< prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Kucamo na vrata zaboravljenih blogera
13.12.2013., petak
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 7. - Kojotica!

Kojotica. Primorka na privremenom radu u Sloveniji nostalgičnim nam je i veselim postovima i hrpetinom mjuze osamdesetih i devedesetih stalno kucala na internetski prozorčić. Provjerili smo gdje je i što radi ovih dana!

Dobar dan, zaboravljena blogerice, predstavi se novim čitateljima.
Dat ću ja tebi zaboravljenog blogera! No dobro, za neupućene…Ex Kojotka, Kojotica, nadrkana domaćica, a danas Pantaganaantagana iliti arhiva najdražih postova jedne bivše blogerašice.

Kako si počela blogati, kad, što te držalo da pišeš?
Držali me, hvala blogu i Newtonu, sila teža i strah od letenja. Pisati sam počela kada je Jeremija (bolja trećina) počeo pobolijevati, umirati čak (bez brige, živ je i danas, a krvna slika i tlak mu nikad bolji), a ekipa snova, radi koje se isplatilo odlaziti na posao - se raspala. Onda sam u bespućima internetnog svemiropolisa naišla na neke ljude koji su me uvjerili da bi sve one pizdarije poput petprometnihnezgodasamaterijalnomskodomna4autausamo10dana ili 17putaodbijenogjednogteistogpodizanja200euranabanomatu koje su mi se dogadjale, a koje prati „to se samo tebi može dogoditi“ (a događa se i dan danas) - trebala podijeliti sa svekolikim pukom. Nek se barem ljudi smiju, kad već meni nije do smijeha.

Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno?
Prijateljstva, od kojih su se neka održala do danas. I prijateljstva koja su trajala toliko koliko je trajao i blog. Neka i kraće. Iako sam upoznala puno zanimljivih ljudi, koje nikad inače ne bi srela u životu, postoji te neka blogerska crta koja me uvijek smetala. Blogerima se, naime, uvijek nekamo žuri. Ne mislim tu na ono kad Pajo mora uhvatiti vlak za doma. To je razumljivo. Mislim na ono kad te netko pozdravi, napola popije kavu ili pivo, pofotka par slikica i onda se ispriča. Djeca, roditelji, obaveze, posao, pičke materine. Onda sutra ujutro uz kavu otvoriš blog i skontaš da su ti slike već na blogu, ili isti taj spominje kako ste se fino sinoć zabavili na izložbi.

Jesi li upoznala nove ljude, ljubavi, zemlje, alkohole...
Sve nabrojano. Posebno pivo. Laško u srcu. No to je iza mene. Sad sam tek još duh zloduh koji povremeno ostavi pokoji zločesti komentar, i domaćica koja peče kolače dok je gleda kastrirani mačak na čije slike sline frendovi sa fejsa.

Jesi li osjetila da si dosegnula nekakav vrhunac?
S vrhuncima je slično kao i s padovima. No ima jedna razlika: sa dna mozeš samo prema gore, no kad si na vrhu, ako se ne želiš početi ponavljati i maltretirati ljude sastojcima za krem juhu od hokaido tikve sa prženim sjemenkama – moraš znati otići.

Kako to da si posustala? Kako danas gledaš na to?
Više sam puta odlazila i opet se vraćala kao posebna rasa blogerskog Lesija. Nitko to više nije doživljavao, znali su da će me kad tad zasvrbjeti prsti. Jednoga dana, koji se slučajno poklopio sa jednim od milijun povijesnih trenutaka u zadnjih dvadeset godina, dobila sam mogućnost promijeniti sve ono sto se činilo nepromjenjivim, početi iznova na jednom drugom mjestu u jednom drugačijem svijetu. Toga sam dana poslušala rahmetli babu Kojotija i prestala pisati za raju, ne zanemarivši taktiku.

Što si očekivala, što si dobila?
Očekivala nisam ništa. Osim negativnih komentara zbog uvrnutog poimanja svijeta, poganog jezika i pomanjkanja svake političke korektnosti. Drugim riječima, nabrusila sam se na svađu s neistomišljenicima, a dobila čudake kojima se takav stil svidjao.

Kakav ti je stav prema Facebooku?
Kraći i brži od bloga, duži od twitera. Lajkam. Neka poruka mladima? Jebite se dok ste mladi, blogajte kad ostarite!

Čestitke, pozdravi, oporuka?
Poseban pozdrav Juncu koji me natjerao da produžim intervju barem na dva skrolanja. Znam da mu je prst utrnuo od neaktivnosti otkako me nema. Veliki pozdrav Teobaldi i Ali Striblogovoj. Nadam se da će kad tad izaći iz skloništa u kojem čekaju armagedon uz glazbeni odabir od kojeg bi Đelo Hadziselimović izabrao gluhoću. Pajo, živiiiiiijooooo! A ti, Ribafishu, ćelava rugobo spojenih obrva, hladi pivo za slučaj da naletim(o)! Uredništvu bloghaera poklanjam mlinac za papar sa logom Masterchefa, koji im je ostao od zadnjeg izazova. Svima ostalima pusić, kisić, dodji na moj blogić i naravno - objeeeeem!

