Hrvatski pisac Ivo Brešan, koji ove godine slavi 70. rođendan i 50 godina umjetničkog rada, priznao je da je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio član fašističkih balilla, Mussolinijeve mladeži.

U intervjuu Globusu ugledni hrvatski pisac, najpozantiji po drami Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, na pitanje što misli o odluci Günthera Grassa da prizna kako je kao mladić bio pripadnik Waffen-SS-a, rekao je da se i sam zatekao u sličnoj situaciji.

"Moja je obitelj talijanskog porijekla. Djed se potpisivao kao Bressan. Kad su Talijani došli na vlast, mojem su ocu ponudili da uđe u fašiste i bude općinski tajnik", rekao je Brešan.

Talijani nisu znali da je otac komunist od 1938., a od partizana je dobio nalog da smjesta prihvati ponudu fašista. Tako je igrao dvostruku ulogu i tisuću je puta spasio glavu zapovjednika šibenskog partizanskog odreda.

"A ja sam tada počeo ići u školu i morao sam biti Musolinijev balilla. Ta je uniforma – crna košulja, zelene hlače, zelene dokoljenice, srebrni grb – bila mnogo ljepša od one kasnije pionirske i strašno me privlačila", priznaje Brešan.

"Moj je djed bio bogataš i nije znao da mu je sin komunist, što je za njega bilo jednako razbojniku, ali nije volio ni fašiste. I kad sam jednom došao pred njega u odori balilla, djed me ošinuo i rekao da se nikada više ne pojavim tako odjeven."

Kaže da je u sličnoj situaciji bio i Grass, jer je u to vrijeme u Njemačkoj vladala slična diktatura te bi se ne prilagoditi bilo - nezgodno.

"Kao što nemam razloga pričati o tome kako sam bio balilla, ni on nije imao razloga govoriti što je kao mladić radio u ratu. Kada bi svaki čovjek sam sebe analizirao, našao bi da je u mladosti napravio mnogo stvari kojih se srami, a za Güntera Grassa i djela koja je stvorio, to je sasvim nebitno", kaže Brešan.

"Ima stvari iz mladosti kojih se i ja stidim, o nekima čak govorim i u svom novom romanu Gorgone", rekao je Brešan.

Novi roman jednog od najznačajnijih hrvatskih pisaca, Ive Brešana, prenosi mitsku temu u našu svakidašnjicu te nudi zanimljiv presjek današnjeg društva i kritiku ideologija koje se u njemu nalaze.

Autor o svom romanu:
"Riječ je o mitskom stvorenju Gorgoni Meduzi koja je poznata po tomu što je svojim pogledom sva živa bića pretvarala u kamen. Roman se zasniva na mitu o Perzeju koji je odrubio glavu Meduzi. Dio romana čak je i pisan u obliku grčkog spjeva u heksametrima. Taj spjev, koji je najmanji dio romana, prate još dvije priče. Jedna o čovjeku koji se u onim najbitnijim točkama svog života podudara s onim što je Perzej u mitologiji. (Naravno, veza je asocijativna.) Treća je priča ispovijest autora tog spjeva koji govori o sebi i svojoj duhovnoj biografiji koji iznosi događaje iz vlastita života, ali se upušta i u razmišljanja. On nalazi da Gorgona Meduza na neki način, u jednom simboličnom smislu, i danas postoji, samo ne okamenjuje tijela, nego mozgove! Gorgona Meduza je zapravo ideologija koja u ljudske glave urezuje dogme. Što roman ide prema kraju, ta se tri toka radnje stapaju u jedan. Pripovjedač sreće glavnog junaka, čak mu pokazuje spjev koji je napisao, a ovaj prepoznaje da to ima sličnosti s njegovim životom."
Ivo Brešan

Na ovome linku u prilici ste pročitati intervju koji je za potrebe Vjesnika sa Igorom Štiksom, autorom izvrsnog romana 'Elijahova stolica', vodila Sandra-Viktorija Antić

Jedanaesti međunarodni književni festival u Krku, Pontes 2006, počinje u subotu, 26. kolovoza, i traje do petka, 1. rujna. Tijekom Festivala domaći i strani pisci predstavit će se publici kroz čitanja svojih djela, radionice kreativnog pisanja i druge aktivnosti.

'Pontes je tijekom jedanaest godina ugostio umjetnike iz dvadesetak zemalja iz cijelog svijeta i priredio stotinjak dana književnog, glazbenog, kazališnog, filmskog i interkulturalnog programa u gradu Krku. Upravo ovaj festival doveo je u Hrvatsku fenomen slam poezije (književnost uživo s natjecateljskim elementima), tu su se po prvi put predstavili danas afirmirani domaći i inozemni autori, a Pnres je začetnik nekih novih projekata u kulturi (npr. Radionice prevođenja na kojima se susreće autor sa svojim prevoditeljima na više jezika te s njima radi na prijevodu).'
Katarina Mažuran Jurešić

Na programu, među ostalima, sudjeluju Niall Griffiths (UK), Jasmina Ahmetagić, Dejan Ilić i Dušan Gojkov iz Srbije, Nenad Veličković iz Bosne i Hercegovine, te književnici iz Hrvatske Ivana Sajko, Elfrida Matuč-Mahulja, Vedrana Rudan, Gordana Gržetić, Aljoša Pužar i pokretač festivala Pontes Valerij Jurešić

Program Festivala potražite ovdje

Polusestra, ostajući noć nakon pokopa kod nas, zavukla se u moj krevet, njuškajući me među nogama. Bila je topla, pogotovo u ustima. Odjednom, ukaže mi se njezino lice oblijepljeno ljepljivom sluzi. U čudu je gledam, ne shvaćajući što se dogodilo, moleći za još. Okrene mi leđa, uvrijeđena, šapćući da sam bezobrazan. Uguram se, primiren, nosom njušeći njezino tijelo. Nikada neću zaboraviti kako je, na mlado, cijelo mirisalo. Vrlo drugačije od djedova.

KRITIKA : Milko Valent - 'Playstation, dušo' (Profil, 2005.)

Obitavajući na margini književne scene bez ikakva položaja u kakvoj redakciji, nakladničkoj kući ili instituciji Valent endemski živi prvenstveno za i od književnosti (odnosno svog pisanja), a gotovo trideset ukoričenih naslova čine ga jednim od najproduktivnijih domaćih autora. Pri tome se može pohvaliti izrazito raznolikim opusom koji obuhvaća poeziju, prozu, dramske tekstove, filozofske i teorijske eseje i polemike te kazališne kritike, ali će ipak ponajviše biti zapamćen po tematskoj provokativnosti i porivu za šokiranjem te rušenjem seksualnih tabua. No, godine ipak nose svoje, pa tako prije tri godine objavljeni Valentov roman ‘Fatalne žene plaču na kamionima’, a naročito aktualni ‘Playstation, dušo’, tog autora predstavljaju u puno čednijem, mainstreamu bližem izdanju. Pri tome treba reći kako je novi roman literarno uspješniji od prethodnika, iako ipak i dalje ne bez mana.

Najizrazitija manjkavost ‘Fatalnih žena’ bila je nepročišćenost teksta, s gomilom suvišnih dionica i čestim ponavljanjem istovjetnih motivskih i fabularnih obrazaca, dok ‘Playstation, dušo’ boluje od svojevrsne nezgrapnosti i očite iskonstruiranosti. Autoru kao da se žurilo rukopis što prije predati izdavaču, pa ga je ostavio nezgrapno sastavljenog od tri neprirodno srasle cjeline.

U središnjem monološkom dijelu Valent nas putem njegovih autobiografskih zapisa (koje ovaj zapisuje tokom bolovanja uslijed loma noge) upoznaje sa 40-godišnjim Robertom Pavlinovićem, novinarom tiražnog lista zaduženim za ekološke teme. Autobiografske zapise kojima Robert svakodnevno zapljuskuje ekran svog računala on naziva ‘Valovi’ i u njima donosi (samo)razornu analizu vlastite osobnosti i egzistencije, iznoseći sav svoj ‘prljavi veš’ te samome sebi priznavajući vlastitu ništavnost, oportunizam i kukavičluk. Radi se o krajnje iskrenim iskazima putem kojih Robert obrazlaže svoja razmišljanja u vezi svakojake tematike, pa nam tako otkriva svoj stav o braku i odnosu spram supruge (koju ne voli) i djeteta (za kojega baš i ne mari previše), svoj prezir prema roditeljima, reminiscencije svojih (homo)seksualnih iskustava te analizu aktualnih društveno-političkih anomalija i detalja vezanih uz vlastitu novinarsku profesiju, naglasak stavljajući na seciranje svoga “lika i djela” debelo obilježenog oportunizmom i kukavičlukom, te vojerizmom i teškom mukom (i vjerovatno ne zadugo) prevladanim alkoholizmom.

‘Valovi’ kao njegov intimni fragmentarni životopis ustvari su, tribusonovski rečeno, prikaz zadnjeg stadija Robertove ‘polagane predaje’ kada on konačno odustaje od bunta i nonkonformizma i prepušta se samozavaravajućoj lagodnosti malograđanske obiteljske sigurnosti, dane provodeći uz uspješnu, atraktivnu, ambicioznu i sposobnu suprugu (sklonu seksualnim izletima izvan braka, a za koje je Robertu najoportunije glumiti da ne zna) i 17-godišnjeg sina-genijalca, prepuštenog na skrb majci (uz Robertovu glumljenu brigu i fingirani angažman nekim povremenim savjetom. Čisto radi mira u kući, a bez stvarnog interesa za sinovljeve eventualne probleme). Vlastito dostojanstvo i integritet svoga ja Robert svjesno žrtvuje na oltar malograđanske obiteljske udobnosti i sitnih užitaka, u potpunosti priznavajući vlastiti poraz i definitivno pristajući na život u laži (s odušcima u gromkom psovanju sebe samoga, u kupaonici stana. Dakako, uz otvoren tuš, da susjedi slučajno ne čuju …). Tako je u Robertovoj predaji možda čak moguće iščitavati i Valentovo odustajanje od plivanja protiv struje i njegovo prepuštanje srednjestrujaškoj matrici.

Izlišno je posebno isticati kako je upravo u ovom monološkom dijelu romana Valent ponajviše ‘svoj na svome’ jer tu do izražaja dolaze njegov razorni cinizam, analitičnost, inteligencija i crnohumorna duhovitost (posebno izražena u ironijom prožetoj dionici posvećenoj ismijavanju horoskopa). Tako ‘Valovi’ predstavljaju kostur romana na kojega su, nažalost, klimavo nakalamljena i neprirodno srasla uvodna i zaključna poglavlja. Početnim poglavljima romana Valent nas u trećem licu (za razliku od monološkog prvog iz ‘Valova’) upoznaje s Robertovom suprugom Suzanom i njihovim sinom Janom. Suzana je proračunata, ambiciozna, uspješna i dominantna poslovna žena, prava ‘kučka s mudima’ s kojom je Robert u braku zbog financijske sigurnosti i Suzanine atraktivnosti (kako bi, kako sam kaže, kao izraziti esteta “svoju egzistencijalnu patnju mogao utapati okružen ljepotom”) dok je Jan 17-godišnji ultrainteligentni mladac trenutačno zaokupljen gubitkom nevinosti, a što namjerava ‘riješiti’ na krajnje efikasan, gotovo pa mehanički način (u čemu se u potpunosti očituje Suzanino genetsko nasljeđe). Iako se trudi što plastičnije ih ocrtati, Suzana i Jan ne uspijevaju zaživjeti kao punokrvni likovi već ostaju tek pijunima na Valentovoj fabularnoj šahovskoj ploči, nevažni koliko Robertu toliko i autoru (premda Suzanin lik Valent iskorištava za jednu sočnu erotsku scenu, koja, za razliku od ostatka njegova opusa, ostaje i jedina do kraja romana).

Promatramo li roman ‘Playstation, dušo’ kao izdvojeni ‘prizor iz bračnog života’, onda to opravdava autorovo zanemarivanje i nerazriješenje nekih motiva i situacija (poput primjerice spomenutog Janovog gubitka nevinosti). Međutim, i unatoč vrlo efektnom i uspjelom zaključnom poglavlju s konačnim Robertovim bijegom iz života u laži u virtualnu egzistenciju (svijeta računalnih igrica iz naslova) svakako treba žaliti što se Valent nije potrudio detaljnije razraditi cijelu priču i stvoriti kompleksniju romanesknu studiju života jedne zagrebačke suvremene srednjestaleške obiteljske zajednice. Ovako će ‘Playstation baby’ biti zapamćen tek kao pokušaj jednog ekscesima i provokativnostima sklonog autora da se približi široj publici …

(Napisao: Božidar Alajbegović, listopada 2005.,
objavljeno u Vijencu, broj 307-309 od 22.12.2005.)

KRITIKA: Frederic Beigbeder - 'Windows of the world' (OceanMore, 2004.)

11.09.2001. godine u 08:46 sati avion American Airlinesa zabio se u jedan od tornjeva njujorškog WTC-a. U 10:29 sati toranj se srušio. Između 08:46 i 10:29 je vremenski razmak od sat i tri četvrt. "Pakao traje sat i tri četvrt" kaže francuski pisac Frédéric Beigbeder i dodaje "ova knjiga također" (što, istina, nije do kraja precizno, jer knjiga ipak počinje 16 minuta i isto toliko poglavlja ranije, u 08:30). Svako od ukupno 119 poglavlja obuhvaća jednu minutu tog kobnog utorka, 11. rujna, a knjiga je naslovljena prema restoranu "Windows on the World", smještenom na najvišem katu tog, terorističkim napadom srušenog tornja.

Beigbeder u knjizi ponajviše piše o sebi: opisuje svoj tadašnji život, prisjeća se vlastitog djetinjstva i mladosti, rekonstruira povijest svoje obitelji, ali i izlaže oštru kritiku modernog konzumerističkog društva, donosi nam vlastita esejistička razmatranja mnogih aktualija i događaja povezanih s 9/11, te propituje ulogu književnosti i poziciju pisca u odnosu na teme takvih proporcija. Njegov je stav kako "knjige danas moraju ići tamo kamo televizija ne ide. Pokazivati nevidljivo, kazivati neiskazivo". No, istovremeno je svjestan i težine toga, pa kao da se samoopravdava kada kaže: "pisanje ovog hiperrealističnog romana otežava realnost sama" jer zbilja nakon 11. rujna 2001. ne samo da nadilazi fikciju nego je i razara. Ali Beigbeder i priznaje kako se njegov roman "koristi tragedijom kao literarnom štakom" jer, oslanjajući se na prvi veliki napad hiperterorizma, njegova proza zadobija snagu koju inače ne bi imala.

Beigbederu možemo prigovoriti narcisoidnost i određenu dozu snobizma, njegovu štivu mane ćemo lako prepoznati u didaktičnosti, pretencioznosti i kaotičnosti, s pojedinim njegovim stajalištima ne moramo se složiti i u njima možemo pročitati afektiranu provokativnost (istina, manje izraženu nego u prethodnom romanu '129,99 kn'), ali mu ni u kom slučaju ne možemo odreći literarnu hrabrost. Umjesto da se ograniči na esejiziranje i puko dokumentarističko prenošenje brojnih autentičnih svjedočanstava tog događaja te iznošenje vlastitih razmišljanja i komentara, Beigbeder je svoju non-fiction knjigu obogatio i fikcijskim podzapletom pa je na vrh WTC tornja, u restaurant iz naslova, smjestio svog fikcionalnog dvojnika (u liku oca koji svoja dva sina – 7 i 9 godina – dovodi u WTC na doručak) i iz njihove nam perspektive pokušao dočarati položaj žrtve tog terorističkog napada.

Beigbeder naizmjenice (u oba slučaja u Ich-formi) iznosi vlastita promišljanja i intimne misli svojih fikcijskih junaka smještenih na najviši kat gorućeg WTC tornja, trudeći se dočarati sav pakao te bezizlazne situacije, ali na taj način u neku ruku projicirajući i sebe sama u tu katastrofu (svojim junacima daje prezime svoje prabake). Nažalost, istina je da su te fikcijske dionice po svojoj kvaliteti najtanji segment knjige (baš kao što su esejistički dijelovi Beigederova prethodna romana 129,99 kn također bili superiorniji njegovoj fikcijskoj nadgradnji), ali u svome sudu nećemo biti prestrogi, jer je Beigbeder odvažno ustrajao u teškom literarnom zadatku (pokušati dočarati neopisivo, kazivati neiskazivo) koji si je zadao, dok je u autoanalitičkim, ispovjednim dionicama neprestano krajnje iskren i otvoren pa je bez zadrške progovorio o vlastitim manama i pogreškama (zapostavljanje supruge, napuštanje djece, nevjera u braku, vlastiti egoizam koji, kako priznaje, graniči s narcisizmom, arivizam i podmitljivost, itd.), ne libeći se i česte autoironije.

