Komentari

kockavica.blog.hr

Dodaj komentar (16)

Marketing

  • Kockavica

    Za koga biste umrijeli?
    Za koga ubili?
    Za koga živjeli?

    avatar

    25.07.2023. (07:20)    -   -   -   -  

  • V

    Ehhh... prije nekoliko dana pričam o nečemu sa sestrom, i ona za jednog tipa kaže - On ti je od onih što kažu da bi srušili svijet za svoje .dijete.
    A ja joj odgovorim da nisam sigurna da bih mu pomogla. Djetetu da, ali takvi kao on su zapravo od onih što u svakoj prilici grabe za sebe i svoj džep, pa je naravno i dijete u tom paketu. Ne vjerujem im.
    Pomogla bih, pa i svijet srušiti, onome tko kaže da bi ga srušio za dijete.

    avatar

    25.07.2023. (08:19)    -   -   -   -  

  • Kockavica

    Da, važna je kultura naroda u kojem svako dijete koje hoda ulicom je ujedno i "tvoje" dijete, malo ga popratiš pogledom da vidiš je li sve u redu dok je tako reći "u tvojoj nadležnosti".
    Meni je to donekle postala profesionalna deformacija, i nisam netko tko zagovara big brother nad roditeljima i devijantni ekstrem koji se može pojaviti kao druga krajnost, gdje ne smiješ krivo pogledat svoje dijete pa te ono samo prijavi na plavi telefon, al imati jednu dozu zdravog pogleda na sve što se oko tebe događa, to treba.
    Čini mi se da sam kod Japanaca to vidjela, da jako mnogo jako male djece samo putuje naokolo i podzemnom i vlakovima, i da nema straha za njih, upravo zbog te razvijene kulture da na njih svi paze.

    avatar

    25.07.2023. (08:37)    -   -   -   -  

  • Supatnik

    Nezgodno pitanje, jedno od onih koja ljude tjeraju da lažu, naime ogromna većina ne bi dala život za nikoga, pa ni za vlastito dijete, iako će svi tvrditi drugačije, rijetki su oni koji bi se bili u stanju žrtvovati, ekstremno rijetki.

    avatar

    25.07.2023. (08:38)    -   -   -   -  

  • Kockavica

    Jako su rijetke i situacije u kojima doista trebaš umrijeti ili ubiti za nekoga. Za redovnu svakodnevnicu puno manje će biti dovoljno, i nadam se da tu nećemo zakazati.

    avatar

    25.07.2023. (08:49)    -   -   -   -  

  • kako_ti_kupus

    paradoks današnjeg 'civiliziranog' svijeta koji negira nasilje je u tome da se jedino klinom klin izbija. ma što god drugi govorili o tome budućnost će ih demantirat, ne pivijest. a za malu se ne brini, dida i baba će učinit sve da je razmaze :)))

    avatar

    25.07.2023. (11:22)    -   -   -   -  

  • pal MOOD

    ima se za koga živjeti

    avatar

    25.07.2023. (11:25)    -   -   -   -  

  • golden age

    urezala su mi se u sjećanje traumatizirana lica djece (7) i (3) kad su prvi MIGovi probili zvučni zid; od njihova rođenja, a naročito od tada pale su sve granice i ograde za sve što bih učinio da ih zaštitim...

    avatar

    25.07.2023. (11:38)    -   -   -   -  

  • j.

    Nadovezao bih se onako usput prvo na postavljeno pitanje; recimo - zagovornici jednakosti spolova nerijetko za maltretiranje žene u tramvaju znaju s prezirom i svisoka reći "i niti jedno muško nije priskočilo u pomoć". Ne kažem ni slučajno, ni slučajno - da nije trebalo priskočiti, daleko bilo, nego - zašto baš muško, a ne i žensko? To što smo mi mužjaci fizički jači nas čini medvjedima manje osjetljivima na bol, dužnima pomagati?

