OBRANA I ZAŠTITA OD GLUPOSTI

ponedjeljak, 27.05.2013.

REFERENDUM - Muškom rodu pod hitno zabraniti kućanske poslove

Danas nema za što se referendum ne raspisuje. Nema kakvog referenduma nema, oš referendum o veličini stidne dlake u puha… oš referendum o cijeni pilanskog otpada… oš referendum o promjeru rožnjače oka u afričkog mravojeda… nema kakvog nema… pa se ja pitam, što se mi muškarci, jel ono cijeli muški rod, složili… sabrali potpise i ošinuli „Referendum o zabrani kućanskih poslova nama muškarcima“?

Da se mene pita, sabrao bi te potpise i u naš Sabor dao da se izglasa zakon kojim se strogo zabranjuje nama muškarcima da radimo neke kućanske poslove. Znaaam, znam, ženski rod će popizditi na ovaj moj prijedlog zakona jer se kosi sa ženskim pravima u kojima je glavno pravilo da i muško sudjeluje u svim poslovima… al ženski rode dragi, nama muškarcima neke stvari jednostavno ne stoje, ne zbog šovinizma, neg mi smo živi kreteni za neke stvari, konkretno ovo što slijedi:

- Micane, ja idem oprat suđe a ti usisaj malo, može?
- Može maco! (mada bi se Mican najradije samosjekirao po sred čela)

Usisavač i usisavanje

Općenito, treba nam oko 5 minuta da se sjetimo gdje je to đubre od usisavača. Kad ga nađemo, jedini gušt nam ga je spojiti jer to spada u domenu „mehanički radovi“ pa onda nabijemo onu glavu na cijev, cijev sa crijevom spojimo na usisavač, izvučemo onaj kabel iz njega s tim da se redovito igramo par puta stiskajući onaj prekidač koji automatski uvlači kabel, to nam je najzanimljivije… a onda… onda ga palimo i kreće usisavanje.
Što je nama muškarcima sa usisavačem preći preko čarapa koje smo prije 2 mjeseca ostavili ispod kreveta, odma do gaća? Ama mi bez da trepnemo pređemo sa usisavačem preko čarapa a onda se čudimo što usisavač ispušta onaj manijakalno cvileći zvuk jer eto, preljeni smo se bili sagnuti da maknemo čarape pa nam ih je lakše usisat. Usisavamo redom sve što nam se nađe na putu… od radne knjižice, plakata HDZ-a, pa do pola riješenih testova inteligencije i ženinih hulahopki koje su visile na stolici… a ako punica leži na krevetu redovito joj preko glave pređemo, al to je namjerno. Kad poslije nas žena prazni (čisti) usisavač onda obično unjem nađe dijete iz prvog braka i to punoljetno. Kad usisavačem naletimo na zavjesu, onda pola zavjese strgamo jer eto… zavjese su nam fetiš, pa se čudimo – „Kako tako malo govno može povuć kompletnu zavjesu!?“. Ono što je najbitnije, koliko god mi da usisavali, nikad ne valja.

- Miconja, evo tu još malo prođi! – pokazuje žena prstom, mada to „tu još malo“ obuhvaća površinu prosječne građevinske parcele

Veš mašina i pranje veša

Bijelo rublje ili šareno, nama je to sve isto. Predpranje, pranje, sa omekšivačem, bez njega, na 40 stupnjeva… na 60… nama je to sve isto. Kad otvorimo onaj poklopac gdje se trpa prašak i čitamo onu šemu na kojoj „piše“ kako što prati, isto nam je ka da smo stali pred Baščansku ploču... apsolutno ništa ne razumijemo. Od one 3 pregrade za stavljanje praška, mi stavljamo samo u onu prvu jer mislimo da su one druge 2 rezervne. Svu robu peremo na 95 stupnjeva jer smo uvjereni da što je voda toplija, bolje pere… a onda kad vadimo veš, onda se čudimo što su gaće roze i što su se smanjile na veličinu Barbikine guzice. Plahtu koju smo stavili prati, sad je zelena i izgleda ka jastučnica a grudnjak naše bolje polovice je lila-žute boje i totalno ravan, ko kuhinjska daska. Ajde još kad je žena doma pa onda ako nešto ujebemo (a ujebemo non stop) onda ona dođe pa to riješi… al stavljat veš prati kad si sam doma – to može jedino luđak jer obično onda zovemo svoju bolju polovicu na mobitel i:

- Maco, ja sam sve stavio prati baš onako kako piše. Evo veš mašina sad ne vrti a unutra neki plamen bukti. Jel to tako mora biti? E da, vodu je bacila al na plafon pa ako si u gradu, kupi kantu JUP-ola pa da okrečimo kad mašina opere!



