Kupila sam zemlju
Kupila sam zemlju. Suprug ne zna. Sad sam frigana.
Tako to rade i naši ministri, zastupnici...
Sutra presađujem cvijeće.
Oznake: Posjed
30.05.2019. u 22:19 | 6 Komentara | Print | # | ^Sjećanja
Moje najranije sjećanje povezano je s djedom, natjecali smo se ja i moja sestrične koja će više nabrati mahuna graška. Imala sam oko 5 i po godina. Za sva sjećanja prije toga nisam sigurna, jer mislim da su mi ispričana a ja sam ih onda samo usvojila kao moja. Za ovo s djedom sam sigurna da je moje sjećanje jer je povezan s nepravdom. Djed je dao zaslugu mojoj sestrične koja je bila mlađa i koja je tada s roditeljima selila u Australiju. A tako sam mu zamjerila.
Sjećam se i odlaska zubaru. Mama mi je dala njenu maramu da nosim oko glave jer sam imala natečeno lice od zuba, a još je i uzela dvije ispeglana maramice, i odmah mi je bilo sumnjivo. Kod zubara užas, zaista nisu imali takta ni načina s djecom. Mami sam zamjerila a zubaricu sam udarila nogom u stomak jer me je boljelo dok mi je radila oko zuba. Slijedeće moje sjećanje odnosi se na operaciju krajnika, mama mi je rekla da će mi pregledati grlo i da ću spavati u malom krevetu i da kad se probudim će doći po mene. Sestre su mi stavile neku njihovu pidžamu i iznad pregaču, na kosu stavile kapu i odvele u salu. Kad sam vidjela kolica s instrumentima krenula sam to gurnuti, doktor me dohvatio, sjeo na stolicu zajedno sa mnom i stavio mi masku. Budim se u krevetu, doktor kraj mene, napravio je kapu od novina, pokušavam se nasmijati i povraćam krv. Plačem i dozivam mamu a glasa nemam. Ostalo mi je urezano u sjećanju.
Lijepa sjećanja odnose se na moje bake, odlazak kod njih preko praznika. One su znale ugoditi mojim željama, znale su mi dati pažnju i ljubav. Moja baka iz Istre češljala bi mi kosu i namazala s čičkovim uljem, voljela sam njene blage pokrete i te rituale prije mise.
Druga baka sa Raba znala bi me voditi na more, išle bi na pjeskovitu plažu gdje sam obožavala praviti figure od pijeska.
Sva ta sjećanja dođu mi povremeno u misli.
Toliko ljudi više nema no u sjećanjima su još prisutni.
Oznake: sjećanja
29.05.2019. u 22:45 | 4 Komentara | Print | # | ^Nasljedstvo
Natalia ima sreću u životu. Ona je kći jedinica i sve od roditelja pripalo je njoj. Teta koja nije imala djece također joj je pustila sve u nasljedstvo. A teta je imala petlju. Nalazila je bogate udovce, rastavljene muškarce, te ih lagano obrlatila da su joj prepisali imanja, stanove, aute... Jedan ju je i oženio, no obolio teško i umro. Kad je umrla imetak je bio povelik. Natalia je trebala samo odlučiti šta želi u životu sa svim tim. Spremala se prodati staru kuću na selu gdje više nikog nema. Namjeravala je baciti stari namještaj ali se predomislila i uredila malu kućicu. Staro ognjišće sa napom ukrasila je petrolejkom, starinskom peglom i bukaletama. Bio je tu drveni škanjić i pored njega preslica. Kad sam joj išla pomoći u čišćenju našle smo u staji puno starog ordenja, jaram, paštore, razne alate. Sve autentično iz nekog vremena kad su ljudi živjeli i brinuli o svojoj obitelji. Popravila je kućicu i sada je to omiljeno sastajalište društva.
Oznake: nasljedstvo
27.05.2019. u 21:23 | 1 Komentara | Print | # | ^Odmor
Kad netko spomene godišnji odmor u meni proradi neki unutarnji vrtlog. Misli, ideje, maštanja.