    Ali najvjerojatnije se tu tek radi o običnoj jeftinoj politikantskoj kalkulaciji: eliminiraj iz koncepta ono što ti paše, ali i ostavi nešto drugo što ti isto paše - pa ćeš tako umjesto jednakosti u biti ostvariti prednost (koju će malo tko razumjeti).

    Ja ću dalje sad opet po svome, mislim da žrtvovati se, pa i poginuti za svoje dijete nije baš neko najveće herojstvo; ako dijete doživljavaš kao svoj produžetak i u neku ruku smisao, onda time tek nastavljaš sebe - i ne puno više od toga. To što ćemo svoju djecu jednog dana kao gotove proizvode pustiti u svijet, znači tek da smo mi uspješno dovršili projekt. Kakva je u tome vrlina, to da se mi osjećamo korisnim? Imati dijete, to čovjeka ispunjava kao vjerojatno ništa drugo na svijetu, ali ne znači da smo heroji ako radimo ono što želimo.

    Ja bih iz onakvoga mjesta gdje otimaju djecu, osobno, umjesto da nosim pištolj, odselio. Zapravo, to sam već k na neki način napravio: prije petnaest godina u stanu prekoputa nas, policija je usred noći vodenim topom provaljivala kod dilera. Još dva stana u ulazu bila su dilerska, i vjerojatno su to još i danas; ti su bili drugi klan pa ih valjda zato nisu dirali, tko će ga znati; tu te vodi instinkt a ne razum. Eto, otuda smo glavom bez obzira pobjegli u pola godine, ne pitajući za tržište, cijene, isplativost; još danas sam Najdražoj za to "kriv", jer eto, forsirao sam to preseljenje jače nego je Ona htjela; Ona je tada provodila po petnaest sati na poslu; ja sam kao dadilja i domaćica klince tamo u tom okružju gledao svaki dan u oči i provodio sate i sate s njima, i onda Je dovozio kući navečer u pola deset s vlaka u taj naš stan, da ih uspava i otšapće im majčinsku molitvu. Danas su mi djeca normalni ljudi bez trauma; tamo u toj zgradi to sigurno ne bi bili, vjerujete mi to, jel da? Hiljade eura koje su se istopile kroz kredite, sranja, dugove u tom projektu su... nebitne. Ne smatram se zato nipošto herojem niti zaštitnikom, vjerojatno tek bedakom s nešto malo sreće gdje je trebalo i nesreće gdje nije. To bi vjerojatno napravio svatko.

    Dobro veli supatnik, frišku figu bih umirao za druge, nisam blesav, dosta su me dvije domovine zvale u tu rabotu; dajte sad vi malo, braćo; eto drastičan primjer, imam dvoje djece i u času kada bih trebao dati život za jedno, uvijek bih prije barem ovo pomislio: a ono drugo, to će dalje gladovati? Nema šanse, to je kao da gledaš koju ruku ćeš si otpiliti, lijevu ili desnu. Život je trgovina, ljude kroz njega vode interes i korist, a ne plemenitost. To je za rijetke. One koji daju bez očekivanja da će od toga ikada vidjeti ikakva ploda, malo se takvih rodilo. Djeca su naši plodovi. Naša djeca, to smo - barem u našim glavama - mi sami. I ne puno više od toga.

    E, s radošću bih umro recimo u tramvaju da mi netko ide maltretirati moju Najdražu. Kakav bi ja tu, ljudi moji, heroj ispao, ko Klint u Gran Torinu, fenomentastičan film, pogledajte si to svakako; dakle: film bi gospon Nolan mogao snimiti o tome kako je vjetarugranama stao između čopora bedblubojsa i svoje Najdraže, pa su ga umlatili kao obično pseto, moš mislit. I kakvo bi to herojstvo bilo, da Joj vraćam što mi je u životu bila dobra i vjerna kao nitko nikad? Pa to bi onda opet bila trgovina a ne herojstvo. Ali tko bi nas uopće dirao u trajvanu; da nas vidi, uteko bi tri stanice prije stadiona, bar kod Kvatrića, koliko smo feš i dobri :)).

