Komentari

kintsukoroi.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing

  • Annabonni

    sjajno.......ne mora bolje od ovoga jer stalno zavodjenje je izgubljeno u prijevodu života

    avatar

    11.12.2022. (20:37)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ rijetki su uporni i strpljivi...

    avatar

    11.12.2022. (22:23)    -   -   -   -  

  • Ypsilonka

    Ja se smijem kak se smije tvoje slijepo crijevo koje nemaš! :)))

    Jednostavnije mu priznaj da si se zacopala i to je to! ;))

    avatar

    11.12.2022. (22:29)    -   -   -   -  

  • Blagoglagoljiva

    Grande amore je ideal, naša konstrukcija, često mladenačka, od koje poslije teško odustajemo. Kako slažemo godine, pristajemo i na manje, naizgled manje, a u biti puno važnije životne sitnice. Ne treba se puno opterećivati.

    avatar

    11.12.2022. (22:34)    -   -   -   -  

  • morska iz dubina

    Nabrojala ti sve organe, al srca nigdje:-)))...a slatke laži su baš slatke:-))

    avatar

    11.12.2022. (22:45)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ ma 4 godine mu to priznajem;-) Ipsi, al on živi ko vjetar..pa kad nekad i popizdim zbog nekih njegovih odluka koje se odražavaju i na mene..ispričam se, jer..nikoga nemamo pravo mijenjati..niti to u biti uopće možemo..niti bi nam se možda ta promjena više uopće sviđala..niti bi je poštivali.
    Pa sviram na tom vjetru, razmiču se žice, moram pustiti, a ne da mi se..ni mom slijepom crijevu koje nemam se ne da:-)
    @ Dvitri, ovdje u ovoj priči, ima puno, po život važnih sitnica. Kada bih spremala ih u kutijicu, razmrvile bi se, pretvorile se u ništa. Pa ih sijem, ko zrna pšenice, zalijevam i držim na optimalnoj toplini.
    Ovdje nema garancije da će se održati, al sama nada je lijepa.
    @ srce se ne smije, Morska, ono dubi na trepavicama, uči nove vizure, usvaja nove vještine i perspektive, ono uči.

    avatar

    11.12.2022. (22:47)    -   -   -   -  

  • Supatnik

    Ne ne može se niti treba nikoga mijenjati, trebamo pustiti onog drugog da se sam mijenja i što je još važnije razmišljati o tome što mi kod sebe trebamo promijeniti, obično niko ne mijenja kod sebe ništa, što je očit dokaz da tu ljubavi nikad nije ni bilo, nečega drugoga da ali ne i ljubavi, velika većina ljudi je u stvari toliko sebična i samoživa, da ljubav ne bi prepoznali ni da ih ugrize za guzicu, pa svašta krste imenom njenim.
    Mene moja draga nikada nije tražila da se na bilo koji način promijenim, a ja sam u stanju biti kakav god ona želi da ona bude sretna, naime osim unučadi ja baš i nemam nekog ili nečeg važnijeg od nje.

    avatar

    11.12.2022. (23:12)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ ima tu ogromnih pomaka kod njega i na njih doista nisam utjecala ja.
    Sam poduzima..sporo za mene koja to promatram..
    To su, naravno, mali koraci za čovječanstvo..;-)
    Ja sam htjela da si olakša život. Sa strane se uvijek bolje vidi.
    Al znamo što se događa s piletom kad mu se prebrzo pomogne izać iz jajeta..za sve postoji vrijeme, pravi tajming.

    "razmišljati o tome što mi kod sebe trebamo promijeniti"- to je ključno..tu svi imamo puno posla.

    To što me uspije ljutu nasmijati- velik je podvig:-))

    avatar

    11.12.2022. (23:24)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    Joj, ne znam više kako je to. Ne znam bih li imala strpljenja. Nemam pojma kako je to sve. Svaka ti čast, kako me @Ypsilonkin post o koncu i 22om rođendanu učinio sjetnom, tako i ovaj tvoj post. Baš sjetnom.

