| < | ožujak, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 7. - Kojotica!
- 15:11 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Kojotica. Primorka na privremenom radu u Sloveniji nostalgičnim nam je i veselim postovima i hrpetinom mjuze osamdesetih i devedesetih stalno kucala na internetski prozorčić. Provjerili smo gdje je i što radi ovih dana! Dobar dan, zaboravljena blogerice, predstavi se novim čitateljima. Dat ću ja tebi zaboravljenog blogera! No dobro, za neupućene…Ex Kojotka, Kojotica, nadrkana domaćica, a danas Pantaganaantagana iliti arhiva najdražih postova jedne bivše blogerašice. Kako si počela blogati, kad, što te držalo da pišeš? Držali me, hvala blogu i Newtonu, sila teža i strah od letenja. Pisati sam počela kada je Jeremija (bolja trećina) počeo pobolijevati, umirati čak (bez brige, živ je i danas, a krvna slika i tlak mu nikad bolji), a ekipa snova, radi koje se isplatilo odlaziti na posao - se raspala. Onda sam u bespućima internetnog svemiropolisa naišla na neke ljude koji su me uvjerili da bi sve one pizdarije poput petprometnihnezgodasamaterijalnomskodomna4autausamo10dana ili 17putaodbijenogjednogteistogpodizanja200euranabanomatu koje su mi se dogadjale, a koje prati „to se samo tebi može dogoditi“ (a događa se i dan danas) - trebala podijeliti sa svekolikim pukom. Nek se barem ljudi smiju, kad već meni nije do smijeha. Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno? Prijateljstva, od kojih su se neka održala do danas. I prijateljstva koja su trajala toliko koliko je trajao i blog. Neka i kraće. Iako sam upoznala puno zanimljivih ljudi, koje nikad inače ne bi srela u životu, postoji te neka blogerska crta koja me uvijek smetala. Blogerima se, naime, uvijek nekamo žuri. Ne mislim tu na ono kad Pajo mora uhvatiti vlak za doma. To je razumljivo. Mislim na ono kad te netko pozdravi, napola popije kavu ili pivo, pofotka par slikica i onda se ispriča. Djeca, roditelji, obaveze, posao, pičke materine. Onda sutra ujutro uz kavu otvoriš blog i skontaš da su ti slike već na blogu, ili isti taj spominje kako ste se fino sinoć zabavili na izložbi. Jesi li upoznala nove ljude, ljubavi, zemlje, alkohole... Sve nabrojano. Posebno pivo. Laško u srcu. No to je iza mene. Sad sam tek još duh zloduh koji povremeno ostavi pokoji zločesti komentar, i domaćica koja peče kolače dok je gleda kastrirani mačak na čije slike sline frendovi sa fejsa. Jesi li osjetila da si dosegnula nekakav vrhunac? S vrhuncima je slično kao i s padovima. No ima jedna razlika: sa dna mozeš samo prema gore, no kad si na vrhu, ako se ne želiš početi ponavljati i maltretirati ljude sastojcima za krem juhu od hokaido tikve sa prženim sjemenkama – moraš znati otići. Kako to da si posustala? Kako danas gledaš na to? Više sam puta odlazila i opet se vraćala kao posebna rasa blogerskog Lesija. Nitko to više nije doživljavao, znali su da će me kad tad zasvrbjeti prsti. Jednoga dana, koji se slučajno poklopio sa jednim od milijun povijesnih trenutaka u zadnjih dvadeset godina, dobila sam mogućnost promijeniti sve ono sto se činilo nepromjenjivim, početi iznova na jednom drugom mjestu u jednom drugačijem svijetu. Toga sam dana poslušala rahmetli babu Kojotija i prestala pisati za raju, ne zanemarivši taktiku. Što si očekivala, što si dobila? Očekivala nisam ništa. Osim negativnih komentara zbog uvrnutog poimanja svijeta, poganog jezika i pomanjkanja svake političke korektnosti. Drugim riječima, nabrusila sam se na svađu s neistomišljenicima, a dobila čudake kojima se takav stil svidjao. Kakav ti je stav prema Facebooku? Kraći i brži od bloga, duži od twitera. Lajkam. Neka poruka mladima? Jebite se dok ste mladi, blogajte kad ostarite! Čestitke, pozdravi, oporuka? Poseban pozdrav Juncu koji me natjerao da produžim intervju barem na dva skrolanja. Znam da mu je prst utrnuo od neaktivnosti otkako me nema. Veliki pozdrav Teobaldi i Ali Striblogovoj. Nadam se da će kad tad izaći iz skloništa u kojem čekaju armagedon uz glazbeni odabir od kojeg bi Đelo Hadziselimović izabrao gluhoću. Pajo, živiiiiiijooooo! A ti, Ribafishu, ćelava rugobo spojenih obrva, hladi pivo za slučaj da naletim(o)! Uredništvu bloghaera poklanjam mlinac za papar sa logom Masterchefa, koji im je ostao od zadnjeg izazova. Svima ostalima pusić, kisić, dodji na moj blogić i naravno - objeeeeem! Oznake: kojotka, kojotica, slovenija, osamdesete |