U jeku planetarne antiameričke euforije (knjiga je pisana kada se Bushonja ml. usprkos sveopćem protivljenju već bio upustio u iračku ratnu avanturu) koju naziva "heksagonalnim anti amerikanizmom" Beigbeder riskira mogući animozitet (posebice svojih sunarodnjaka) prkosno se izjašnjavajući velikim amerofilom, a usporedbu francuske kulture (koja se po njemu sastoji "u proizvodnji iznimno usranih filmova, iznimno šeprtljavih knjiga ..." ) i američke kulture (koja po njemu "mlavi svijet svojim specifičnim talentom" i "neprestano se obnavlja jer je duboko usidrena u stvarni život", a "američki umjetnici znaju pomiriti inventivnost s pristupačnošću, originalno stvaralaštvo sa željom da privuku. Oni prisvajaju svijet, hrvaju se s njim, a opisujući ga oni ga preobražavaju") on cinično zaključuje konstatacijom kako je dobro što je Amerika još uvijek bar deset godina ispred Francuske jer "to znači da toranj Montparnasse ima još čitavo desetljeće pred sobom". No, u tom kompariranju on ni u kom slučaju nije jednostran niti isključiv nego je svjestan i mana američke kulture koje taksativno nabraja: "američki šovinizam, američki kulturni izolacionizam i potpuna odsutnost radoznalosti Amerikanaca za radove stranaca".

Vrlo je zanimljiva i njegova cinična opservacija promjena koje je New Yorku 11. rujan donio, a koje prepoznaje u dotad nepojmljivom altruizmu Njujorčana i njihovoj "apokaliptičnoj uljudnosti". Za razliku od "pomamnog individualizma '80.-tih kad ste mogli vidjeti Njujorčanina kako prekoračuje tijelo nekog homelessa ispruženog na tlu, a da ni hod ne uspori", stanovnici New Yorka sada su postali "nevjerojatno susretljivi, uslužni, pažljivi, udvorni" pa tako po Beigbederu "11. rujna ima dvije dijametralno oprečne posljedice: ljubaznost u unutrašnjosti zemlje, zloća izvan".

Po svojoj intrigantnosti ističu se i stranice na kojima, ponukan provokativnom izložbom Paula Virilia, Beigbeder propituje etičnost estetizacije nesreće pa, baš poput mađarskog nobelovca Imre Kertesza koji ljepotu prepoznaje u nacističkoj uniformi i u stupu dima koji kulja iz dimnjaka koncentracionog logora, Beigbeder, ne bez grižnje savjesti, priznaje kako "voli taj dim koji se na velikom ekranu izvija iz oba tornja ... tu bijelu perjanicu na plavetnilu neba što poput kakva svilena šala lebdi između zemlje i mora". Priznavajući kako voli taj Viriliov dim iako zna "koliko je apokaliptično njegovo značenje, koliko je nasilja i straha pun njegov sadržaj" Beigbeder se suočava s dijelom svoje humanosti koji nije humanistički, a te kao i brojne slične stranice prepunjene duhovitošću, ironijom, sarkazmom, ali također i strahom i tugom, amortiziraju slab doseg fikcijskih dionica kojima nije u dovoljnoj mjeri uspio "dočarati neopisivo, iskazati neiskazivo".
(Napisao: Božidar Alajbegović, siječnja 2005.)

KRITIKA: Thomas Bernhard - 'Wittgensteinov nećak' (Meandar, 2003.)

Godine 1967. austrijski književnik Thomas Bernhard boravio je u bolnici Am Steinhof radi operacije, pri čemu mu je iz pluća izvađen tumor veličine šake. Istovremeno, njegov najbolji prijatelj Paul Wittgenstein bio je smješten u istom bolničkom kompleksu, ali u drugom paviljonu, onom predviđenom za duševne bolesnike.
Bernhard lajtomtiv njihova istovremenog boravka u susjednim paviljonima iste bolnice uzima kao temelj za autobiografski roman u kojem secira svoje dugogodišnje prijateljstvo sa tim nećakom slavnog austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina.

Paul Wittgenstein i Thomas Bernhard potpuno su srodne duše, blizanački slični i po mnogim afinitetima podudarni, u tolikoj mjeri da to gotovo prelazi granice normalnog.
Bernhard tako u svojem kratkom (120 stranica), ali iznimno slojevitom romanu evocira svoje dugogodišnje prijateljevanje s Paulom, istovremeno literarno obrađujući i još dvije velike teme – umjetnost i smrt.
Kako je roman pisao nakon prijateljeva upokojenja, smrt je konstantno prisutna i sa gotovo svake stranice zasipa nas njezin zadah, da bi naposljetku Bernhard svoj roman skrušeno zaključio osudom samoga sebe, jer je zadnje dane njegova života Paula izbjegavao zbog vlastite komocije i samoodržanja, kako se ne bi morao susresti sa smrću kojom je odisala cjelokupna prijateljeva pojava.
Teme smrti on se dotiče i na stranicama koje tematiziraju njegov bolnički staž; svoje bolničke dane Bernhard oslikava grozomornom uvjerljivošću te nam oporim naturalizmom dočarava vlastite i patnje ljudi sa kojima dijeli bolničku sobu.

Bernhard je s Paulom dijelio mnoge strasti i njih su dvojica u tolikoj mjeri bili slični da portretirajući svoga prijatelja on istovremeno pravi skicu i za vlastiti autoportret, neprestano naglašavajući njihove zajedničke osobine (i osobitosti).
Jedna od njihovih najvećih zajedničkih strasti bila je ljubav prema glazbi, onoj klasičnoj, dakako. Njih su dvojica satima znali bez riječi sjediti, zajedno uživajući u milozvučju Mozartovih i Beethovenovih partitura, a zajednička im je bila i opsesija prema operi.
Osim glazbene, Bernhard se u knjizi dotiče i književne umjetnosti, pri čemu ponajviše do izražaja dolazi njegov ubojiti cinizam. Vrlo su dojmljive dvije kratke epizode kojima opisuje poniženja koje je doživio pri primanju književnih nagrada, a to su stranice iz kojih eruptivnom snagom probija njegova naglašena mizantropija. Bernhard doslovno prezire literarni svijet Beča i njegove ustajale kružoke, zazire od bečkih književnih kavana koje, kako tvrdi, na književnika imaju smrtonosni učinak. I taj osjećaj on također dijeli sa svojim prijateljem Paulom pa oni nebrojene sate zajedno provode daleko od memljivog zadaha bečkih literata, samospasenje pronalazeći u slavnoj kavani Sacher, gdje su imali svoj kutak sa kojeg su promatrali ljude i uživali u sarkastičnim komentarima svega što im je ulazilo u vidokrug.
Njih dvojicu povezuje i velika ljubav prema putovanjima, a kao izraziti velegradski individualac Bernhard je bio mrzitelj ruralnih predjela i prirode, ali je zbog svoje teške plućne bolesti bio osuđen na česte boravke na selu, što je dodatno potenciralo njegovu prgavu narav i mrzovoljnost.
Posebno su duhovite stranice na kojima opisuje jedno njihovo zajedničko putešestvije, kada su radi potrage za novim brojem časopisa Neue Zuericher Zeitung proputovali više od 350 kilometara, i to u autu bez krova. Zbog toga, putovanje je rezultiralo višetjednom prehladom, a naposljetku se ispostavilo uzaludnim, jer svoj primjerak časopisa nigdje nisu našli, što je kod Bernharda raspalilo sav njegov bijes na Austriju, “tu zaostalu, tjesnogrudnu, zabitu zemlju koja je istodobno upravo odbojno opijena ludilom veličine.”

Veliki skeptik i cinik, Bernhard se ne ustručava svijet prikazivati upravo onakvim kakav on jeste, bez imalo uljepšavanja i šminkanja, što mnogima, a naročito njegovim sunarodnjacima, nimalo nije po volji. Naravno, iz razloga što su upravo oni ponajčešće bivali žrtvom njegova beskompromisna pera.

Thomas Berhrad fascinantan je prozni stilist, pravi virtuoz pisane riječi, 'Wittgensteinov nećak' prepun je vrtložnih rečenica i zanosnih igri riječima, a te dugačke, filigranskom preciznošću brušene sentencije nerijetko svojom dužinom prelaze granice jedne stranice.
Jako često on rabi ponavljanja nečega u prethodnoj rečenici već izrečenog, a time osim naglašavanja vlastitog stava i mišljenja iza kojeg neprikosnoveno stoji, postiže i humorni efekt, najčešće crnom bojom obojan. Upravo česta crnohumorna duhovitost olakšava probijanje kroz njegov rukopis pesimizmom i gorčinom obilježen, pri čemu Bernhard ipak, bez rezerve i u potpunosti, ostaje distanciran od i najmanje natruhe populizma i nimalo se ne trudi ikome se dopasti.
Upravo suprotno, on kao da ustrajava na svom izopćenom položaju, prgavosti i neprilagodljivosti, što i sam naglašava tvrdeći da, iako za razliku od svog prijatelja nije smješten na odjel za umobolnike, od njega nije nimalo manje lud. Nego čak možda i luđi. Odnosno , kao što sam kaže:
“Paul nije bio luđi od mene, jer ja sam u najmanju ruku isto tako lud kao što je bio Paul, barem toliko lud kao što ljudi kažu da je bio Paul, samo što sam se ja uz svoju ludost još razbolio na pluća. Razlika između mene i Paula samo je u tome što je Paul dopustio svom ludilu da njime potpuno ovlada, dok ja svom jednako velikom ludilu nisam dopustio da sa mnom potpuno ovlada; on je takoreći u svoje ludilo utekao, dok sam ja svoje ludilo cijeloga života iskorištavao, njime vladao; Paul svojim ludilom nikad nije vladao, ja sam svojim vladao uvijek i možda je zbog toga moje vlastito ludilo bilo čak mnogo luđe ludilo od Paulovog.“ (str. 27.)

Nakon objavljivanja cjelokupne bibliografije Milana Kundere, zagrebački Meandar upravo je ovim izdanjem 'Wittgensteinovog nećaka' pokrenuo ediciju sabranih djela Thomasa Bernharda, a u njoj bi u slijedeće dvije godine trebalo biti objavljeno ukupno deset ponajboljih djela tog austrijskog književnog genija.
(Napisao: Božidar Alajbegović, listopada 2003.)

KRITIKA: Michel Houellebecq - 'Mogućnost otoka' (Litteris, 2006.)

'Mogućnost otoka', novi roman Michela Houellebecqa sastavljen je od dvije narativne linije. Jednoj je svrha u zadovoljavanju očekivanja publike, a druga je tu iz nešto ozbiljnijih i ambicioznijih pobuda. Prva nam donosi autobiografske zapise autorovog alter-ega Daniela1, megapopularnog komičara koji je, kako sam kaže, ''cijelu karijeru i bogatstvo izgradio na unovčavanju zlih nagona i apsurdne opčinjenosti Zapada cinizmom i zlom''. Kako od Houellebecqa svi očekuju nove tirade šokantnih i uvredljivih provokacija, Daniel1 je tu da ih isporuči, što on i čini putem svojih stand-up komičarskih nastupa i filmskih scenarija. A u njima, deja-vu: od islamofobije i antisemitizma, preko fetiša mladosti, rasizma i mizoginije do zazivanja dekriminalizacije incesta i isticanja seksualnog užitka kao smisla života i jedinog cilja ljudskog postojanja. Te su politički nekorektne provokacije bile očekivane i promašuju cilj jer poznavatelje Houellebecqova opusa uglavnom ostavljaju ravnodušnima, dok nešto veće zanimanje izaziva njegova apokaliptična vizija života na Zemlji u dalekoj budućnosti. Ona je posredovana putem dnevničkih zapisa Daniela24 i Daniela25, komičarevih klonova koji žive nekih 2000 godina nakon smrti svoga istoimenog pretka i koji Houellebecqu služe za razradu teze iz 'Elementarnih čestica' o genetskom inženjeringu i kloniranju kao načinu da pobijedimo smrt.

Po Houellebecqu, na Zemlji (poharanoj sušama i radijacijom) u 2000 godina dalekoj budućnosti živjeti će dvije vrste ljudi: genetskim inženjeringom proizvedeni Novoljudi i rijetki ostaci preživjelih, običnih ljudi koji žive u plemenima, nalik neandertalskim. Novoljudi su klonovi pripadnika Elohmitske sekte, aseksualna humanoidna bića, lišena ikakvih žudnji i želja. Novoljudi se hrane mineralnim tabletama i vodom, žive u visokotehnologiziranim uvjetima, komuniciraju videolinkovima i ne poznaju smijeh, tugu, radost, suosjećanje ili bilo kakvu emociju. Za razliku od njih, obični ljudi žive primitivno, poput životinja, u hijerarhiziranim plemenima s najagresivnijim pripadnikom kao vođom koji ima svu moć i prava (npr. prvenstvo kopuliranja s ženskim članovima čopora) dok najstariji članovi plemena bivaju ritualno ubijani kako ne bi otežavali egzistenciju zajednice.

'Mogućnost otoka', kao i prethodni Houellebecqovi romani, ni u kom slučaju nisu velika književnost. Lišen sposobnosti tvorbe kompleksnijih struktura Houellebecq svoje proze temelji na jednostavnoj linearnoj naraciji, ispovjednim iskazima u prvom licu te dnevničkim zapisima koji često preuzimaju esejističku formu. Njegovi likovi svojevrsni su ideološki glasnogovornici, puki reprezentanti ideja; Houellebecq se ni ne trudi stvoriti samosvojne protagoniste već iz romana u roman niže jednu kopiju (tobožnjeg) sebe za drugom. Međutim, drčnost mu se ne može osporiti. Njegovi romani nakupine su efektnih teza iskazanih u obliku floskula, parola i maksima koje on ni ne pokušava obrazložiti ili obraniti (jer u njih ni sam ne vjeruje) i čija je jedina svrha u provokativnosti. Houellebecqovi romani svojevrsni su katalozi rušenja tabua; on je u licemjernoj planetarnoj epidemiji političke korektnosti prepoznao priliku za unovčavanje vlastite (tobožnje) mizantropije, kroz usta svojih likova iznoseći ono što vjerovatno mnogi misle, ali što nije uputno glasno izreći. Svjestan da je provokacija ono što privlači pažnju, a ne umjetnički doseg, Houellebecq kao da je sam sebi rekao: ' Zašto ne? Nesretnik sam od rođenja, al' nek mi je bar novčanik pun...'

Nedostatak ljubavi pritišće nas bezrazložnošću života, dok nemogućnost zadovoljenja žudnji i ispunjenja želja donosi frustracije i patnju te nas čini ranjivima i nesretnima - zato dokinimo želje i emocije i živimo vječno, glavne su Houellebecqova teze iz 'Mogućnosti otoka'. No, nemoguće je ne zapitati se zašto bi netko tako nezadovolja(e)n i nesretan poput njega, uopće pomišljao na vječni život. Osobno u tome ne vidim mazohizmom nadograđenu mizantropiju jer mislim da je njegova mizantropija hinjena. Po mom skromnom sudu, radi se o lažnom autoportretiranju, odnosno afektiranju jednog hipersenzibilnog pesimističnog sentimentalca koji se hinjenom mizantropijom i cinizmom brani od surovog svijeta i emocija koje ga preplavljuju a s kojima se ne zna nositi.

Houellebecq je u slučaju 'Mogućnosti otoka' grdno pogriješio. U trenutku kada svi očekuju nove provokacije, prava hrabrost i ultimativna provokacija bilo bi upravo im to uskratiti. Umjesto 470-tak stranica duge papazjanije većim djelom ispunjene jalovim prežvakavanjem već potrošenih političkih nekorektnosti, Houellebecq je trebao objaviti 200-tinjak stranica kraći roman, sastavljen isključivo od SF dionica vezanih uz klonirane Novoljude i distopijsku viziju života na Zemlji u 2000 godina dalekoj budućnosti. Ispunjavanje očekivanja publike sipanjem novih uvredljivih tirada nije hrabrost. Lišiti rukopis jalovih provokacija i ogoliti ga od paroksizma te ga svesti na čistu literaturu, s obzirom na niske literarne dosege Houellebecqa – to bi bila prava hrabrost.

