KRITIKA: Martina Aničić - 'Nebeska košarka' (Znanje, 2004.)
KRITIKA: Martina Aničić - 'Nebeska košarka' (Znanje, 2004.)
'Nebeska košarka' nepretenciozna je, vedra i pitka zbirka ulančanih kratkih priča koje se mogu čitati i kao roman. Priče u zbirci povezuju neimenovana naratorica (koja svoj doživljaj zbilje posreduje u prvom licu jednine), fabularna povezanost (i međusobna uvjetovanost) događaja te seljenje pojedinih likova iz jedne priče u drugu. Priče donose fragmente sasvim obične svakodnevice jedne urbane intelektualke s krive strane tridesete, a i površnim uvidom u "bilješku o piscu" spoznajemo kako autorica u lik naratorice upisuje mnoge odrednice svoga karaktera i životopisa.
U pričama iz "Nebeske košarke" Martina Aničić (rođ. 1967.g., asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, dosad napisala jednu zbirku priča i nekoliko drama i TV scenarija) aktualnoj osobnoj stvarnosti pristupa s ironijskim odmakom, intimni autobiografski diskurs impregnirajući diskretnim apsurdom, ali i blagom fantastikom očitovanom u kevin-smithovskom liku brbljavog anđela-čuvara, stalnog pratitelja pripovjedačice. Prema, u jednoj od priča, predočenom "Pravilniku o anđelima", anđeo-čuvar dodjeljuje se osobama čije "djelovanje (ili nedostatak istoga) počinje opasno narušavati ravnotežu božanske kreacije", odnosno, svakodnevnim rječnikom kazano: onim osobama čije traganje za srećom (svjesni oni toga ili ne) dospije u slijepi kolosijek.
Damijel, "prištavi pubertetski, nedojebani anđeo-čuvar" kojega autorica, kako kratkom metatekstualnom digresijom naglašava, prenosi iz "jedne druge priče" (mala pomoć nesustavnim pratiteljima domaće proze: priča "Anestezija" iz zbirke hrvatskih erotskih priča "Libido.hr") u ovom slučaju ima kompenzacijsku ulogu - ublažiti usamljenost pripovjedačice i utažiti njezinu potrebu za bliskom osobom i druženjem. Kako iz priče u priču postepeno saznajemo, pripovjedačica je hipersenzibilna thirtysomething intelektualka koja ne zna jesti štapićima, mrzi Ben Hura, poriluk i stabilnu europsku anticiklonu sa sjeveroistoka; voli lososa, crveno meso, pitu od jabuka i jazz; panično se boji pretis lonca; ima kredit za auto, vrlo zanimljivu mail-adresu, račun od Dinersa za knjige i pedeset i tri minute viška ... No, nema muža, a već duže vrijeme ni dečka. S ono malo prijatelja viđa se rijetko, a čuje tek nešto češće ... pa je, na svu sreću, anđeo-čuvar Damijel tu, ponajprije kao ugodno društvo, ali i: da u napadima egzistencijalne tjeskobe sugerira vrlo maštovite i sasvim nekonvencionalne terapije (priča "Terapija"); da u pomoć prizove svoje prijatelje s košarke - anđele provodadžije (naslovna priča "Nebeska košarka"); da predloži jedno putovanje koje se potom, i unatoč upornoj kiši, uspostavi vrlo korisnim i ugodnim; ili da u kadu donese zdjelicu sladoleda; pripomogne u kupovanju vremena; i stavljanju točke ... te još koječemu.
U pričama iz "Nebeske košarke" Martina Aničić na osebujan način propituje vlastitu privatnost i odnos prema drugome, pri čemu prkosno izbjegava robovati klišejima "chick lita" istovremeno uspijevajući banalnostima svakidašnjice udahnuti smisao te uspješno izbjeći da junakinjinu usamljenost poistovjetimo sa cendravim slinjenjem za "Onim Pravim". Premda pripovjedačica, kako sama priznaje, "nema petlje da bude sretna", priče iz zbirke ni u kom slučaju nisu nesretne. Niti sumorne. A bogami ni tužne ... a tomu je tako iz razloga što autorica junakinjinu (svoju?) neveselu, monotonu zbilju (omeđenu relacijom posao-obližnji supermarket-videoteka-kuća) prima na zarazno vedar, opušten način, posredujući nam je s velikim dozama razigranosti i humora. Osim što se voli šaliti na vlastiti račun, autorica povremenim ćićo-senjanovićkim otklonima ka apsurdu iščašuje stvarnost kako bi još dodatno neutralizirala jednoličnost zbilje i potencirala optimističnu ugođajnost.
Pa kad junakinja na koncu ostane i bez anđela-čuvara Damijela (njegovom nepromišljenošću!), sigurni smo da će se i s njegovom zamjenom, Sarijelom, sasvim dobro skompati ...