Pranje suđa (klasično, ne na mašinu)

Nama litra praška traje 3 dana jer nemamo u mozgu razvijen „centar za omjer“. Što je nama potrošiti pola litre praška za 3 prljava tanjura i 4 šalice kave? Još bar da to dobro operemo, neg samo onako po sredini tanjura probrljamo a rubovi vječno ostanu usrani a onda kad gostima serviramo te tanjure, onda ih uvjeravamo da je to takav model tanjura.

- Dragi gosti, to po rubu su vam Svarovski kristali. 2 iljade eura smo platili 3 tanjura!

E da! – a što tek useremo pola kuhinje dok to peremo! Pa jebate to u krugu 2 metra sve bude mokro, ka da se krava ispišala. Isto tako, oprano suđe od jučer nikad ne spremamo na njihova mjesta pa nakon što muško 7 dana pere suđe to bude kubik ipo tanjura, lonaca i šalica na jednoj hrpi… tako sve dok se ta kula ne počne rušiti i razbijat o pod kuhinje. Prije ćemo iz stana izać tako da preskočimo tu hrpu neg što ćemo je pospremiti. Onoga ko je izmislio mašinu za pranje suđa, treba mu instant dati Nobelovu i to onu za mir u kući.

Pranje prozora

U stanju smo pola sata strugat po jednom te istom mjestu samo zato što se zamislimo i misli nam odlutaju na 100tu stranu. Za nas su prozori uvijek čisti i ne vidimo razloga da se uopće i peru. Jel sunčeve zrake prodiru kroz prozor? – prodiru… pa čemu ga onda prati? Što je najbolje, kad peremo prozore mi se dlanom jedne ruke oslonimo na staklo a drugom rifljamo na drugoj strani… onda kad se odmaknemo, onda se čudimo kako je neka budala ostavila otisak dlana… onda to peremo, pa se odmaknemo… kad sad na drugom kraju otisak dlana… i tako non stop. Ako prozore peremo starim novinama, onda redovito razmotamo novine pa čitamo vijesti iz 1998 i kako je neko iz državne firme popalio pare te tako iznervirani pljunemo – gdje? – na prozor, jebamajkusvoju i prozor… i onda opet peri.

p.s. samo kratka obavijest za sve vas koji pratite ovaj blog, od sad pa na dalje svaki ponedjeljak izlazi po jedan novi tekst ;)

27.05.2013.
Autor teksta: Bloger Krule

Ovaj tekst:
	lajkiram
	ne lajkiram
pollcode.com free polls

ponedjeljak, 20.05.2013.

Svi smo mi semafori

Krajem tih 80tih godina prošlog stoljeća, ja sam oko 15 sati i 30 minuta redovito izbjegava svog ćaću. Ćaća je radio u tvornici papira i svaki dan se redovito ka inflacija ukaziva u točno određeno vrijeme, vrijeme kad je sa poslom bio gotov i iša kući… te bi onda sjeo u svog (našeg) crvenog fiću i pravac kući. Tada nije bilo automatsko kliznih garažnih vrata pa sam funkciju „otvarača garažnih vrata“ obavljao ja i to na način, ako bi me ćaća ukibio da se igram u ulici, onda bi samo iz fiće čuo vrisak:

- AJMO, GARAŽA!!!

