NOVO : Mikael Niemi - "Pop glazba iz Vittule" (AGM, 2005.)
četvrtak , 31.03.2005.
Šezdesete su godine i napredak stiže i u najudaljeniji kutak svijeta, mjestance Pajalu na dalekom sjeveru Švedske: ceste se asfaltiraju, obitelji kupuju prve automobile, a tinejdžeri počinju slušati pop glazbu. Matti i njegov prijatelj Niila skidaju s ploča Beatlesa hitove kao što je "All you need is love" i sanjaju o tome da postanu rock zvijezde, ali u njihovom hladnom i oporom kraju od dječaka se očekuje da se bave muževnijim stvarima - pucaju iz zračnica, igraju grubi hokej, tamane glodavce, tuku se i natječu tko će više popiti i dulje izdržati u kipućoj sauni ...
O autoru
Mikael Niemi rođen je 1959. u Pajali na sjeveru Švedske, a i sad tamo živi sa suprugom i dva sina. Autor je knjiga za djecu i dvije zbirke poezije, a s prvim romanom za odrasle, "Pop glazba iz Vittule", koji je kupio svaki deseti Šveđanin, osvojio je publiku i najznačajniju Švedsku nagradu August.
"Niemi pripovijeda s humorom i dozom magijskog realizma, kao da su ekstremni klimatski uvjeti malo pomaknuli čula .."
The New York Times Magazine
"Slike iz djetinjstva koje su ujedno snažno osobne i univerzalne."
Booklist
komentiraj (2) * ispiši * #
Izašlo dopunjeno izdanje "Snage utopije"
srijeda , 30.03.2005.
Izdavačka kuća Što čitaš? (www.stocitas.org je pet godina nakon prvog izdanja objavila drugo dopunjeno izdanje knjige Dražena Šimleše «Snaga utopije - Anarhističke ideje i akcije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća». Knjiga je prvi put objavljena početkom 2000. godine, u vrijeme kada su anarhističke ideje i akcije opet postale aktualne u medijima, prvenstveno zbog velikih prosvjeda koji su punili medijski prostor.
O knjizi
Suvremene anarhističke ideje i akcije kroz sve oblike masovne komunikacije doživljavaju različite interpretacije, no svakako su opet izrazito prisutne, kako prije pet godina kada je objavljeno prvo izdanje «Snage utopije», tako i danas. Često je tu riječ o mistifikaciji, krivim interpretacijama ili čak zlonamjernim podmetanjima, a za razliku od mnogih drugih političkih ideja, anarhistički pokret rijetko ima priliku javno objasniti svoja polazišta. To je bila i jedna od motivacija za nastanak ove knjige, barem njenog prvog izdanja.
Knjiga donosi pregled osnovnih anarhističkih ideja, stavova i vrijednosti, pa je njom pokriven dobar dio klasičnog anarhizma kako bi se pojasnio kontinuitet i temelji na kojima je zasnovan, no veći dio je posvećen suvremenim smjerovima unutar pokreta, što dodatno upotpunjuju pregledi nekih od najvažnijih i najvidljivijih akcija, koje su obilježile posljednjih pedesetak godina. Tako su u knjizi obrađena prva organizirana skvotiranja nakon drugog svjetskog rata kao i daljni razvoj skvoterskog pokreta, previranja u svijetu tijekom šezdesetih i sedamdesetih (uključujući i neizbježnu ' 68. ) godina, globalno protivljenje kapitalizmu, alternativni mediji, diskusije o nasilju i nenasilju, rodnim odnosima, ali i odnosi između različitih smjerova unutar anarhizma. Važan dio čini pregled radova nekih od eksponiranijih suvremenih teoretičara anarhizma, njihove razlike, povezanost, sukobi i sve ono što je obilježilo njihov dosadašnji rad.
Drugo izdanje je znatno prošireno i dopunjeno (brojčano govoreći, riječ je o novih stotinjak stranica) kroz priloge nekoliko suradnika i suradnica (Goran Ivanović, Iva Kraljević, Robert Posavec i Marko Strpić), a za razliku od prvog izdanja, koje je bilo okrenuto uglavnom pokretu u svijetu, sada donosi i kratak pregled razvoja i djelovanja pokreta na lokalnoj razini, odnosno u Hrvatskoj tijekom posljednjih pedesetak godina.
Koliko nam je poznato, riječ je o prvoj ovakvoj knjizi u svijetu, barem kada je riječ o sveobuhvatnom pregledu suvremene anarhističke/slobodarske teorije i prakse.
Jedna od posebnosti ovog izdanja je to da su unutar originalnog teksta učinjene promjene bez samog autora, pa iako Dražen Šimleša ostaje potpisan kao autor, knjiga se djelomično razvijala bez njegovog utjecaja. To se dogodilo zahvaljujući njegovom pozivu u prvom izdanju da se pregled ideja i akcija nadopuni, jer nije bilo moguće pokriti baš sve, tako da knjiga i danas ostaje otvorena za daljnji razvoj.
Izdavačka kuća Što čitaš? je do danas objavila dvadesetak tiskanih i desetak besplatnih elektroničkih knjiga (dostupnih na stranici www.stocitas.org), te stotinjak kraćih tekstova u elektroničkom obliku. Izdavački projekt postoji od 1999. godine, iako pod ovim imenom djeluje od 2001. godine. U tom razdoblju je ostao dosljedan osnovnoj ideji, a to je da pokriva suvremene slobodarske autore i teme, bilo kroz objavljivanje knjiga domaćih autora ili prijevode.
Više informacija potražite na: www.stocitas.org
komentiraj (0) * ispiši * #
Poetski natječaj
Karlovački ogranak Matice hrvatske raspisao je natječaj za pjesničku nagradu "Zdravko Pucak".
Na natječaju mogu sudjelovati hrvatski pjesnici do navršene tridesete godine života.
Nagrada najboljem sastoji se od medalje "Zdravko Pucak", diplome i objavljivanja zbirke.
Osim toga, organizator može pohvaliti stanoviti broj autora i odobriti pjesme koje će biti objavljene u časopisu za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja "Svjetlo", a možda i u drugim književnim časopisima.
Uz osobne podatke, autori moraju poslati dva primjerka uredno otipkanih rukopisa na adresu:
Matica hrvatska, Pavleka Miškine 3, 47000 Karlovac.
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Flannery O'Connor - "Mudra krv" (AGM, 2005.)
utorak , 29.03.2005.Nakon što su prošle godine objavili remek djelo Teško je naći dobra čovjeka, AGM nastavlja s izdavanjem sabranih djela Flannery O'Connor. Novi naslov u nizu je roman Mudra krv (s engleskoga prevela: Maja Tančik)
Roman "Mudra krv" je njezina prva knjiga, objavljena 1952. godine, a spisateljski rad osim u nas već objavljene zbirke priča "Teško je naći dobra čovjeka", obuhvaća još i zbirku priča "Sve što raste mora se sastati", te kratki roman "Nasilni pobjeđuju". Godine 1979. objavljena su njezina pisma pod naslovom "Navika bivanja".
Mudra krv pred nama slika svijet prepun užasa, razotkrivajući neobičan odnos između putene mlade djevojke, lukave udovice i mladića koji svojom voljom postaje slijepac. Snažna, žestoko komična, moćna proza Flannery O'Connor osvojila je kritičare i pobrala njihove jednodušne pohvale.
"Nijedan drugi autor nije tako dobro prenio južnjački ritam, to bubnjanje humora, histerije i strasti. Ona nije bila tek najbolja 'spisateljica' svoga vremena i sredine; ona je izrazila američku tajnu zvanu "Jug", posjedujući onaj nadmoćni dar da izrazi pravi duh neke kulture što ga imaju oni pisci... koji pristaju samo uz ono što vide. To bi se moglo nazvati potpunošću; isto tako i nesmiljenošću, nepoštednošću. Bila je genij."
Alfred Kazin, The New York Times Book Review
komentiraj (4) * ispiši * #
Natječaj za prozni tekst
Matica hrvatska – Ogranak Osijek, Odjel za nakladništvo raspisuje natječaj za najbolji neobjavljeni i originalni prozni tekst (zbirku kratke proze ili roman) na hrvatskom jeziku. Rok za slanje rukopisa je do 1. lipnja 2005.
Natječaj je javan, a rukopisi se predaju pod šifrom.
Mole se autori da na rukopis proznog teksta napišu šifru, brojčani izraz od najmanje 7 znakova, a uz rukopis prilože zapečaćenu omotnicu u kojoj se nalazi slovčani izraz od najmanje 7 znakova. Brojčani izraz najboljeg proznog teksta bit će objavljen (u medijima u kojima je i izašao natječaj), a autor će pri primitku nagrade morati reproducirati skriveni slovčani izraz.
Najboljem proznom tekstu bit će dodijeljena novčana nagrada u iznosu od 5.000 Kn (pet tisuća kuna), objavljivanje proznog teksta u biblioteci Književna revija Matice hrvatska – Ogranka Osijek te predstavljanje proznog teksta na Osječkom ljetu kulture 2005. godine.
Izborno povjerenstvo čine Milovan Tatarin, Kristina Peternai i Dragica Dragun.
Sudjelovanjem u ovom natječaju sudionici se obavezuju da njihov prozni tekst nije prijavljen ni na jedan drugi natječaj za neobjavljeni prozni tekst.
Rukopis predan na natječaj ne smije biti objavljen prije ili za vrijeme trajanja natječaja u bilo kojem obliku, odnosno na bilo kojem mediju. Nakon što predaju rukopise, sudionici se također obavezuju da za vrijeme trajanja natječaja neće niti s jednom drugom nakladničkom kućom sklopiti ugovor o objavljivanju tog proznog teksta. Nagrađeni autor se obavezuje ustupiti prava za izdavanje proznog teksta Odjelu za nakladništvo Matice hrvatske – Ogranku Osijek.
