| < | siječanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera
Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 8. - Čačinački Alkosi
- 11:56 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Nije bitno koliko je mjesto malo, ni koliko su uvjeti odigravanja utakmica na rubu regularnosti... Bitno je navijačko srce i ljubav prema svom klubu, što je godinama zorno dočaravao legendarni Mario Knežević Bobika u izvještajima, dramama i pričama svojih Čačinačkih Alkosa. Gdje je danas Bobika, kako stoje Alkosi, i ima li što novo u Čačincima - pročitajte u intervjuu.  Bobika, jel obavljena svinjokolja? Objasni laicima gdje su uopće Čačinci... Svinjokolja još nije obavljena, ali nikad za nju nije kasno! Čačinci su malo pitomo mjesto u Virovitičko-podravskoj županiji, na pola puta između Slatine i Našica. Pored Čačinaca se nalazi Orahovica koja je u narodu poznata kao rodni grad bivšeg predsjednika RH - Fikusa Stjepana Mesića. Čačinci su poznati po tome što imaju poprilično veliki broj budala po kvadratnom kilometru. Bobika je danas potpuno posvećen obitelji, ima dvoje djece i krvavo crnči za plaču koja se ni u snu ne može približiti prosjeku RH Alkosi i dalje postoje kao udruga i djeluju u selu, ali nema više onoga čega je nekad bilo. Mlade generacije imaju neke druge interese, za razliku od nas koji smo odrasli na školskom igralištu, u "rupi" i u dvoranici. Rupa je populran naziv za naše nogometno igralište iz razloga jer je isto kao malo ukopano. Nešto poput Poljuda. Ali bez tribina. Danas su uglavnom okrenuti organiziranju kirvajske zabave, Čačinci Urban Festa, te obilježavanju kojekakvih događaja prigodnim programom (bakljada sa silosa za Dan pobjede, odlazak pješice u Vukovar u spomen na Željka Majora, Čačinčana koji je ubijen na Ovčari...) Pa dobro, kako je došlo do toga? U čemu je problem? Nekad smo molili da nas puste u stan, a oni bi nam samo uvalili loptu i rekli da ne dolazimo prije crtića. Što rade mladi Slavonci u slobodno vrijeme? Pojavio se internet tj. postao je sastavni dio svakog kućanstva. Facebook je preuzeo sve, zamjenio je loptu, pračku, bicikl i poderane patike. U naše vrijeme, izašli bi van, a roditelji bi nas puškom tjerali na ručak. Zuckerberg je kriv. Za nas je utakmica bila sve, vrhunac tjedna. Imali smo ogromnu ljubav prema Čačincima i svemu što je Čačinačko. Nogomet ili košarka, nije bilo bitno. Navijali smo na svim utakmicama i postali smo prva organizirana navijačka udruga na ovom području. Putovali smo s košarkašima po cijeloj Slaovniji i nosimo masu lijepih uspomena iz Osijeka, Đakova, Donjeg Miholjca, Slavonskog Broda... Nije ništa bilo slađe nego poslije ručka otić kod tate u podrum pa crijevom izvuć vina, zatim u trgovinu po jeftinu kolu, pa na zborno mjesto. I onda sa 2 promila u sebi i bambusom u dvoguzama (flaša od 2 litre) pod jaknom - odlazak na utakmicu. I obavezno, nakon utakmice, u lokalnom bircu fešta. Bez obzira na rezultat. Današnje generacije nisu toliko lude kao mi, sport ih površno zanima, na ulicama ih je jako malo a sportom se bave uglavnom jer ih roditelji upišu i nadaju se da će tako uhvatit malo svježeg zraka i da neće zaboravit kako se hoda. Koji je tvoj plan s tvojom djecom? Zbog njih više ne pišeš? Pa kako sam malo ostario i uozbiljio se, tako sam se i povukao iz tog aktivnog navijačkog života a samim time i bloga o Alkosima. Posvećen sam obitelji i uređenju kuće. Naravno da i dalje odlazim na utakmice, ali više onako, penzionerski. Isto kao i udrugu, tako smo i blog prepustili mlađima, ali njima je lakše i jednostavnije obavjesti stavljati na Facebook... Planiram djecu odgajati da vole Čačince, da provode što više vremena vani, poput mene. Ali i tu dolazi do problema jer je u selu sve manje i manje djece. U mojoj ulici nas je bilo desetak generacijski približno starih, a moja djeca nemaju nijednog svog vršnjaka. Pokušat ću im preneti svoje mudrosti, ljubav prema selu i sportu. E da, i morat će za Hajduk navijat! Volio bi da se više igraju vani, s društvom ili bez njega, ali da su vani, u voćnjaku ili dvorištu, na zraku. Da im lopta ne bude strani objekt, da zavole šetnju prirodom i da često traže da ih vodim na Papuk, na Jankovac, ili Orahovačko jezero. Sad zamisli kako je tek nama u gradu... Ma samo sam ti htio reći da nam fališ, i da bi bilo dobro opet čitati izvještaje, ali iz novog ugla, drčnog starog navijačkog veterana! Ne bi ti izvještaji više bili zanimljivi kao nekad. A i uglavnom sam ih pisao pijan,onako friško nakon utakmice. Znaš i sam kakvi smo dolazili doma s utakmica pod utjecajem čačinačke Noje, vina kojeg bi svaki liječnik zabranio. Postoji jedna anegdota - doktor je jednom čovjeku iz Bukvika rekao neka prestane piti noju jer bi mogao oslijepit, a na to će ovaj njemu "A nedilje ti doktore, onda bi cili Bukvik bija slip!" Bio tamo, rigo istu, ono je strašno! A ništa, držim ti fige da uspiješ u odgoju, a hrvatskoj se mladeži opet ukaže neki heroj poput Dražena, Robija ili Gorana, pa da svi danonoćno napucavaju lopte i loptice... Živio ti meni 100 godina, nadam se da ćemo se uskoro vidjeti i nazdraviti. Pozdravi tamo sve svoje, ljubi vas Bobika. Ribafish Oznake: bobika, alkosi, navijanje, mladost |