Uzvik „Ajmo garaža!!!“ je meni bio duboko usađen u mozak jer sam odma znao što mi je činiti. Ćaća bi ka beg sjedio u fići, parkiran ispred garaže, pušeći „Opatiju“ i čekao da ja doletim a onda sam ja otvarao prvo jedva vrata garaže na desno a druga na lijevo te tako ćaći prokrčio put da nesmetano parkira. Ćaća bi parkira fiću i onda ga par put isturirao i ugasio. Nikad nisam sazna zašto ga je turira, al fićo je pod gasom zvučao opako… men se to ka mulcu sviđalo. Onda bi ćaća izaša van a ja zatvorio garažu i spremio ključ samo na mjesto gdje smo ćaća i ja znali. Mrzio sam to otvaranje garaže jer uvijek bi mi prekinuo moje igranje u ulici no zato je fićo imao prepoznatljiv zvuk kojeg nije bilo teško prepoznat jer svi su u to vrijeme vozili 3 vrste auta – stojadina, reno 4 i fiću… te bi ja onda čuvši zvuk fiće, zalego u prvu obližnju živicu i sakriva se od ćaće samo da mu ne otvaram vrata garaže. Ćaća nikad nije zna da ja ležim samo metar od mjesta kojim prolazi dok sam ja ležeći izgovarao:

- Sam je otvaraj, jebala te garaža!

Tako je bilo svaki dan. Ćaća je radio 8 sati svaki dan i to od 7-15 sati. Kako bi se on iskrca iz fiće, tako je odma bio serviran ručak na stolu a svako od nas je sjedio točno na svom mjestu… ja redovito blizu kuhinjske pipe (špine) kako bi moga skočiti na ćaćino:

- Dodajdemi čašu ledene vode!

Osim što sam imao funkciju „daljinskog upravljača“ prebacivajući navečer ćaći tv programe… ima sam i ovu „otvarač garažnih vrata“… pa i ovu „dodavač ledene vode“. Ne znam kakvih sve funkcija nisam ima, al jebeš to. Kad bi ručak završio, a još ne bi bilo ni 16 sati… ćaća je ima svo slobodno vrijeme ovog svijeta u koje sam bio uključen uvijek i ja, pomažuć mu oko milion i 200 raznih poslova koje bi ćaća izmišljao. Od sveg, ali od sveg, najviše sam mrzio cjepanje i slaganje drva… jer sam imao funkcije poput „dodavača onog komada drva što padne na pod kad on ošine sjekirom“… „dodavač sjekire“… „šetač u trgovinu po pivu“… „šetač po cigare“… „dodavač drva raznih oblika“… ćaćino je bilo samo da digne sjekiru, sve ostalo bi odradila gravitacija i ja skupa sa njom. E da, što se tiče plaće, ćaći je plaća bila redovita al ono baš baš, osim jednog jedinog puta a to je bilo onda kad je počeo rat.

Od tog vremena pa do sad prođe ravno 23 godine. Puno toga se promjenilo a između hrpe negativnih govana od promjena, upalo je i radno vrijeme. Morate znati da gradski semafor ima mjesečno oko 720 sati no u današnje vrijeme radnik opasno konkurira semaforu baš po tom pitanju. Sjećam se, jednom prilikom sjednem ja u taxi da me polupijanog prebaci do grada. Kako sam sam sjedio u taxiju tako započnem priču sa taksistom…

- Oće li majstore?
- Ide… gura se.
- Kolko mašina ima kilometara?
- Evo sad će 200 iljada a nema ni godinu dana
- 200 iljada? Majket Božje, pa to se ne gasi?
- Kakvo gašenje, čim se ugasi odma gazda pizdi da se ne zarađuje
- Pa kolko mjesečno opališ sati?
- Oko 320
- 320!?!?
- Da
- Ja sam mislio da sam ja sa 260 sati na baušteli nešto… a ti 320. Jel bar plaća čemu?
- Šestarda!
- 6 iljada za 320 sati!?!?!?
- A-a… moram imat sati ako mislim imat dobru plaću! A što je kod tebe drugačije?
- Nije
- Pa što se onda čudiš?
- Imaš pravo

Lijepo su nas ti neoliberalno hrvatsko kapitalistički šupci naučili, kako njega, tako i mene a Bogami draga (što bi rekla Seke Odak iz „Ruže vjetrova“) i vas dragi moji čitatelji jer razlike između njega, mene i vas i nema. Svi mi deremo debelo preko 250 sati, što bi taksista reka – „Ako mislimo imat dobru plaću“ a sve zapravo krene od usranog razgovora za posao prilikom zaposlenja na kojem te traže da znaš najmanje 12 borilačkih vještina, imaš sposobnosti pomicanja predmeta pogledom, znaš 10 stranih jezika od kojih su 4 obavezno u kategoriji „IZUMRLI“ a samo radno vrijeme i plaću ne spominju a ako ih pitaš kolika je plaća i koliko je radno vrijeme odmah si problem i kao takav nema zaposlenja. Ako nema zaposlenja, nema vraćanja kredita. Ako nema vraćanja kredita eto deložacije. Nema majko… sistem je razrađen do te mjere da si u startu komad mesa a ne radnik kojeg će netko cijeniti.