Ukoliko članovi žirija ustanove da niti jedan od prispjelih rukopisa ne zadovoljava literarne kriterije, Odjel za nakladništvo Matice hrvatske – Ogranak Osijek ne mora dodijeliti nagradu, niti objaviti knjige.
Rukopisi moraju biti napisani na računalu, s dvostrukim proredom na bijelom papiru formata A4. Uz rukopis obavezno je priložiti disketu koja sadržava prozni tekst. Rukopisi poslani na natječaj se ne vraćaju. Rukopisi moraju biti dostavljeni u tri primjerka na adresu:
Matica hrvatska – Ogranak Osijek
J. J. Strossmayera 1, 31 000 Osijek
s naznakom "za najbolji neobjavljeni prozni tekst".
Natječaj je otvoren do 1. lipnja 2005. godine.
komentiraj (4) * ispiši * #
NOVO : Pawel Huelle - "Gdje je David Wieser?" (Naklada MD, 2005.)
ponedjeljak , 28.03.2005.
Naklada MD svoj je katalog obogatila novim naslovom, romanom poljskog autora Paweła Huellea enigmatična naslova Gdje je David Weiser? (prevela s poljskog Ivana Vidović Bolt).
Riječ izdavača
Objavljivan na desetak svjetskih jezika, ovaj roman neobična je detektivska priča – priča u kojoj je ono za čime se traga nedostižno, jednostavno zato jer je od vremena. "Vrijeme djetinjstva", napisat će autor u bilješci hrvatskom čitatelju, "za svakoga od nas čarobno je vrijeme, vrijeme tajne !"– a tajni u ovom romanu ime je David Weiser.
Svjetski uspjeh Huelleova djela plod je kvalitete koju imaju samo najveći: u njemu se, kroz sudbine pojedinaca (koje doživljavamo kao svoju), ocrtavaju i sudbine čitavih naroda (kojima pripadamo ili bismo to mogli).
Govoreći o konkretnom djetinjstvu i povijesnom vremenu, o konkretnoj ljubavi i mržnji, ovaj roman se nikada ne zadržava samo u njima, uspijevajući na najbolji mogući način biti i ostati univerzalan.
Roman je nagrađen brojnim nagradama, a po ovom je romanu snimljen i film 2000. godine.
Paweł Huelle će ove godine sudjelovati i na Festivalu europske kratke priče.
Roman je do sada preveden na dvanaest jezika.
O autoru
Poljski pisac Paweł Huelle (1957.) autor jednoga od najznačajnijih poljskih romana 1980-ih godina Weiser Dawidek. Osim romana Gdje je David Weiser?, objavio je zbirku pjesama Wiersze (1994.), tri knjige priča Opowiadania na czas przeprowadzki (1991.), Pierwsza miłość i inne opowiadania (1996.) i Byłem samotny i szczęśliwy (2002.), knjigu eseja Inne historie (1999.), te romane Mercedes-Benz: z listów do Hrabala (2001.) i Castorp (2004.).
komentiraj (0) * ispiši * #
KRITIKA : Igor Rajki - "Mamac za duhove" (Naklada Ljevak, 2004.)
subota , 26.03.2005.
Svima vama koje besparica mukom muči pa niste u mogućnosti iskeširati 40,00 kn za novi broj Svjetla, u nastavku donosim još jednu od mojih 8 kritika koje su u novom broju toga časopisa objavljene
KRITIKA : Igor Rajki - "Mamac za duhove" (Naklada Ljevak, 2004.)
Igor Rajki je 37-godišnji hrvatski pisac koji se svojim prethodnim djelima (roman Katalog o božjim dostavljačima (Faust Vrančić, 2000.) i zbirka priča Pravilnik o stvaranju predodžbi (Naklada MD, 2002.)) dokazao kao prozaist izrazito sklon nekonvencionalnom književnom izričaju, formalnom eksperimentiranju te lingvističkoj razigranosti. S obzirom da je njegova nova prozna zbirka Mamac za duhove (Naklada Ljevak, 2004.) prvenstveno namijenjena tinejdžerskom uzrastu, Rajki je bio primoran malo “zategnuti uzde”, ali i unatoč tome nova knjiga također sadrži sve prijespomenute značajke njegovog nekonvencionalnog izričaja.
Tako primjerice, baš poput Nabokova koji u svojoj memoarskoj knjizi Govori, sjećanje! (Otokar Keršovani, 2003.) slova oslikava bojama i na taj način vrši njihovu karakterizaciju, Rajki u izvrsnoj priči Jednoznamenke svakoj pojedinoj brojci (od 1 do 9) upisuje osobnosti (pa je tako šestica zanesena stidljivka, četvorka plaha i bojažljiva zbog “nekih teških računa koji su joj se dogodili u djetinjstvu” dok je osmica uvijek dobro raspoložena i umiljata, a uz to i zgodna, “sa onim svojim zanosnim oblinama”). Rečena se priča izdvaja kao vjerojatno jedinstven slučaj u književnosti da autor za mjesto radnje odabire unutrašnjost jednog džepnog računala (popularnog “digitrona”), a sve s ciljem da kroz otkačenu priču o ljubavi brojki 1 i 0 pokaže da se, suprotno uvriježenom mišljenju, brojevima život ne odvija u zajedništvu i “nije istina da sve međusobno dijele”.
Dok mu je u spomenutoj priči brojka 1 nesvakidašnji noseći lik, za glavnog protagonista priče O hladnom suncu i toplom snijegu Rajki uzima, ni manje ni više nego Sunce, a glavnu ulogu u priči Vlasnici lutajućih odraza on dodjeljuje jednom zaljubljenom odrazu u zrcalu(!), u čemu se dodatno očituje otkačenost i nekonvencionalnost Rajkijeve proze.
Kako je knjiga ponajprije usmjerena pubertetskim uzrastu, nimalo ne čudi da sve tri prijespomenute, ali i mnoge druge priče iz zbirke za tematsku okosnicu imaju motiv zaljubljenosti. Međutim, iako je većinom u pričama riječ o ljubavnim jadima mlađahnih pripadnika ljudske vrste, Rajki ne preže da lirskom suptilnošću dočara i zaljubljeničku zanesenost sidra i plutače ili čak da oslika ljubavne susrete mora i nebeskog svoda. Upravo nježna, melankolično intonirana priča More i nebeski svod kao i minijatura Tmine u mraku (gdje autor dočarava svakovečernja, vižljasta vretenasta obavijanja naših soba tminom, nakon gašenja svjetala pred spavanje) dva su ogledna primjera kod kojih Rajki naglasak stavlja na oneobičavanju i poetskom doživljavanju svakodnevnih pojavnosti i mikrosvijeta svojeg (i naših) života.
Igor Rajki je autor koji svijet promatra očima razigrana maštovita djeteta te fantastiku i bajkovitost pronalazi u banalnostima svakodnevice (pa tako npr. u priči Torta iz svemira on u jednoj najobičnijoj torti, koja čak nije ni rođendanska, prepoznaje svemirski brod, dok mu u priči Vježbanje sjene, noću, dok im vlasnici spavaju, papuče odlaze iz kuća i žive vlastite živote). Iako mu priče obiluju fantastičnim elementima, a pojedine (poput Čizme od bananine kore) preuzimaju kaotičnu dramaturgiju snova, Rajki ipak ne narušava ustaljeni poredak nego, promatrajući svijet iz drukčijeg ugla, on postepeno i neprimjetno iz stvarnoga klizi u onostrano, izmaštano, a time ravni san i javu te izjednačava doslovno i simbolično.
Kroz većinu se priča, kao što rekosmo, neprestano provlači motiv mladenačke zaljubljenosti, ali - kako to nije jedini problem koji muči tinejdžerski uzrast - autor u pričama prostora posvećuje i odnosima unutar suvremene obitelji te relaciji roditelj-dijete, s naglaskom na čestom nerazumijevanju pa čak i zapostavljanju djece od strane “nadređenih im” odraslih (priče Čarobnjak, Vježbanje sjene, Mama: tata = ja i ostatak od dijeljenja).
Igor se Rajki u svojim pričama na sve strane razbacuje vrlo maštovitim idejama i zaista originalnim dosjetkama od kojih većina naprosto vapi za širom, romanesknom razradom (poput već spomenute fantastične ideje o oživljenim papučama ili pak nesvakidašnjeg motiva nestanka ljudskih odraza u zrcalima u priči Vraćatelj izgubljenog izgleda, kojom, osim Kafke, autor osjetno zaziva i Saramaga iz njegova Ogleda o sljepoći), a svoju iznimnu dosjetljivost on dokazuje i na lingvističkom polju pa svoje priče napučuje brojnim igrama riječi, jezičnim dvosmislicama i vlastitim kovanicama (poput glagola “ukrevetiti se”, “zasrsiti”, “tminanje”, “sinjenje mora”, "zanarančastiti se (sunce)", i sl.).
Mamac za duhove vrlo je zabavna zbirka priča koja komunikaciju sa mlađim čitateljima (čiju inteligenciju autor nimalo ne podcjenjuje pa ne pribjegava ni formalnoj niti sadržajnoj simplifikaciji) uspostavlja kroz izrazitu maštovitost motiva i razigranost fabule dok će “one koji više nisu djeca” svakako privući verbalna virtuoznost i lingvističke igrarije, kao i brojni eksperimenti na planu forme. A sve to od autora koji budno pazi i ne dopušta da mu se bilo kakva banalnost ušulja u tekst.
(Napisao : Božidar Alajbegović, listopada 2004.)
komentiraj (3) * ispiši * #
Mirakul objavio roman nastao iz bloga
petak , 25.03.2005.
