Komentari

luki2.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing


  • TEATRALNI

    Volim pikante ali više slavonsku meksička samo dozirano u optimalnim količinama :) tako dakle, bavi se svim i svačim osjećaj ispunjenosti tko to može platit kako u narodu vole govorit :)

    avatar

    29.09.2022. (22:25)    -   -   -   -  

  • U zvijezdama piše

    baš divno proveden dan

    avatar

    29.09.2022. (22:31)    -   -   -   -  

  • konobarica

    Ja nikako da uzmem koju njenu knjigu...
    Al budem.

    avatar

    30.09.2022. (00:09)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Svega ima kod tebe

    avatar

    30.09.2022. (04:48)    -   -   -   -  

  • Šušunjara

    Draga Luki, baš se vidi da si završila tečaj novinarstva. I ovaj put si dala potpunu informaciju i uz sve to zaintrigirala si me za Marietine knjige. I kao što obje kažete; treeeba čitati da bi pisao. ;-)*

    avatar

    30.09.2022. (07:23)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    hvala ti na ovoj objavi... moćan izazov...

    avatar

    30.09.2022. (07:29)    -   -   -   -  

  • modrina - neba

    Volim pizzo ali obično ( šunka, sir, pelati, gljive)...ljepo Si provela sve!!!

    avatar

    30.09.2022. (07:57)    -   -   -   -  

  • Razmišljanja jedne žene

    Neumorna naša Luki:)))

    avatar

    30.09.2022. (13:15)    -   -   -   -  

  • luki2

    @Teatralni: volim sve pikantno. Možda nije zdravo, ali je finoooo! :)))) Tako je, žena je svestrana i uvijek sve stigne. Pitanje prioriteta očito je odavno riješila. Ljub!

    avatar

    30.09.2022. (22:04)    -   -   -   -  

  • luki2

    @Lastavice: da, svega pomalo! Ljub!

    avatar

    30.09.2022. (22:06)    -   -   -   -  

  • TEATRALNI

    A kad moram pazit zbog gastro - refleksnog poremećaja, ali dam si i ja oduška, srneći gulaš recimo jedino valja ako je pikant začinjen chili paoričicama i paprom :)

    avatar

    30.09.2022. (22:13)    -   -   -   -  

  • luki2

    @Teatralni: u pravu si! Ljub!

    avatar

    30.09.2022. (22:16)    -   -   -   -  

  • j.