    Veze su tako zeznuta stvar. Pokušaji pripasavanja nekom drugom.
    Uopće se ne uspijevam staviti u takvu sliku.
    Moralo bi mi se dogoditi neopisivo zavrćenje glavom i srcem da bih pristala da me ljutu netko pokušava udobrovoljiti.

    Divim vam se svima,svi nekako umijete bolje živjeti. Ja više uopće ne znam.

    :-***********

    avatar

    11.12.2022. (23:37)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    ide mu zavođenje ;)

    avatar

    11.12.2022. (23:40)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ daj Lili kaj ti je:/ ne bulazni.
    Nitko ništa ne zna
    ( krhko je znanje),
    a to kako ti živiš svoj život, nadahnjujuće je i za diviti se.:-*:-*:-*

    Mene je ovaj vagabund spasio. Sklona sam oduvijek lasom ukroćivati sve životne situacije, što me krutu i odvelo u onu bolest. Griješiti treba- nema ništa ljepše. Griješiti i zaboravljati. Ne mudrovati ( pogotovo ne za drugoga- što sam ja redovito radila) nego se moliti, pjevati, ljubiti i plesati.
    Život je ko divlji konj, kako ne bi čuo tek topot kada prođe, treba biti svjestan trenutka, pa ga hvatati pogledom, imati pohlepu za ljepotom..
    Sve ti to znaš, hrabrice. I bolje od mene.

    @ Vještac;-))

    avatar

    11.12.2022. (23:52)    -   -   -   -  

  • White Lilith

    vidi je, baš vooooli zavođenje:D:*

    avatar

    12.12.2022. (08:39)    -   -   -   -  

  • Flekserica

    Ne bi htjela uništiti romantiku ali meni se to čini neki jebivetar za potrošit preko vikenda :)
    Ali jebiga, nitko nije savršen.

    avatar

    12.12.2022. (08:50)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ volim:-*
    @ fleksi, je, niš ne kvariš. Puno je to vikenda bilo u ovih 4 godine:-*
    što uopće ne umanjuje romantiku.

    avatar

    12.12.2022. (09:59)    -   -   -   -  

  • j.