Prođem taj put od traženja destinacije, razmišljanja gdje bi bio moj odabir, kako bih provodila vrijeme. Sve to u mojim mislima. Kreativno i perfektno. Ljetni odabir u blizini rijeke ili potoka, možda Gorski kotar ili Lika, gdje nije pretoplo. Želim šetati i gledati, spavati i sanjati. Jesti. Čitati. Mahati nepoznatima. Jedna od varijanti. Možda neki slabo naseljene otok. Jednostavan smještaj, kupanje, sunčanje, šetnja... slušanje cvrčkova, mirisanje brnestre, fotkanje prirode, zapisivanje dojmova u onaj moj notes s lastikom i kemijskom.
Minimalno upoznavanje ljudi I zbližavanju samo u ozračju pristojnosti
Oznake: odmor
26.05.2019. u 09:50 | 2 Komentara | Print | # | ^Moj mali vrt
Svake godine čim krene proljeće ja si obećam mali vrt, čisto da imam peršin, celer, bosiljka i ponešto još. I nikako da mi krene, ili posijem i ne iznikne, ili iznikne nešto slabo i nejako i onda se samo uvije i nestane. Kad kupim već posađeno ni tad mi nije baš od nekog uspjeha. Često vidim da se ljudi snađu i imaju po balkonima osim cvijeća i jagode i rajčicu, luk... Viseći vrtovi, viseće gredice, sve u malom, slatko i primamljivo. Ja nemam iskustva ali žarko želim svoj mali vrt. I stalno si mislim kako ću jesti salatinu i rokulju I mladi luk. Overambitious.
Oznake: Kopat i orat
24.05.2019. u 17:54 | 1 Komentara | Print | # | ^Unicorn
Imam par prijateljica koje nisu kompatibilne.
Maša je najstarija i najtvrđa. Ona uvijek ima spreman ručak i to izbalansiran po svim kriterijima. Ona je savršena i ima najopremljeniju kuhinju, najfunkcionalniju kupaonu, najbolju kutnu a njen vrt je rajski dom. Njena djeca su najuspješnija a unuci najnaprednija za svoju dob. Njen muž zarađuje brdo i vozi najbolji auto. Kad treba nešto ona zna gdje, kad treba išta, ona zna šta treba. Ona ima veze i brojeve.... Naporna i bezvrijedna jer nikome nikad nije učinila uslugu. Samo na jeziku. Budući da su je sve moje frendice opisale, nekako sam ostala sama s njom na pauzi. To neko nepisano pravilo da idemo na kavu postalo je odurno i ne uživam u tim momentima. Htjela sam joj jučer reći da mi to više ne odgovara. Sjele smo na isti stol, konobarica je već počela raditi kavu, a ona vadi iz torbice mobitel, piše poruke, priča sa mnom isprekidano, diže se i izlazi iz kafića... Čujem ju što priča. I u meni se kovitla. Uglavnom ja sam joj bila prepreka i morala je sa mnom na kavu jer ja sam odbačena od svih a eto ona je dobrica pa je sa mnom.... A, stići će ona za par minuta...
Kad se vratila, pogledala je na sat, popila kavu i rekla mi da se mora vratiti prije u ured.
Ostala sam još malo. Samo da uživam što je otišla. Napisala sam joj poruku.
Oznake: previše
23.05.2019. u 07:33 | 4 Komentara | Print | # | ^Miris buđi
ispred stana na otrcanom otiraču leži brdo opomena, ovrha, tužakaljki neadresiranih reklame hrane koja valja bez morala i savjesti bacam te vjesnike smrtolovaca otvaram konzervu tune i nadam se biseru
Oznake: praznina
22.05.2019. u 22:39 | 1 Komentara | Print | # | ^O jednom ljetu
Pred ljeto uvijek se povuče crta i počne na veliko s dijetama i vježbama. I tamnjenjem. Jer ako se pojaviš bijel na plaži to je kao da si izazvao potres 7 stpunja. I zagadio plažu svojom bijelinom. Imaš osjećaj da nosiš neku bolest u sebi. Koju svi vide i osjećaju samo ti ne. Gledaju te zgranuti ne znaš da li da uđeš u more ili da se pržiš vani. Odlučiš da bi bilo pametno otići u solarij prije dolaska na plažu. Ma smo šempije, se povodimo glupostima.
