? Samo izgurajte svoj film i svoje snove - ako ste uporni, samo nebo je granica. Tu su i dva najdraža Jukina uratka "Balkanska turneja" Balkanska turneja "Pravi Hrvat" Pravi Hrvat Dakle, The Mladići, jedva čekamo povratak! Do skorog čitanja.... Oznake: blog, the mladići, Hrvat |
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 2. - Liberty Bell
- 09:18 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Pisala je lijepo, toplo i meko, a onda stala na loptu i sve to pretočila u glazbu. Od blogerice je postala kantautorica, danas ima i bend, a njeno je ime Zvonka. Malo lijepih uspomena za sve one koji su čitali Liberty Bell... Dobar dan, zaboravljena blogerice! Pozdrav čitatelju. Ja sam Zvonka, a nekad sam pisala blog pod nickom Liberty Bell. Ne trudi se izguglati ga jer sam ga pred koju godinu većinom obrisala. "Većinom" znači da je još nekolicina postova okačena tamo, ali glavnina od nekoliko godina gadne skribomanije, postoji još samo u arhivama na mom hard disku. Kako je sve počelo? Iskreno, nisam sigurna kad je to bilo. Čini mi se da je to bilo krajem 2005., no da bih bila sigurna trebala bih provjeriti spomenute arhive, koje su trenutno na, kako se to kaže... udaljenoj lokaciji. Pa, bilo je jednostavno... otvorila sam blog editor na blog-ha-eru i tipkala :D. Što me držalo da pišem... Frustracije :D. Blog mi je bio super ventil za izražavanje jednog dijela sebe koji u to doba nije baš bio do kraja razvijen niti artikuliran, tako da je to za mene sve skupa zapravo bila jedna odična terapija. Terapijsko bloganje! Što ti se sve izdogađalo? To su bile dosta turbulentne godine za mene i jako puno toga se dogodilo tijekom mog bloganja, teško je reći što se dogodilo na blogu ili zbog bloga, ali je sve to u svakom slučaju na njemu bilo fino dokumentirano. ZATO SAM I OBRISALA :D. Jedna od stvari koja se dogodila tijekom moje aktivne blogerske superkarijere, je da sam počela svirati i oformila svoj prvi bend, što je zapravo bio moj prvi i jedini životni san, a blog je, čini mi se, bio jedan kvalitetan katalizator u tom procesu, jer mi je višegodišnje pisanje na njemu pomoglo da osvijestim činjenicu da me ne-bavljenje glazbom frustrira do besvijesti i da ću se, ako ne počnem svirati, naprosto samospaliti, a i pomoglo je u pronalaženju prvih malih kanala komunikacije te moje muzike prema van, izvan moje spavaće sobe. Što si dobila bloganjem? Upoznala sam puno ljudi tim putem, neke sam upoznala površno i izgubila kontakt s njima nakon kratkog vremena, s nekima sam se više zbližila pa se družimo i dan-danas, a neki od njih su, mogu to reći bez pretjerivanja, bili jedni od najvažnijih ljudi u mom životu, i utjecali su na to da se isti promjeni za 180 stupnjeva. Možda je tome tako i zato jer su me zapravo ljudi koji su me čitali, mogli upoznati bolje nego bilo tko drugi. Okej, da, to je jedna zanimljiva patologija... evo, stižu momci s divnim bijelim košuljama, krasno ste ih uštirkali, dečki, i hvala kaj mi gentlemanski pomažete da se odjenem, baš su čudni ovi rukavi... Jesi li dosegnula nekakav vrhunac? Ne. Imala sam periode kvalitetnijeg pisanja i periode bespotrebnog drvljenja, ali su se oni ravnomjerno izmjenjivali. Kako to da si posustala? Prestala sam pisati jer sam uspjela realizirati mjuzu... Danas imam bend koji redovno svira, hvaljen album iza sebe i sva moja strast, ljubav i energija - idu u to. Pisanje je ipak, jebiga, bilo samo supstitut. Kakva si danas s tim? Hvala na pitanju, dobro :D Što si očekivala, što si dobila? Očekivala sam da ću tamo negdje na drugoj strani žice naći sugovornike s kojima ću se razumjeti. I dobila :) Kakav ti je stav prema Facebooku? S fejsom oprezno. Kao uostalom i sa svime. Nije loše imati alat pomoću kojega možeš pronaći frendove iz srednje, ako želite organizirati 20 godina mature, ili na kojem možeš promovirati svoj rad, zatražiti pomoć oko kućanskih poslova, ili udomiti mace... Ali kad to postane mjesto koje generira frustracije bilo koje vrste, onda je trenutak za razmisliti o pauzi od fejsa. Neka poruka mladima Mladi bi trebali davati poruke starijima, jer su stariji ti koji su zajebali. I da, fuck authority. Puno ti hvala, i – vrati nam se! Zvonkin album dostupan je besplatno na http://svemir.bandcamp.com/ A ako prvo želite poslušati neki hit, probajte s ovim! http://www.youtube.com/watch?v=7o7SS6RcIDg Oznake: blog, glazba, interview, svemir, liberty, zvončica |