    Igre moći i igre ljubavi vrlo su bliske jedne drugima; ponekad bi čovjek iskreno kazao kako ih malo ili premalo toga razdvaja pa ih je teško i razlučiti. No, zapravo je jedina stvar koja ih razlučuje interes - jer tamo gdje njega ima, ljubavi je malo; tamo gdje ga više nema - to više i nije ništa drugo do li ljubav.
    Čovjek koji voli morao bi moći u tolikoj mjeri izdići se iznad i izvan sebe, uvidjeti koliko šteti onome koga voli i ako je ta šteta nepopravljiva, teška, prevelika - učiniti sve da od sebe spasi onoga koga voli. Voljenje nije u tome da imamo nekoga, nego da taj ima sebe i da bude zadovoljan, pa i po cijenu našeg nestanka ili povlačenja - ako je ono uvjet radosti.
    Ali kako procijeniti tuđu radost osim tako da je sagledavamo poput svoje: to je ono kada sami sebi opraštamo i najveću pogrešku s toliko tolerancije i razumijevanja da se drugome od toga želudac diže.
    Lako je suditi druge – suditi sebe najteži je posao sa sasvim malo izgleda za uspjeh.
    Naravno da je to – eto - puno lakše za reći nego učiniti; najlakše je zapravo učiniti tako da nešto izgleda kao žrtva a u stvari je jedna mala pobjeda - ali nas.
    Glavni sudac u cijeloj toj priči tako postaje vrijeme; mladi ste još, ili ste prestari, ili imate vremena, ili ga više nemate; svi sve o svima znaju bolje od ikoga drugoga. Ali, vrijeme nije ništa do li nakupina trenutaka koji bi jednoga dana mogli postati gorivo radosti koje zovemo uspomenama ; trenutaka često zapravo izgleda nekako - nabacanih, ili njihov slijed nema neke velike logike i smisla. Vrijeme garantira možda tek slasan zalogaj filozofiranjima, plodno tkivo romana i pripovjedaka; ništa.
    Veze se onda cijene po rezultatima i plodovima: oni imaju troje djece, sve jedno bolje od drugoga; imaju kuću i dvije vikendice koje iznajmljuju; imaju ili nemaju ovo ili ono. Varaju se i lažu, ili to ne rade, nego vjeruju jedno drugome – pa se s nekim možemo uspoređivati.
    No, mnogi od navodnih siromaha na toj ljestvici nemaju drugo do li žarka pogleda koji grije ne do sljedećeg, nego do posljednjeg petka u životu. Možda taj pogled i ne postoji sada; možda je bio – negdje, jednom davno, već bi čovjek i zaboravio kada je uopće bio – da ga nikada nije bilo.
    Evo ja sam ovdje neki kakti nesuđeni uspješnik po pitanju veza; živim u jednoj hajmo reći stabilnoj, dugoj, vrijednoj (koji sjajan pridjev, trebalo bi to izmjeriti u nofcima, metrima, godinama, u čemu već ljudi mjere vrijednosti koje se ističu); više se zapravo i ne sjećam je li uopće bilo ičega prije toga - nemam to ni s čime uspoređivati, niti to želim. Ali sve te bolesti što su nadvladane, diplome što su okačene na zidove; sve te bijesne konjske snage i čvrste zidove oko ili izanas, sve te uspjehe i neuspjehe zaboravio bih istoga časa kada ne bi bilo tog i takvog pogleda koji te okupa i smrzne o glave do pete, dok se netko valja i iščiljuje iz duboka polusatnog popodnevne sna na kauču, da pođe odraditi večernje obveze.
    Jer, godine iza nas s nekime ne znače samo povjerenje, trajanje i stvaranje; strašna masa vremena koje ljudi provedu zajedno neminovno znači i često povređivanje, nerijetko i nesvjesno; znači i neizvjesnosti, tuđe i loše odluke donesene u nečije ime; znači teške i neshvatljive pogreške koje svatko od nas može počiniti u času a da toga najčešće nije niti svjestan; znači i to da moraš često trpjeti nečiju glupost, plitkost, neshvaćanje, sebeljubivost – i misliti da će jednoga dana taj uvidjeti gdje je pogriješio (najgore od svega, ako su ljudi dovoljno strpljivi – to se u pravilu, moje osobno iskustvo – desi, ali onda najčešće jedni druge osuđuju za to što je učinjeno ili nije, a sada je sve to već davna prošlost koje jedva da se itko osim njih i sjeća – umjesto da se zajedno skutre ponad stepenice koju su doista preskočili).
    .....

    avatar

    12.12.2022. (18:02)    -   -   -   -  

  • j.