Oznake: plaža
22.05.2019. u 22:15 | 2 Komentara | Print | # | ^Ona
Ti neki ljudi u gradu. Vidiš ih svaki dan, ili nose boce ili čiste stakla na izlozima, traže nešto, drukčije hodaju, drukčije te gledaju. To su oni koji ne nalaze iz raznoraznih situacija neki bolji posao pa se snalaze.
Na mom putu do posla godinama sam susretala tu ženu, šepala je na jednu nogu, nosila je bijelu kutu, hodala i čekala da ju neko pokupi autom. Zaključila sam da radi u nekoj kuhinji u turističkom naselju. Brže je hodala na posao nego kad se vraćala preumorna. Znam da je imala dosta starijeg muža koji je umro, a ona i dijete stanovali su u zgradi tj.u podrumu. Nisam sigurna u pojedinosti ali nije ni bitno. Godine su prolazile sve je više šepala i naginjala se pri hodu i više nije mogla tamo raditi pa je sabiranjem boca privređivala. Jako se brzo umarala pa je često odmarala na zidiću. Šutljiva. Bez pogleda u ljude koji su prolazili.
Ove zime sam čula da je umrla. Nije bila stara. Pogodilo me.
Jer se nisam nijednom približila. Jer sam propuštala prilike da joj pomognem, jer sam bila kukavica, jer sam se opekla pa sam mislila kako bi me i ona iskoristila. Sad mi je žao, istinski. Možda ne bih puno učinila ali mogla sam pokušati.
Oznake: Pomoć
21.05.2019. u 12:08 | 5 Komentara | Print | # | ^Pjevaj
Neke pjesme dovoljno jako traju kroz godine i godine, osjećaju ih različite generacije.
I onda nam osvanu ove pjesme za Euroviziju.
Nemaštovite, nepjevne, neupamtljive.
I onda dobijemo 12 bodova... A možda i visoko mjesto jer ima dovoljno istih.
Oznake: Neupjev
16.05.2019. u 21:17 | 6 Komentara | Print | # | ^O tome
Nakon valjda 20 godina neće raditi kafić koji je ljeti bio svima odredište onaj moment kad želiš malo stat, ono najbolje u danu. Ujutro nekima prije posla, nekima za pauzu, mame s kolicima, bikerima, turistima...
Možda će ga netko drugi preuzeti ali to više neće biti isto. Neće biti isto prvih par puta a kasnije ćemo se naviknuti. Bit će opet galerija likova....talijani u bermudama, mokasinkama i roza polo majicama s podignutom kragnom, nauljene kose, kraj njih bolje polovice naparfumirane, sređene, pune bižuterije, obavezno u modernoj odjeći... stalno na mobitelu, kopanju po torbici i svaka druga riječ: amore, amore...
Nijemci će samo sjedi i pit svako svoje i gledat okolo... Kako došli tako pošli...
Naši ljudi, ovisi o kome je riječ, a to se vidi kad razgovaraju na mobitel glasno (znači šef ili poduzetnik) , kad stave bose noge na drugu stolicu (ekološki osvješteni, obučeni u lan i ne upotrebljavaju deziće) mame s kolicima koje vole pažnju, (djeca žvaču slanac a one ispijaju bar dvije kave i noktačima lupkaju po mobitelima)... Ima i onih koji normalno dođu popiti kavu bez da su zamijećeni glasnim telefoniranjem, ludim smijehom ili nekim modnim detaljem.
Nisam bila redovni gost, no kad mi je bilo usput bio mi je uvijek gušt
Oznake: kafić
14.05.2019. u 07:38 | 3 Komentara | Print | # | ^Masno
Šta ćete praviti za ručak? Pita kolegica ostale.
- Imam od jučer piletinu i rižu.
- Nešto iz frižider, mi ne jedemo puno.
- Uzet ću gotove lazanje u marketu.
- Pokupim klince iz vrtića pa idemo kod svekrve na ručak.
- Moram prvo smisliti, otići kupiti i onda napraviti...
- Danas imam povrtnu juhu, pohani sir i salatu...
Dođe direktorica koja je čula o čemu pričamo i samo zafrče nosom prije nego nam priopći da ona jede po restauranima. Ima dva omiljena gdje znaju njenu osjetljivu guzicu. Onaj njen tanki nos se još više ušiljio kad je spomenula da je vlasnik jednog rekao kako joj je njen stol uvijek na raspolaganju.