"Dečko upozna curu. Dečko i cura se zaljube. Dečko i cura izrode sinove. Dečko i cura se svađaju, l svađaju, l svađaju. Dečko osnuje internetski site o prepirkama sa svojom curom. Dečko postane kultna ličnost. Dečko potpiše ugovor za knjigu. Dečko dobije svoju kolurnnu u novinama. Dečko objavi roman. Dečko proda filmska prava za svoju knjigu. Cura slegne ramenima i izdere se na dečka zato što je bojom za kosu uništio ručnik. Znate već kako ide ta otrcana priča..." kratki je opis radnje romana kojega je upravo objavila zagrebačka naklada Mirakul .
Roman se zove “Stvari oko kojih sam se natezao sa svojom curom” a napisao ga je engleski autor Mil Millington. Osobitost ovoga romana je činjenica da je nastao iz Millingtonovog bloga koji je doživio veliki uspjeh, odnosno kultni status, što nije promaknulo filmskim producentima, pa tako M. Millington upravo dovršava scenarij za istoimeni film. Produkcije filma prihvatila se poznata engleska kuća Working Title, čije ime stoji iza filmskih hitova kao što su “Četiri vjenčanja i sprovod”, “Dnevnik Bridget Jones”, “Notting Hill”…
O autoru
Mil Millington pisao je za brojne časopise i za radio. Imao je svoju tjednu kolumnu u Guardianu. Njegova stranica postigla je gotovo kultni status i dosad ju je posjetilo više od tri milijuna posjetilaca. Suosnivač je i online časopisa The Weekly. Trenutačno piše scenarij za filmsku verziju "Stvari oko kojih sam se natezao sa svojom curom" za Working Title. Živi u West Midlandsu sa svojom curom Margret, čije ime, kako on tvrdi, u njemačkom izvorniku glasi M'Argr et i znači biti opasno lud. I za sve je, kako se čini, uvijek on kriv.
Izvor : MV info
komentiraj (2) * ispiši * #
Moderna vremena info
Novi portal za knjigu i kulturu Moderna vremena Info (www.mvinfo.hr)upravo je otvorio svoje stranice svim ljubiteljima kultiviranog štiva.
Na novom portalu osim informacija o novim knjigama nalazimo još i zanimljive razgovore, teme, kolumne (Ante Tomić), književne kritike iz arhiva Jagne Pogačnik, servise, nagradne kvizove... Stvar je još u začetku, ali i ovako ugodno osvježava kulturni web-prostor.
MVinfo uređuje mala ali entuzijazmom nabijena redakcija (Snježana Husić, Branko Kostelnik, Boris Perić, Iva Perković, Edo Popović te "glavni i odgovorni urednik" Nenad Bartolčić) koja vjeruje da će ovaj internet projekt ubrzo postati nezaobilaznim odredištem za brojne surfere.
Dakle, kome Knjiški moljac kao izvor informacija nije dovoljan, slobodan je klikati i po MVinfo...
komentiraj (2) * ispiši * #
Stogodišnjica smrti Julesa Vernea
četvrtak , 24.03.2005.Danas, 24.03. obilježava se stogodišnjica smrti velikog pisca i anticipatora Julesa Vernea.
Od Nantesa, gdje je pisac rođen osmog veljače 1828. godine, do Amiensa, gdje je umro dvadeset i četvrtog ožujka 1905. godine, priređuju se koncerti, izložbe, filmovi i performansi u njegovu čast.
Verne se nalazi među deset najprevođenijih pisaca svih vremena, u društvu s Williamom Shakespeareom i Lenjinom, prema podatcima UNESCO-a, a klubovi nazvani po njemu niču gotovo svakodnevno diljem svijeta.
Mnoga njegova djela, poput "20 000 milja pod morem", govore o vodi i putovanjima na neotkrivene otoke. "Pola njegovih romana govori o moru", pojašnjava Jean-Paul Dekiss, direktor Međunarodnog centra Julesa Vernea u Amiensu.
Jules Verne prvi je puta došao na ideju pisanja o avanturama i egzotičnim zemljama tijekom djetinjstva u Nantesu, kad provodi bezbrojne sate promatrajući brodove kako plove rijekom Loireom. Revolucionarne 1848. godine odlazi u Pariz, ispraćen nadom svog oca da će mu sin studirati pravo. No, mladi Verne brzo biva uvučen u bogat pariški književni svijet. Odlazi u kazalište, ponesen djelima Alexandrea Dumasa, Victora Hugoa i Alfreda de Musseta. Dvije godine kasnije piše svoj prvi roman, opisujući pisanje "izvorom jedine istinske sreće". Pisao je romane, drame, članke u novinama, pjesme, eseje i kratke priče. Upoznaje Dumasa i istraživača Jacques Aragoa, no tek mu, po vlastitom priznanju, susret s nakladnikom Pierre-Jules Hetzelom mijenja život.
1863. godine, daje otkaz na pariškoj burzi, kako bi se posvetio radu na svojim "Izuzetnim putovanjima", serijalu koji uključuje priče o Kapetanu Nemi i Phileasu Foggu, kao i "Put k središtu zemlje" te "Od Zemlje do Mjeseca".
Nevjerojatan tehnološki napredak u drugoj polovici devetnaestog stoljeća Vernu je poslužio kao inspiracija za mnoge radove. Sposobnost da kombinira realnost s zamišljenim u egzotičnim okruženjima donosi mu ogroman uspjeh među čitateljima.
Posljednjih trideset godina svog života provodi u Amiensu, rodnom gradu svoje žene Honorine. Par je imao jednog sina, Michela. Umire oslabljen paralizom, dijabetesom i očnom mrenom.
Deset njegovih romana objavljeno je posthumno, posljednji 1994. godine - "Pariz u dvadesetom stoljeću".
Amiens je domaćin najveće proslave povodom stoljeća piščeve smrti; jednotjedne proslave njegova života koja je započela u subotu, a trajat će do četvrtka, same godišnjice njegove smrti.
Francuska nije jedina zemlja koja će proslaviti život i djelo ovog pisca – prigodne izložbe najavljene su i u Italiji, Meksiku, Norveškoj i SAD-u.
A da i mi svog konja za trku imamo, dokazuju ljubitelji lika i djela slavnog pisca, koji još od 1998. godine u Pazinu krajem lipnja održavaju [B]"Dane Julesa Vernea".
Izvor : KIS
komentiraj (2) * ispiši * #
Književna večer s Lanom Derkač
Ovotjedni gost književne tribine Hrvatskog društva pisaca je pjesnikinja Lana Derkač, a susret će se održati u četvrtak, 24. ožujka s početkom u 20 sati u prostorijama HDP-a, Basaričekova 24. Voditeljica ciklusa Poetski četvrtak je Dorta Jagić.
Lana Derkač rođena je 22. lipnja 1969. u Požegi; diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Objavila je pet zbirki poezije, knjigu drama i knjigu kratkih priča.
- Usputna raspela, pjesme, Privlačica, Vinkovci 1995.
- Utočište lučonoša, pjesme, Meandar, Zagreb 1996.
- Eva iz poštanskog sandučića, pjesme, Meandar, Zagreb 1997.
- Škrabica za sjene, pjesme, Matica hrvatska, Karlovac 1999.
(nagrade: Zdravko Pucak; Duhovno hrašće – za najbolju objavljenu zbirku poezije slavonskog autora)
- Rezignacija, drame, Meandar, Zagreb 2000.
- Osluškivanje anđela, kratke priče, Meandar, Zagreb 2003.
- Šuma nam šalje stablo e-mailom, pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2004.
Uvrštavana u antologije, panorame i zbornike.
Tekstovi su joj prevođeni na engleski, češki, makedonski, njemački, malajski, rumunjski, španjolski i mađarski jezik.
komentiraj (2) * ispiši * #
Lebowski pred "uredničkim konzilijem"
srijeda , 23.03.2005.
Ovaj naš blogerski univerzum prepun je talentiranih, ali još neprepoznatih mladaca vičnih peru. Jedan od takvih je i svima nam dragi lebowski koji se, igrom sudbine i svoje upornosti, upravo našao pred "uredničkim konzilijem" jednog domaćeg književnog časopisa.
O čemu se radi saznajte i pritom se do suza nasmijte, malim klikićem na evo upravo ovaj link
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : John Irving - "Udovica na godinu dana" (Algoritam, 2005.)
Long Island, 1958. Četverogodišnja Ruth Cole rodila se u obitelji koja je izgubila dva sina u prometnoj nesreći. Nezina majka Marion sada je emotivno šuplja osoba, nesposobna svojoj kćerkici pokloniti ljubav. Ruthin otac uspješan je pisac jezovitih knjiga za djecu, iako najviše vremena provodi uz bocu. Odrasla u kući prepunoj uspomena na braću, o kojoj sluša otkako se rodila i koju svojoj majci nikako ne može nadomjestiti, Ruth se osjeća posve nesigurno i nevoljeno. No, kad jednoga dana zatekne majku in flagranti s očevim malodobnim pomoćnikom, Eddiejem, njezin će se svijet posve urušiti.
Ruth ponovno srećemo u jesen 1990. godine, kao spisateljicu koja ne može postaviti svoj emotivni život na noge. Trideset dvije godine unijele su mnoge mijene u osobe s Long Islanda oko kojih se Ruthin život i dalje vrti. Eddie je također pisac, iako ne tako uspješan kao Ruth; Ted se i dalje odaje piću i ženama; a Marion… recimo samo da se Marion izborila za mjesto među najfascinantnijim likovima u opusu proslavljenog američkog književnika Johna Irvinga.
Kao fiktivna biografija likova koji su listom pisci, Udovica za godinu dana (prijevod s engleskog Petra Potočnik) Irvingovo je suočenje s odnosom činjenica i fikcije. Ruth drži da je najbolje književno opažanje ono odabrano, a ne ono upamćeno – ono koje se trebalo zbiti kako bi najbolje ocrtalo nečiju osobnost, ili zbivanje, ili ozračje; navođenje onoga što se doista zbilo puko je novinarstvo. U romanu oblikovanom prema ovakvoj misli-vodilji protagonistice, Irving plastično ocrtava razloge zbog kojih se već dulje od četvrt stoljeća nalazi među vodećim američkim prozaicima.
