| < | ožujak, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera
Drito Konj sakuplja novac za knjigu!!!
- 14:12 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Život je govno smrti, naslov je knjige koju sprema legenda forumaštva i blogerstva. Ako ste pri lovi, pomozite mu na ovom linku! Život je govno smrti Prije godinicu dvije tri pet sam u naletu sulude emotivne rastrojenosti isusove patnje napisao 330 tisuća znakova (ne znam kaj to znači, al ima stotine i tisuće i vjerojatno je neka brojka za kurčit se) u sve skupa 5 sati pisanja i prvi dio tog kaj sam napisao je, bar meni, strašno zabavno štivo, iako većma tijekom istog - mrzim. Zašto mrzim? Jer je život goli ovčji kurac tkan od bizarnih priča, iznimno krvavo najgore glupih ljudi, retardiranih podjela po bilo kojem momentu diskriminacije i ako dovoljno obratimo pažnju na te neke sitnice, nađe se iznenađujuća količina smiješnih sranja. Uz mržnju i tugu.  To je ta "knjiga". Nije to knjiga kao što ozbiljni ljudi koji se bave pisanjem pišu knjige. Ja ne znam pisat. To je tijek misli, koji put random, koji put s nekim fokusom, nemojte očekivat nekakvo literarno remek djelo, to su samo pisarije emotivno sjebanog lika u momentu u kojem je to bilo najviše izraženo. Al eto, možda bi nekom moglo bit zanimljivo, na momente je zabavno pun kurac, jer mi je život bio sve samo ne normalan. Da, nisam spomenuo, al valjda je očito da je autobiografskog karaktera ta pizdarija. Zašto crowdfunding? Za ovo djelce sam čak imao i izdavača, al nakon kaj sam avans potrošio na stanarinu i režije, moj tadašnji pijani i glasno urlajući urednik mi je na jednoj pijanoj kavi rekao da smo zapravo svi mi goli kurac i da nitko ne zna pisat, a ja pogotovo i da je on umjetnik jer radi pitu od govana. On je toliko jako bio umjetnik da ga više nikad nisam htio vidjet jer je kreten. Taman da pišem ko kurčeva Nives Celzijus i da sam dno postojanja na planeti, dat liku koji brije da je umjetnik smrti da mi uređuje knjigu bi bilo maloumno u najmanju ruku. Od tad na dalje mi je još x ljudi reklo da moram izdat knjigu jer je bitno imat papirnati dokaz pisanja u svrhu autoafirmacije, al jebeš to. Ova knjiga ide van ako vi želite pročitat kaj sam ja pisuckao. Ako ne želite, ne ide, ko ga jebe. Zato bi htio prodat (tj. moram) 300 primjeraka. Ne prodam li 300, ne štampam knjigu. Mislim da to ima smisla, valjda 300 nije tak neki preveliki broj. Zašto sereš da ti je svejedno, a postavio si projekt? a) jer sam većinu toga već napisao, samo moram raspisat b) jer sam zadnjih dana nadrkan, pa mislim da bi ju mogao dobro dovršit c) jer mi treba lova, najgore sam švorc d) jer Severina i Nives Celzijus imaju knjigu Da li mislim da je ova moja knjiga dobra? Ne znam. Upoznao sam nekoliko pisaca i svi su bili dosadni prdeži koji su srali o književnim podacima kao što muzičari seru o muzičkim youtube videima. Nisam pisac. Ne znam dal je ovo dobro. Mislim da je to kaj sam napisao na nivou pričanja pijanih anegdota na nekom stvarno dobrom tulumu. Skupa sa onim dijelom di se svi plaču jer su se napili previše rakije od kore od drveta il nekaj. Al rado bi da kupite knjigu, to je vama knjiga, a meni novac. Svakako fora razmjena situacija. Oćel bit još nečeg osim knjige? Oće. Bit će moj solo EP na engleskom (mislim da je jedna pjesma tu uploadana, nisam ziher) i možda i album na rvackom. Nisam siguran u te stvari još, jer tek postavljam projekt. Al eto, postavlja se. Uploada. Oznake: drito konj, knjiga, indiegogo |
Nova knjiga našeg Blogera!
