KRITIKA : Marinko Koščec - 'To malo pijeska na dlanu' (Profil, 2005.)

Ma koliko nas narodne mudrosti učile suprotno, Marinko Koščec duboko je svjestan da svaki čovjek ipak JESTE otok.

Rađamo se sami... umiremo sami... a ono između ispunjavamo pokušajima bijega od samotnosti... u traganje za onom Platonovom drugom polovicom... našom dvojinom, dvojnikom u kojemu prepoznajemo sebe... da bi spajanjem dosegli 'jedinstvo misli i osjećaja'... i ponovo stvorili jedninu... jedno zajedničko, novo JA... otok. Ljubav, dakle, od para, od dvojstva, od množine, neminovno ponovo stvara jedninu, singularitet... jedan novi unikatni samosvojni entitet ... ego... otok.
U ljubavi, dakle, 1 + 1 = 1. A jedan (1), kao što znamo = samoća...

Elem, svaki je čovjek, sam ili u paru, 'usamljeni grumen zemlje usred mora'... otok.

Svjestan toga, Marinko Koščec sva svoja dosadašnja četiri romana strukturira monološki, a introspektivno, ispovjedno 'prvo lice' osim što apostrofira već naznačenu singularnost, inzularnost, samosvojnost ljudske jedinke, neizostavno sadrži i autoterapeutske značajke. Tako kroz bujicu riječi kojima zapljuskuju stranice Koščecovi junaci iz sebe izbacuju sve frustracije, nezadovoljstva, bijesove i dvojbe, ali ljutnja prisutna u dosadašnjim romanima (a posebno naglašena u debitantskom) u slučaju romana 'To malo pijeska na dlanu' mjesto ustupa fatalizmu, pomirenosti, rezignaciji koju tek česte doze ironije i podsmješljivosti odvajaju od apatije. Dodatni novum i razlikovnost u odnosu na ostatak opusa (osim romana 'Netko drugi') jeste i to što je singularitet ovoga puta umnožen, udvostručen, ali iako smo u prilici pratiti dva različita monologa (muški i ženski) neprestano se osjeća da kroz oba autor progovara.
Oba lika vladaju vrlo bogatim vokabularom i stilistički, njihovi se izričaji gotovo uopće ne razlikuju, što može biti prepoznato kao mana, ali i ne mora vratimo li se već spomenutoj Platonovoj dvojnosti koja je u slučaju Koščecovog para dodatno naglašena i njihovim, dvojničkim, blizanačkim, identičnim datumom rođenja.
A nakon što nakratko, njihove polovice kroz ljubav dosegnu svoj žuđeni, zajednički singularitet, nakon što svoje dvojnosti oni privremeno spoje u novu jedinstvenost, ubrzo se opet neminovno vraćaju vlastitim samoćama. A svoju inzularnost oni dosežu (točnije, vraćaju) upravo – na otoku, u čemu se iščitava subverzivna okrutnost autora...

Kronologija oba monologa je ciklička; roman započinje sadašnjim, aktualnim stanjem čija se slika, kao i karakteri likova, nizanjem retrospekcijskih dionica iz njihovih biografija, postepeno zaokružuje. Iskonstruiranost je nažalost, pritom preočita jer su sve monološke dionice gotovo pa tematski zaokružene, a kad se ne bave emocionalnim ustrojem likova, nekom od epizoda iz njihovog djetinjstva i mladalaštva ili biografijama njihovih roditelja, na tapetu imaju određeni odjeljak zbilje (Crkva u Hrvata, književno izdavaštvo, likovno kritičarski snoberaj...) koji je na redu za satirizaciju. A satira je tu jer su likovi, dakako, opet intelektualci - likovna umjetnica i lektor u izdavačkoj kući – ljudi svjesni zbilje koja ih okružuje, a na koju gledaju, vrijedi ponoviti, s više ironije i podsmijeha negoli bijesa.
Svakako više nego izvanjskom, roman se bavi unutrašnjom, emocionalnom i duhovnom stvarnošću svojih protagonista, a ona je - kako i priliči najistaknutijem Cvitanovom sljedniku - sumorna, beznadna, mračna i nevesela. No, svijest o inzularnosti svake ljudske jedinke drukčiju doli tjeskobnu intimnu zbilju, teško da može dozvoliti.

Da je vrstan stilist, Koščec i ovdje ponovo potvrđuje; njegove rečenice su guste, vrtložne, kompleksne i razgranate; prepune digresija, garnirane brojnim referencama, filozofične, nerijetko enigmatične, intelektualno izazovne te svakako iziskuju usredotočenost... ali jamačno i nagrađuju užitkom u tekstu. Bez sumnje, čak i više samog autora (''Pronalaženje pravih riječi je dodirivanje erogenih mjesta. Za mašinom postaješ ogromni penis koji svaka nova misao sve više nadražuje'' Koščecove su riječi iz 'Otoka pod morem'), negoli čitatelja. Naročito u drugoj polovici romana kada rukopis postaje sve zagušeniji ponavljanjima, a sentence zasićene pretjeranom kićenošću, pa nije teško locirati mjesta gdje autor postaje svojinom teksta kojemu se ne uspijeva (a možda ni ne trudi) otrgnuti.

No, i unatoč manama 'To malo pijeska na dlanu' i dalje Koščeca čini jednim od rijetkih autorskih 'otoka' u moru isprazne, predvidljive, žurnalizmom inficirane recentne domaće proze.

(Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2005.)