Znan po svojim ekscentričnim likovima, dojmljivoj erotičnosti, eruditskom stilu i izdašnoj količini uvjerljiva patosa, Irving je autor kultnih romana Svijet po Garpu i Molitva za Owena Meanyja; za adaptaciju svoje knjige Kućna pravila nagrađen je Oscarom, dok je njegov roman Četvrta ruka prošle godine objavljen u izdanju Algoritma. Udovica za godinu dana ekranizirana je, pak, ove godine kao igrani film The Door in the Floor, s Kim Basinger i Jeffom Bridgesom u glavnim ulogama.
komentiraj (0) * ispiši * #
KRITIKA : Nancy Farmer - "Kuća škorpiona" (Naklada Ljevak, 2004.)
utorak , 22.03.2005.Kao što jučer obećah, donosim vam jednu od mojih 8 kritika koje su upravo objavljene u novom broju časopisa Svjetlo
KRITIKA : Nancy Farmer - "Kuća škorpiona" (Naklada Ljevak, 2004.)
Radnja romana Kuća škorpiona smještena je u nedefiniranu, ali ne odviše daleku budućnost, u vrijeme kada je ljudsko kloniranje postalo realnost. Glavni junak romana mladi je Matteo Alacran, kojega pratimo od rođenja pa do njegove 15-te godine. Matteo je klon, načinjen od DNA stanice El Patronea, 140 godina starog narko bossa, vladara zemlje Opijum smještene između SAD-a i Aztlana (prijašnjeg Meksika). Tek kada prijatelji na njegovom stopalu otkriju tetovažu s natpisom “Vlasništvo imanja Alacran” Matteo saznaje da je klon, te biva izložen preziru okoline, kao biće nimalo vrjednije od životinje.
Do tada je klonovima po rođenju bivala uništena svijest i vegetirali su sve do dana kada bi im se organi dovoljno razvili da budu presađeni u tijelo njihovih “stvoritelja”, od čijih su DNA stanica i kreirani, a kojima se tim postupkom produžava životni vijek. Matteo je El Patronov osmi klon po redu (otud i El Patronova duboka starost od 140 godina), ali je prvi kojemu mozak nije uništen, te on izrasta u vrlo inteligentnog dječaka, nimalo drukčijeg od svojih vršnjaka (osim po odnosu okoline prema njemu). Matteo postupno otkriva istinu o samome sebi, a konačnu spoznaju o svojoj navodnoj “neljudskosti” vrlo bolno prima, s tim da je autorica veliku pažnju pridala Matteovom intimnom preispitivanju vlastitog identiteta.
Kada napokon uvidi kakva mu je sudbina namijenjena, mali klon bježi iz Opijuma i dospijeva u Aztlan, a tamošnja ga policija smješta u dom za siročad. Nancy Farmer je Aztlan zamislila kao svojevrsnu karikiranu futurističku verziju komunizma, gdje je svaki individualizam dokinut, dužnost je svakog građana da radi u cilju zajedničkog, općeg dobra, a privilegije se stječu teškim radom i poslušnošću. Tako Matteo i tamo, sa svojim “aristokratskim nazorima” (koji nisu ništa drugo doli samostalna upotreba mozga i nepristajanje na poslušnost i zatupljivanje) ponovo biva obilježen kao “drukčiji”, a to mu donosi nova šikaniranja (“preodgoj”) , pa mu ne preostaje ništa drugo negoli ponovni bijeg.
Unatoč povremenoj tezičnosti i blagom moralizatorskom tonu koji rukopis na momente poprima, Kuću škorpiona može čitati i odrasla publika, iako je ona prvenstveno ipak namijenjena tinejdžerskom uzrastu. Mladi Matteo, baš poput Pinocchija ili malenog humanoida iz Spielbergove Umjetne inteligencije, žudi “postati čovjekom” a autorica Nancy Farmer od prve stranice vrlo umješno razvija čitateljevu empatiju naspram malenog junaka. Tomu je tako iz razloga što je kod Mattea “ljudskost” izražena u većoj mjeri negoli u mnogih pojedinaca koji ga drže životinjom (a tako i tretiraju). Iako je radnja smještena u budućnost to je razvidno tek iz ponekih tehnikalija (npr. hoverkrafti – automobili letjelice), jer autorica svjesno ne pravi prevelik odmak od naše današnje realnosti, a žanrovski je Kuća škorpiona bliža avanturističkom negoli SF štivu, što je dodatno čini bliskom mlađoj publici.
Međutim, osim što cijelim tokom romana zadržava napetost i dinamizam radnje, a na momente uvodi i elemente detekcije, Nancy Farmer kroz roman propitkuje i mnoga etička pitanja i upozorava kako tehnološki i znanstveni razvitak ne mora nužno značiti i pozitivnu promjenu ljudske svijesti. Pri tome veliku pozornost pridaje ekologiji upozoravajući na razorne posljedice ubrzanog tehnološkog napretka i eksploatacije prirodnih resursa, ali propitkuje i pojam “ljudskosti” kojega u cilju upozorenja često relativizira, ironizira pa čak i izokreće. Kuću škorpiona možemo promatrati i kao osudu totalitarizma i apologiju ljudskoj individualnosti, a u zadnjoj trećini Nancy Farmer upozorava i na pogubnost služenju ideologijama i kolektivitetima, dok u kloniranju prepoznaje savršeni motiv da nas podsjeti na neiskorjenjivost rasizma i onu dobro nam poznatu, a vječnu ljudsku odbojnost prema drugotnosti bilo koje vrste. Jučer crnci, sutra klonovi - rasizam, nažalost, svoje nove žrtve bez problema uvijek nanovo pronalazi.
Autoričina je vizija budućnosti prilično mračna, pa je tako između ostalog i ropstvo (istina, u nešto suptilnijoj varijanti) ponovo na snazi. Na El Patronovim farmama opijuma rade eejiti; to su ljudi isprogramirani na poslušnost, sa u mozak ugrađenim računalnim čipom koji im sasvim dokida samosvijest i čini ih potpuno podložnima manipulaciji - oni rade dok im se ne kaže da stanu, umrijet će od gladi i žeđi ako im ne narediš da jedu ili piju. Eejiti ne osjećaju ni hladnoću ni vrućinu, ni žeđ ni usamljenost – računalni čip u njihovoj glavi uklanja te kao i svake druge osjećaje, a Nancy Farmer se ironično poigrava mišlju kako je to u svojoj biti vrlo humano, jer “što je patnja do svijest o patnji?”, a time do izražaja dolazi i višeznačnost pojedinih rukopisnih dionica i motiva.
Nancy Farmer izbjegava idealizaciju svog nosećeg mladog protagonista pa mu pri karakterizaciji ne zaboravlja umetnuti i pojedine negativne aspekte ličnosti naslijeđene od direktnog pretka El Patronea (vidi epizodu proslave rođendana), a zbrzan i pomalo neuvjerljiv svršetak priče kao i povremena simplifikacija kao rezultat prilagodbe rukopisa ciljanoj tinejdžerskoj publici romanu ipak ne umanjuju sasvim solidnu vrijednost.
Kuća škorpiona sa apotekarski precizno odvaganim omjerom edukativnosti i avanturističke napetosti odličan je izbor ljetnog štiva za, kako je Dalibor Cvitan volio reći, “posebno tešku publiku, onu između 12 i 16”.
(Napisao : Božidar Alajbegović, kolovoza 2004.)
komentiraj (1) * ispiši * #
Da se malo pohvalim.... :-)
ponedjeljak , 21.03.2005.U izdanju karlovačkog ogranka Matice hrvatske upravo je izašao novi broj (br. 3-4, 2004.)časopisa za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja Svjetlo, a u njemu, uz 8 književnih kritika vašeg skromnog i samozatajnog Knjiškog moljca, možete pročitati i sljedeće :
- 4 pripovijesti iz zbornika Stablo ljubavi i mudrosti (izabrala i prevela Marija Paprašarovski)
- 3 priče Grozdane Cvitan
- ulomak iz još neobjavljenog romana Ne nada Žarka Milenića
- priča Fragment Aljoše Antunca
- Zapisi o prošlom vremenu Tomislava Brozovića
- pjesme Ane Barišić i Marka Pudine
- Traktat o jeziku (feministička analiza rječnika), Kristina Zaborski - Čunović
- Razgovor Irene Lukšić s Jurijom Družnikovim
- Opširni prikaz romana Salmana Rushdieja Maurov posljednji uzdah iz pera Jadranke Pintarić
- Kritičarev izbor : 8 književnih kritika Božidara Alajbegovića
Velik dio tih 8 kritika imali ste prilike čitati na mom blogu, a sutra na ovom mjestu dočekat će vas jedna od njih...
komentiraj (3) * ispiši * #
Knjige Centra za ženske studije po povoljnim cijenama
Povodom obilježavanja 10 godina rada, Centar za ženske studije organizira prodaju svojih izdanja po vrlo prigodnim cijenama!
Kupite, čitajte, poklonite zanimljive knjige i časopise, naučite i saznajte puno o feminizmu, teoriji, umjetnosti, aktivizmu.
Knjige i časopise možete kupiti:
svakim radnim danom
od 12 do 16 sati
u uredu Centra, Berislavićeva 12, 1. kat.
Kupnjom knjiga podržavate rad Centra za ženske studije.