- 17:44 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Nekako smo uvijek sretni i ponosni kad netko iz naše blogerske zajednice objavi knjigu. Ono, kao da smo je napisali mi osobno. Jedan od tih koji su "uspjeli" je i Pero Kvesićo Kvesić. Pa rekoh, 'ajde da ga upitamo o čemu se radi u njegovoj novoj knjizi - Pudli lete na jug...  O Pero, koja je to po redu? - Ako ne brojimo desetak slikovnica i ponovljena izdanja - ovo je trinaesta knjiga. O čemu se radi? - Knjiga ima i podnaslov koji odgovara upravo na to pitanje: priče o psima i naizgled čudnim i neobjašnjivim događajima, pri čemu se te dvije teme jednim dijelom i preklapaju. Gdje i kako se može nabaviti? - Drago mi je zbog ovog pitanja. Zapravo je zbog niza razloga najbolje nabaviti izravno od izdavača (http://www.hena-com.hr/), ali moći će se kupiti i u knjižarama „Tiska“, a nadam se i ponegdje u nekim drugim knjižarama. Koja je razlika između bloganja i knjiganja? - Iako je u osnovi jednoga i drugoga isto - pisanje, bitna razlika je u broju ljudi do kojih se može doprijeti, brzini dopiranja, te u načinu kako ljudi čitaju i kako se jedno ili drugo vrednuje. Ove godine sam zapustio blog (a kanim ga ponovo revitalizirati). U vrijeme kad sam redovno objavljivao na blogu navraćalo mi je dnevno barem tristotinjak ljudi, bez obzira jesam li postavio novi post ili ne, a kad je neki post najavljen na naslovnoj stranici Bloga.hr ili reklamiran na nekim drugim portalima, dnevna posjeta je znala rasti na dvije, tri ili više tisuća. Nasuprot tome, početna naklada ove knjige je svega 300 primjeraka, a sumnjam da će se nadotiskati mnogo više (iako bi me to radovalo). Blog je u tom pogledu u prednosti, a da ne spominjemo komentare i mogućnosti koje oni pružaju. S druge strane, čitatelji pažljivije čitaju ono što je u knjizi, a sama knjiga se u službenoj javnosti neusporedivo više vrednuje. Vidjet ćete, ova knjiga će vjerojatno dobiti nekoliko ozbiljnih kritika, recenzija, osvrta i sličnih reakcija, možda će netko o njoj pisati magistarsku radnju ili doktorat, a to što sam objavio oko dvije tisuće postova na svojim blogovima nije nikoga isprovociralo na išta slično, iako je u knjizi objavljen isti materijal koji je prethodno bio dostupan na blogu. Koliko ti treba vremena za jedno i drugo? - Većina postova mi je pojedinačno uzela od dvadesetak minuta do dva sata. Roman od dvjestotinjak stranica u dobrim uvjetima mogu napisati za dva mjeseca. Ovu knjigu sam slagao barem dvije sedmice: trebalo je izabrati tekstove, još jednom ih pročitati, provjeriti, malo popraviti. Pripremio sam još jednu knjigu priča s bloga. U njoj će na petstotinjak stranica biti oko 350 priča i nadam se da će biti tiskana prije ljeta. Za to mi je trebalo više od mjesec dana ozbiljnog rada, a preostalo mi je još nešto posla oko završnih pojedinosti. Kako se nosiš sa slavom, i ima li je uopće? - Jako dobro se nosim i ima je, a zapravo je takva da se s njom lako nositi. Grubo rečeno, ljudi do kojih mi nije stalo ni ne znaju za ono što radim, pa time ni za mene, a oni koji me čitaju su neki pristojan, nenaporan i zanimljiv svijet, pa mi je drago svakoga od njih sresti. Ne proganjaju me paparazzi da uvrebaju imam li novu ljubavnicu, i krećem se naokolo ne privlačeći javnu pozornost. S druge strane, kad uđem u neko nepoznato društvo, obično se u njemu nađe i dvoje-troje ljudi koji su čitali nešto od onoga što sam napisao, i to su gotovo po pravilu osobe s kojima se najprijatnije družiti. Prije neki dan sam nakon dvadesetak godina svratio u „Jabuku“, a dok sam stajao pored šanka iskrsnuo je neki tip, pitao jesam li ja taj za kojeg misli da jesam i, nakon što sam potvrdio, počastio me pivom i popričali smo ne više od pet minuta. Čovjek ne samo da je pročitao nešto moje, nego mu je jedna knjiga mnogo značila i odmah mi je to dokazao citirajući napamet cijele odlomke. Takvi susreti me uvjeravaju da ima smisla ono što radim. Puno hvala na razgovoru, i uskoro se opet čitamo! |