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 1. - Plodovi zemlje
- 15:45 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 1. Plodovi zemlje (Foto: thinkstock.com) Nakon dugogodišnjeg nasmijavanja, nestao je netragom, da bi prošlog tjedna ponovo izronio, doduše s novom adresom. Pitali smo jednu od perjanica duhovitog blogerstva da nam za našu novu rubriku da simbolični intervju:  Kako si počeo blogati, kad, što te držalo da pišeš? Blogati sam počeo 1968. godine, među prvima u bivšem sistemu, zajedno s Markom Veselicom i Savkom Dabčević Kučar. Pisao sam jer sam obožavao Jugoslaviju i komunizam, iskreno sam širio bratstvo i jedinstvo. Čak i danas imam prijatelje Srbe, ali i homoseksualce, a jednom sam iz autobusa vidio Židova i nisam se uplašio. Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno? Nakon što sam više puta pohvalio predsjednika Zajednica općina, uspio sam zaposliti 24 člana svoje uže i šire obitelji na raznim poslovima. Moji rođaci i danas su na istim mjestima, iako nemaju apsolutno nikakvog stručnog znanja i formalne izobrazbe. Nikada u životu ništa nisu radili prije nego što sam ih zaposlio, ali zadržali su svoja radna mjesta, dakle riječ je o izuzetno sposobnim ljudima, tako da mi je drago što sam ih preporučio. S komesarom koji ih je zaposlio i danas se čujem preko vibera, ali zbog njegovih brojnih stranačkih obveza u HSP AS-u rijetko se viđamo. Najgore što sam doživio do sada je raspad Jugoslavije i smrt druga Josipa Broza Tita maršala. Jesi li upoznao nove ljude, ljubavi, zemlje, alkohole... Kada sam služio 30-godišnju zatvorsku kaznu u jednom od najgorih zatvora na svijetu, Novoj Gradišci, stekao sam mnogo prijatelja, a najviše su mi se urezali u sjećanje Mahatma Ganhdi i Nelson Mandela. Riječ je o divnim ljudima, doista zainteresiranima za hrvatsku stvar. Devedesetih su, što javnosti možda i nije toliko poznato, preko svojih veza u JAR-u i Indiji pomogli Hrvatskoj da se naoruža. Gospodin Zagorac zna nešto više o tome. Jesi li osjetio da si dosegnuo nekakav vrhunac? Da, bilo je to na radnoj akciji, na izgradnji autoputa Bratstva i jedinstva. Naime, kao vrstan gitarist jedne večeri primio sam se gitare. Svirao sam Balaševića jer je to najlakši način za osvojiti ženske, kada se, privučen mojom glazbom, pojavio lik u šinjelu. Imao je ruke odozada, a desnom nogom je iskoračio. Bio je to drug Tito. August Augustinčić bio je kraj mene, ovjekovječio je trenutak u bronci. Tito mi se obratio imenom (krivim, ali imenom) i nešto me pitao, a ja sam se onesvijestio. Kako to da si posustao? U jednom trenutku sve se svelo na novac. Više nije bilo bitno za koga igraš, ko ti je frend, s kim izlaziš, koju muziku slušaš. Nestalo je timske igre. Mislim da se to dogodilo odlaskom Prosinečkog. Nije trebao otići u Crvenu zvijezdu. Kakav si danas s tim? Vratio sam se nakon smrti Stevea Jobsa, koja nas je sve potresla. Osoba koja je izmislila Windowse i PlayStation te istovremeno bila menager Sex Pistolsa rađa se jednom u životu. Blog pišem u njegovu čast. Što si očekivao, što si dobio? Očekivao sam obožavanje gomile, a dobio mnogo više od toga. Prijatelje. Prijatelje koje neću zaboraviti do kraja života. Ja sam ovdje najmanje bitan. Ovo nije o meni, ni za mene. Narod je bitan. Svaki glas je bitan. Svijet može biti bolje mjesto ako to iskreno želimo. Ne trebamo se zamarati velikim promjenama, ali bitno je da krenemo od sebe. Kakav ti je stav prema Facebooku? Iskren. Neka poruka mladima? Neće biti dugo mladi. Brzo ćete umrijeti. Zato se nemojte smijati. Plodove zemlje pratite ovdje! U sljedećem nastavku zaboravljenih blogera - Liberty Bell! Oznake: plodovi zemlje, blog |