Oznake: hrana
11.05.2019. u 07:21 | 6 Komentara | Print | # | ^Otac
Iako ovih dana majkama dajemo naš naklon, meni je u mislima moj otac. Nije toliko star, ali moram biti realna da je njegov istrošeno zdravlje učinilo blizinu smrti opipljivu i prisutnom. Kakav je to osjećaj? Svaki put strašan ali i pomirujući, znam da je to put kad će i dio mene otići. Nastojim biti mirna i s njime provoditi vrijeme koje preostaje. On zna ali ne pričamo o tome, nije od onih koji će davati upute i zahtijevati tko zna šta u čast svoje smrti. Ne pričamo previše, pokušavam ne forsirati osjećaje, sjećanja a niti nadu u čudo. Naš se razgovor svodi na nekoliko općenitih tema, ustvari svakodnevni razgovori o vremenu, poslu, obitelji.
Odlazim mu u posjetu s bojazni šta će me dočekati, ima li snage za dalje i koliko još. Znam da je počeo put i znam da nisam još spremna. Molim se za još vremena ali znam da se život ne pogađa s mojim zahtjevima.
Oznake: otac
10.05.2019. u 07:21 | 2 Komentara | Print | # | ^O kiši
Ova kiša udaljuje prisutnost svakoj ambiciji, ostavlja unutarnji i vanjski mir. Blagost i tišinu u meni remete samo otkucaji sata u dnevnom. Gledam kroz prozor i pratim taj ritam udvaranja kapi o pod, o lišće, o stol, slijevanje niz stepenice, svi ti zvukovi tvore melodiju koja je ugodna uhu.
Kiša bi trebala imati svoj dan. Ne znam postoji li kakva statistika, da li ima koji dan u godini da uvijek na taj dan pada kiša. Možda ima.
Oznake: kiša
09.05.2019. u 11:56 | 4 Komentara | Print | # | ^Sport u nama
Baš se pitam je li tako poguban za sportaše seks prije neke važne utakmice ili natjecanja da im se zabranjuje? Pa onda bi i oni koji se seksaju a nisu sportaši mogli biti indisponirani za posao... bolovanje...
Oznake: karantena
08.05.2019. u 18:14 | 3 Komentara | Print | # | ^Sakupljači perja
Imam u ormaru jedan dio u kojem su štikle i cipele, torbice... koje godinama čuvam jer su malo nošene i ako bude neka prilika one čekaju. Svako toliko nečeg se riješim jer mi nepotrebno zauzima prostor. Moj se ormar slaže svaki tjedan: majice za posao, majice za slobodno vrijeme...
I baš se mislim kako nemam neku garderobu već tih par stvari koje su kao ono što bi po nekom nepisanom pravilu trebala imati svaka žena, osoba...
Stvari za svečanost, tugu, bolnicu... Zar je bitno kako ti stoji i koliko si dala za hlače ako ideš u bolnicu na operaciju? Zar će se išta bitno promijeniti jer su hlače iz butika ili firmate? Možda će samo osjećaj skupih krpica umanjiti strah? Možda je to anestezija. Možda je to utjeha zbog neke obiteljske drame, možda je to potreba kreiranja svoje slike ljubilice. Dodana vrijednost na vlastitu podcjenjenost. Ili samo trošenje radi trenda.
Oznake: O odjeći
07.05.2019. u 22:06 | 3 Komentara | Print | # | ^Opiši
Budućnost me je zanimala negdje do 30. godine, nekako sam ulagala nadu da sam na dobrom putu k dobrom svijetu i životu. Poduzimala sam i neke korake da proširim svoje obrazovanje, išla sam na tečajeve i svladala osnove njemačkog jezika, kako bih mogla bolje konkurirati pri zapošljavanju. Pa jedna prekvalifikacija, pa još jedan tečaj... I sve to da budem osposobljena kad zateba.
I zatrebalo je. I koristilo je. Tako da ti svale posao na tebe jer ti barataš jezicima... A eto ja sam bila sretna da koristim, iako se od mene samo zahtijevao. I sve više, i još bi se naljutili kad ne bi bilo odmah. I nije mi bilo teško, jer sam nesebično davala znanje koje sam ja platila da ga dobijem. I šta ti na kraju ostane? Spoznaja da si dao svoj doprinos ekipi, kolegama i da su ti tu da se računa na tebe a oni su tu da računaju na tebe.