(Napisao : Božidar Alajbegović, ožujak 2006.)

KRITIKA: Jerzy Kosinski - 'Obojena ptica' (Šareni dućan, 2006.)

'Obojena ptica' priča je o šestogodišnjem dječaku kojega roditelji, kako bi ga zaštitili, početkom Drugog svjetskog rata otpremaju u daleko selo. Djelujući protiv nacista dječakovi roditelji morali su se i sami skrivati, a šaljući sina daleko od sebe vjerovali su da će ga spasiti od ratnih opasnosti. No, stara seljanka kojoj je dijete predano na skrb nakon dva mjeseca umire i dječak je primoran, lutajući od sela do sela, sam skrbiti za sebe. U tom području (neimenovani ruralni predjeli istočne Europe) sela su bila stoljećima zaostala, nepristupačna, bez škola, bolnica, struje. Zemlja je bila škrta, klima oštra, a narod je živio u neukosti, praznovjerju i oskudici. Da stvar bude gora, dječak se zagasitom puti, crnom kosom i tamnim očima uvelike razlikovao od većinskih plavokosih i svjetloputih seljaka, koji su ga smatrali ciganskom ili židovskom skitnicom, čije su prikrivanje Nijemci najoštrije kažnjavali. Zbog toga je dječak bio izložen stalnoj opasnosti i prijetnji te osuđen na neprestano skrivanje i lutanje.

Na jednom mjestu u romanu Kosinski piše o omiljenoj zabavi seljaka, koja se sastojala u tome da uhvate pticu, oboje joj perje i onda je puste da se vrati jatu. Zbunjene njezinim sjajnim bojama, ptice obojenu srodnicu ne puštaju u svoje redove, nego je gledaju kao strašnoga stranca, da bi se ubrzo okomile na nju, nemilosrdno je čerupajući kljunovima, sve dok je ne usmrte. Lutajući selima dječak je na vlastitoj koži iskusio brojna premlaćivanja, poniženja i traume (zbog čega je čak izgubio i dar govora, koji je povratio tek nekoliko godina nakon rata), da bi tek stjecajem sretnih slučajnosti preživio sve kušnje i izbjegao najtežu, smrtnu sudbinu obojenih ptica iz seoskih okrutnih igara.

'Obojena ptica' prepuna je grozomornih detalja i stravičnih opisa ljudske okrutnosti; seljaci Jerzyja Kosinskog sirovi su, okrutni, neuki, bešćutni i praznovjerni; skloni svakovrsnim izopačenostima (od odnošaja sa životinjama do incesta), oni žive životom prapradjedova, u strogu patrijarhatu, vođeni životinjskim nagonima i ovisni o prirodi, njezinoj darežljivosti ili oskudnosti. Grozomornu naturalizmu pojedinih sekvenci (kopanje očiju tijekom tučnjave, silovanje žene staklenom bocom, štakorska gozba na čovjekovom lešu ...) autor suprotstavlja poetski intonirane i lirskom blagošću obojene opise idiličnih krajolika gdje se rečene okrutnosti odigravaju. Postupkom kontrapunktiranja Kosinski uspijeva uvjerljivost i dojmljivost svoga pisma dovesti na najvišu moguću razinu, baš kao što nevino, bezazleno dječje motrište stravičnih događanja užas njegovih stranica dovodi do vrhunca (postupak vrlo srodan kasnijem, Kerteszovu, iz njegovog Čovjeka bez sudbine).

Kosinski neprestano ustrajava na univerzalnosti pa tako i dječaka i njegovu okolinu ostavlja neimenovanima, dok njegov roman, kako sam u predgovoru veli, govori o "univerzalno najdostupnijoj od svih društvenih metafora": konfrontaciji bespomoćna pojedinca (dijete) i društva u njegovoj najpogubnijoj formi, u stanju rata. Premda se na holokaust poziva tek neizravno, u dva navrata (epizode dječakova promatranja željezničke kompozicije prepune interniraca na putu u logor i silovanje odbjegle logorašice od strane seljaka) kritika je 'Obojenu pticu' svojedobno svrstala pod književnost o holokaustu. Pritom i nisu mnogo pogriješili jer se romanom Kosinski trudio pokazati kako su mržnja, sklonost okrutnosti i neprihvaćanje različitosti sastavni dijelovi ljudske naravi, kojima treba tek izvanjski poticaj (od strane luđaka poput Hitlera, Miloševića ili Sadama) da bi posljedovale holokaustom, genocidom ili etničkim čišćenjima.

Izvanjske različitosti (obojenost iz naslova) dovoljan su povod za istrebljenje - kako u ptičjem svijetu, tako, nažalost, i u ljudi ... otkako je svijeta i vijeka. "People just ain’t no good", zaključio bi Nick Cave, i nažalost, ne bi mnogo pogriješio ...

(Napisao : Božidar Alajbegović, travnja 2006.)

KRITIKA: Martina Aničić - 'Nebeska košarka' (Znanje, 2004.)

'Nebeska košarka' nepretenciozna je, vedra i pitka zbirka ulančanih kratkih priča koje se mogu čitati i kao roman. Priče u zbirci povezuju neimenovana naratorica (koja svoj doživljaj zbilje posreduje u prvom licu jednine), fabularna povezanost (i međusobna uvjetovanost) događaja te seljenje pojedinih likova iz jedne priče u drugu. Priče donose fragmente sasvim obične svakodnevice jedne urbane intelektualke s krive strane tridesete, a i površnim uvidom u "bilješku o piscu" spoznajemo kako autorica u lik naratorice upisuje mnoge odrednice svoga karaktera i životopisa.

U pričama iz "Nebeske košarke" Martina Aničić (rođ. 1967.g., asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, dosad napisala jednu zbirku priča i nekoliko drama i TV scenarija) aktualnoj osobnoj stvarnosti pristupa s ironijskim odmakom, intimni autobiografski diskurs impregnirajući diskretnim apsurdom, ali i blagom fantastikom očitovanom u kevin-smithovskom liku brbljavog anđela-čuvara, stalnog pratitelja pripovjedačice. Prema, u jednoj od priča, predočenom "Pravilniku o anđelima", anđeo-čuvar dodjeljuje se osobama čije "djelovanje (ili nedostatak istoga) počinje opasno narušavati ravnotežu božanske kreacije", odnosno, svakodnevnim rječnikom kazano: onim osobama čije traganje za srećom (svjesni oni toga ili ne) dospije u slijepi kolosijek.

Damijel, "prištavi pubertetski, nedojebani anđeo-čuvar" kojega autorica, kako kratkom metatekstualnom digresijom naglašava, prenosi iz "jedne druge priče" (mala pomoć nesustavnim pratiteljima domaće proze: priča "Anestezija" iz zbirke hrvatskih erotskih priča "Libido.hr") u ovom slučaju ima kompenzacijsku ulogu - ublažiti usamljenost pripovjedačice i utažiti njezinu potrebu za bliskom osobom i druženjem. Kako iz priče u priču postepeno saznajemo, pripovjedačica je hipersenzibilna thirtysomething intelektualka koja ne zna jesti štapićima, mrzi Ben Hura, poriluk i stabilnu europsku anticiklonu sa sjeveroistoka; voli lososa, crveno meso, pitu od jabuka i jazz; panično se boji pretis lonca; ima kredit za auto, vrlo zanimljivu mail-adresu, račun od Dinersa za knjige i pedeset i tri minute viška ... No, nema muža, a već duže vrijeme ni dečka. S ono malo prijatelja viđa se rijetko, a čuje tek nešto češće ... pa je, na svu sreću, anđeo-čuvar Damijel tu, ponajprije kao ugodno društvo, ali i: da u napadima egzistencijalne tjeskobe sugerira vrlo maštovite i sasvim nekonvencionalne terapije (priča "Terapija"); da u pomoć prizove svoje prijatelje s košarke - anđele provodadžije (naslovna priča "Nebeska košarka"); da predloži jedno putovanje koje se potom, i unatoč upornoj kiši, uspostavi vrlo korisnim i ugodnim; ili da u kadu donese zdjelicu sladoleda; pripomogne u kupovanju vremena; i stavljanju točke ... te još koječemu.

U pričama iz "Nebeske košarke" Martina Aničić na osebujan način propituje vlastitu privatnost i odnos prema drugome, pri čemu prkosno izbjegava robovati klišejima "chick lita" istovremeno uspijevajući banalnostima svakidašnjice udahnuti smisao te uspješno izbjeći da junakinjinu usamljenost poistovjetimo sa cendravim slinjenjem za "Onim Pravim". Premda pripovjedačica, kako sama priznaje, "nema petlje da bude sretna", priče iz zbirke ni u kom slučaju nisu nesretne. Niti sumorne. A bogami ni tužne ... a tomu je tako iz razloga što autorica junakinjinu (svoju?) neveselu, monotonu zbilju (omeđenu relacijom posao-obližnji supermarket-videoteka-kuća) prima na zarazno vedar, opušten način, posredujući nam je s velikim dozama razigranosti i humora. Osim što se voli šaliti na vlastiti račun, autorica povremenim ćićo-senjanovićkim otklonima ka apsurdu iščašuje stvarnost kako bi još dodatno neutralizirala jednoličnost zbilje i potencirala optimističnu ugođajnost.
Pa kad junakinja na koncu ostane i bez anđela-čuvara Damijela (njegovom nepromišljenošću!), sigurni smo da će se i s njegovom zamjenom, Sarijelom, sasvim dobro skompati ...

(Napisao: Božidar Alajbegović, svibnja 2005.

KRITIKA: Marko Luka Zubčić - 'In Ri' (Celeber, 2004.)

Godinu dana nakon Pučine sna (romana kojega je napisao još kao 13-godišnjak) sada dobismo i novi roman jedva punoljetnog riječkog pisca, Marka Luke Zubčića. Odmah treba naglasiti kako su, u odnosu na prethodni roman, razvojni pomaci kod Zubčića očigledni, te je razvidno da se mladi autor pri pisanju nove knjige potrudio ne ponoviti manjkavosti prvijenca, ali mu je isto tako uspjelo i zadržati njegove najkakvosnije osobine.

Tako se In Ri ponovo može pohvaliti finom vremenski rascjepkanom strukturom, utemeljenom na filmskoj dramaturgiji i brzoj izmjeni kratkih poglavlja-sekvenci kojima naizmjenično pratimo zbivanja iz života velike grupe likova. Radi se o desetak riječkih tinejdžera s Gornje Vežice, kvartovskoj ekipi koju upoznajemo kroz njihova zajednička druženja i poprilično raskalašena tulumarenja.

Narativne su sekvence vremenski ispremiješane, a Zubčić motiv Anine (ponovne) neželjene trudnoće iskorištava da se vrati deset godina unatrag, u vrijeme kada se takva “nezgodica” Ani prvi puta desila, te nam kroz kratka, dinamična poglavlja naizmjence pokazuje “sada” i “jučer” mlade riječke kvartovske škvadre. Međutim, osim vremenskih, autor mijenja i pripovjedne perspektive pa tako u poglavljima naslovljenima “freeze” sveprisutnog sveznajućeg pripovjedača zamjenjuje glas jednog od likova (Binx) dok u poglavljima “rewind” radnju pratimo iz Svenova očišta, a u poglavljima “slow motion” zbivanja nam prepričava Čajo. Naravno, u tim sekvencama pripovijedanje u trećem licu zamijenjeno je prvim licem jednine spomenutih likova.

U liku Binxa, “ludoga pisca”, prepoznaje se autorov “alter ego” pa ne treba čuditi što se upravo u narativnim segmentima koje Binx prepričava ponovo pojavljuju ona mladenačka “filozofiranja” poznata nam iz Zubčićeva prvijenca, a koja je, baš kao i pretjerano razbacivanje citatima, u In Ri -u autor zatomio i sveo na podnošljiviju mjeru. No, pri kraju romana Zubčić si ipak daje oduška te se upušta u (istina, vrlo kratko) komentiranje predočenih zbivanja i iznošenje vlastitih stavova o životu, ali ovoga puta svoje riječi ne ubacuje u usta pojedinih likova nego poseže za metanarativnim postupkom.

I In Ri je baš kao i Pučina sna prepun referenci - od neizbježnih Tarantina i “Trainspottinga”, preko new brit-lita , J.T.Leroya i Larryja Clarka do “Kluba boraca”, Walter Hillovih “Ratnika podzemlja” i niza modernih rock i drum’n’bass bandova - koje, osim što ovaj generacijski roman dublje usidruju u suvremenost, svakako potvrđuju i dobar autorov ukus. Roman pršti od britkih dijaloga prepunih psovki, ulične spike i zajebantskih provala ( “Čajo i ja smo ti kao oni ulošci Always. Junački ne puštamo ni vodu niti krv, a uvijek smo u pički materinoj”), a napisan je urbanim lokalnim riječkim idiomom (najprepoznatljivijim kod genitiva, dativa i akuzativa osobnih imena ili nadimaka – npr. “Borota”, “Čajotu” i sl.). Kod razgovora se često ne zna koji od likova koju lajnu izgovara, ali to uostalom nije niti važno, jer su dijalozi češće u funkciji uopćenog oslikavanja cjelokupne generacije nego radi karakterizacije konkretnog pojedinog protagonista.

Roman se sastoji od ukupno 100 kratkih poglavlja (uglavnom dužine jedne stranice), među kojima pronalazimo i nekoliko nedovoljno razrađenih epizoda (poput one o bježanju od kuće ili o dilemi pastele-flomasteri) koje kao da u romanu postoje samo da bi broj poglavlja dosegao rečenu stotku. Najveća zamjerka je ipak “angažiranje” prevelikog broja likova, pa autoru nije ostalo prostora da se s većom pažnjom usredotoči na nekoliko važnijih. Tako je na kraju samo jedan od njih (naravno, “ludi pisac” Binx) jasnije karakteriziran, a većina ih se utopila u masi i do kraja ostala blijeda, neprepoznatljiva i bez osobnosti.

Onirističku atmosferu iz prvijenca i izmještanje radnje izvan naših granica (pa čak i u nadrealno) Zubčić ovaj puta nadomješta veoma uvjerljivim dokumentarističkim prikazom života svoje generacije, “sada i ovdje”, pa je In Ri tako osim s književnog, veoma zanimljiv i sa sociološkog stanovišta.
A taj naraštaj “do koske” ogrezao u razuzdanost i hedonizam, tu generaciju koja “sex, drogu i alkohol” intenzivno živi (pa se Zubčić uz brojne opise pijanki i drogiranja ne libi i eksplicitnih prizora seksa), uistinu, kako sam autor kaže, “možete osuđivati, prezirati, zgražati se nad njima. Možete suosjećati s njima, kao s neizlječivim bolesnicima. Možete ih sažalijevati, možda čak i voljeti. Ili možete biti jedan od njih. Sve možete. Osim biti ravnodušni”.

(napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2004.)

KRITIKA: Dražen Katunarić - 'Tigrova mast' (vlastita autorova naklada, 2005.)

Tako to kod nas obično biva: možeš autorski iznjedriti i nanizati cijeli naramak naslova, ali široj javnosti ostat ćeš nepoznat sve dok te sudbina ne nagradi ulogom u kakvom skandalu ili aferi. Tipičan primjer navedenog jeste Dražen Katunarić, široj javnosti nedovoljno poznat autor cijelog niza pjesničkih, esejističkih i proznih knjiga te urednik uglednih književnih časopisa i literarnih izdanja, koji od puka izvan književno-izdavačke matrice postaje prepoznat tek kao časniji akter jedne od najgnjusnijih polemika u hrvatskoj književnosti ikad. Naravno, riječ je o njegovoj nedavnoj medijskoj prepiski s Jergovićem. Tu neslavnu epizodu uputno je što prije zaboraviti i radije ćemo svoju pozornost svratiti na Katunarićev literarni rad, na primjeru njegove nedavno objavljene zbirke priča "Tigrova mast".

Zbirka je sastavljena od četiri kratke priče, međusobno povezane tematikom seksualne žudnje, koja najčešće ostaje neutažena. Prve tri priče ( "Tigrova mast" , "Carmen" i "Amigos para siempre") dodatno su povezane i prostornom izmještenošću likova te putopisnim obilježjima kojima Katunarić nadograđuje svoje fabule. Spomenute tri priče za junake imaju naše ljude koji su se bilo poslom bilo lutalačkim porivima našli u egzotičnim krajevima (Kina, Maroko, Indija).