Odabrani naslovi
Jasminka Pešut: Ženska perspektiva - odabrana bibliografija 20 kuna
Ljiljana Kolešnik (ur.): Feministička likovna kritika. Izabrani tekstovi 30 kuna
Nadežda Čačinovič: U ženskom ključu. Ogledi u teoriji kulture 50 kuna
Tea Škokić i Renata Jambrešić Kirin :
Između roda i naroda. Etnološke i folklorističke studije 60 kuna
Virginia Woolf: Vlastita soba 50 kuna
Virginia Woolf: Tri gvineje 60 kuna
i mnoge drugi naslovi...
Izvor : gabe.amabilis.hr
komentiraj (3) * ispiši * #
KRITIKA : Thomas Bernhard - "Wittgensteinov nećak" (Meandar, 2003.)
subota , 19.03.2005.KRITIKA : Thomas Bernhard - "Wittgensteinov nećak" (Meandar, 2003.)
Godine 1967. austrijski književnik Thomas Bernhard boravio je u bolnici Am Steinhof radi operacije, pri čemu mu je iz pluća izvađen tumor veličine šake. Istovremeno, njegov najbolji prijatelj Paul Wittgenstein bio je smješten u istom bolničkom kompleksu, ali u drugom paviljonu, onom predviđenom za duševne bolesnike.
Bernhard lajtomtiv njihova istovremenog boravka u susjednim paviljonima iste bolnice uzima kao temelj za autobiografski roman u kojem secira svoje dugogodišnje prijateljstvo sa tim nećakom slavnog austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina.
Paul Wittgenstein i Thomas Bernhard potpuno su srodne duše, blizanački veoma slični i po mnogim afinitetima podudarni, u tolikoj mjeri da to gotovo prelazi granice normalnog.
Bernhard tako u svojem kratkom (120 stranica), ali iznimno slojevitom romanu evocira svoje dugogodišnje prijateljevanje s Paulom, istovremeno literarno obrađujući i još dvije velike teme – umjetnost i smrt.
Kako je roman pisao nakon prijateljeva upokojenja, smrt je konstantno prisutna i sa gotovo svake stranice zasipa nas njezin zadah, da bi naposljetku Bernhard svoj roman skrušeno zaključio osudom samoga sebe, jer je zadnje dane njegova života Paula izbjegavao zbog vlastite komocije i samoodržanja, kako se ne bi morao susresti sa smrću kojom je odisala cjelokupna prijateljeva pojava.
Teme smrti on se dotiče i na stranicama koje tematiziraju njegov bolnički staž; svoje bolničke dane Bernhard oslikava grozomornom uvjerljivošću te nam oporim naturalizmom dočarava vlastite i patnje ljudi sa kojima dijeli bolničku sobu.
Bernhard je s Paulom dijelio mnoge strasti i njih su dvojica u tolikoj mjeri bili slični da portretirajući svoga prijatelja on istovremeno pravi skicu i za vlastiti autoportret, neprestano naglašavajući njihove zajedničke osobine (i osobitosti).
Jedna od njihovih najvećih zajedničkih strasti bila je ljubav prema glazbi, onoj klasičnoj, dakako. Njih su dvojica satima znali bez riječi sjediti, zajedno uživajući u milozvučju Mozartovih i Beethovenovih partitura, a zajednička im je bila i opsesija prema operi.
Osim glazbene, Bernhard se u knjizi dotiče i književne umjetnosti, pri čemu ponajviše do izražaja dolazi njegov ubojiti cinizam. Vrlo su dojmljive dvije kratke epizode kojima opisuje poniženja koje je doživio pri primanju književnih nagrada, a to su stranice iz kojih eruptivnom snagom probija njegova naglašena mizantropija. Bernhard doslovno prezire literarni svijet Beča i njegove ustajale kružoke, zazire od bečkih književnih kavana koje, kako tvrdi, na književnika imaju smrtonosni učinak. I taj osjećaj on također dijeli sa svojim prijateljem Paulom pa oni nebrojene sate zajedno provode daleko od memljivog zadaha bečkih literata, samospasenje pronalazeći u slavnoj kavani Sacher, gdje su imali svoj kutak sa kojeg su promatrali ljude i uživali u sarkastičnim komentarima svega što im je ulazilo u vidokrug.
Njih dvojicu povezuje i velika ljubav prema putovanjima, a kao izraziti velegradski individualac Bernhard je bio mrzitelj ruralnih predjela i prirode, ali je zbog svoje teške plućne bolesti bio osuđen na česte boravke na selu, što je dodatno potenciralo njegovu prgavu narav i mrzovoljnost.
Posebno su duhovite stranice na kojima opisuje jedno njihovo zajedničko putešestvije, kada su radi potrage za novim brojem časopisa Neue Zuericher Zeitung proputovali više od 350 kilometara, i to u autu bez krova. Zbog toga, putovanje je rezultiralo višetjednom prehladom, a naposljetku se ispostavilo uzaludnim, jer svoj primjerak časopisa nigdje nisu našli, što je kod Bernharda raspalilo sav njegov bijes na Austriju, “tu zaostalu, tjesnogrudnu, zabitu zemlju koja je istodobno upravo odbojno opijena ludilom veličine.”
Veliki skeptik i cinik, Bernhard se ne ustručava svijet prikazivati upravo onakvim kakav on jeste, bez imalo uljepšavanja i šminkanja, što mnogima, a naročito njegovim sunarodnjacima, nimalo nije po volji. Naravno, iz razloga što su upravo oni ponajčešće bivali žrtvom njegova beskompromisna pera.
Thomas Bernhard fascinantan je prozni stilist, pravi virtuoz pisane riječi, Wittgensteinov nećak prepun je vrtložnih rečenica i zanosnih igri riječima, a te dugačke, filigranskom preciznošću brušene sentencije nerijetko svojom dužinom prelaze granice jedne stranice.
Jako često on rabi ponavljanja nečega u prethodnoj rečenici već izrečenog, a time osim naglašavanja vlastitog stava i mišljenja iza kojeg neprikosnoveno stoji, postiže i humorni efekt, najčešće crnom bojom obojan. Upravo česta crnohumorna duhovitost olakšava probijanje kroz njegov rukopis pesimizmom i gorčinom obilježen, pri čemu Bernhard ipak, bez rezerve i u potpunosti, ostaje distanciran od i najmanje natruhe populizma i nimalo se ne trudi ikome se dopasti.
Upravo suprotno, on kao da ustrajava na svom izopćenom položaju, prgavosti i neprilagodljivosti, što i sam naglašava tvrdeći da, iako za razliku od svog prijatelja nije smješten na odjel za umobolnike, od njega nije nimalo manje lud. Nego čak možda i luđi. Odnosno , kao što sam kaže:
“Paul nije bio luđi od mene, jer ja sam u najmanju ruku isto tako lud kao što je bio Paul, barem toliko lud kao što ljudi kažu da je bio Paul, samo što sam se ja uz svoju ludost još razbolio na pluća. Razlika između mene i Paula samo je u tome što je Paul dopustio svom ludilu da njime potpuno ovlada, dok ja svom jednako velikom ludilu nisam dopustio da sa mnom potpuno ovlada; on je takoreći u svoje ludilo utekao, dok sam ja svoje ludilo cijeloga života iskorištavao, njime vladao; Paul svojim ludilom nikad nije vladao, ja sam svojim vladao uvijek i možda je zbog toga moje vlastito ludilo bilo čak mnogo luđe ludilo od Paulovog.“ (str. 27.)
Nakon objavljivanja cjelokupne bibliografije Milana Kundere, zagrebački Meandar upravo je ovim izdanjem Wittgensteinovog nećaka pokrenuo ediciju sabranih djela Thomasa Bernharda, a u njoj bi u slijedeće dvije godine trebalo biti objavljeno ukupno deset ponajboljih djela tog austrijskog književnog genija.
(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2003.)
komentiraj (2) * ispiši * #
NOVO : Zrinka Horvat - "Devet" (Naklada MD, 2005.)
petak , 18.03.2005.Naklada MD svoju je poznatu biblioteku Quorum upravo obogatila novim naslovom. Radi se o romanu Zrinke Horvat pod naslovom Devet a koji se bavi jednim nesvakidašnjim slučajem, koji se samo naizgled tiče iskustva jednog dječaka i njegove traume iz djetinjstva: gubitak prsta iz sasvim neobjašnjivih razloga postaje fenomen koji ga prati i obilježava mu život. Pitanja, sumnje i bol ponavljaju se svaki dan, jednako kao što on svaki dan broji prste na rukama. Međutim, sva neobičnost događaja i uznemirenost koja prati sudbinu glavnog junaka samo je najava svega onog što će pogoditi grad i njegove stanovnike!
Roman Devet pisan je iznimno uzbudljivo i živo, njegova priča prerasta u sliku vremena koje živimo upravo sada: katastrofe, diskrimnacija slabih, moć tehnologija i ljudi koji iza maske znanosti i znanja opasno ugrožavaju poredak stvari i upravljaju životima mnogih. Devet je možda domaći triler, žanrovska mješavina horora i sf-proze, ali sve ono što je u njemu naizgled fikcija prerasta u simboličnu alegoriju u koju je – koliko god mi to htjeli ili ne – upleten svatko od nas!
Roman Devet prvijenac je autorice Zrinke Horvat, koju su posjetitelji web sajta Monitor.hr imali prilike upoznati kroz seriju kolumni London Mailing, koje je sa Ivanom Markov pisala tokom 2002. godine.
komentiraj (0) * ispiši * #
Anarhistički sajam knjiga
četvrtak , 17.03.2005.
Prvi Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu održat će se od 18. do 20. ožujka 2005. godine. Cilj sajma je stvoriti dostupnost slobodarske i srodne literature te proširiti diskusije koje se vode unutar pokreta.
Ideja Anarhističkog sajma knjiga je nastala po uzoru na slične sajmove u svijetu, koji već imaju dugogodišnju tradiciju postojanja, na tisuće posjetititelja i posjetiteljica, te u sredinama u kojima su nastali predstavljaju važno mjesto sretanja, kako na lokalnoj, tako i na međunarodnoj razini.
Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu predstavlja pokušaj stvaranja dugoročnog projekta koji će se razvijati i uz malo sreće iz godine u godinu okupljati sve veći broj sudionika i sudionica, bilo da je riječ o izdavačkim kućama, grupama, malim projektima, promatračima i promatračicama ili tek znatiželjnicima koje zanima o čemu je tu zapravo riječ.
Sajam se odvija na više lokacija po cijelom gradu, a detaljan program i više podataka možete saznati na ovom linku
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Elke Schmitter - "Gospođa Sartoris" (Fraktura, 2005.)
Zaprešićka Fraktura upravo je sve knjigoljupce razveselila hrvatskim prijevodom romana Elke Schmitter pod naslovom Gospođa Sartoris (prevela s njemačkog: Latica Bilopavlović)
Riječ izdavača:
Svjetski bestseler Gospođa Sartoris pripovijeda jednu naizgled običnu priču žene u srednjim godinama. Ona, gospođa Sartoris, na prvi pogled ima sve: sređen bračni život, kćer, dobar posao, vozi dobar automobil... Ima sve osim ljubavi. A kada je konačno sretne, ponavlja se priča iz njezine mladosti: biva razočarana, ostavljena i prevarena.
Gospođa Sartoris je Emma Bovary naših dana. Ona se bori sa svojim strahovima, bračnim problemima... i u mnogočemu je nalik ženama današnjice.
Dijelom ispovijest, dijelom erotska ljubavna drama, dijelom napeti triler, Gospođa Sartoris istinska je književna senzacija, to je roman koji se jednostavno mora pročitati.
iz kritika:
Izvanredno... ova hladna ispovijest u prvom licu studija je unutarnje krhkosti i površinske čvrstoće.
Ali Smith, The Times Literary Supplement
Možda je prerano smjestiti Gospođu Sartoris u kanon feminističke književnosti, ali je svakako veliki užitak čitati tako stilski dobro napisan roman; ova knjiga predodređena je za uspjeh.
Sarah A. Smith, The Guardian
O autorici
Elke Schmitter rođena je 1961. u Krefeldu, u Njemačkoj. Nakon studija filozofije u Münchenu radila je kao novinarka u svim važnijim njemačkim novinama. Od 1992. do 1994. bila je glavna urednica TAZ-a, pisala je književne kritike za Süddeutschezeitung i Die Zeit, a od 2000. urednica je u Der Spiegelu. Prvu zbirku pjesama Windschatten im Konjunktiv objavila je 1981., zbirku eseja Und grüß mich nicht unter den Linden objavila je 1998., a prvi roman Gospođa Sartoris 2000. Roman je aklamacijom prihvatila i publika i kritika, do sada je preveden na više od dvadeset jezika. Drugi roman Lagane pogreške objavila je 2002. godine i on je dospio na top ljestvice prodavanosti, a preveden je na više jezika. Pod pseudonimom Viola Schatten zajedno s Veit Heinichen objavila je pet zapaženih krimića
komentiraj (0) * ispiši * #
Reakcija Lebowskog na laureate natječaja "Ekran priče_03."
srijeda , 16.03.2005.Eto, jedan od poznatih blogera na svom je blogu već reagirao na prethodnu vijest o pobjednicima natječaja Ekran priče_03.
Pa kaže :
Ostatak reakcije lebowskog potražite na ovom linku
komentiraj (3) * ispiši * #
Pobjednici natječaja "Ekran priče_o3"
Žiri u sastavu Katarina Peović Vuković (predsjednica), Edo Popović, Roman Simić, Robert Mlinarec i Simo Mraović i ove je godine radio 'kombiniranom' tehnikom: priče su ocjenjivane u tri kruga, a završni izbor proveden je po principu redoslijeda.
Prvi, selektivni krug prošlo je 219 priča, nakon drugog kruga ostalo je 40 priča, od kojih je u treći ušlo njih 10. Osobni poredak svakog od članova žirija na kraju je odredio redoslijed prve tri nagrađene priče.
Prvu nagradu žiri je dodijelio priči Ime mi je Davor autorice Tanje Mravak. Druga je priča Svakodnevica /mjesto za Vaš oglas/, a treća Pokušali smo dosegnuti visine ili....
O laureatima
1.Tanja Mravak: Ime mi je Davor
Rođena 1974. u Sinju. Diplomirani je učitelj, a studij je završila na tadašnjem fakultetu PMZ i odgojnih područja u Splitu. Radila je u osnovnoj školi na Visu, u Centru za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači u Splitu, bila je glazbeni terapeut u Zavodu za smještaj djece i mladeži Vrlika. Zadnje tri godine radi kao voditelj grupe autistične djece u Centru za autizam u Splitu.
Sud žirija :
Priča Ime mi je Davor suptilnom naracijom simulira um autističnog dječaka. Zatočen u rečenicama koje ga identificiraju, Davor komunicira s okolinom na jednostavan način. Ispisujući portret lika u prvom licu jednine, pripovjedačica je razotkrila netrpeljiv i nervozni svijet koji ne tolerira različitosti.
2.Chombe: Svakodnevica /mjesto za Vaš oglas/
Rođen 1967. u Zagrebu. Završio VTŠ "Zagreb", ing. elektrotehnike. Međutim to nije oblast kojom se bavi (i kojom bi se bavio). Spletom okolnosti nabasao je na kompjutor (sada već) davne 1992. i započeo mučno odrastanje s programima poput Corela, Quarka, Worda, Photoshopa... Radio je u grafičkoj pripremi, priređivao knjige (poneke i pročitao), dizajnirao naslovnice, serije knjiga, oglase, vizitke, memorandume, valjda sve ono što je sastavni dio ovog posla... Ima i web stranicu (nedovršenu)! Sada je zaposlen u privatnoj firmi kao grafički dizajner i pomalo piše.
Sud žirija :
Priča Svakodnevica /mjesto za Vaš oglas/, autora koji je u natječaju sudjelovao pod pseudonimom Chombe, dovodi do apsurda marketinšku logiku. Kultura oglašavanja u ovoj je prozi ogoljena do razine sinopsisa konzumentskoga pakla.
3.Feđa Šiširak: Pokušali smo dosegnuti visine ili...
Rođen u Mostaru 1975.
Otišao Francusku 1993.
Stigao u Pariz 1997.
Preselio u Berlin 2004.
Sud žirija :
u priči se unutarnjim monologom kroz pitku naraciju katalogiziraju marginalci u francuskom birou za nezaposlene.
Nakon što je žiri proglasio pobjednike, sljedećih 200 priča po prosječnoj ocjeni bit će objavljeno u ponedjeljak, 21. ožujka na stranicama natječaja Ekran priče_03.
Svi posjetitelji koji će htjeti sudjelovati u on-line ocjenjivanju tih priča, proći će kratku registraciju te dobiti pristup stranicama s pričama za čitanje i ocjenjivanje, slično kao što su to imali članovi žirija.
Od 21. ožujka do ponoći 10. travnja posjetitelji Iskonovih stranica mogu čitati 200 najboljih priča po izboru žirija i glasati za svoje favorite. 100 najboljih priča po izboru Iskonovih posjetitelja te 3 prvonagrađene priče po izboru žirija, bit će objavljene u knjizi Ekran priče_03, koja će biti predstavljena na Europskom festivalu kratke priče u Zagrebu 24. svibnja 2005.
komentiraj (0) * ispiši * #
Ožujak u Booksi
utorak , 15.03.2005.I u tekućem nam mjesecu u književnom kafiću Booksa očekuje nas šarolik program : čitanje kratkih priča, filmove iz off programa revije amaterskog filma i još jednu subotnju Špicu, a sve to ovim redom :
16. ožujka (srijeda) u 20 sati
Književna večer s polaznicima Radionice kreativnog pisanja
(čitanje kratkih priča)
od 22. do 25. ožujka, OFF-program Revije amaterskog filma RAF prema sljedećem rasporedu:
22.3. (utorak)
u 12 h - Revija jednominutnog filma – Požega
u 13 h - Korean Academy of Film Art
23.3. (srijeda)
u 12 h - Festival kratkog filma – Mostar
u 13 h - Korean Academy of Film Art
24.3. (četvrtak)
u 12 h - FAGEP – Filmska autorska grupa Enthusia Planck
u 13 h - Korean Academy of Film Art
25.3. (petak)
u 12 h - Low budget film festival – Kikinda
u 13 h - Korean Academy of Film Art
26.3. ožujka (subota) u 11 h
ŠPICA U BOOKSI
Gost: Goran Samardžić , autor romana Šumski duh
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : C.D.Payne - "Mladac u ropstvu" (Mozaik knjiga, 2005.)
Nick Twisp, junak urnebesno smiješnog Pobunjenog mladca, opet je akciji.
Nakon što je zapalio cijelu gradsku četvrt, a majka se odlučila preudati, evo ga u novomu gradu, ovaj put kod oca koji živi s mnogo mlađom djevojkom. U tom gradu živi i njegova ljubav, Sheeni... i čini se da će ovdje moći uživati. No otac i njegove odgojne metode bit će ozbiljna prepreka na Nickovu putu do ljubavi i prvog ljubavnog iskustva.
Urnebesno smiješan i zabavan Mladac u ropstvu nastavak je romana Pobunjeni mladac poznatog nam od prije nekoliko godina u izdanju SysPrinta. Drugi je to dio trilogije o događajima kalifornijskog tinejdžera Nicka Twispa te ujedno i najveći uspjeh američkog pisca C. D. Paynea. Nickovi su dnevnici žestoki i duhoviti do suza, a njegove opservacije o životu oko njega neobično točne i cinično prokomentirane.