Oznake: kojotka, kojotica, slovenija, osamdesete


- 15:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #
11.12.2013., srijeda
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 6. - Svijet u boci

Čovjek za čije je postove trebalo strpljenja, ali kad bi jednom ugledali svjetlo dana - čitali bi se više puta. Dubok, britak, topao, satiričan, uvijek je tu bilo svega za svakoga željnog lijepe riječi i divnih opisa svijeta u kojem živimo. Veliki Von Smile, legenda Foruma i Klika, u najopširnijem intervjuu do sada... Uživajte.



Kako si počeo blogati, kad, što te držalo da pišeš?
Kao i sve dobre stvari, počelo je niotkuda i odjednom. Vidim da su ljudi oko mene počeli blogati, i prije nego što sam uopće shvatio u čemu je zapravo tu riječ, izašao je duh (pardon svijet) iz brižno čuvane boce za te prilike. Držalo me je to što mi se činilo da me ide, a i što bi rekao Johny Štulić u onom nekom davnašnjem intervjuu: „Ja sam to volio baš zato.“ Valjda kad nešto imaš reći, svijet se pobrine da nađeš i medij za to, iako to sad zvuči kao Coelho na aparatima.

Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno?
Zapravo dosta toga, a nešto od toga čak i spada u dozu sudbonosnog, ali najbolje stvari čovjek čuva za sebe. Negativno? Skoro pa ništa, ljudi su se na mene jako rijetko obrušavali u komentarima, a možda je ipak samo do tipa publike koja te čita, za koju pretpostavljam da ipak pripada nekom zajedničkom svjetonazorskom krugu. Mislim da sam najvećih bijes izazvao kad sam neke likove koje ruše domina kako bi ušli u guinnessa nazvao dokonima. Ovim putem im se ispričavam i kažem da nikako nisam htio umanjiti ljepotu tog prekrasnog hobija.

Jesi li upoznao nove ljude, ljubavi, zemlje, alkohole...
Pa sad ako kažem jesam, neću biti siguran jeli to vezano uz blog ili je samo paralelni proces. Ali činjenica jest da sam najviše putovao u vrijeme pisanja bloga, no nisam siguran da li to ima veze s time, ili onim lažnim ekonomskim prosperitetom koji se odvijao u to doba, kako ja to volim reći „zrelog sanaderizma“, kad smo svi imali više para. Osim toga dok sam pisao blog, potrefilo se sam da mogu pisati i za novce (pozdrav ugaslom i nikad prežaljenom Kliku), pa je to sve skupa bio jedan, ako ništa, za pero (ili tipkovnicu) intenzivniji i optimističniji period. Što se alkohola tiče, znaš kako mi se zove blog, ali to već ide uz onu definiciju Big Lebowskog „Ponekad ti jedeš šank, a ponekad on tebe“.

Jesi li osjetio da si dosegnuo nekakav vrhunac?
Nemam pojma, jako rijetko čitam svoje stare tekstove, znam da je jednom autor „Hotela California“ Glen Fleder rekao da briše iz birca čim čuje tu stvar na radiju (mislim da mu je bolje da u njih ni ne ulazi), ja srećom nisam tako sveprisutan. Ipak, mislim da je bila jedna faza kad mislim da sam dosegao neku puninu koju sam htio. Oni rijetki trenuci kad u glavi imaš neku ideju, a ona na ekranu izgleda još bolje nego što si mislio. Kako sam jako samokritičan, to radije ostavljam da procijene onima koji su imali volje da me čitaju.

Kako to da si posustao?

Sportskim rječnikom mislim da sam trkač na srednje pruge, do 3000 metara sa zaprekama, dalje lipsam. Kako je i većina iz blogosvijeta koje znam postepeno odustala, više nije bilo zeca da me vuče. Znaš kako je i „Dinastija“ je bila dobra do 123. epizode, ostalo je drastičan pad. Odeš kad si najbolji, ko Mateja Svet.