Prva priča govori o sudaru različitih svjetova i njihovu međusobnom nerazumijevanju - poželjevši "imati jednu Azijatkinju u svome tankoćutnom vrtu rijetkih užitaka", naš junak pristupa djevojci za koju greškom pomišlja da je prostitutka, da bi se, nakon što biva odbijen, plamenom krivnje obilježen i bitno izmijenjenog pogleda na Kinu, vratio u Zagreb.

Druga priča, literarno zanimljivija i potentnija, te pisana na Camusevu tragu, ponovo tematizira žudnju, koja ovoga puta biva i utažena, i to nasilnim putem. I ova priča u podtekstu ima nemogućnost istinske komunikacije među ljudima, što u srazu s usamljenošću često zna tragično svršiti, kao što je i ovdje slučaj. U obje priče primjetan je Katunarićev trud u predočavanju kulturnih i društveno-socijalnih značajki egzotičnih zemalja u koje svoje protagoniste smješta, a to naročito dolazi do izražaja u sljedećoj, trećoj priči, naslovljenoj "Amigos para siempre".
U toj najobimnijoj priči iz zbirke, dokumentarističko-putopisna obilježja autor stavlja u prvi plan te kroz fabulu, koja prati dvojicu hrvatskih studenata-hipika pri lutanju Indijom, Katunarić nastoji dočarati navike, tradiciju i način života jednog, u literaturi jako rijetko zastupljenog naroda, onog romskog. Unatoč dokumentarizmu kojim je obilježena, erotika je i ovdje važan i nezaobilazan sastojak, a u ovu priču ona ulazi utjelovljena u maloljetnoj garavoj ciganskoj božici, "vretenastoj, mekoj, podatnoj" romskoj loliti crnih očiju "u kojima sjaji daljina i neki tajanstveni zov". No, kako ćemo vidjeti, prijateljstvo dvojice hipika ni žudnja za tim mladim tijelom ne uspijeva razoriti...

Zaključnu priču zbirke, naslovljenu "Gospođa Miranda", Katunarić ne dislocira u egzotične krajeve, ali je zato vremenski izmješta na početak 20. stoljeća. Radi se o svojevrsnoj stilskoj vježbi na temu hrvatskog pripovjednog kanona s početka 20. stoljeća i sučeljavanju ondašnjeg manirizma i suptilnosti s prevladavajućom površnošću i senzacionalizmom aktualne nam, estradizacijom zaražene prozne matrice. U ovoj priči jedan suvremeni splitski pisac pronalazi nedovršenu priču koju je napisao autor s početka 20. stoljeća. U toj priči riječ je o preljubničkoj ljubavnoj vezi između jedne udane žene i "trgovačkog vještaka", a ta je ljubav dočarana u maniri književnosti od prije stotinu godina, s naglaskom na inhibicijama i suzdržanosti, gdje je sva erotika u onom neizrečenom i tek naslućenom. I tako bi i ostalo - sve na slutnjama i neizrečenim naznakama - da pero u ruke nije uzeo pripadnik današnjeg mladog proznog naraštaja koji nedovršenu priču završava potpuno u FAK-erskom stilu, staromodnu suptilnu erotiku zamjenjujući eksplicitnim opisom seksualnog čina dvoje preljubnika i muža-rogonje koji ih skriven iz prikrajka promatra, zdušno pritom onanirajući. Osim što ovim postupkom ironizira suvremenu tzv. mladu prozu, Katunarić pritom kao da nastoji ukazati i na onu tanku, teško odredivu granicu koja erotiku dijeli od pornografije.

U ovim pričama Katunarić se, za razliku od svojih prijašnjih proza, gotovo u potpunosti suzdržava od esejističkog diskursa (rijetke su iznimke zamjetne samo u prvoj priči), a protiv pretjerane reportažne doslovnosti i suhog dokumentarizma putopisnih dionica brani se povremenim poetičnim nanosima mistike i egzotike. No, iako se radi o jednom od osvještenijih hrvatskih pripovjedača, signale o tome Katunarić u ovim pričama, nažalost, prerijetko šalje. Hladnoća kojom priče zrače svoj razlog (ili izliku) ima u otuđenosti protagonista, no žudnja koja ih sve redom mori kod Katunarića je premalo životna i nedovoljno strastvena, a stilsko ekonomiziranje za kojim autor poseže, iako dobro odabrano kada mu je cilj oslikavanje egzistencijalne praznine, alijenacije i pesimizma, kontraproduktivno je kad na red dolaze pitanja srca, žudnje, seksualne želje, neuzvraćenih emocija i neutažene strasti. Zbirka "Tigrova mast" je zanimljiva kao rijedak izlet domaće proze u egzotične krajeve (po čemu je bliska Jarkovoj "Kiši" i Simićevim pričama iz zbirke "Mjesto gdje ćemo provesti noć"), ali, iako nas odvodi daleko izvan domaje i predočava nam neke daleke predjele, ipak nam ne otvara nove literarne vidike. Šteta jer Katunarić je ipak jedan od autora za to sposobnih...

(napisao: Božidar Alajbegović, lipnja 2006.)

KRITIKA : Milko Valent - 'Fatalne žene plaču na kamionima' (Naklada MD, 2002.)

Roman Fatalne žene plaču na kamionima od kritike je gotovo jednoglasno dočekan na nož. Nažalost, ni moj dojam o tom romanu nije puno bolji. Iako je sasvim jasno da je rečeni roman pisan bez pretenzija da bude "visokom" književnošću, nego se njime Milko Valent čak pomalo približava mainstreamu napuštajući stilsko i lingvističko eksperimentiranje i težeći da čitatelja zabavi, ali istovremeno zadržavajući nelinearnu rascjepkanu strukturu kao i svoju već legendarnu provokativnost i potrebu da sablazni, ipak mane romana prevladavaju pred vrlinama. Naime, štošta bi se Fatalnim ženama... moglo i trebalo prigovoriti: od mnogostrukih repeticija istih fabularno-motivskih obrazaca s nizom nepotrebnih i suvišnih dionica, preko pretjeranog autorskog narcizma nedovoljno kamufliranog autoironijom do, od Valenta očekivane hrpe sočnih opisa seksualnog čina koji uključuju perverzije svakojake vrste, ali i gotovo redovito prelaze granicu dobrog ukusa. Ipak najosjetnija manjkavost Valentova romana ogleda se u njegovoj neselektivnosti pri odabiru rukopisnih dionica koje će uvrstiti u završnu verziju svoje romaneskne cjeline. Evidentno je da Valent piše lako i mnogo, no trebao bi biti kritičniji prema vlastitoj prozi i nedovoljno kakvosne dionice u roman ne uvrštavati. Po tome umnogome podsjeća na Štulića čiji bi albumi svi odreda bili remek-djela da nije insistirao da ama baš svaku pjesmu uvrsti na ploču. Tako u Valentovu romanu ima materijala dostatnog za barem još jedan (ako ne i više) roman. Kako je noseći lik romanopisac tekst obiluje prepričavanjima sižea njegovih romana i priča, većinu kojih bi se lako moglo nadograditi i pretvoriti u novu proznu, bilo kratkometražnu, bilo romanesknu cjelinu. Informacija da je Valent sa izdavačkom kućom Naklada MD potpisao ugovor kojim se obavezuje u idućih 10 godina objaviti 10 knjiga naznačuje i veliku vjerojatnoću ostvarenja prijespomenutog, jer bi ipak bilo za očekivati da on malo ekonomičnije "troši" svoju produktivnost.

Od totalnog debakla Valenta ipak spašava duhovitost i evidentna autoironičnost koja ipak ne dozvoljava da njegovo samoljublje u potpunosti zaguši tekst (čemu se na momente opasno približava) i prijeđe granicu podnošljivosti. Kroz roman pratimo seksualne dogodovštine za naše prilike nevjerojatno uspješnog književnika Miroslava Smičiklasa (koji svoja djela potpisuje pseudonimom Milky Way), a čiji se ljubavni romani (koji su ustvari tvrda pornografija) prodaju u desecima tisuća primjeraka čime su svog autora pretvorili u basnoslovnog bogataša. Miroslav Smičiklas alias Milky Way ustvari je alter ego Milka Valenta (s kojim dijeli niz biografskih podudarnosti - slično ime, ista godina rođenja, isto obrazovanje, sličan svjetonazor i način razmišljanja itd.) što autoru omogućava da se ironično poigrava sa svojim stvarnim nezavidnim socijalnim statusom, ali također i da slavi sebe sama i svoj literarni genij, što on koristi bez mjere te kod čitatelja nakon nekog vremena počinje izazivati odbojnost.
Kroz priču prepunu lascivnosti i opisa svakovrsnih seksualnih čina i opačina (Milky Way kao magnet privlači svakog "ženskog ljudskog sisavca" i nijedna mu žena ne može odoljeti te mu se svaka koja mu se nađe na putu bez krzmanja strastveno podaje) kojima Milky teži vlastitom izbavljenju i psihičkom oslobađanju od utjecaja dviju fatalnih žena u koje je već desetljećima beznadno zaljubljen, Valent provlači i svoje komentare suvremene hrvatske književne scene kojom vladaju "urbane seljačine", te se romanom prošetavaju neimenovani (ali prepoznatljivi) protagonisti zagrebačkog kulturnog života (što Fatalne žene... ipak ne pretvara u tzv. roman s ključem).

Glavna fabula teče glatko i čita se s lakoćom, a sastavljena je većinom od dnevničkih zapisa i Milkyjevih monoloških dionica, dok svako poglavlje završava dijalogom na kajkavštini koju on vodi sa Piksijem, zagrebačkim mesarom. Do pred sam kraj i ti dijalozi djeluju kao samo još jedna u nizu tek rijetko duhovitih suvišnosti kojima roman od 460 stranica obiluje no na kraju se ispostavlja da Piksi ipak ima prilično važnu fabularnu funkciju.

Štivo nije nimalo depresivno niti tmurno, već je vrlo duhovito, lepršavo i veselo, ali dojam umnogome kvari nekoliko prilično "anapetitlih" scena (od kojih iskače Milkyjev seks sa svojom 70-godišnjom majkom), a preko mjere iritira i višekratno ponavljanje istovjetnih motivskih i fabularnih obrazaca (npr. seanse kod psihijatra), kao i pretjerano i ridikulozno autorovo slavljenje vlastite genijalnosti. Osim vrlo česte intertekstualnosti (Genet, Miller, De Sade...) i pop-referencija primjetna je još i parodizacija (prvenstveno žanra ljubića, ali i trenutno vrlo popularne stvarnosne prozne matrice od koje se svjesno i namjerno svjetlosnim godinama udaljava), a roman konačnim Milkyjevim osvetama fatalnim ženama uvelike biva inficiran mizoginijom, a ujedno i potvrđuje tezu o tankoj i vrlo propusnoj granici između ljubavi i mržnje (u koju se prekomjerna ljubav pretvara, postepeno i neprimjetno).

Grandioznost i prenaglašenost (pa čak i pompoznost) emocionalnih stanja glavnog lika predočena su isključivo njegovim osobnim iskazima i nemaju utemeljenje u fabuli nego izviru iz junakova samoljublja i njegove bolesne usredotočenosti na sebe sama i svoj vlastiti hedonistički užitak (seksualni, gastronomski i svaki drugi), pa se cijeli roman nakon početne zanimljivosti i zabavnosti ispostavlja pukom literarnom konstrukcijom čija radnja ide svome predvidljivom kraju vođena autopilotom, a likovi i unatoč svim svojim tjelesnim sokovima kojima natapaju stranice ostaju plošni, papirnati i bez osobnosti.
(Napisao : Božidar Alajbegović, svibnja 2003.)

KRITIKA : Patrick Modiano - 'Mali dragulj' (Fraktura, 2005.)

Patrick Modiano (rođ. 1945.) jedan je od najznačajnijih suvremenih francuskih književnika, s više od dvadeset objavljenih djela, ali u nas dosad nedovoljno prijevodno zastupljen. "Mali dragulj" tek je prvo hrvatsko izdanje nekog Modianovog romana nakon daleke 1980. godine kada je Zlatko Crnković u svojoj poznatoj biblioteci Hit objavio njegovu, Gouncourtovom nagradom ovjenčanu "Ulicu mračnih dućana". Baš kao i u tom romanu gdje je amnezijom pogođeni lik tragao za vlastitim identitetom, Modiano se i u "Malom dragulju" bavi intimnom prošlošću glavnog protagonista, u ovom slučaju devetnaestogodišnje Therese.

Jednog dana u vrijeme najveće gužve na stanici pariškog metroa, u masi koja je klizila pokretnom trakom, Therese ugleda stariju ženu u izblijedjelom žutom kaputu koja ju je zapanjujuće podsjetila na majku. Therese se odlučuje na praćenje te žene kako bi ušla u trag svome djetinjstvu te eventualno razotkrila tajne prošlosti i spoznala povode koji su majku nagnali da je napusti u ranoj dobi. Praćenjem te žene Theresin se život stubokom mijenja jer iz podsvijesti izranjaju slike prošlosti koje u velikoj mjeri rastaču stvarnost i izazivaju buru zatomljenih emocija. Njezina sadašnjost biva u sve većoj mjeri iskidana sjećanjima, a ona postupno gubi tlo pod nogama i doživljava emocionalni slom, premda se saznanja o prošlosti ne odmiču daleko od naznaka, obrisa i slutnji.

Prevladavajuća atmosfera romana je bluzerska, melankolična, i unatoč svojevrsnoj finalnoj katarzi, pročišćenju i slutnji novog početka (uslijed Theresine spoznaje da ma koliki trud uložila, "izgubljeno se više nikada neće pronaći", a tijek je prohujalih događaja nemoguće promijeniti) rukopis se ipak ne može okarakterizirati drukčije doli pesimističnim. Modianov je stil metaforičan, filigranski izbrušen, pročišćen od suvišaka te oglodan od i najmanjih naznaka banalnosti. Rečenice su mu kratke, jezgrovite i poetski dotjerane, krhke i treperavo fluidne, baš poput krhotina sjećanja koje iz podsvijesti izranjaju u valovima, nakratko oplahujući svijest da bi se postupno, uz tihi šum povukle, iza sebe ostavljajući tek pjenovit trag slutnji i nepostojanosti.

Patrick se Modiano u "Malom dragulju", baš kao i u prijespomenutoj "Ulici mračnih dućana", iskazuje legitimnim baštinikom Marcela Prousta, a njegovi junaci postaju novovjekim tragačima za izgubljenim vremenom koji u onome minulom i prošlom prepoznaju (odnosno, preciznije: tek naslućuju) temelje vlastitih identiteta koje od fragmenata prošlosti nastoje dozidati i nadograditi. No nažalost, uglavnom neuspješno jer je prošlost toliko trošna, krhka, nepouzdana i naprosto nedokučiva u svojoj relativnosti, pa svaki novi uvid otvara više pitanja no što odgovora donosi.

Roman je pisan u prvom licu, Theresin je pripovjedni ton ispovjedni, autoterapeutski, te ona s vremenskim (iako ne i emocionalnim) odmakom odmata priču, a kako bi prošlost, koja putem sjećanja na momente postaje njezina jedina sadašnjost i stvarnost, vratila gdje joj je mjesto. U podsvijest.

Radnja se odigrava na autentičnim pariškim lokacijama, u kratkom odsječku vremena (ne više od nekoliko dana) pred-prevratničkih ranih šezdesetih godina, i odvija se blago i usporeno (ali nikako ne i nezanimljivo), a likovi su malobrojni i ostaju na razini skice, sjenke, konture, sasvim u skladu sa temeljnim Modianovim motivom sjećanja kao nečeg sfumatoznog, magličastog, fluidnog i neuhvatljivog. A upravo je takva i Modianova proza - baš poput kakve tihe, sjetne, slutnjom neke fatalne, mračne, neizrečene tajne i lelujavim cigaretnim dimom obavijene, klavirske jazz balade.

(Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2005.)