Svi će dečki i djevojke (a i roditelji) u ovoj knjizi pronaći sve ono što ih je oduvijek zanimalo a nisu imali koga pitati, ali će saznati i mnoge stvari za koje bi bili sretniji da ih nikada nisu čuli.
O autoru
C. D. Payne rođen je u američkoj državi Ohio u gradu Akronu 1949. godina. Diplomirao je na Harvardu, jednom od najprestižnijih sveučilišta u SAD-u.
Napisao je knjigu sastavljenu od dnevnika njezina glavnoga junaka, četranestogodišnjega Nicka Twispa. Prvi dio te trilogije, Pobunjeni mladac, već je objavljen na hrvatskom. Napisao je i roman Frisco Pigeon Mambo te dramu Američka kraljica: kraljevska komedija u tri čina.
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Richard Swartz - "Kuća u Istri" (Durieux, 2005.)
ponedjeljak , 14.03.2005.
Izdavačka kuća Durieux upravo je objavila novi roman švedskog novinara i književnika Richarda Swartza pod naslovom Kuća u Istri .
Radnja romana odvija se u Pelegrinu, a komična odiseja stranca koji želi kupiti kuću u Istri isprepliće se s pričom o sudbini ovog djela Europe i njezinih stanovnika koji su u proteklom stoljeću preživjeli pet država ne maknuvši se iz svoga sela.
Želja da se posjeduje komad zemlje ili kuća može promijeniti nečiji život, osobito ako se kuća nalazi u Istri, samo nekoliko kilometara od talijanske granice. Tamo danju nemilosrdno lipanjsko sunce, a noću »puni istarski mjesec« izluđuju ljude… On mora imati tu kuću, pod svaku cijenu, i na što više prepreka nailazi, taj stranac je sve opčinjeniji.
Virtuozna farsa, kafkijanska i komična, koja čitatelja od prve stranice uvlači u svoj svijet; priča o ludilu iza kojeg stoji puno više od »punog istarskog mjeseca«.
Knjiga je prvi put objavljena 1999. godine kod vodeće švedske izdavačka kuće Norstedts Förlag iz Stockholma.
O autoru
Richard Swartz rođen je 1945. godine u Stockholmu. Dugo godina bio je stalni dopisnik švedskog lista Svenska Dagbladet za istočnu Europu, pišući istodobno i za druge velike europske listove. Durieux je 1999. u ovoj ediciji objavio prijevod knjige Room service, s kojom je stekao svjetsku slavu.
S mađarskim piscem Peterom Nadasom Swartz je objavio 1994. i knjigu Dijalog, četiri dana godine 1989.
komentiraj (4) * ispiši * #
INTERVJU : Slobodan Novak
Gotovo tri desetljeća poslije njegova posljednjeg romana, klasiku hrvatske suvremene proze akademiku Slobodanu Novaku (1924.) ovih dana u Nakladi "Ljevak" u novopokrenutoj biblioteci urednice Nives Tomašević "Otvorena knjiga" izlazi novi roman nazvan Pristajanje. Taj književni događaj prvoga reda, povod je razgovoru novinarke Večernjeg lista Mirjane Jurišić s velikim piscem.
VL: Svom trolistu romana "Mirisi, zlato i tamjan", "Izgubljeni zavičaj" i "Izvanbrodski dnevnik", upravo dodajete novi "list" roman "Pristajanje". Što je bio najjači motiv da se poslije tako duge stanke vratite žanru u kojem ste ostvarili vrhunska djela?
NOVAK: Vjerojatno se i nekim drugim piscima tako događa, da je poticaj za roman obično samo kakvo raspoloženje trenutka, ili kakav događaj, a ne plan da se umnoži vlastiti opus. Ako nema dubljeg, na poseban način poticajnog povoda, ja se ne hvatam pera. A živim prilično jednoličnim životom, pa toga i manje ima. Slučajno sam jednog svibanjskog predvečerja 1990. godine vidio pristajanje desantnog broda JNA uz trajektno pristanište na mom otoku.
Bili su to dramatični dani, desetak dana poslije demokratskih izbora i isto toliko prije preuzimanja vlasti prve hrvatske vlade. S broda su iskakali naoružani vojnici, panično vezivali konope oko obalnih bitava; kamion je na brodu užurbano nasrtao na iskrcajnu rampu... pravo ratno ozračje, sve u polumraku i žurbi i nekoj prijetećoj tišini. Moja obitelj i ja u automobilu nagađali smo da su valjda došli zaposjesti otok, na kojem nije bilo vojnika.
Poslije se pokazalo da je to bila "samo" organizirana pljačka Teritorijalne obrane, po hitnom naređenju Borislava Jovića, kako bi se Hrvatska vojno onesposobila.
VL: Nije li to moglo potaknuti politički roman?
NOVAK: Iz toga mučnog osjećaja nastao je poticaj da tu mračnu atmosferu i zle slutnje razvijem u priču. Tek nekoliko godina poslije započeo sam, pa i objavio tri prva poglavlja, ali sam onda to i napustio, kao što se katkad u mojoj praksi događalo kad me pisanje nije radovalo.
Ali mučnina s trajektnog pristaništa sjedila mi je sve to vrijeme u želudcu, pa sam konačno 2004. godine, u proljeće i najesen (jer ljeto je rezervirano za još zdravije stvari), "pristupio samoizlječenju", i početkom ove godine radosno prizdravio prenijevši gorčinu na papir. Ali moram naglasiti, da je taj doživljaj ostao jedina stvarnosna referenca u romanu. Sve drugo moja je konstrukcija, svi događaji, sve osobe, sve je izmaštano. To je jednostavno beletriziranje, ili, kad se ne bih libio anglizama, rekao bih: čisti "fiction".
Jednako je, mislim, potrebno istaknuti, kako to nije ni ratni roman, ni politička proza, niti bilo što slično tome. Motiv su tek moguće perturbacije u uspavanoj ljudskoj svijesti što ih mogu izazvati dramatični događaji.
VL: Na prvim stranicama romana vaš glavni lik-pripovjedač kaže: "Madonu smo otpremili, dugo je već tome". Može li se "Pristajanje" čitati i kao svojevrstan nastavak "Mirisa..." u devedesetima?
NOVAK: Samo utoliko koliko je moj sadašnji život još vezan za onaj od prije četrdesetak godina. Jer, kao i dosad, bilježim samo svoj psihogram u vremenu, i ne bih našao smisla drukčijem pristupu. A danas se osjećam u odnosu na ono vrijeme kao izvrnuti džep: postao sam i sam netko poput ondašnje Madone, a Tuninini nasljednici okrenuli su mi leđa. Rekao bih: srećom! Inače mislim da u tekstu ima ponešto izvanvremenske i izvansezonske otočne atmosfere, mnogo poluintelektualne persiflaže, ukratko, ambijent koji je mogao nastati samo iz ambijenta "Mirisa..." u civilizacijskome bumu krajem stoljeća.
VL: Ključna je riječ prve rečenice novoga romana "kavez", a završnu rečenicu poentira pitanje "kako sretno potonuti". Je li i ovdje na djelu vaša znana, književno izvanredno djelotvorna sposobnost nijansiranja između rezignacije i ironije?
NOVAK: Vjerojatno ima ironijskoga podteksta; on se u mome prosedeu javlja spontano i gotovo nekontrolirano, kao gradbeni faktor. A ono što sam pokušao iskazati glasno, to je bolna bezizlaznost koja rezultira prihvaćanjem stanja i pristajanjem na življenje kakvo nam se nudi. Možda je to u konačnoj konsekvenci obična priča o rezignaciji, stara i vječna, ovaj put u mojoj prigodnoj semantici.
VL: U "Pristajanju" pristajete uz rješenja iz Babić-Finka-Moguševa "Hrvatskoga pravopisa" (tj. školskoga pravopisa Babić-Ham-Moguš); pišete: grješka, strjelovito, ne ću itd. Kako biste komentirali najnoviji "pravopisni rat" među Hrvatima? I nazirete li mu uopće kraj?
NOVAK: Tako sam, otprilike, ja pisao cijelu svoju mladost. Pa i još neko vrijeme, koje je to nazivalo dezorijentacijom. Jedva sam dočekao da se ne moram ustručavati pred lektorima, među kojima sam bio i ja. Nadam se da će pravopis Babić-Ham-Moguš fiksirati najveći dio mojih želja. Glupo je i preuzetno reći, ali istinski mi je žao što se takvi sjajni kreativni poznavatelji struke, kao što su Silić i Pranjković od toga distanciraju. A što se tiče Anića, čini mi se da on nije bio dosljedan. Ali, vrijeme će sve ađustirati. Dok meni bude trebalo pravopisanja, bit će mi dobro i ovako.
(Razgovarala Mirjana Jurišić, preneseno iz Večernjeg lista od 07.03.2005.)
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA : Rade Jarak - "Sol" (Fraktura, 2003.)
subota , 12.03.2005.
Prije par tjedana zaprešićka je Fraktura na police knjižara izbacila novi roman Rade Jarka pod naslovom Duša od krumpira, što je dobar povod da vas podsjetim na Jarkovo prethodno romaneskno djelo :
KRITIKA : Rade Jarak - "Sol" (Fraktura, 2003.)
Cover u glazbenoj i remake u filmskoj umjetnosti toliko su učestali i u tolikoj su se mjeri udomaćili da ih i teorija već prihvaća kao svojevrsne podžanrove. U književnosti je obrada već postojećeg djela puno manje zastupljena; rijetko se koji pisac odlučivao na ponovno ispisivanje otprije poznatog predloška, već se sve manje-više svodi na citiranje i referencije. No, nakon što je već dva romana napisao obrađujući tuđu fabulu, odnosno na temelju tuđe priče stvorio novo djelo (njegov prvi roman Kiša obrada je Marquezove priče U našem selu nema lopova, a svoj najnoviji roman Sol je napisao na temelju Šoljanove priče Otok) i još uz to u intervjuima veli kako će i njegov slijedeći roman biti razrada jedne Calvinove priče, razvidno je da je Rade Jarak upravo obradu odabrao za svoj književni prosede.
