Marketing
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 4. - Zdenkov kulturni kombi
Britak, duhovit, ponekad dalek, najčešće bolno istinit. Od pripitih veselih pričica, preko autosakupljačkih dogodovština, do sjajne, duboke proze - dame i godpodo, Zdenkov kulturni kombi!
Dobar dan, zaboravljeni blogeru, predstavi se novim čitateljima.
Zdenko Kultura, superteška s tendencijom rasta, bezblogni umirovljenik nerada.
Kako si počeo blogati, kad, što te držalo da pišeš?
A 'nako. Dosta rano krenuo i imao dosta snažan unutarnji poriv za izbacivanjem slova po tastaturi, a ponešto bi kroz nju prošlo i na ekran. Kasnije se tastatura začepila od svih tih razbacanih slova, pa su prestala prolaziti do ekrana.
Što ti se pozitivno dogodilo, što negativno?
Upoznao sam dosta zanimljivih i dragih ljudi, izbacio iz sebe ponešto ideja i tema... Negativnosti nije bilo, mada sam se nakon jednog određenog posta, kada je u mom kombiju postalo politički vruće, nakratko uplašio da bi moglo biti. Kao i u nekim drugim slučajevima, pretjerivao sam u očekivanju reakcije, to su ipak samo mrtva slova na ekranu.
Jesi li osjetio da si dosegnuo nakakav vrhunac?
Zapravo i ne, pisao sam i još pišem mnogo drugih stvari na mnogo drugih mjesta i prije bloga i nakon njega, nisam stekao dojam da sam nešto bitno, recimo, napredovao od prvog bloga prema kasnijima, to je naprosto bilo neko bilježenje tih, zanimljiv(ij)ih vremena.
Zašto si stao?
Dijelom zbog gomilanja drugih sadržaja, profesionalnog pisanja koje mi oduzima mnogo vremena. Dijelom zbog promjene načina i ritma života, što mi također oduzima mnogo vremena. A najvećim dijelom zbog potpunog gubitka motivacije i volje za blogerski izričaj, što mi u potpunosti oduzima vrijeme. Usto, od običnog idiota pretvorio sam se u fah-idiota. Maknuo sam se s općenitijih foruma i danas pohađam samo one o autima i autićima. Prestao čitati knjige i novine, osim onih o autima i autićima. Prestao pisati blog i novinske tekstove, osim onih o autima i autićima. Počeo sanjati aute i autiće... A nikada nisam želio tome posvetiti i blog, jer je on dijelom bio ispušni ventil, odmak od tog ne baš posve sićušnog dijela mog života.
Kako se danas nosiš s tim?
Prazna ljuštura bivšeg blogera. Nikada nisam zatvarao blog i povremeno, mada uistinu ekstremno rijetko, nešto napišem, no ne mogu reći da očekujem neko značajnije intenziviranje svojih pismotvorina. Pisao sam o glazbi, koju više gotovo da i ne slušam. O putovanjima, na koja više gotovo da i ne idem, a kada idem poslovna su te samim time razmjerno bezlična i dosadna. Te povremeno priče kao što je vjerojatno najdraži mi od objavljenih blogova, Još jedna ofanziva, a njih više gotovo da i nema u mozgu, srcu ili odakle već dolaze. No možda se ponovo pojave, to su ionako priče selice.
Što si očekivao, što si dobio?
Ništa. Svašta. Ljude kojima se sviđalo što pišem, a i meni se, mnogo češće da nego ne, sviđalo što ti ljudi pišu. Nažalost, danas je to najvećim dijelom mrtvo linkovlje ondje lijevo na mom blogu, neko više ni ne postoji, ostalo većinom neaktivno. Dobio sam i satisfakciju što sam u ekstremno kratkom roku od početka pisanja bloga završio na cool listi, a to godi. Sad bih trebao umjesto toga završiti na nekoj frozen listi, uz leš Walta Disneya i ponekog mamuta, čini mi se.
Kakav ti je stav prema Facebooku?
Koristim ga, mada nije uvijek prikladan za moju epsku dušu koja se voli nadugačko i naširoko izražavati. Svaki drugi komentar preko mobitela moram kratiti, jer imaju neko iritantno i imbecilno ograničenje broja znakova... Nisam ondje baš svaki dan, no i preko njega sam upoznao nove ljude, zanimljive i drage, tako da mi je i on sam zanimljiv i drag. Baš poput blogova i foruma.
Neka poruka mladima
Ne slušajte poruke nas starih, ne trebaju vam.
Post je objavljen 02.12.2013. u 15:38 sati.