Oznake: posao
07.05.2019. u 20:36 | 2 Komentara | Print | # | ^Stanka
Slučaj je želio da se na putu zaustavim kako bih predahula od vožnje, popila kavu i pregledala mailove. Koji slučaj! Dok sam se smještala na sunčanu stranu stola, čujem piskutav glas i ugledam mršavicu koja širi ruke i prilazi mi. "Draaagaa...", a ja nemam pojma tko mi se obraća....mozak slaže slagalicu u fragmentima, brzinom ispisa slika dok mi ona prilazi i govori ime ja još neznam tko mi je tu....
Očiii, njene sitne podle oči zaustavile su vrtuljak traženja, sjećanje se vratilo.
Ne naročito zainteresirana pozvala sam ju da sjedne i tada je uslijedio njen monolog.
Prvo, da je tako sretna da me vidi, kakva je to slučajnost jer je baš neki dan s mamom pričala o meni.
Njen brat je bio moj zaručnik. Dečko veoma omiljen u ženskom društvu koji se zanimao za mene, mojoj frendici to nije išlo u glavu ali popustila je njegovom čaru i nekako nas spojila. U početku mi je bilo čudno jer ja sam bila onako nezamjetna, još i sitna, sama kosa od mene. Nakon vojske nije išao na studij iako je mogao, već se zaposlio. Ja sam nastavila uz rad vanredno studirati. Moji su ga obožavali, od staraca do bake. Imali smo planove, preselila sam se k njima da možemo zajedno na posao, budući da sam ja imala auto. Nakon posla ja sam često odlazila kod roditelja da im pomognem sa poljoprivredom i stokom. Da, ja sam bila seljanka, i njegovoj sestri i mami sam smrdila po štali kad bih se vratila. No nisu im smrdila jaja, meso, ni krumpir, ni mlijeko...koje sam donosila. Moji nisu mogli bolje, sve ručno i uz puno muke ali s ljubavlju. Tihi i nemametljivi kao i ja.
Željela sam da uspije naš brak jer smo se spremali na to, on je bio samo lutkica, i moment kad mi je rekao da sam obična i da bih se mogla više šminkati i da mu svi govore kako sam preozbiljna shvatila sam kao da je to dobro. Mlada. Ozbiljna. Da, samo s krivom osobom. On je trebao nekog tko će ga tetošiti, dijeliti komplimente, biti lijep i nasmijan uvijek.
Sumnjivo mi je počelo biti u momentu kad je bio kum na vjenčanju i suptilno mi rekao da ja nisam pozvana. Bilo mi je krivo ali prešla sam preko toga. No signali su sa raznih strana dolazili da je druga u pitanju. Njegova mama i sestra su mi to jedno jutro uz laganu tursku kavu rekle, onako... "Joj, neznam kako ti reći ali moram da ne doznaš od drugih...znaš da je Milan izgleda opet sa ....oni su išli zajedno u vrtić....haha...ma znala sam da će se opet spojit", kao da govori nekoj frendica a ne budućoj snahi. Ja sam išla do njega da ga probudim i onako snen mi promrmljao da ćemo pričati kad se vrati s posla. Taj dan sam bila slobodna, odvela sam ga šuteći na posao. Vratila se, pokupila stvari, napravila krevet, pospremila kuhinju, oprala šalice.
Ostavila poruku da sam im ključ ostavila
u sandučiću. Ništa više....
Nikad mi se više nije obratio. Njegova mama je redovito ispitivala poznanike kako sam...tobože.
I eto ona ispred mene laprda, pali treću cigaretu i niza sve nedaće iz svog života.
Hvali svoju djecu, spominje M koji živi u Sloveniji, kako će mu prenijeti moje pozdrave. I neka joj dam broj pa da budemo u kontaktu i kako se ono sad prezivam...Tu sam ju uhvatila za ruku i rekla neka to ne čini, da ja nemam potrebu biti povezana s njima i da broj ne dam.
Otišla je, već mi se kava skorila, još sam si jednu naručila. Da. Zadovoljna. Ništa se nije desilo.
Oznake: sama
02.05.2019. u 07:37 | 3 Komentara | Print | # | ^