    I mi smo kćer tog ljeta kad se mali rodio slali na more. Jako, jako zagrli malu kad se vrati, tim starijima su mlađi uvijek na neki način potres u glavi; to je neko moje roditeljsko iskustvo. Ne brini ništa, ona bez greške zna da u tvome srcu ima ljubavi za tisuću njih, a kamo li za dvoje; samo joj to treba jasno pokazati, znaš već kako to stoji sa ženama i ljubavlju :))). Pozdrav!

    avatar

    25.07.2023. (12:30)    -   -   -   -  

  • j.

    Krasno je ivi šo si napisala o pažnji za drugo dijete i o nadležnostima na ulici, baš krasno, treba to osvijestiti; e to je već nešto vrijedno, kad brineš za nešto što nije tvoje.

    avatar

    25.07.2023. (12:39)    -   -   -   -  

  • Supatnik

    Što se tiče redovne svakodnevnice, nisam previše optimističan, naime nakon perioda prosvjetiteljstva u kojem je napredak bio evidentan, nastupio je period liberalizma koji je promovirao kojekakve izopačenosti i predstavlja ozbiljan korak unatrag, ali o tome progovaraju samo zaostali fašisti, ne i naši vrhunski intelektualci i njihove oduševljene grupie đevojke

    avatar

    25.07.2023. (16:09)    -   -   -   -  

  • j.

    Možda naš defetizam valja pripisati malo poznijim godinama, prirodno je to i logično, ali ne bih ja danas otpisao ovu dječicu i ljude u najboljoj snazi samo tako. Priča mi Najdraža, neku večer, svi su vani, sve se čuje, ljeto je, na balkonu dvoje roditelja, muž i žena - kao jedan satima ratuju sa balavicom radi fejsa naglas; obriši to; neću; obriši to, ne maltretirajte curicu; ne mogu, ne znam, ne ide... Šta da veliš, tako im Bog pomogao. Nije baš sve sivo. Sad jel to liberalizam, fašizam, jakobinizam, egoizam, nemam pojma, sa bajunetima možeš sve al na njima ne možeš sjediti, svako prosvjetiteljstvo završi revolucijom, tu nema iznimke, to je povijesno dokazana zakonitost; ono što me život naučio; vjerojatno je sve stvar mjere, samo mjere; dvoje koji se vole i kreću u taj poduhvat zvan roditeljstvo, to nije udvostručenje snaga i svjetla, to je ustostručenje, pa nek sam ja bedak do bilo kam i natrag, najte kaj zameriti. Ne trebamo od sebe raditi čudo, nije to ništa novoga pod kapom nebeskom, ali iz moje žablje perspektive, ako moj život ima smisla, onda je to otprilike, kako ja to vidim - da poguraš neko pilence u njega, na bilo koji način. Postoje talenti, geniji, čudesa, ja nisam taj, za drugo ne znam i Bože sačuvaj da bih se usudio nekome propisivati uopćene recepte :)).

    avatar

    25.07.2023. (18:47)    -   -   -   -  

  • samo za vranju

    Opusti se. Bit će joj lijepo.

    Svatko ima svoj okidač kad postaje zvijer. Najčešće su to djeca, majke se bore za svoje potomstvo.

    avatar

    25.07.2023. (20:00)    -   -   -   -  

  • Supatnik

    Kolega zaustavi se vjetre je u pravu, sva relevantna istraživanja pokazuju da su mladi daleko konzervativniji nego njihovi roditelji koji su sjebali sve što se sjebat moglo

    avatar

    25.07.2023. (21:25)    -   -   -   -  

  • Ypsilonka

    Sekiraš se bezveze. @Vanja će stići brzo, a onda ćeš plakati za ovim mirom i mogućnostima.

    Dala bih život za djecu i ubila bih za djecu, ne samo za svoju.
    Živjela? Za sebe.

    avatar

    25.07.2023. (22:23)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    Hodam svijetom tako da uvijek razmišljam o opasnostima. Bilo je dosta opeklina. :)

    avatar

    28.07.2023. (22:25)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...