Kakav si danas s tim?
Evo napisao sam post, inače sam već neko vrijeme na „pause“ ili na „mute“, kako se uzme. Možda opet uskočim u igru, makar ko Adnan Bečić protiv Žalgirisa, na pola sekunde. Ili kako kaže Elvis J. Kurtovich „Dal noćas pjan tetura, ili je možda zaspao tek ili u svojoj pijanoj glavi smišlja neki novi comeback“

Što si očekivao, što si dobio?
Dobio sam nešto vjerne čitalačke publike i česte upite kad ću objavit knjigu, što mi je neka neostvarena želja, ali moram malo pogurat stvaralačku lokomotivu, vremena su dosta egzistencijalno nesigurna, pa su neke stvari u hibernaciji. Očekivao sam da me neko tu i tam pročita, i to je sasvim dosta, bez lažne skromnosti. A bio sam na cool listi, što je jedna od rijetkih situacija u mom životu koja je skroz coolerska.

Kakav ti je stav prema Facebooku?
Kud svi Turci tud i mali Sulejman. A šta ja znam, zakačio sam se i ja, prvo što imam priliku kontaktirati s nekim ljudima koje ne vidim na svakodnevnoj bazi, a drugo što tamo mogu izbaciti neke frustracije izazvane dnevnopolitičkim zbivanjima. A mogu se i fino posvađati ili poslušati kad mi neko preporuči neki bend. Kao i svako komunikacijsko sredstvo, sve ovisi koliko ga doziraš.

Neka poruka mladima
Budite mladi. Kao što bi rekao Mark Twain „Bio sam vrlo mlad, čudesno mlad, mlađi nego što sam sada, mlađi nego što ću ikad biti, ma živio još stotine godina…“

U sljedećem nastavku - Kojotica!

Oznake: svijet, smile, KLIK


- 10:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #
09.12.2013., ponedjeljak
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 5. - Rahat Lokum

Rahat Lokum je pisala toliko lijepo da je to morala okruniti jednom knjigom. Nije još osvojila Kiklopa, ali hoće, to vam garantira vaše uredništvo. Kad pročitate intervju, skočite na blog i ugrijte si ove hladne dane... Jer ona je ponovo u sedlu!




Dobar dan, zaboravljeni blogeru, odnosno blogerice - predstavi se novim čitateljima. Kako si počela blogati, kad, što te držalo da pišeš?

- Počela sam pisati 2004. godine, valjda među prvim blogerima. Tad mi je sin bio skroz malen i bila sam – na svoj užas – stalno kod kuće. Imala sam vremena, a kako mi je pisanje spontano i prirodno i jedino od čega ne odustajem, ma što se dogodilo, jednostavno je krenulo. Što me držalo da pišem? Ne znam. Ja pišem, točka. Ne prođe dan, a da nešto ne napišem. Nije sve dobro, ima lošeg, ima prosječnog, ima izbacivanja smeća iz glave da bi se napravilo prostora za nešto dobro i kvalitetno. Ali stalno pišem, meni je pisanje najprirodnija stvar na svijetu. To me držalo.

Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno?
- Pozitivno – objavila sam knjigu. Konačno. Jako sam se dugo lomila s knjigom, jako je dugo lomila ona mene, još duže ja nju. Na kraju smo iz te borbe izašle promijenjene obje. Pozitivno je što sam stekla rutinu svakodnevnog pisanja. Pozitivno je i što sam upoznala predivne ljude. Pozitivno je, također, što sam u tom nekom razdoblju pisanja otvorila horizonte za neke druge čudesne stvari: glazbu, druge pisce, putovanja... Negativno... jedino negativno je što je blog u nekom trenu prestao biti intiman i osoban, negativno je što se počeo prelijevati na osobni život. Ali to su sitnice, ništa važno.

Jesi li upoznala nove ljude, ljubavi, zemlje, alkohole...

- Hrpu ljudi. Zemlje... ne baš, osim putopisno. A nove alkohole odbijam upoznavati jer čvrsto vjerujem da je rakija ljubav i točka. I rakiju uvijek primam. Višnjevaču, borovičku... sve osim medica. Posebno onih sa čilijem. Ne znam kojem zlotvoru je pala na pamet ta kombinacija, ali to je smrt užasnih užasa.

Jesi li osjetila da si dosegnula nekakav vrhunac?

- U jednom trenu je bilo iznimno živo i zabavno, to je istina. Postojala je grupa ljudi koju sam obožavala čitati, a oni sad mahom više nemaju blogove ili ih ja ne mogu naći.

Kako to da si posustala?
- Morala sam napisati knjigu. Sve što je smetalo, a u tom trenutku mi se učinilo da i blog smeta, moralo je otići. A i razrijedila se ekipa koja je svakodnevno pisala.

Kakva si danas s tim?

- Upravo sam ga vratilaJ Ne znam kakva sam, dajmo mi vremena. Volim svoj rahatlokum, volim blog, volim to mjesto, iako se promijenilo.

Što si očekivala, što si dobila?
- Očekivala nisam ništa, dobila sam sve. Jeftina metafora kao sjajan recept za život.

Kakav ti je stav prema Facebooku?

- Ja volim sve internetske điđe i na svaku se ponosno uspijevam zakačiti.