22 kratke priče za dugo guštanje sačinjavaju zbirku "Nasmijati psa", prozni prvijenac Olje Savičević Ivančević. Pobrojati što se sve tu nalazi je kao pokušati prebrojati zube nasmiješenom, ovaj put morskom, psu - rabota opasna i osuđena na neuspjeh - jer mu novi zubi stalno rastu, kao što na nova čitanja ove zbirke stalno rastu zazubice. Ali, na cijeni su samo nemoguće misije. Brzopotezno: više se ove priče bave stareži i mladeži - a bogami i klateži - više marginom, nego uspjehom i sredinom. Njihovi akteri su najčešće zanesenjaci, s pomalo ironičnim i ležernim odnosom spram života, što ih ne lišava ljudskih drama, dapače. Kao da hoće reći: život je ozbiljna stvar pa mu ne treba tu ozbiljnost još i dodavati. Izgubio bi na vitalnosti.
Dobri pripovjedački duh Olje Savičević Ivančević kao da je iskočio iz (s)kuta svih onih Robija K. kojima je bila okružena, ali nije zastao u trećem a. Zadržao je duhovitost, premda je odrastao, feminizirao se, melankolizirao, profinio, pomalo ga već snalazi i nostalgija, pa sad, svejednako ne držeći do autoriteta, grabi bižuteriju života i slaže svoje minijature. Nađe se tako u ovim pričama raspoloženja splitskog festivala, zasijaju posteri pop zvijezda, pa uleti Caveov motiv, ambijentaliziranje nas ponekad podsjeća na Flannery O'Connor, a ispod teksta se nazre Dorin dnevnik, strip-junakinje uvedu pravdu, putuje se filmovima ceste, u avanture, vješto pripovijeda, dok nam filigranski stil sve vrijeme pokazuje da autorica nije slučajno objavila tri zbirke poezije. Recimo, za kraj, parafrazirajući naslove prve i zadnje priče: mora se reći da su ovo priče, a ne zabava za dokone kćeri. Autorica se predstavila, čini mi se da o tom nema zbora, kao majstorica s mora.

Naramak brzopoteznih 'Prozac' priča za bježanje od kuće u kojima se naglo smjenjuju mediteranski humor i još mediteranskija melankolija, uokvirenih - bez obzira radi li se o homoseksualcu koji piše ljubavna pisma po narudžbi, okamenjenim krafnama, raku dojke ili super-junakinji s blagajne kinoteke - nikad završenom odisejom odrastanja. Ponijeti na plažu ili prepisati kao okidač za vikend-nostalgiju.
Marko Pogačar, urednik časopia Ka/Os, dobitnik Nagrade za poeziju na natječaju AGM-a i Vijenca, čija knjiga "Pijavice nad Santa Cruzom" uskoro izlazi

Moćni prozni prvijenac Olje Savičević Ivančević mozaik je suzdržanih, snažnih, ali i osvježavajuće duhovitih fragmenata života (i) jezika, s ljetnim soundtrackom krike galebova, zujanja električnog autića po užarenom asfaltu dalmatinskih predgrađa i mrtvog zraka u krošnji prezrelih trešanja. 'Nasmijati psa' vodič je za književne autostopere i knjiga koja dokazuje da je kratka priča žanr koji još uvijek najbolje obara s nogu odrvenjele čitateljske stolice.
Mima Simić

U ovim vješto napisanim, nostalgičnim i na mahove arhaičnim pričama o djetinjstvu, ljubavi ili smrti koja dolazi u san, a izlazi u obliku male kvržice na dojci, Olja Savičević Ivančević kao da je uskrsnula jedan potonuli svijet u kojemu prostor služi kao estetizirana kulisa, ali su zato ljudski odnosi pravi i bolno uvjerljivi.
Zoran Ferić

Literarni stručnajci kompanije Maxon Universal počašćeni su preporučiti ovu knjigu svima, stalno, mirno i dostojanstveno.
Maxon Universal comp.

********

Olja Savičević Ivančević rođena je 16. rujna 1974. u Splitu. Profesorica je hrvatskog jezika i književnosti, apsolventica na Poslijediplomskom studiju iz književnosti u Zadru. Pisala je književnu i kazališnu kritiku, eseje, novinske članke i kolumne, pa i tekstove za glazbu; uređivala studentske časopise i zbornike: "Oblaci" (zbornik Studentskog književnog kluba u Zadru,1997.); "Na trećem trgu" (antologija nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, 2006.).
Objavila zbirke pjesama: "Bit će strašno kada ja porastem" (1988.), "Vječna djeca" (1993.), "Žensko pismo" (1999.).
Zbirku priča "Nasmijati psa" zaslužila je pobjedom na natječaju novina za kulturu MH Vijenac i nakladničke kuće AGM kao najbolji mladi prozni autor.
Završava pjesnički rukopis pod nazivom "Soundtrack za slijepe putnike", živi u Splitu, plovi na "Morskom čoviku".

Dorta Jagić jedna je od najzanimljivijih hrvatskih pjesnikinja mlađe generacije.
Razgovor (prekratak) koji je s njom za potrebe Knjigomata vodio Rade Jarak, pročitajte ovdje.

Tko želi saznati nešto malo više o nedavno objavljenoj antologiji hrvatske znanstveno-fantastične novele 'Ad astra' neka klika po ovome linku.

U organizaciji bračnog para Mejre Mujičić i Jovana Brajovića, koji su ujedno voditelji projekta – galerije Moria u Starom Gradu na Hvaru, od 18. do 21. kolovoza u istom gradu će se održati festival književnosti, 'Faro(pi)s'.

Ove godine festival slavi svoju petu obljetnicu. U svojoj tradiciji ugošćivanja velikog broja pisaca koji na otvorenom čitaju svoja djela i kasnije u druženju kontaktiraju s publikom, 'Faro(pi)s' će ovo ljeto prigodničarski karakter proslaviti višetematskim programom i predstavljanjem hrvatskoj publici pretežito nova spisateljska imena iz susjednih nam zemalja te stara i dobro poznata iz Hrvatske.

Jedna večer će tematski biti vezana uz romane – biografije, druga uz duhovne sadržaje, dok će dvije večeri biti tematski slobodne. Na festivalu će gostovati: Amir Brka, Veljko Barbieri, Renato Baretić, Muharem Bazdulj, Balša Brković, Boris Dežulović, Daša Drndić, Zlatko Gall, Maja Gregl, Ivan Herceg, Emir Imamović, Velid Imamović, Ibrahim Kajan, Vesna Krmpotić, Džemaludin Latić, Sanja Lovrenčić, Milena Marković, Milorad Popović, Ivana Prijatelj Pavičić, Slobodan Prosperov Novak, Ana Ristović, Mile Stojić, Drago Štambuk, Zvonko Todorovski i Ante Tomić.

Selektori 'Faro(pi)s-a' su Ervin Jahić i Tahir Mujičić. Festival se do sada održavao na dvije lokacije na otoku Hvaru, u Starom Gradu i Vrboskoj, a ove godine svojim programom gostovat će jednu večer i u gradu Hvaru.

KRITIKA: Fleur Jaeggy - 'Blažene godine kazne' (Fraktura, 2005.)

Godinu dana nakon 'Proleterke' zaprešićka nam je Fraktura podarila još jedan izvrstan romaneskni naslov talijanske spisateljice Fleur Jaeggy - 'Blažene godine kazne'. Ti su romani i tematski i stilski vrlo srodni; krasi ih svojevrsni stilski asketizam, minimalizam i redukcionizam, a oba imaju neimenovanu pripovjedačicu u prvom licu čiju retrospektivnu percepciju događaja pratimo. Riječ je o inteligentnoj prozi lišenoj suvišaka koja nam bez nepotrebnih deskripcija i eksplikacija, putem kratkih, naizgled šturih rečenica (ali bogatih smislom i značenjima) donosi reminiscencije na dane odrastanja od strane cinizmom načete sredovječne žene koja analizira vrijeme u kojem su joj se osobnost i pogled na svijet oblikovali, usustavljali.

U 'Blaženim godinama kazne' pripovjedačica oživljava sjećanje na dane proživljene u brojnim internatima (njih ukupno 12) kojih je polaznica bila od svoje osme pa sve do sedamnaeste godine (od kraja II. Svjetskog rata do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća), s naglaskom na vrijeme provedeno u švicarskom Bausler Institutu gdje u svojoj trinaestoj upoznaje i zaljubljuje se u najsmjerniju, najuredniju i najbolju učenicu, nadarenu pijanisticu Frederique. Radi se o zaljubljenosti onkraj seksualnog značenja i bez karnalnosti; o fascinaciji, duhovnoj povezanosti i bliskosti koju pripovjedačica, unatoč izrazitoj Frederiqueinoj distanciranosti, snažno osjeća.

Ritam i način života u internatima određivali su poslušnost i disciplina što pripovjedačica prima kao iskušenje prije 'ulaska u svijet', dok slobodu pronalazi u svakodnevnim ritualnim ranojutarnjim šetnjama prirodom koje ushitom što u njoj izazivaju (a kakav u odrasloj dobi, kako kaže, više nije iskusila) poprimaju odlike magijskog nauka, obreda. O svojim bivšim internatskim sustanarkama (sve redom bogatim kćerima tvorničara, diplomata, veleposjednika i bankara) ona razmišlja kao o mrtvima, te pisanjem vodi nikad započete razgovore s njima, bez imalo žaljenja zbog nedostatka prisnosti, jer je otuđenost bila glavna značajka odnosa među učenicama. Neki od internata bili su vjerskog tipa (da bi se s godinama urušili 'od vibracija koje isparava doba nevinosti' njihovih stanarki) te su se u njima klasne razlike - na primjerima časnih sestara i njihove hijerarhije bazirane na klasnoj pripadnosti i porijeklu – pripovjedačici bez ublažavanja ukazale, socijalno je osvješćujući te na primjeru iz zatvorenog mikro sustava zrcaleći poredak koji vlada na izvanjskoj, makro razini.

Kao i svako prisjećanje, i ovo je fragmentarno, nelinearno i skokovito, s čestim izmjenama fokusa i objekta percepcije. Pripovjedačica nerijetko poseže za ironijom (iza koje se krije gorčina i ojađenost) posebice kada je riječ o roditeljima. Ona se u internatima s razlogom osjećala od roditelja napuštenom, što je posljedovalo turobnošću njezina karaktera ('veselje je teško podnijeti') koji je naposljetku poprimio i sklonost mazohizmu (što i sam naslov daje naslutiti). Pripovjedačica otvoreno govori o svojoj 'nasladi u poslušnosti' pri pokoravanju internatskoj stegi i redu, te priznaje vlastitu 'radost zbog boli', uživanje u razočaranju i inatljivo ustrajavanje u 'užitku da prodre do dna tuge', a koju je uzrokovalo Frederiqueino napuštanje internata. Cijeli se roman tako ispostavlja zbirom misli, ideja i kontemplacija upućenih Frederiquei kao imaginarnoj sugovornici kojoj se pripovjedačica ponekad i direktno obraća i čije pretpostavljene replike i moguće komentare povremeno iznosi, da bi nakon konačnog otrežnjenja i povratka u zbilju u nekim njezinim davnim pogledima, gestama i mimici prepoznala 'nešto zlobno', neki 'olovni neprozirni zastor', kao nužno potrebni refleks kojim će lakše zatomiti vlastitu čežnju za neprisutnom prijateljicom.

U 'Blaženim godinama kazne' do posebnog izražaja dolazi autoričina zavidno razvijena moć zapažanja; u vrlo brojnim, kratkim no iznimno upečatljivim i uvjerljivim opisima osoba i zbivanja Fleur Jaeggy kao da poseže za poentilističkom slikarskom metodom pa svoje poetski intonirane, melodiozne rečenice marno ispunjava mnoštvom sitnih, istančanih detalja i finih poredbi te naslućenih, a prešućenih misli, ostavljenih visjeti u zraku ... do nekog novog, opetovanog uživanja u tekstu ovog literarnog dragulja.

Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2005.)

ORGANIZACIJSKI ODBOR 6. FESTIVALA FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI U PAZINU OGLAŠAVA

NATJEČAJ ZA PRIČE O STARIM BOGOVIMA

Ovim se natječajem traže priče iz žanrovskog spektra znanstvene fantastike - fantasyja - nadnaravnog horora koje na bilo koji način obrađuju ili koriste tematiku ili likove iz starohrvatske odnosno staroslavenske mitologije.
Dajte mašti na volju, istražite tko su i kakvi su bili Svarun, Perun, Svantevid, Volos, Gerovit, Radogost, Morana, Črt, Leđan i ostali bogovi, divovi, demoni, vile i slična nadnaravna bića, obojite ih svojim nadahnućem, gurnite ih u nove avanture, suočite ih s ljudima prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena, odmjerite njihove snage s moćima bogova drugih starih naroda. Po želji, ali nipošto vas na to nećemo obavezati, smjestite radnju svojih priča u Istru.

Primaju se priče napisane na hrvatskom jeziku, duljine do 10 novinskih kartica (18.000 znakova, uključujući i razmake).

Priče moraju biti originalne tj. neobjavljene. Neobjavljenom se pričom smatra ona koja još ni na koji način nije pružena na uvid javnosti u tiskanom ili u elektronskom mediju, uključujući i internet.

Priče treba slati u jednom primjerku otisnute na papiru, potpisane imenom i prezimenom autora, s detaljnim podacima o autoru u prilogu, uključujući kontakt-podatke, te kraći životopis i bibliografiju (materijal za "bilješku o piscu"). U koverti s pričom OBAVEZNO treba priložiti i disketu ili CD s pričom u elektronskom obliku (u .rtf datoteci, bez posebnih formatiranja teksta).

Prosudbena komisija odabrat će najbolje priče za objavljivanje u zajedničkoj zbirci, koja će biti predstavljena na 6. Festivalu fantastične književnosti koji će se održati u Gračišću i Pazinu, u kolovozu 2007. godine.

Priče odabrane za objavljivanje u zbirci se ne rangiraju i ne nagrađuju posebnim nagradama. Autori čije se priče odaberu za zbirku bit će pozvani da svoje priče predstave na spomenutom Festivalu.

Priče treba slati na adresu:

Pučko otvoreno učilište u Pazinu
(za priče o starim bogovima)
Šetalište Pazinske gimnazije 1
52000 Pazin

Rok za slanje priča je 1. travnja 2007. godine.

Na velike ekrane uskoro stiže adaptacija Bookerom nagrađenog romana 'Pijev život'. Režije se prihvatio M.Night Shyamalan, autor filmskih napetica 'Šesto čulo' i 'Zaselak'.

Moju kritiku romana 'Pijev život' u prilici ste pročitati ovdje.

Porto, Leb, Gawrun, Olja (nije blogerica ali, ipak...) lijep je niz imena i još ljepši niz njihovih priča dosad objavljenih u sklopu ovogodišnjeg Večernjakovog natječaja za kratku priču.
Istina, on trenutno nema aktivan blog (koliko ja znam) ali ih je dosad priličan broj nanizao i sve ih uredno izbrisao (#!$&##!*$*"##!), tako da i on svakako zaslužuje spominjanje u istom kontekstu - izbor Večernjakovog žirija ovoga je tjedna pao na Maria Brkljačića, čiju ste izvrsnu priču Gušter u prilici čitati evo upravo ovdje.

Na trenutak ću se odmaknuti od književnih tema (iako i ovo ima nekih posrednih veza s književnošću - shvatit ćete kad pogledate) i skrenuti vam pozornost na ovo.

Radi se o osjetljivoj temi koja zaslužuje da joj posvetite bar to malo vremena koliko iziskuje klikanje na gornji linkić i čitanje onoga što slijedi...

KRITIKA : Ivana Sajko - 'Rio bar' (Meandar, 206.)

Ivana Sajko (rođena 1975.g.) najuspješnija je dramska spisateljica mlađe generacije, usto još i dramaturginja, cijenjena kazališna režiserka, predavačica na Akademiji dramske umjetnosti te urednica dvaju časopisa. Nakon cijelog niza drama postavljenih u teatrima diljem svijeta (te višekratno nagrađivanih) Ivana Sajko se nedavno okušala i u pisanju romana, a 'Rio bar' je naslov njezinog vrlo uspjelog prvog romanesknog pokušaja. Iako je rukopis sastavljen od naizmjeničnog nizanja monologa triju pripovjedačica, uz malo bi se truda taj roman lako mogao u obliku monodrame transferirati na daske koje život znače. Možda su upravo javna čitanja koja već neko vrijeme autorica upriličuje diljem zemlje prvi korak u tom smjeru.