    Uz Ližnjan sam vezan - reklo bi se neraskidivo; tamo sam ljetovao nekih desetak godina uzastopce - gotovo čitavog djetinjstva i rane mladosti; otamo mi je vjenčani kum i nekoliko prijatelja; iako sam ipak više godina stariji od gospođe Marilene, ali mislim da je se kroz maglu sjećam kao malene djevojčice - i po ne baš običnom imenu koje prepoznajem, a možda čak, tko bi ga znao - i po crtama lica - shvaćaš, ja sam bio dečko u odrastanju, ona puno, puno mlađa pa još drugog spola (znači, da se radilo o dečku, još bismo možda primjerice - kako se to već tada do iznemoglosti radilo - skupa u čoporu igrali nogomet ili vaterpolo na golove na stijenama, ili košarku); i još, kako je to ipak prilično veliko selo na kilometar - kilometar i pol od mora - mislim da je ona živjela negdje bliže moru; nismo tada sigurno imali ništa zajedničkoga osim valjda susreta u jedinom dućanu gdje se po sat ili dva čekao kruh, ili odlaženja na špinu u centru sela gdje se u karnistre točila pitka voda (dobro, to su ipak pretežno radili samo dečki, mi iz vikendica koje još tada - vjerovali ili ne - nisu imale vodu), ili provođenja večeri u društvu pedesetak ili stotinjak - zapravo gotovo sve djece ljeti u selu, negdje na nekoj livadi pod zvijezdama gdje su se gledali meteori i slušale priče starijih; teško je to objasniti današnjim klincima, jelda - ali i onda kada je ona valjda tek počinjala uvečer bivati vani, ja sam već sa svojima išao u disko u Medulin…
    Sjećaš se sada, to su bile neke uobičajene i od svih poštovane faze društvenog života - prvo možeš ostati dulje na moru, pa onda do deset u selu vani, pa onda negdje kad kreneš u srednju - možeš navečer u Medulin, čak imaš i obavezu pratiti tamo neku žensku čeljad otprilike iste dobi kao i ti, bitno da se ide u krdu, ali samo do jedan, pa onda još kasnije već skoro cijelu noć, ili sve do same Pule, Verudele, Piramide-takoreći na kraj poznata svijeta, ali samo ako onaj koji vozi, u rijetkim slučajevima kad je netko imao auto - ne pije; jer na to su starci pazili više nego na novce (i to je teško danas objasniti), pa su se takvi opasni prekršaji prepričavali do sljedećeg ljeta i kažnjavali tako da je onda cijela kažnjena banda morala nekoj slabašnoj bakici u selu preslagivati i betonirati zid ili izvlačiti nekome mrižu ili kopati krumpire (nije tada trebalo socijalne službe ili prekršajnog suda, dovoljni su bili naši starci), i tako je to išlo - a naše se faze sigurno nisu poklapale, tako da ako se ja ovako kroz maglu sjećam ili mislim da se sjećam nje, prilično sam siguran da se ona mene ne bi sjetila... Nas fureštih, vikendaša sa svih strana - puno čak već i stranaca - bilo je tih godina kao pljeve; ljetovalo se, družilo, spavalo po podovima i sjenicima i tavanima; dolazilo i odlazilo autobusima, brodovima, barkama i autostopovima danju i noću; škripali su poljski kreveti i pralo se i ispirlao tone soli sa preplanulih potamnjelih tijela - na gumama po dvorištima; jelo se na kazane i lonce i gradele i teće, i sve je bilo nekako toplo, djeljivo, nasmijano, bezbrižno... kao kada u onim noćima pod zvijezdama umjesto kakve daleke svjetlosti na nebu - u potaji uhvatiš sjaj nekih očiju, a ne znaš još niti jezik kojim bi se tim očima obratio, onako - u prenesenom značenju, a često niti stvarno - jer nitko ne govori niti engleski, a kamo li nekakav talijanski ili njemački, pa onda nemaš ništa drugo na raspolaganju za razgovor - nego gledanje... i tako ne minutama, ne satima, nego noćima i danima; čitava ljeta - sve nešto pričaš očima i rukaama i srcima…
    Bilo je to doba u kojemu smo vjerovali da su svi ljudi dobri, i da su granice tek puke linije na papiru koje nemaju svoga dubljeg i značajnijeg smisla, kao što niti ona talijanska tada i tamo blizu nas, nije imala nikakvoga smisla – jer iza nje su isto takvi ljudi, obični i grešni, kao i mi, i lijepe i pričljive djevojke što nemaju pojma o engleskom, sa kojima smo se sporazumijevali rukama, ili jednostavnom krađom pogleda; djevojke sa dugim i mirisnim crnim kosama, što plešu do jutra, pa umjesto da im mi govorimo što bismo im htjeli reći, a puno imamo za reći – ali nemamo jezika za to, i umjesto nas će im u tom plesu bučno i neobuzdano, ali sa srcem - govoriti neki naši curtisi i caveovi i smithovi i reiningeri; djevojke u koje smo znali zagledati se u ljetima što su prethodila služenju vojske, ispod malenih sela s vikendicama u kojima smo ljetovali duž naše obale - tik uz more – i koje su govorile svim jezicima mediteranske obale i njena dubokog zaleđa, od zapada do istoka, a zapravo samo jednim jedinim: jezikom ljubavi. Vjerovali smo da se uvijek, čista srca – može u sve krenuti iznova, jer tako krenuti treba – da bi se izgradilo nešto novo i bolje i vrednije; bio je to svijet u kojemu smo na one izabrane gledali kao na ljude od povjerenja, a na žene i muškarce sa stranim naglascima, drugačijim bojama kože ili odjećom - kao na bogatstvo života.
    ....

    avatar

    30.09.2022. (22:20)    -   -   -   -  

  • j.

    ....
    Čarobno je bilo biti dijelom tog prohujalog vremena, zato toliko sada i stojim ovdje, duboko sa obje noge u pijesku one plaže – i ne želim se pomaknuti. Ne zamjeri molim te što sam se raspisao i otišao daleko :).

    Lijepo je, na koncu, vidjeti i to kada ljudi ostvaruju ono što žele i kada su sretni. Lijepo je i tome svjedočiti - izravno, ili ovako posredstvom dobrih ljudi koji o tome pričaju, pišu, šire te vibracije. Hvala i pozdrav :)

    avatar

    30.09.2022. (22:21)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    Nisam prethodno čula za autoricu. :)

    avatar

    01.10.2022. (01:25)    -   -   -   -  

  • luki2

    j. (Vjetar u granama): Prekrasan komentar! To, što je Tebi Ližnjan, meni je Makarska. Do današnjeg dana! Kakvo prekrasno sjećanje na odrastanje, i Marilena je pronašla mjesto u tom sjećanju. Divno si opisao i način života i razmišljanja toga vremena. I ja se sjećam svoga djetinstva po najljepšem, a najviše po bezbrižnosti i saznanju da je svijet baš dobro mjesto za život. Do trenutka kad netko odluči drugačije..:((( Sigurno! Uvijek je različitost bogatstvo života - meni bila i ostala!!!!! Jezik ljubavi se, izgleda, od tada potpuno zaboravio....Ehhh....
    Da, Marilena živi svoj san i svoje želje. Ti si to rekao pjesničkije, ljepše....Hvala Ti! Autorica će dobiti ovaj predivan komentar! Vjerujem da će se oduševiti! Ljub!

    avatar

    01.10.2022. (21:44)    -   -   -   -  

  • luki2

    @Galaxy: Nisi ni mogla, kad je tek nedavno počela objavljivati ono, što je godinama pisala. Ljub!

    avatar

    01.10.2022. (21:44)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...