Imam par prijateljica koje nisu kompatibilne.
Maša je najstarija i najtvrđa. Ona uvijek ima spreman ručak i to izbalansiran po svim kriterijima. Ona je savršena i ima najopremljeniju kuhinju, najfunkcionalniju kupaonu, najbolju kutnu a njen vrt je rajski dom. Njena djeca su najuspješnija a unuci najnaprednija za svoju dob. Njen muž zarađuje brdo i vozi najbolji auto. Kad treba nešto ona zna gdje, kad treba išta, ona zna šta treba. Ona ima veze i brojeve.... Naporna i bezvrijedna jer nikome nikad nije učinila uslugu. Samo na jeziku. Budući da su je sve moje frendice opisale, nekako sam ostala sama s njom na pauzi. To neko nepisano pravilo da idemo na kavu postalo je odurno i ne uživam u tim momentima. Htjela sam joj jučer reći da mi to više ne odgovara. Sjele smo na isti stol, konobarica je već počela raditi kavu, a ona vadi iz torbice mobitel, piše poruke, priča sa mnom isprekidano, diže se i izlazi iz kafića... Čujem ju što priča. I u meni se kovitla. Uglavnom ja sam joj bila prepreka i morala je sa mnom na kavu jer ja sam odbačena od svih a eto ona je dobrica pa je sa mnom.... A, stići će ona za par minuta...
Kad se vratila, pogledala je na sat, popila kavu i rekla mi da se mora vratiti prije u ured.
Ostala sam još malo. Samo da uživam što je otišla. Napisala sam joj poruku.
Post je objavljen 23.05.2019. u 07:33 sati.