''Pisanje je za mene teritorij bijesa, teritorij borbe u kojem neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama, ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako pišem'' citat je iz jednog Sajkinog novinskog intervjua koji ponajbolje definira njezin stvaralački nerv i autorske postupke.
Pa krenimo od onoga o čemu Ivana Sajko u svom romanu prvijencu piše.
'Rio bar' je polifonijski tekst s tri noseća pripovjedna glasa koji iz različitih vremenskih perspektiva progovaraju o nagnjiloj, usmrđenoj ikebani neuralgičnih točaka, deformacija i anomalija hrvatskog rata i poraća. Ratni zločini (obiju strana), pretvorbeni kriminal, ksenofobija, slom gospodarstva, opća besperspektivnost i svakovrsna zapuštenost, mafijaški obračuni, stradalničke sudbine prognanih i nestalih (obiju strana, ponovo)... tek su neke od tema kojih se Sajko u romanu dotiče. Sva su tri pripovjedna glasa, naravno, ženska, s time da dvije progovaraju iz pozicije otprilike 10 godina nakon Oluje, a treća je situirana u vrijeme te oslobodilačke vojne akcije, što autorici omogućava da podjednak prostor i pažnju prida današnjici i njezinim problemima, kao i stanju i realnosti od prije 10 godina. Sva tri pripovjedna glasa dijele istu gorčinu, tjeskobu, mučninu i razočarenje, te su međusobno teško raspoznatljivi, a razlikujemo ih tek po pažljivo raspoređenim i kasnije ponavljanim detaljima, poput rane na prstu ili zavoja načinjenih od svile s vjenčanice. Dok jedna od njih u alkoholnom magnovenju i u okružju mafijaških obračuna i ksenofobije čezne za ljubavlju, a druga se pišući ''Osam monologa o ratu za osam glumica odjevenih u vjenčanice'' dotiče razorene mladosti i ugaslih nada, treća nastoji prizvati vrijeme kada joj je prva ratna granata razorila svadbeno slavlje te ju otjerala u progonstvo, a supruga na preduge popise nestalih... da bi se sve tri naposljetku stopile u jedan te isti glas bijesa i optužbe. Podudarne u istim žudnjama, željama, porivima i snovima, Sajkine pripovjedačice predstavljaju cijelu jednu generaciju, zakinutu i obespravljenu, i što je najbolnije, okljaštrenu za mladost.

Autorica ne bježi od etiketa 'političke autorice' i u intervjuima priznaje da je u pisanju vode i politički, aktivistički razlozi (jer kako kaže, 'baviti se politikom da bi se oslobodilo od njenih interesa – to smatram prvim korakom pobune...'). Zato ne čudi što romanom prevladavaju gorčina, bijes i sarkazam (u smislu gnušanja, zgražanja i gađenja) kao krajnje, radikalno sredstvo otpora odnosno najviši stupanj nepristajanja, nepomirenosti sa nametnutim stanjem. No, rukopis se također odlikuje i fragmentima izrazito lirski obojenima, autorica u cilju naglašavanja kaotičnosti često svjesno zanemaruje gramatička pravila a snažan emocionalni naboj postiže upotrebom vulgarizama i slenga. Po snazi i upečatljivosti svakako se izdvaja tzv. ''Zdravo Marijo'' dionica u kojoj se ratna stradalnica kojoj je agresorski napad uništio vjenčanje, s mješavinom gorčine i tuge direktno obraća kipu majke Božje u srušenoj crkvi, dovodeći u pitanje ideju oprosta i otvoreno se suprotstavljajući potiskivanju svijesti o istini i zatvaranju očiju pred njom. Kad smo kod toga, svakako treba spomenuti i faktografiju koju Ivana Sajko u obliku fusnota donosi na kraju knjige jer je tamo putem citata iz novina i transkripata sakupljena dokumentacija o nekim nečasnim potezima i zločinima naše strane tokom Domovinskog rata. Ti materijali, upravo uslijed dugogodišnjeg većinskog zatvaranja očiju pred istinom i faktima, ovakvom izdvojenom pozicijom na kraju knjige te dokumentarističkom objektivnošću kao kontrastu naspram subjektivnih iskaza od kojih se glavnina teksta sastoji, poprimaju neočekivani ironični predznak.

Ivana Sajko u svojim je tekstovima zaokupljena propitivanjem prostora slobode pojedinca i pobunom protiv svakog ukalupljivanja i stege, a ista se motivacijska pokretačka snaga prepoznaje u njezinom posezanju za žanrovskim hibridima i pokušajima pronalaženja novih autorskih modusa i postupaka. Nemirenje s učmalošću, nepristajanje na status quo, protivljenje konvencijama, poriv za promjenom, najkraće rečeno – bunt i subverzivnost su uvijek u temelju Sajkinog stvaralaštva, kako tematski tako i strukturalno.
U 'Rio baru' ona se na mučnu zbilju i dvonožne uzročnike iste okomljuje s mnogo više oštrine negoli se itko od njezinih suvremenih kolega po peru (tzv. neorealista i mimetičara) dosad usudio. Njezin otklon od jednoobraznosti i ustaljenih modela te spajanje žanrova i kombiniranje različitih autorskih postupaka, odnosno njezinu posvemašnju anarhičnost na planu forme možemo uzeti kao još jedan oblik aktivizma, u ovom slučaju u smislu otpora simplifikaciji koja u posljednje vrijeme obilježava sve sfere naših života.

(Napisao: Božidar Alajbegović, travnja 2006.)

Ponukani nedavno objavljenom Antologijom nove kratke priče BiH, Hrvatske i Srbije i Crne Gore 'Na Trećem trgu', ali i polemikom koju su izazvali pojedini 'matorci' optuživši mlade autore za jugonostalgiju, ekipa internet književnog časopisa Plastelin nedavno je posvetila velik prostor temi međusobne suradnje između književnih scena koje su nastale rastakanjem Jugoslavije.

Na ovome linku u prilici ste pročitati što Tatjana Gromača, Lamija Begagić, Jovanka Uljarević, Saša Ilić i Igor Marojević, sve odreda mladi predstavnici književnih scena Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore, misle o suradnji među autorima i izdavačima na prostoru bivše Jugoslavije .

U tekstu kojim sam vam predstavio novi broj 'Fantoma slobode' vjerovatno ste se spotakli i o ime Darka Pekice, člana glasovitih Šikuti Machine.
Ako ste raspoloženi o dotičnoj personi saznati nešto više, pokušajte to putem intervjua iz novog Ferala, dostupnog vam na ovome linku.

Oko prevodilačke tarife ćemo se dogovoriti, ljudi smo...(valjda).

Poezija i stroge poetske proze bosanskog pjesnika i prozaika, novinara i autora već kultne zbirke poezije Hit depo (2003) Faruka Šehića najvažnija su pojava na integriranoj bosansko-hrvatskoj sceni posljednjeg desetljeća.

Zbirka Transsarajevo, koja se sastoji iz tri ciklusa Proročanstva za 21. vijek, Sićušne mitologije i Transsarajevo sadrži pjesme koje spadaju u najjače poetske iskaze danas. Na pozadini traumtiziranosti iz 90-ih, Faruk Šehić njenu energiju u dugim, eskalirajućim pjesmama prenosi na temu obnovljenog doživljaja, tako reći tek sada mogućeg otkrića prirode i urbanog svijeta tranzicijske Bosne i Hrvatske.

Šehićevi stihovi su oštri, precizni, surovi, ironični, nabijeni osjećajima i bogati metaforama; oni u svakom trenutku razotkrivaju i razgolićuju naš unutrašnji i vanjski svijet. Faruk Šehić je autor koji brilijantno, duhovito i precizno vlada svojim poetskim izrazom. Datum objave ove, za autora prelomne, po stilu ekspresionističke a formalno krajnje disciplinirane zbirke, svakako obećava da će biti zabilježen i zapamće u novom hrvatskom i bosanskom pjesništvu.

Faruk Šehić rođen je 1970. u Bihaću. Srednju školu pohađao u Bosanskoj Krupi. Studirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je borac Armije BiH 1992-1995. Služio je u 5. korpusu i postigao čin poručnika. Radi kao novinar i kolumnist sarajevskog magazina Start. Živi u Sarajevu i Zagrebu. Književne tekstove objavljuje od 1998. godine. Knjige: Pjesme u nastajanju (Sarajevo, 2000, poezija); Hit depo (Sarajevo, 2003, poezija); Pod pritiskom (Zagreb i Sarajevo, 2004, kratke priče).


«… kako je noć odmicala a pepeljara se punila, otkrivao sam čistu, iskrenu, tvrdu, dobru i jaku literaturu. Konačno žestok dur iz BiH, konačno nešto iz kvarta Ilije Ladina, Darija Džamonje i Velibora Čolića…(…) Muzičkim rječnikom govoreći, falilo je malo žestoke svirke s asfalta. I stvarno mi je, kažem, Hit Depo dobro legao. Ko tequila i sumatranski cigarillos na kraju još jednog bezveznog dana…»
Edo Popović

«Po književnom postupku Šehić je najbliži Babelju i Hemingwayu. Kao u Babeljevoj Crvenoj konjici, i kod Šehića se brutalnosti i naturalizam i fine lirske opservacije smjenjuju filmskom brzinom, s razornim učinkom na čitatelja... (...) Šehić je jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih pisaca koji je lišen svake banalnosti u izrazu. Kod Šehića nema dociranja, lažnog moraliziranja, bilo kakvih pokušaja da se neupućenima s visoka pojasne neke stvari, a političke korektnosti nema ni u naznakama... Jednostavno, njemu to ne treba. On o ratu zna sve jer ga je iskusio na vlastitoj koži. Nema u ovoj knjizi sveznajućeg, božanskog pogleda odozgor, Šehić doslovce opisuje rat iz perspektive nišana na kalašnjikovu. Stoga je ova knjiga brutalna, naturalistička, poštena i beskompromisna.»
Josip Mlakić, Svjetlo riječi

KRITIKA : Marinko Koščec - 'To malo pijeska na dlanu' (Profil, 2005.)

Ma koliko nas narodne mudrosti učile suprotno, Marinko Koščec duboko je svjestan da svaki čovjek ipak JESTE otok.

Rađamo se sami... umiremo sami... a ono između ispunjavamo pokušajima bijega od samotnosti... u traganje za onom Platonovom drugom polovicom... našom dvojinom, dvojnikom u kojemu prepoznajemo sebe... da bi spajanjem dosegli 'jedinstvo misli i osjećaja'... i ponovo stvorili jedninu... jedno zajedničko, novo JA... otok. Ljubav, dakle, od para, od dvojstva, od množine, neminovno ponovo stvara jedninu, singularitet... jedan novi unikatni samosvojni entitet ... ego... otok.
U ljubavi, dakle, 1 + 1 = 1. A jedan (1), kao što znamo = samoća...

Elem, svaki je čovjek, sam ili u paru, 'usamljeni grumen zemlje usred mora'... otok.

Svjestan toga, Marinko Koščec sva svoja dosadašnja četiri romana strukturira monološki, a introspektivno, ispovjedno 'prvo lice' osim što apostrofira već naznačenu singularnost, inzularnost, samosvojnost ljudske jedinke, neizostavno sadrži i autoterapeutske značajke. Tako kroz bujicu riječi kojima zapljuskuju stranice Koščecovi junaci iz sebe izbacuju sve frustracije, nezadovoljstva, bijesove i dvojbe, ali ljutnja prisutna u dosadašnjim romanima (a posebno naglašena u debitantskom) u slučaju romana 'To malo pijeska na dlanu' mjesto ustupa fatalizmu, pomirenosti, rezignaciji koju tek česte doze ironije i podsmješljivosti odvajaju od apatije. Dodatni novum i razlikovnost u odnosu na ostatak opusa (osim romana 'Netko drugi') jeste i to što je singularitet ovoga puta umnožen, udvostručen, ali iako smo u prilici pratiti dva različita monologa (muški i ženski) neprestano se osjeća da kroz oba autor progovara.
Oba lika vladaju vrlo bogatim vokabularom i stilistički, njihovi se izričaji gotovo uopće ne razlikuju, što može biti prepoznato kao mana, ali i ne mora vratimo li se već spomenutoj Platonovoj dvojnosti koja je u slučaju Koščecovog para dodatno naglašena i njihovim, dvojničkim, blizanačkim, identičnim datumom rođenja.
A nakon što nakratko, njihove polovice kroz ljubav dosegnu svoj žuđeni, zajednički singularitet, nakon što svoje dvojnosti oni privremeno spoje u novu jedinstvenost, ubrzo se opet neminovno vraćaju vlastitim samoćama. A svoju inzularnost oni dosežu (točnije, vraćaju) upravo – na otoku, u čemu se iščitava subverzivna okrutnost autora...

Kronologija oba monologa je ciklička; roman započinje sadašnjim, aktualnim stanjem čija se slika, kao i karakteri likova, nizanjem retrospekcijskih dionica iz njihovih biografija, postepeno zaokružuje. Iskonstruiranost je nažalost, pritom preočita jer su sve monološke dionice gotovo pa tematski zaokružene, a kad se ne bave emocionalnim ustrojem likova, nekom od epizoda iz njihovog djetinjstva i mladalaštva ili biografijama njihovih roditelja, na tapetu imaju određeni odjeljak zbilje (Crkva u Hrvata, književno izdavaštvo, likovno kritičarski snoberaj...) koji je na redu za satirizaciju. A satira je tu jer su likovi, dakako, opet intelektualci - likovna umjetnica i lektor u izdavačkoj kući – ljudi svjesni zbilje koja ih okružuje, a na koju gledaju, vrijedi ponoviti, s više ironije i podsmijeha negoli bijesa.
Svakako više nego izvanjskom, roman se bavi unutrašnjom, emocionalnom i duhovnom stvarnošću svojih protagonista, a ona je - kako i priliči najistaknutijem Cvitanovom sljedniku - sumorna, beznadna, mračna i nevesela. No, svijest o inzularnosti svake ljudske jedinke drukčiju doli tjeskobnu intimnu zbilju, teško da može dozvoliti.

Da je vrstan stilist, Koščec i ovdje ponovo potvrđuje; njegove rečenice su guste, vrtložne, kompleksne i razgranate; prepune digresija, garnirane brojnim referencama, filozofične, nerijetko enigmatične, intelektualno izazovne te svakako iziskuju usredotočenost... ali jamačno i nagrađuju užitkom u tekstu. Bez sumnje, čak i više samog autora (''Pronalaženje pravih riječi je dodirivanje erogenih mjesta. Za mašinom postaješ ogromni penis koji svaka nova misao sve više nadražuje'' Koščecove su riječi iz 'Otoka pod morem'), negoli čitatelja. Naročito u drugoj polovici romana kada rukopis postaje sve zagušeniji ponavljanjima, a sentence zasićene pretjeranom kićenošću, pa nije teško locirati mjesta gdje autor postaje svojinom teksta kojemu se ne uspijeva (a možda ni ne trudi) otrgnuti.

No, i unatoč manama 'To malo pijeska na dlanu' i dalje Koščeca čini jednim od rijetkih autorskih 'otoka' u moru isprazne, predvidljive, žurnalizmom inficirane recentne domaće proze.

(Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2005.)

Nedavno ste ovdje u prilici bili čitati o "zlim dedacima" koji su autore iz Antologije nove kratke priče BiH, Hrvatske i Srbije i Crne Gore prozvali za jugonostalgiju, Tita, Partiju i što još sve ne.

O toj polemici u prilici ste se opširnije informirati na sajtu izdavača knjige , gdje između ostaloga možete naći i fotke sa trodnevne promotivne turneje na kojoj je predstavljana spomenuta antologija, a tu su i članci iz tiska o istoj toj antologiji, kao i recenzije i biografije zastupljenih "ozloglašenih" autora.

Osim toga sajt Trećeg Trga donosi i mnogobrojne književne natječaje raspisane u Hrvatskoj, BiH i Srbiji u posljednje vrijeme, zatim su tu i linkovi na ulomke iz njihovih novih izdanja (dvije zbirke poljske poezije i zbirka kratkih priča Aleksandra J.Ristića) , a posebna poslastica je mogućnost daunlodanja cjelokupnog sadržaja književnog časopisa 'Treći Trg'

Ljetni sajam knjiga u Poreču po osmi će se put održati od 14. do 20. kolovoza, od 10 do 22 sata, u drvoredu Viale. Ljubitelji knjiga moći će razgledati više od 2000 naslova u izdanju 40 izdavača koji su za Ljetni sajam knjiga u Poreču priredili prigodan popust pri kupnji knjiga.

Članovi Gradske knjižnice Poreč predočenjem svoje članske iskaznice moći će ostvariti dodatni popust, a svaki kupac sudjeluje u nagradnoj igri.