    .....
    Tek valjda nakon trideset godina ljudi jedni drugima počnu nastavljati rečenice, tako da umiju voditi dva razgovora u isto vrijeme i potpuno se razumjeti (tu klinci polude kada krenemo, jer mogu misliti kakva je to kakofonija za nekoga sa strane). Život je gomila zlata i blata – nekome, jasno, više jednoga, a drugome drugoga – ali jednoga bez drugoga nema. Njena šutnja, i moje riječi jednom - sada već davno, kada je ipak već sasvim izgledno bilo da nas ništa više neće razdvojiti od stvari koje bi ljudi mogli ili smjeli odlučiti: osuđeni smo sada nakon svega da se volimo; samo budale bi se u takvoj situaciji prepustile bjesovima i svađi; gledamo se i vidimo onoga koji će nam mijenjati pelene i donositi lijekove za bolove kada zbilja bude teško, a ne da će biti teško, biti će toliko neizdrživo i neizrecivo loše, da će samo naš nestanak tu lavinu boli i nevolje moći riješiti. Svršit ćemo loše – to već znaš, jelda, Draga, iako - daj, možda nas na putu u taj pakao čeka još nešto dobroga.
    Uvijek sam bio romantičan, zar ne? Ali istodobno, uvijek sam govorio baš ono što mi je na jeziku, puno prije pameti (tako valjda sada i pišem, kao da dolaze zastori kiše s jugovinom) – i nemam nikakav drugačiji osjećaj što se toga tiče, nego taj da me baš to moje spasilo; da sam šutio – odavna bi sve već otišlo vrit, jer bih vjerojatno bio proglašen nezainteresiranim ili umišljenim skotom.
    Pa onda, opet: nakon svega - pogled koji je upućen samo tebi, a koji vrijedi tisuću godina, tisuću života, milijardu novaca, pa čovjek nakon njega više uopće ne želi da nešto posebno sve skupa još i traje (zapravo, kada bolje razmisliš; čisto te strah da će dani i godine pred nama sve rasturiti i pokvariti; već sam doživio sve što se moglo, pun sam kao brod, još bi samo nestati valjalo, kada ne bi bilo još tri ili četiri posla ili poslića koje moraš obaviti – dovesti Nju do penzije, a njega do plaće, i još koji lijep i širok horizont sa kakve čuke, i to je to).
    Bolje je onda ovako, kada ta snaga pogleda sine kroz polumrak i sijevne po grudima kao sablja. Ili kao milovanje po uhu. Ili kao šutnja slađa od bilo koje riječi.
    Jer ako mi je išta o svemu jasno, to je onda ovo: da Bog vrijeme ne mjeri sekundama, nego time znamo li što nam se dešava ili ne – a svatko je od nas u nekom trenutku za takvo što kadar. Pa onda između sna i te istinske jave postoji još čitava jedna era vremena u našem životu koje nije drugo do li polusan, nesvjesnost, gubitak, prolaz. Matriks. Beznađe, površnost i povremena mržnja. Vožnja kroz sivu pustoš prema oblacima u kojima umire svjetlo.
    Jasno ti je, valjda, da sam sve ovo nadrljao iz samo jednog jedinog razloga: jer nemam pojma što bih ti rekao na niz ovako iskrenih i snažnih rečenica. Mislim, da bih ja nekoga nešto savjetovao? Šud ju stej od šud ju gou? Odakle meni pamet za to?
    Whitman je jednom negdje napisao da mnije kako ljubavi neuzvraćene nipošto nema, jer da onda sasvim sigurno ne bi nastali ti njegovi stihovi.
    Možda bi s time bilo najpametnije završiti, jer završiti ovo moje ovdje bi sigurno bilo najpametnije :))

    avatar

    12.12.2022. (18:03)    -   -   -   -  

  • Sarah

    @ piši j., samo piši..uživam čitati:-) to malo talenta Bog nam je dao da barem pokušamo izraziti što nam na srcu leži..možemo biti sretni što se znamo izražavati, ako ništa drugo, što naši osjećaji neće biti prosipani baš u vjetar, negdje će se pelcati, znaš, sve što kažemo, napišemo, i ti pogledi o kojima pišeš, ništa materijalno iza nas neće ostati, samo ono malo duše koju smo uspijeli ukotviti ispod nečije ključne kosti, u zagrljaju, iskrenom došaptavanju, pa bilo to i prigovaranje, moje vječno, i ono je znak da mi je stalo i da odnos među dvoje ljudi doživljavam ko egzotičnu biljku koju treba znati njegovati, ni premalo sunca ili vode, ni previše, pa ako mojim biljkama odgovara da s njima pričam, da im uputim koju finu, prijateljsku riječ i potporu, ili barem psovku tipa, bem ti rasti više..
    ... što li tek riječi iskrene čine čovjeku..
    Bude svega i bit će svega.
    Ostaje nam to što se volimo.

    avatar

    12.12.2022. (20:08)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...