Mi se čudimo što se brakovi raspadaju i što djeca sama sebe odgajaju? Čemu se tome čuditi kad ti je radno vrijeme takvo da se dižeš u 5i30 u jutro da bi u 7 počeo sa radom i opalio do 6 navečer jer eto, na razgovoru su ti rekli da se radi minimum 10 a po potrebi i više… al zapravo radiš 12 a po potrebi 10, majkuimjebem sve obratno. Ako si recepcioner/ka, onda će ti u 5 popodne reći da ostaneš bar još 4 sata jer da dolazi grupa turista sandalaša (Švaba) te da ih moraš dočekati bez obzira što si taj dan dočekao 42 grupe koje brojčano odgovaraju divizijama trećeg Rajha. Ako si u trgovačkom centru, onda ćeš ostat do 10 navečer jer je došao šleper svinjskih polovica koje treba iskrcat a za nagradu neš dobit pare neg će te proglasiti djelatnikom mjeseca. Ako si bauštelac onda će ti reći da radiš do 10 navečer jer su rokovi stisli a kad im kažeš da se u 10 navečer ništa ne vidi oni ti kažu da se ništa ne brineš jer da će ti dopeljat reflektore (malo sam puta radio pod reflektorima da vam jebem milu majku neoliberalnu!!!). Tako se kolo vrti i melje naše živote. Sve smo tanjih živaca, supružnici se ne viđaju cijeli dan pa čak ne i vikendima a djeca odgajaju sama sebe. Kad je prije dijete bilo u vrtiću do 5 sati popodne i duže!? Kad!? Jebeš mi sve ako nema situacija gdje roditelji odu na posao pa kad dođu kući u kuhinji im sjedi punoljetno djete! Ostavili ga sa 6 mjeseci sa umjetnom sisom u ustima, vratili se a ono punoljetno… prva godina fakulteta. O raspadnju brakova ne treba ni pričati – on radi od 6 u jutro do 8 navečer a ona od podne do 6 u jutro. Zadnji put su se vidjeli na vjenčanju. Godine prođu da se ne vide. Serem? Ako serem, zašto je onda pola mojih bauštelaca razvedeno i sa propalim vezama. Kad se jedan moj kolega zaposlio, prvo što sam mu rekao:

- Imaš curu?
- Imam
- E uskoro je neš imat!
Nakon godinu dana me zvao i veli
- Sunce te jebalo, imo si pravo!

Zakon lijepo veli da mjesečno nemoš imat više od toliko i toliko prekovremenih, a to je mislim 15… 16… sati… a u baušteli samo u jednom mjesecu natučeš po 60-70 pa onda vodiš jednu šihtaricu za inspektorat a drugu, stvarnu, za sebe da bi znao obračunat radne sate. Dakle lažeš i petljaš, a za koga? – za onog koji na kraju mjeseca broji milijunsku dobit a tebi daje krušne mrve ka golubu tek toliko da mu slijedeći dan dođeš živ na posao. Više nam i otkaze ne daju poimence nego:

- Broj 286 neka dođe po svoju radnu knjižicu!
… a kad dođeš tamo onda se pojave dvojica 286aša jer se neko u kadrovskoj zajebo pa je prilikom zaposlenja dvojici njih istetovirao na podlakticu isti broj – 286.
- Alo gazda, ovdje su mi dvojica sa brojem 286?
- Da i?
- Pa kome da damo otkaz?
- Daj obojici!
- Zašto obojici?
- Da budemo sigurni da smo se riješili pravog!

Onaj dan kad misli oslobodimo nametnutih nam stvari i to pod svaku cijenu, al baš svaku, to će biti dan kad će stvari za nas radnike krenuti na bolje... do tada, do tada redovito očistimo svoj broj sa podlaktice da ga ovi u kadrovskoj bolje vide.

20.05.2013.
Autor teksta: Bloger Krule

Ovaj tekst:
	lajkam
	ne lajkam
pollcode.com free polls

<	svibanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31