Raspored događanja:

Ponedjeljak, 14. 8,. u 21 sat
predstavljanje knjige 'Sebi pod kožu'
Igor Mandić
moderator: Nenad Popović

Srijeda, 16. 8., u 21 sat
predstavljanje knjige 'Kunje i kustanji'
Remiđo Sošić
moderator: Miranda Damijanić, Čakavski sabor

Četvrtak, 17. 8., u 21 sat
predstavljanje knjige 'Dobro je, lijepo je'
Ivica Prtenjača
moderator: Davor Šišović

Petak, 18. 8., u 21 sat
predstavljanje knjige 'Dnevnik besposličara'
Radenko Vadanjel
moderator: Drago Orlić

Subota, 19. 8. u 21 sat
predstavljanje novog istarskog broja književnog časopisa
'Fantom slobode'
izdavač: Durieux

Nedjelja, 28. 8., u 20 sati
predstavljanje knjige 'Adamovo rebro'
Alka Vuica
moderator: Drago Orlić

U slučaju kiše književni susreti održat će se u Gradskoj knjižnici Poreč, Trg Marafor 3

Izvor: Culturenet.hr

Ideja uredništva bila je: nema objedinjavajuće teme niti poetike, već je temeljni zadatak predstaviti pozadinske i mlađe stvaratelje koji su cjelovito artikulirali svoje umjetničke pozicije. Kao zajednička odrednica sedmorici predstavljenih nameće se ona najvažnija: autentičnost. Složenost četiriju različitih književnih i troje fotografskih svjetova razvija se snagom talenta. Ovaj istarski patchwork nudi od akademski obrazovanih i akademski usmjerenih književnih osobnosti poput Grbića, preko Pekice koji ne odustaje od svog gradića u kojem i iz kojeg svojim performansima, tekstovima i istupima zahvaća svijet ozbiljnije i duhovitije nego većina književnika prvog reda, pa do Igora Ferenca Fere i Roberte Razzi koja u svojoj autodidaktičkoj maniri svemu - kako u slikanju tako i upisanju i pjevanju - pristupa strasno i snažno. Fotografija na omotnici prikazuje Istru. Najstvarniju, najozbiljniju, najljepšu, bez apartmanskih intervencija i bez kvazi-brige za staro pod krovom luksuzne vile s bazenom. Do takve Istre ne vode vinske ceste. Vodi senzibilitet i potraga suptilnog mladog fotografa Samira Cerića Kovačevića (1982). Takvu Istru otkrivaju i ostali autori, ne pateći od klasičnih zavičajnih toponima, i dajući joj značaj i čar veći i ljepši od raznih festivala i euroregionalnih zamaha.

Broj otvara izbor pjesama i eseja Igora Grbića (1970.), autora, prevoditelja, predavača sanskrta na Filozofskom fakultetu u Puli i engleske književnosti na Visokoj učiteljskoj školi. Poznat je po svom književno-znanstvenom djelu Istrija glagoljušta (2005) za koju je dobio i nagradu Kiklop za najbolje debitansko ostvarenje. Slijedi niz fotografija na temu Pule Deana Štifanića (1974.), voditelja udruge Studija KaPula u kulturnom centru Karlo Rojc. Fotografije objavljuje od 1993. u dnevnim novinama, magazinima i kulturnim časopisima. U sljedećem bloku je izbor pjesama iz zbirke u nastajanju Lakoma Beti slobodne umjetnice i pjesnikinje Roberte Razzi (1965.) koja piše isključivo na svom dijalektu; CABARET SHOW-om gostovala u mnogim hrvatskim gradovima. Roberta Razzi poznata je i po svojim likovnim pokusima s istarskim prirodnim materijalima i sklonostima unikatnim pothvatima. Slijedi serija fotografija pulskog fotografa Matije Debeljuha (1980.) načinjena baš za ovaj broj Fantoma. Autor inače istražuje razne mogućnosti na području pokretne slike — video umjetnosti i fotografije. Nakon kratkih video radova i spotova počeo se baviti i eksperimentalnim filmom. U bloku naslovljenom Fere, Igor Ferenac Fere (1982.) odlično piše i odlično izgleda. S dreadlocksima i osobitim socijalnim nervom, bez krzmanja, vispreno i oštroumno reperski pobraja sve anomalije Istre «terre magiche». Za njega je Europa- Eurupa. Pod tim naslovom nastala je i pjesma koju je uglazbio, a koja je na priloženom CD-u. No, Fere, ipak, prije svega predstavlja sebe: skladatelja, emotivca, sina jedinca i velikog prijatelja. Fereova skandaloznost ide „do te mjere“ da je za emitiranje na radiju jedan song morao sam cenzurirati. Slijedi blok s fotografskim radovima Samira Cerića Kovačevića (1982.) iz Brtonigle, člana foto kluba Mrak. Broj zatvara dnevnička proza Savičenta Darka Pekice (1975), pisca, performera i predsjednika legendarne kulturno umjetničke udruge Šikuti Machine koja priređuje izložbe, koncerte i performanse. Prozu piše na dijalektu i slengu. 2002. izašla mu je knjiga Savičenta in the morning. Više o ovom svestranom autoru možete pročitati i vidjeti na stranicama www.sikuti.hr.

Ovom broju Fantoma slobode priložen je i CD istarske nu-metal grupe Popeye «EUrupa». Popeye iza sebe imaju album prvijenac " Domaći Benzin " za koji su 2003. dobili nagradu HGU - a za produkciju , a trenutno su u fazi snimanja novog materijala . U više od 100 koncerata treba spomenuti i nastupe s velikim svjetskim zvijezdama poput Sepulture i Asian Dub Foundation. Više pročitati, pogledati i poslušati možete na njihovim web stranicama www.popeyetks.com.

Uredništvo ovog broja: Nives Franić, Nenad Popović i Neven Ušumović.

Naklada Ljevak sve nas poziva u Istru

da upoznamo hrvatskog vampira!!!

U konobi Danijeli, (selo Danijeli, Kringa) 11.08.2006. u 16 sati
u sklopu 5. Festivala fantastične književnosti
biti će predstavljen roman 'Vampir' Borisa Perića

Osim autora, o knjizi će govoriti i novinar Glasa Istre Davor Šišović.

Svi ste pozvani!!!

Kao što već znate, glagolu "uvjeravati" nikako nisam sklon, a izraz "vjerujte mi" izbjegavam upotrebljavati.

Međutoa, ovoga puta ću morati : vjerujte mi na riječ, ako ne zbog mojih tekstova u njemu :-)) , novi broj 'Op.a' isplati se kupiti zbog iznimno nježnog, suptilnog i dirljivog teksta Ivice Prtenjače o fotografijama u novčanicima

Kupite, posudite, ukradite... i uvjerite se sami.

KRITIKA : Ernesto Sabato - 'Tunel' (SysPrint, 2005.)

Premda autor samo tri romana (i cijelog niza knjiga eseja i kritika), Ernesto Sabato (rođ. 1911.) smatra se, uz Borgesa i Cortazara, najznačajnijim argentinskim književnikom. U svom debitantskom, egzistencijalističkom romanu 'Tunel', pisanom u obliku monološke ispovijesti jednoga ubojice, Sabato progovara o nemogućnosti komunikacije između ljudskih bića kao otponcu za put ka ludilu i (samo)uništenju.
Već naslovnim motivom tunela Sabato apostrofira svoju tematsku preokupaciju - ljudsku alijeniranost, nepristupačnost, izdvojenost i učahurenost u vlastitu samoću. Sabatova je pesimistična, mizantropska teza da ljudi žive svako u svome tunelu staklenih stijenki, a providnost njegovih zidova daje im iluziju mogućnosti komunikacije i međusobnog sjedinjenja. No upravo je ta staklena opna, taj providni zid ono sudbonosno mjesto loma u komunikaciji, ona letalna providna nepropusna prepreka koja ljude zauvijek onemogućava u približavanju jednih drugima, koja njihove međusobne odnose izobličava, a namjere izokreće. Gledane kroz staklenu membranu, tuđe grimase gnušanja i nesklonosti često se čine facijalnim izrazima simpatije i dostupnosti, pa tako, jer nisu drugo doli izobličeni izrazi prijezira i mržnje u začetku, postaju uzrocima fatalnih nesporazuma i skorašnjih emocionalnih lomova.

Svako je umjetničko stvaranje određeni (neki čak kažu, patološki) tip pokušaja komuniciranja s drugima, a u sadržinu svog artefakta svaki umjetnik (uglavnom svjesno ali velikim dijelom i bez namjere) upisuje svoje viđenje svijeta, odnosno samoga sebe, i svog mjesta u svijetu, pa recipijentovo prepoznavanje toga, za umjetnika predstavlja najizrazitiji znak bliskosti i srodnosti. Upravo se iz tog razloga Sabatov antijunak, slikar Juan Pablo Castel impulzivno zaljubljuje u djevojku koja jedina na izložbi pomnu pozornost pridaje skrivenom, a ključnom detalju na njegovoj slici - motivu prozora u kutu slike koji predstavlja umjetnikov pogled na vanjski svijet iz mračnog, samotničkog tunelskog prostora u kojemu on (i svi mi, po njemu) obitavamo. Sabato u romanu vrlo dojmljivo dočarava gradaciju slikarevih emocija i postupnu transformaciju njegove ljubavi u opsesivnom, bolesnom ljubomorom uzrokovanu mržnju, koja ga naposljetku pretvara u ubojicu svoje muze i ljubavnice. Sabatov slikar, kako sam kaže, 'ne gaji prevelike iluzije prema čovječanstvu' i 'ljude vidi prljavima, pokvarenima, kukavnima, gramzljivima, ružnima i zlima'. No, shvačajući da je i sam sastavni dio takvoga svijeta, često ga obuzima bijes samouništenja, a njegovu mizantropiju niti ljubavni emocionalni zanos ne uspijeva otkloniti. Usto je i hipersenzibilan, vrlo nepovjerljiv, sumnjičav i pretjerano analitičan, svaku rečenicu ili gestu sugovornika on je spreman do u detalje raščlanjivati, tražeći u slučajnom podizanju obrve ili titraju usne skriveno, protiv sebe upereno značenje, što uz emocionalni kaos ljubavlju izazvan, ubrzo dovodi do ubilačke paranoje.

Sabato se izražava kratkim, jezgrovitim, jednostavnim rečeničnim sklopovima, lišenim pretjeranog kićenja i elaboracija i izraženima u monološkom, kontemplativnom obliku Castelove struje svijesti. U 'Tunelu' on istražuje neistražene, mračne zakutke svijesti, dojmljivo dočaravajući grčevitu umjetnikovu borbu s vlastitim unutrašnjim demonima i opsesijama teško dokučiva porijekla. Ukupan dojam nespoznatljivosti i postupnu prevlast iracionalnog autor naglašava oniričnom, snovitom atmosferom, pa je često teško razlučiti stvaran događaj od Castelovog umišljaja ili snoviđenja.
Slikar Castel tipični je egzistencijalistički junak, neuklopljeni individualist, (samo)izopćeni intelektualac čiji nonkonformizam autoru služi za iskazivanje vlastitog svjetonazora i kritičkog stava spram tadašnje argentinske socijalno-društvene zbilje, a to posebno prepoznajemo u dvije duhovite sekvence – prilikom Castelovog susreta s Marijinim rođacima na ladanju Sabato ismijava buržoasku skorojevićku snobovštinu, dok birokratku okoštalost i nefleksibilnost opanjkava komičnom epizodom u pošti. Slijedom toga podrazumijeva se da je rukopis premrežen brojnim esejističkim dionicama, od kojih se najzanimljivijima ispostavljaju raščlamba odnosa dobra i zla, autoironična analiza ljudske
(i umjetnikove, autorske) taštine i oholosti, te duhovit, cinično-prkosan Castelov odnos spram kritičara, kao 'pošasti koju nikad nije uspio shvatiti'.

'Tunel' je originalno objavljen 1948. godine i predstavlja prvi dio Sabatove kultne trilogije o mračnim stranama ljudske psihe, te nam ostaje nada da ćemo od SysPrinta uskoro dobiti i ostatak Sabatova troknjižja, romane 'O herojima i grobovima' i 'Anđeo uništenja'.

(Napisao : Božidar Alajbegović, svibnja 2006.
objavljeno u Vijencu, broj 321, 22.06.2006.)

Eto, da vam uštedim tabane : ne ponavljajte moju grešku i ne obilazite po kiši kioske jer novi broj 'Op.a' ni danas na (riječkim i opatijskim) kioscima naći nećete...

Ako ga u ostatku Rvacke ipak ima, dajte nam na znanje...

KRITIKA : Svjetlan Lacko Vidulić - 'Muke Mikuline' (AGM, 2005.)

'Muke Mikuline', debitantska zbirka priča Svjetlana Lacka Vidulića (predavača njemačke književnosti na zagrebačkom FF-u, rođ. 1968.) nesvakidašnja je literarna poslastica, rezultat autorove sklonosti stilskom eksperimentiranju, njegove lingvističke zaigranosti i posprdnog, ironičnog pogleda na svijet. Baš poput svog naslovnog junaka,Vidulić kao da pati od 'prekomjerne zanimljivosti svijeta' pa 'što god liznuo okom, uhom, nosom i jezikom, što god mu se dotaklo ruke, noge, mašte ili moždana, umah zamiriše toli zavodljivo' da on ne može a da to na papir ne pretoči - bilo u epistolarnom obliku ili u otkačenom enciklopedijskom zapisu; bilo u formi toka svijesti, esejiziranog monologa ili radijskog intervjua; bilo apsurdističkim nizanjem slobodnih asocijacija, parodičnim preradama žurnalističkog diskursa i ismijavanjem intelektualističkog hermetizma, ili se pak, na De Palminom filmskom tragu, koristeći naracijom 'paralelnog slaloma'.
Elem, u dvadesetak proznih cjelina raspoređenih u 4 tematska ciklusa ('Jedanaest uboda', 'Vlado Kilavy: Moja enciklopedija', 'Muke Mikuline' i 'Ekologija za djecu') Vidulić se osim jezikom, vragolasto poigrava i književnim žanrovima i poetikama, uživajući u diskurzivnim varijacijama i ironičnim preradama ustaljenih literarnih obrazaca i postupaka. Svaka stranica te slojevite, kritički intonirane ali vrlo zabavne zbirke (čiji je humorni potencijal već prepoznat i apostrofiran u uspješnoj Medvešekovoj kazališnoj predstavi) odzvanja šeretskim cerekom parodičara par excellence koji, za razliku od nasmrt ozbiljnog pristupa svagdanu suvremenih nam neorealista i mimetičara, 'sitnozrnatom panoramiziranju lijepe li nam naše zbilje' (citat K.Lokotar) prilazi na bitno opušteniji način, omogučujući čitatelju da se vlastitoj neveseloj svakodnevici, viđenoj ironijom premazanim Vidulićevim okularom, u brk nasmije.
Sveučilišni profa sa smislom za humor – očito je i to moguće...

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u magazinu 'Op.a' broj 1(8), travanj 2006.)

Jučerašnji dvobroj Jutarnjeg lista donosi iznimno duhovit 'Praktični priručnik za strane turiste - Kako preživjeti ljetovanje u Hrvatskoj' kojega u svom prepoznatljivom stilu potpisuje Boris Dežulović (svakako zaviriti ovdje).
Turističke se sezone u istom sbroju Jutarnjeg lista prihvatio i Tomislav Čadež, u svojevrsnom putopisu Dalmacijom. Međutim, s puno manjim uspjehom, jer Čadež, u nedostatku smisla za humor, poseže za arogancijom i isporučuje krajnje nezanimljiv i iritantan tekst (vidi ovdje, ako baš moraš jer ćeš samo utrošit vrijeme na bezvezan članak).

Bratislava je još uvijek u razdoblju tranzicije. Kao i u prvom dijelu ove trilogije najbolje prolaze varalice, kurve i lopovi. Nakon slave i bogaćenja u prvom dijelu romana Rivers of Babylon, u ovom dijelu, koji se može čitati i bez poznavanja prvog, bivši ložač Rácz je sporedan lik, dok pervezni debeljko Fredy uspijeva unovčiti svoju perveznost. Doznajemo sve o Silvijinom povratku iz prostitucijskog ropstva u Austriji i otvaranju prve javne kuće u Bratislavi, njezine... Naravno sve to uz puno erotike i humora, u Pišt'anekovom stilu. Kao dobar kritičar ljudskih slabosti, gluposti i niskih pobuda Pišt´anek će vas opet natjerati na smijeh i prepoznavanje.

Peter Pišt´anek (1960. Bratislava) je prozaist, publicist i filmski scenarist. Njegov prvi roman, bio je Rivers of Babylon (1991.). Nakon velikog uspjeha, autor izdaje i Rivers of Babylon II - Drveno selo (1994.) i Rivers of Babylon III - Fredyjev kraj (1999.). Napisao je i zbirku pripovijedaka Mladi Dônč (1998.), politički orijentirane Bajke o Vladi (1995.), Nove bajke o Vladi (1998.) i Posljednje bajke o Vladi (2002.), te scenarij za film Rivers of Babylon (1998.). Pišt´anek je idejni tvorac i jedan od autora romana koji parodira akcijski žanr i prikazuje svijet plaćenih ubojica, duhovite kuharice Recepti iz obiteljskog arhiva (2003.) i knjige o konjaku Živa vatra od vina (2006.). S Dušanom Taragelom objavio je zbirku pripovijedaka Sjekirom & nožem (1999.), a 2003. je objavljena knjiga njegovih publicističkih tekstova Traktoristi & pederi.