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 5. - Rahat Lokum
- 09:44 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Rahat Lokum je pisala toliko lijepo da je to morala okruniti jednom knjigom. Nije još osvojila Kiklopa, ali hoće, to vam garantira vaše uredništvo. Kad pročitate intervju, skočite na blog i ugrijte si ove hladne dane... Jer ona je ponovo u sedlu! Dobar dan, zaboravljeni blogeru, odnosno blogerice - predstavi se novim čitateljima. Kako si počela blogati, kad, što te držalo da pišeš? - Počela sam pisati 2004. godine, valjda među prvim blogerima. Tad mi je sin bio skroz malen i bila sam – na svoj užas – stalno kod kuće. Imala sam vremena, a kako mi je pisanje spontano i prirodno i jedino od čega ne odustajem, ma što se dogodilo, jednostavno je krenulo. Što me držalo da pišem? Ne znam. Ja pišem, točka. Ne prođe dan, a da nešto ne napišem. Nije sve dobro, ima lošeg, ima prosječnog, ima izbacivanja smeća iz glave da bi se napravilo prostora za nešto dobro i kvalitetno. Ali stalno pišem, meni je pisanje najprirodnija stvar na svijetu. To me držalo. Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno? - Pozitivno – objavila sam knjigu. Konačno. Jako sam se dugo lomila s knjigom, jako je dugo lomila ona mene, još duže ja nju. Na kraju smo iz te borbe izašle promijenjene obje. Pozitivno je što sam stekla rutinu svakodnevnog pisanja. Pozitivno je i što sam upoznala predivne ljude. Pozitivno je, također, što sam u tom nekom razdoblju pisanja otvorila horizonte za neke druge čudesne stvari: glazbu, druge pisce, putovanja... Negativno... jedino negativno je što je blog u nekom trenu prestao biti intiman i osoban, negativno je što se počeo prelijevati na osobni život. Ali to su sitnice, ništa važno. Jesi li upoznala nove ljude, ljubavi, zemlje, alkohole... - Hrpu ljudi. Zemlje... ne baš, osim putopisno. A nove alkohole odbijam upoznavati jer čvrsto vjerujem da je rakija ljubav i točka. I rakiju uvijek primam. Višnjevaču, borovičku... sve osim medica. Posebno onih sa čilijem. Ne znam kojem zlotvoru je pala na pamet ta kombinacija, ali to je smrt užasnih užasa. Jesi li osjetila da si dosegnula nekakav vrhunac? - U jednom trenu je bilo iznimno živo i zabavno, to je istina. Postojala je grupa ljudi koju sam obožavala čitati, a oni sad mahom više nemaju blogove ili ih ja ne mogu naći. Kako to da si posustala? - Morala sam napisati knjigu. Sve što je smetalo, a u tom trenutku mi se učinilo da i blog smeta, moralo je otići. A i razrijedila se ekipa koja je svakodnevno pisala. Kakva si danas s tim? - Upravo sam ga vratilaJ Ne znam kakva sam, dajmo mi vremena. Volim svoj rahatlokum, volim blog, volim to mjesto, iako se promijenilo. Što si očekivala, što si dobila? - Očekivala nisam ništa, dobila sam sve. Jeftina metafora kao sjajan recept za život. Kakav ti je stav prema Facebooku? - Ja volim sve internetske điđe i na svaku se ponosno uspijevam zakačiti. Neka poruka mladima? - Pišite, puno, uporno i stalno. vjetarpratisunce@gmail.com Rahatlokum Oznake: blog, rahatli, duhovi, knjiga |