Neka poruka mladima?
- Pišite, puno, uporno i stalno.

vjetarpratisunce@gmail.com



Rahatlokum

Oznake: blog, rahatli, duhovi, knjiga


- 09:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #
02.12.2013., ponedjeljak
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 4. - Zdenkov kulturni kombi

Britak, duhovit, ponekad dalek, najčešće bolno istinit. Od pripitih veselih pričica, preko autosakupljačkih dogodovština, do sjajne, duboke proze - dame i godpodo, Zdenkov kulturni kombi!



Dobar dan, zaboravljeni blogeru, predstavi se novim čitateljima.
Zdenko Kultura, superteška s tendencijom rasta, bezblogni umirovljenik nerada.

Kako si počeo blogati, kad, što te držalo da pišeš?
A 'nako. Dosta rano krenuo i imao dosta snažan unutarnji poriv za izbacivanjem slova po tastaturi, a ponešto bi kroz nju prošlo i na ekran. Kasnije se tastatura začepila od svih tih razbacanih slova, pa su prestala prolaziti do ekrana.

Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno?
Upoznao sam dosta zanimljivih i dragih ljudi, izbacio iz sebe ponešto ideja i tema... Negativnosti nije bilo, mada sam se nakon jednog određenog posta, kada je u mom kombiju postalo politički vruće, nakratko uplašio da bi moglo biti. Kao i u nekim drugim slučajevima, pretjerivao sam u očekivanju reakcije, to su ipak samo mrtva slova na ekranu.

Jesi li osjetio da si dosegnuo nakakav vrhunac?
Zapravo i ne, pisao sam i još pišem mnogo drugih stvari na mnogo drugih mjesta i prije bloga i nakon njega, nisam stekao dojam da sam nešto bitno, recimo, napredovao od prvog bloga prema kasnijima, to je naprosto bilo neko bilježenje tih, zanimljiv(ij)ih vremena.

Zašto si stao?
Dijelom zbog gomilanja drugih sadržaja, profesionalnog pisanja koje mi oduzima mnogo vremena. Dijelom zbog promjene načina i ritma života, što mi također oduzima mnogo vremena. A najvećim dijelom zbog potpunog gubitka motivacije i volje za blogerski izričaj, što mi u potpunosti oduzima vrijeme. Usto, od običnog idiota pretvorio sam se u fah-idiota. Maknuo sam se s općenitijih foruma i danas pohađam samo one o autima i autićima. Prestao čitati knjige i novine, osim onih o autima i autićima. Prestao pisati blog i novinske tekstove, osim onih o autima i autićima. Počeo sanjati aute i autiće... A nikada nisam želio tome posvetiti i blog, jer je on dijelom bio ispušni ventil, odmak od tog ne baš posve sićušnog dijela mog života.

Kako se danas nosiš s tim?
Prazna ljuštura bivšeg blogera. Nikada nisam zatvarao blog i povremeno, mada uistinu ekstremno rijetko, nešto napišem, no ne mogu reći da očekujem neko značajnije intenziviranje svojih pismotvorina. Pisao sam o glazbi, koju više gotovo da i ne slušam. O putovanjima, na koja više gotovo da i ne idem, a kada idem poslovna su te samim time razmjerno bezlična i dosadna. Te povremeno priče kao što je vjerojatno najdraži mi od objavljenih blogova, Još jedna ofanziva, a njih više gotovo da i nema u mozgu, srcu ili odakle već dolaze. No možda se ponovo pojave, to su ionako priče selice.

Što si očekivao, što si dobio?
Ništa. Svašta. Ljude kojima se sviđalo što pišem, a i meni se, mnogo češće da nego ne, sviđalo što ti ljudi pišu. Nažalost, danas je to najvećim dijelom mrtvo linkovlje ondje lijevo na mom blogu, neko više ni ne postoji, ostalo većinom neaktivno. Dobio sam i satisfakciju što sam u ekstremno kratkom roku od početka pisanja bloga završio na cool listi, a to godi. Sad bih trebao umjesto toga završiti na nekoj frozen listi, uz leš Walta Disneya i ponekog mamuta, čini mi se.

Kakav ti je stav prema Facebooku?
Koristim ga, mada nije uvijek prikladan za moju epsku dušu koja se voli nadugačko i naširoko izražavati. Svaki drugi komentar preko mobitela moram kratiti, jer imaju neko iritantno i imbecilno ograničenje broja znakova... Nisam ondje baš svaki dan, no i preko njega sam upoznao nove ljude, zanimljive i drage, tako da mi je i on sam zanimljiv i drag. Baš poput blogova i foruma.

Neka poruka mladima
Ne slušajte poruke nas starih, ne trebaju vam.

Oznake: dmj, mili, blog, auti


- 15:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.