"Pištanek komponira svoje djelo po slici opsežne balzacovske Ljudske komedije: percipira ga u unutarnjem jedinstvu, neki likovi slobodno prelaze iz priče u priču. Autentična atmosfera tih mikrosvjetova oscilira od najsvakodnevnije realnosti: svim osjetilima percipiramo njezin neprivlačan izgled, osjećamo smrad deklasirane bijede i neuspjeha - kad odjednom, bez prijelaza, iskrsne vražja bogataška idila. Kao da se naša stvarnost zrcali na masnoj površini blatnjave mlake. Odbojna, ali privlačnom demaskirajućom snagom bizarno karikirana istina dobiva dimenzije realnosti."
Kornel Földvári

"Autoru je uspjelo gotovo nemoguće: spojiti mjestimično minuciozni opisni realizam s refleksijom o moći, i to nenasilno, umjetnički uravnoteženo i uvijek u okviru svog svijeta romana."
Lajos Grendel, Slovenské pohžady

5. FESTIVAL FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI, KRINGA-HEKI-PAZIN, 11.-12.08.2006.

Program:

Petak, 11. kolovoza 2006., Kringa:

12:00 - otvorenje izložbe o Juri Grandu, vampiru iz Kringe
13:00 - 15:00 - akcija dobrovoljnog darivanja krvi
16:00 - Konoba Danijeli: predstavljanje romana "Vampir" Borisa Perića
18:00 - 19:00 - inauguracija turističko-informativnih spomen-obilježja o legendi o vampiru iz Kringe
20:00 - večer horor-književnosti: predstavljanje zbirke "Vampirske priče"
21:30 - predstavljanje društvene igre "Lov na vampire" (Klub mladih "Fobija", Umag)
22:00 - Spooky SMS češnjak party
23:00 - rock koncert: Night Express (Pula)

tijekom dana: sajam autohtonih proizvoda, suvenira i knjiga, ponuda "vampirskih koktela" u kafiću "Vampire" itd.

Subota, 12. kolovoza 2006.:

14:00 - piknik u Hekima, uz roštilj i horor priče
20:00 - pazinski Kaštel: večer horor-književnosti s predstavljanjem novijih horor i SF&F izdanja iz Hrvatske i okolice
22:00 - Puris Istriana party

'Op.a' , kao što znate ako ste ga uzalud tražili na kioscima, nije izašao u predviđeno vrijeme. O razlozima kašnjenja Valerij Jurešić nas je jučer obavijestio u komentarima na ovome blogu. Kome je to promaklo, neka pročita Jurešićev tekst posvećen ovome problemu na ovome linku.

Roman "Geto" je postapokaliptička priča iz sve bliže budućnosti, koja završava u sadašnjosti, pod lukovima Hajrudinova mosta, a, na neki način, počinje u bliskoj nam prošlosti. Mostarski pisac Veselin Gatalo je napisao distopiju i avanturistički roman - jer život u Getu, danas još uvijek poznatom kao Bosna i Hercegovina, jest krvavim serijskim zločinima zaslužena doživotna kazna za patološke tipove jakih mišića i tankih živaca, bitka koja traje u zatvoru otvorenog tipa omeđenog Zidom.
"Geto" je fizički omeđen Zidom, a kulturno-historijski Carpenterovim filmom "New York 1997.", Hermannovim stripom "Jeremiaha", avanturističkim romanima J. F. Coopera, historijom južnoslavenskih naroda i neobuzdanom maštom autora koji je sve te, i još mnoge, utjecaje slio u darvinističko-futurističko-naturistički ep o višestrukom ubojici i dileru droge, a opet "pozitivcu", čovjeku-psu - da ne kažemo dječaku - Vuku i njegovoj psećoj prijateljici Čiki, o paru rođenjem osuđenom na snalaženje i preživljavanje na kosturima civilizacije koja je u Getu opstala nakon svih tih silnih lokalnih i globalnih ratova. Jednog dana, kada u Geto upadne Novinar, sa svim svojim znanjima i tajnom prelaska Zida, vojske Geta - Kockasti, Orlasti i Mjesečasti - učinit će sve da ga se dočepaju. Dok Novinar traži samo dobru reportažu, njega nalaze osamljeni lopovi, ratnici i lovci - Vuk i Čika. Uskoro će početi rat-rat, a tko preživi - šutjet će.

Veselin Gatalo se rodio prije starijih od sebe, 16. 12. 1967. godine. Od pisanja prvi novac dobio još u JNA, kada je pisao roditeljima da mu pošalju pare. Nakon završene srednje škole upisao je mašinski fakultet. Nakon tri godine studija mašinski fakultet je tranzitirao u strojarski, koji Gatalo nije nastavio jer je bio lijen, a rat mu je došao kao izgovor. U ratu više puta dezertirao; prvo odbio poziv za mobilizaciju JNA, potom se udaljio iz Armije BiH-a. Bježeći od mobilizacija pokupio je materijala za više knjiga. Bio je neformalni urednik časopisa Nepitani, pisao pod pseudonimom Prkos Drumski. Pisao je i za dosta elektronskih i pisanih tiskotina. Ne smatra sebe bosanskim piscem, pošto živi i piše u Hercegovini. Državljanin je Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Roditelji su mu Srbi (djedovi, bake i ostali preci) što izaziva ozbiljne sumnje da je to i on.
Objavljene su mu knjige: "Vrijeme mesinganih perli", poezija, (IPC Sarajevo, 1998.); zbirka priča "Rambo, Drumski i Onaj treći", (ZORO, 2003., Sarajevo - Zagreb); romani "Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo", (Zoro, 2004.) i "Ja sam pas... I zovem se Salvatore" (Naklada Šahinpašić, 2005., Sarajevo)

Roman 'Geto' izrastao je iz priče 'Vuk', kojom je Gatalo pobijedio na Istrakonovom natječaju za kratku SF&F priču 2003. godine. Iz u toj priči ovlaš orisanog dijela svijeta koji se nije htio opametiti pa je od normalnog okruženja izoliran neprelazivim zidom, razvila se priča o rezervatu budućnosti, u kojem Kockasti, Orlasti i Mjesečasti dobivaju ravnopravno društvo: ljudski otpad iz cijelog svijeta. Vrijeme stoji, borba za preživljavanje vraća se iskonskim oblicima, i iz stranice u stranicu sve to biva tako poznato, tako moguće, tako upozoravajuće...
Davor Šišović, Glas Istre

Kad je trebalo i kada su to zasluživali, onda sam ih pljuvao, a iz razloga što nastojim biti iskren i objektivan, danas ne mogu a da ne uputim pohvalu ekipi koja radi Bestseler Jutarnjeg lista - u današnjem izdanju napokon su sveli broj reklama na podnošljivu mjeru (tek dvije koje nemaju veze s kulturom + još dvije reklame VBZ-a i Algoritma) i nakon dužeg vremena u današnjem Bestseleru čovjek ipak ima što pročitati.

Začudo, ali je tako...

(Istina, tekst Dragana Jurka o romanu Dana Browna nemoguće je nazvati književnom kritikom, ali isti je slučaj ionako bio sa većinom njegovih dosadašnjih tekstova o knjigama, pa ćemo to morati zanemariti.
No, za razliku od Jurka, Saša Drach svakako zaslužuje pohvale. Njegove filmske kritike pravo su osvježenje i osobno bih volio da u tom poslu u što većoj mjeri zamijeni Juricu Pavičića, koji je odavno zapao u rutinu. Njegovo znanje o filmovima je neosporno, ali Pavičić već predugo štanca bezlične i nezanimljive tekstove, a Drachovi su puno bolji.)

Ostaje vidjeti radi li se tek o slučajnom ekscesu ili će nas Jutarnji list možda ipak nastaviti iznenađivati podnošljivim izdanjima Bestselera...

Na ovome linku prije stanovitog vremena sav vas obavijestio koje će naslove tokom mjeseca kolovoza VBZ plasirati na kioske po cijeni od 39,00 i 79,00 kn.

U međuvremenu saznah da je najavljivana knjiga iznenađenja koja na kioske stiže 22.08. za 39,00 kn zadnji roman Gabriela Garcie Marqueza 'Sjećanje na moje tužne kurve'.

Prava poslastica, mora se priznati!

Unatoč najavi Valerija Jurešića, novog broja 'Op.a' danas na opatijskim i riječkim kioscima nema. Ostaje nam strpiti se do sutra.

Kao što vas na ovome mjestu već izvijestih, uredništvo magazina 'Op.a' pokrenulo je književnu nagradu "10 godina". Da vas podsjetim, radi se o nagradi kojom će biti ovjenačan autor kojem je 1996. godine uspjelo objaviti proznu knjigu a ima najveći broj rođaka i prijatelja s pristupom internetu, voljnih da na internet stranicama KIS-a glasaju za knjigu svoga rođe (ili pajde, svejedno) kao najbolju objavljenu u 1996.

(Pribjegoh zajebanciji. Neukusnoj, priznajem. Valerij, pliiiz, nemoj mi zbog toga smanjit honorar! :-)) )

O toj ste se nagradi imali prilike informirati putem tekstova objavljenih u Vjesniku, Večernjem listu, Glasu Slavonije i Novom listu.
E, sad dođosmo na povod ovome tekstu : naime, u dva potonja dnevna lista o toj je nagradi pisala ista novinarka, Maja Hrgović. Ništa čudno, rekli bismo, dapače, za svaku pohvalu. Međutim, mišljenje se mijenja ako se zna da se dotična novinarka odvažila jedan te isti tekst ponuditi u dva različita, navedena medija.

Na ovome linku u prilici ste pročitati tekst Maje Hrgović o nagradi "10 godina" objavljen krajem srpnja (25. ili 26.07., nisam siguran) u Glasu Slavonije, a u Novom listu od 30.srpnja objavljen je potpuno identičan tekst.

Oba, naravno, potpisana istim imenom i prezimenom : Maja Hrgović.

Maji Hrgović ovim putem upućujem iskrene čestitke na hrabrosti, a osobito ako joj je pošlo za rukom za oba teksta primiti honorar!!!

Urednici Novog lista kao olakotnu okolnost vjerovatno će uzeti činjenicu što je u Rijeci Glas Slavonije jako teško nabavljiv.

Promocija četvrte knjige i CD-a iz edicije Katapult pod nazivom 'Zlatna Pirana', mladog riječkog autora Nikole Tuteka, održat će se u srijedu, 2. kolovoza, u 21 sat, u sea pubu Arca Fiumana (Adamićev gat) u Rijeci.

Razgovor s autorom, urednikom knjige i urednikom CD-a vodit će Marta Ožanić. Prije i nakon književne večeri posjetitelje će puštanjem glazbe zabavljati Marin Tomić (koji je, inače, novi glavni urednik riječkog mjesečnika za kulturu mladih Val, čiji novi broj, nakon stanke od nekoliko mjeseci zbog financijskih problema, izlazi početkom rujna. op. K.moljac)

******

Edicija Katapult pokrenuta je od istoimene udruge, a u suradnji s riječkim izdavačem ZIGO. Edicija Katapult objavljuje beletristička djela isključivo mladih i neafirmiranih autorica i autora (18 – 35 god.). Posebnost edicije je da uz svaku knjigu izlazi i 20-minutni CD s čitanim ulomcima iz knjige te s neobjavljenom glazbom mladih glazbenika. Svi autorski radovi objavljeni su pod Creative Commons licencom.

Radnja romana događa se u južnokineskoj pokrajini Hunan u 19. stoljeću i govori o ženama surovo sputanim krutim društvenim kodeksom - životom u izolaciji, surovim običajem povezivanja stopala djevojčicama, nametnutim brakovima, inferiornom položaju u rodnom i muževljevom domu te o konfucijevskim izrekama i bezbrojnim tradicionalnim vjerovanjima koja su prožimala svakodnevni život.

Roman počinje podrobnim potresnim opisom povezivanja stopala, bolnog i mučnog obreda kroz koji su Ljiljan i njene sestre prošle u dječjoj dobi, pretvarajući se potom u živopisan prikaz obiteljskog i seoskog života u zabačenoj kineskoj pokrajini. Najdojmljiviji je opis komuniciranja žena uz pomoć nu shua, tajnog "ženskog pisma", kojim se dopisuju Ljiljan i njezina srodna duša Sniježnica, a koje u Hunanu ima tradiciju preko 1000 godina.

Koristeći se tajnim ženskim nu shu pismom, Ljiljan provodi svoje zadnje godine pišući o sjećanjima na obrede, ceremonije i poduke kroz koje je prolazila kao žena, o svojoj čežnji za ljubavlju i o prijateljstvu koje joj je obilježilo život. Već u ranom djetinjstvu sudbina koja joj je bila određena pripadništvom srednjoj klasi dramatično se izmjenila kad je lokalni proricatelj zaključio da će njezina lijepo formirana stopala učiniti podobnom za udaju u obitelji višeg statusa i za posebno obredno prijateljstvo s laotong ("srodnom dušom").

"Samo najbolji pisci mogu napraviti to što je napravila Lisa, oživjeti ne samo lik nego čitavu jednu kulturu i senzibilitet tako uočljivo različit od našeg. Ovo je intrigantan i sasvim uvjerljiv portret žene oblikovane patnjom od njenih najranijih dana i prijateljstva koje joj pomaže da preživi."
Arthur Golden, autor 'Sjećanja jedne gejše'

"Čudo ove knjige jest što vodi čitatelje na mjesto koje je istodobno strano i poznato - strano zbog vremena i okružja, no poznato zbog činjenice da u tom pejzažu ljubavi i tuge svi mi živimo. Sniježnica i tajna lepeza je trijumf na svakoj razini - predivna, dirljiva priča."
Washington Post

*******

Lisa See se na listi bestselera pojavila 1995. godine, sa poviješću svoje obitelji "On gold mountain", koju je NY Times tada proglasio i knjigom godine. Upravo stvaranje prve knjige dalo joj je i ideju za njen prvi roman, "Flower net" koji je objavljen 1997. i odmah je osvojio publiku i kritiku. Brojne su ga novine proglasile knjigom godine, a između ostalog i Amazon.com. "Sniježnica i tajna lepeza" njen je najnoviji roman i po izlasku je odmah zasjeo na vrhove top ljestvica eminentnih časopisa i novina. Lisu See je Organizacija kinesko-američkih žena 2001. proglasila Nacionalnom ženom godine, a 2003. je također dobila i nagradu Kinesko-američkog muzeja "History Makers Award". Lisa See je udata i sa obitelji živi u Los Angelesu.

Pod gore navedenim naslovom T-portal donosi svakoljetni tekst žutilom obojenih internet portala i ostalih površnih medija istobojnog usmjerenja - takozvane preporuke za ljetno čitanje.

Tekst je naravno nepotpisan, izbor štiva nije pretjerano svjež (niti pretjerano zahtjevan, naravno), a tekstovi se, dakako, većinom baziraju na "blurbovima" s korica knjiga.

No, nekome možda ipak pomogne (mada, sumnjam). Zaviri ovdje.

U četvrtak, 03.08. na kioske stiže novi dvobroj magazina za zahtjevne knjigoljupce 'Op.a'.

Ljubitelji lika i djela Milka Valenta doći će na svoje jer ih na stranicama 'Op.a' očekuje opširan intervju s njihovim nestašnim idolom, a ljubitelje moga lika i djela razveseliti će moja redovita rubrika u kojoj predstavljam 5 domaćih blogova te tri moja kritička osvrta na nova književna izdanja.

Naslovnicu i kompletan sadržaj novoga dvobroja pogledati možete na blogu Valerija Jurešića (klikaj ovdje).

Inženjeru Mandiću činilo se da će mu oči iskočiti u trenutku kad se njegova Miranda namjerno sagnula kako bi odložila gaćice na drugo mjesto.
– Želim ga ovdje, cijelog – rekla je i prstima pogladila svoje osjetljivo mjesto. Zatim je čučnula na laktove. Shvativši njezinu poruku, Leo je odmah pronašao put do nje. Zgrabio ju je za guzove i počeo je gnječiti nabijajući je sve jače i jače...