Iako ovih dana majkama dajemo naš naklon, meni je u mislima moj otac. Nije toliko star, ali moram biti realna da je njegov istrošeno zdravlje učinilo blizinu smrti opipljivu i prisutnom. Kakav je to osjećaj? Svaki put strašan ali i pomirujući, znam da je to put kad će i dio mene otići. Nastojim biti mirna i s njime provoditi vrijeme koje preostaje. On zna ali ne pričamo o tome, nije od onih koji će davati upute i zahtijevati tko zna šta u čast svoje smrti. Ne pričamo previše, pokušavam ne forsirati osjećaje, sjećanja a niti nadu u čudo. Naš se razgovor svodi na nekoliko općenitih tema, ustvari svakodnevni razgovori o vremenu, poslu, obitelji.
Odlazim mu u posjetu s bojazni šta će me dočekati, ima li snage za dalje i koliko još. Znam da je počeo put i znam da nisam još spremna. Molim se za još vremena ali znam da se život ne pogađa s mojim zahtjevima.
Post je objavljen 10.05.2019. u 07:21 sati.