Fabula kratkog romana Sol vrlo je jednostavna; ona klizi k’o po ledu, linearno, bez digresija i meandara – ljubavni par Igor i Naja na poziv prijatelja Danka odlaze s njim i njegovom djevojkom Miom na sedmodnevno ljetovanje u neimenovani jadranski gradić. No, umjesto bezbrižnog uživanja u moru i suncu, odlazak na more pretvara se u propitkivanje čvrstoće njihove ljubavi, koja se naposljetku ispostavlja puno fragilnijom nego što su mislili. Gorčina koja se godinama u njima neprimjetno taložila svoju erupciju doživljava dva dana pred povratak u Zagreb, kada tokom noćnog izleta na obližnji otočić ljubav Naje i Igora puca po svim šavovima.
Priča Soli tako ponovno pokazuje kako je ljubav vrlo nježna i osjetljiva biljčica koja zahtijeva veliku brižnost i njegu, jer ima nezgodnu osobinu da se lomi pri prvom jačem naletu bure. Sreća našeg para ispostavlja se prividnom, virtualnom, više željenom nego stvarnom, ali oni to kao da su ipak u podsvijesti i osjećali, pa im je pomalo dijabolični lik Danka u kojem vide krivca za propast svoje veze ustvari samo dobrodošla izlika, kojom zatomljuju vlastitu grižnju savjesti.
Baš poput fabule i struktura romana je sasvim jednostavna. Podijeljen je na 8 kratkih poglavlja od kojih prvo otpada na upoznavanje sa likovima Igora i Naje i njihovo pripremanje za putovanje, a svako od ostalih 7 obuhvaća po jedan dan njihovog ljetovanja.
Jarak je kao autor iznimno (gotovo štreberski) pedantan, čega su najočitiji dokaz njegove filigranski izbrušene rečenice. Na prvi pogled čovjek bi rekao da tako jednostavna kompozicijska struktura kao i vrlo pregledno i tečno izložena fabula ne iziskuju pretjerani trud - što je ipak jaaako daleko od istine, i mislim da je takvo postignuće prije svega rezultat krajnje minucioznog, i vrlo pažljivog i mukotrpnog rada. On svoje, kako u uvodnoj napomeni kaže, izmišljene lokacije, ljude i događaje, kreira krajnje realistički, uz što još i suvereno gradi sugestivnu, pomalo oniričnu atmosferu. Potpuno je razvidno da Jarku fabula nije bila najbitnija nego je svu koncentraciju stavio na poetičnost svog pisma insistirajući na vrlo detaljističkom pristupu opisima likova i okoliša u kojem oni borave. Roman je ispripovijedan u prvom licu iz subjektivne Igorove vizure, te mi svjedočimo njegovom emotivnom proživljavanju opisanih događaja. Jarak fabulom nije previše odstupio od Šoljanovog predloška, pa zato ipak pomalo treba žaliti što se nije potrudio da nam događaje dočara i iz Najinog očišta. Tako bi se izmjenama perspektive postigao veći odmak od Šoljanovog modela kojeg Jarak obrađuje, ali bi roman profitirao i dodatnom slojevitošću.
No da ne steknete pogrešan dojam, Sol nikako nije puko prepisivanje Šoljanovog Otoka. Jarak je Šoljanovu fabulu transponirao u našu današnju zbilju, pri čemu je radi ironizacije za nosećeg lika uzeo pisca čiji je roman potpuno neopravdano, a samim time i neočekivano (čega je Igor i sam svjestan) doživio veliki uspjeh u inozemstvu. Uz to je i lik Danka predstavljen kao poduzetnik koji je na moralno i zakonski upitan način stekao bogatstvo, čime rukopis dodatno biva dublje usidren u poznatu nam svakidašnjicu, ali bez intencije za svrstavanjem Soli u ladicu tzv. stvarnosne proze. Jarak prvenstveno insistira na emocionalnoj realističnosti lika, ali i realizmu krajolika kao metaforičnog preslika Igorovih emocija (kod čega, kao i u pojedinim pričama iz zbirke Termiti i druge priče, do izražaja dolazi Jarkov likovnjački background), dok radnju, isključivo radi kontekstualizacije, smješta u današnje (post)tranzicijsko vrijeme.
Rade Jarak, za razliku od mnogih svojih domaćih kolega, ne igra na prvu loptu; on ne nastoji šokirati, niti provocirati nego ustrajava na svom prepoznatljivom, istančanom, sofisticiranom rukopisu (po čemu mu je od domaćih kolega npr. Marinko Koščec prilično blizak). Takvom stilu danas, nažalost, možda prijeti etiketa dosade, ali strpljiviji i manje površni čitatelji u Soli će sigurno prepoznati štivo koje zavrjeđuje višekratno čitanje. Iako na prvi pogled možda ne izgleda tako, ali obrada je kao književni postupak vrlo rizična, jer nije lako kod takvog prosedea zadržati originalnost, i ostati prepoznatljivo svoj. Ali Jarku to uspijeva, evo već po drugi put.
P.S. Na kraju mali prijedlog urednicima nakladničkih kuća – potrudite se okupiti grupicu potentnijih hrvatskih pisaca, i dajte svakome za zadatak da obradi jednu, dragu mu tuđu, bilo domaću bilo stranu, priču ... pa bismo na koncu možda mogli dobiti i vrlo zgodnu zbirkicu.
(Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2003.)
komentiraj (1) * ispiši * #
Projekt stvaranja poezije na netu
petak , 11.03.2005.
Svakog ponedjeljka (počevši od 14.03.2005.) tijekom sljedećih godinu dana čitatelji T-Portala moći će pratiti i komentirati novi umjetnički projekt: online nastanak zbirke poezije Krešimira Bagića, jednog od najboljih i najpoznatijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Naslov zbirke u online nastajanju je 'U polutami predgrađa'.
Budući da je sadržaj poetske imaginacije teško i nezahvalno opisivati, o zbirci u nastajanju se - na temelju dosadašnjih Bagićevih knjiga i na temelju njegovih najava - u ovom trenutku može reći samo ovo: recentnim će pjesničkim jezikom biti tematizirani različiti aspekti pojedinčeva suvremenog života u globaliziranom svijetu. Pritom će se manje ili više izravno problematizirati opozicije poput središte-rub, grad-predgrađe, poetski jezik-pragmatični jezik, pojedinac-kolektiv, radost-dosada... Strukturno, knjiga će se moći čitati dvojako: kao zbirka pojedinačnih (sebi dovoljnih) tekstova, ali - na koncu - i kao cjelovita knjiga koja uposebljeni smisao stječe na razini cjeline.
O autoru
Krešimir Bagić je rođen 16. siječnja 1962. u Gradištu. Pjesnik je, kritičar i znanstvenik. Predaje stilistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Tri je godine (1996 - 1999) radio kao lektor za hrvatski jezik i književnost na Sorbonnei.
Dosad je objavio pet zbirki pjesama – 'Svako je slovo kurva' (s B. Gregorićem - nagrada 'Goran' za mlade pjesnike, 1988), 'Između dva snažna dima' (1989), 'Krošnja' (1994), 'Bršljan' (1996) i 'Jezik za svaku udaljenost' (2001). Pjesme su mu prevođene na francuski, njemački, engleski, talijanski, mađarski, slovenski, poljski, češki, slovački, litavski i rusinski jezik. U Parizu, u ediciji Caractere, tiskan mu je izbor poezije pod naslovom 'Le palmier se balance' (2003). Zastupljen je u različitim pregledima i antologijama suvremenoga hrvatskog pjesništva.
Kao znanstvenik, Bagić se usredotočio na stilističke interpretacije odabranih opusa i tekstova iz korpusa suvremenog pjesništva i proze. O tome najbolje svjedoče knjige 'Četiri dimenzije sumnje' (koautor, 1988), 'Živi jezici' (1994) i 'Treba li pisati kako dobri pisci pišu' (2004), panorama proze Quorumova naraštaja 'Poštari lakog sna' (1996) i antologija suvremene hrvatske kratke priče 'Goli grad'. Disertaciju, objavljenu pod naslovom 'Umijeće osporavanja' (1999), posvetio je teorijskom opisu polemičkog diskurza odnosno interpretaciji polemičkih opusa A. G. Matoša i M. Krleže. Godine 2002. priredio je znanstveni kolokvij, a potom uredio zbornik tekstova 'Važno je imati stila' s prilozima dvadesetak uglednih hrvatskih stilističara, lingvista, književnih povjesničara i teoretičara.
Početkom devedesetih Krešimir Bagić je uređivao nekoliko emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Suradnja je okončana 'Rječnikom Trećeg programa' (1995), knjigom u koju su uvršteni izabrani prilozi iz istoimene emisije. Napokon, objavio je 'Brisani prostor' (2002), knjigu koja donosi točno 100 kritika recentne pjesničke produkcije u Hrvatskoj. Za tu knjigu 2003. dobio je nagradu 'Julije Benešić' za najbolju kritičarsku knjigu godine.
komentiraj (1) * ispiši * #
Ponešto o Skupštini knjižara i nakladnika
Ako niste znali, vjerujte bez šale, prošloga se tjedna održala tragikomična ceremonija poznata kao Skupština knjižara i nakladnika, o čemu vam sa zadovoljstvom donosim komentar ekipe iz KIS-a :”
Pravilnik o stalnoj cijeni knjige, razdvajanje nakladnika i knjižara, naplata prava po posudbi knjiga iz javnih knjižnica, Zakon o knjizi, borba s novinskim nakladnicima, opća kriza u nakladništvu i još veća u knjižarstvu, katastrofalno stanje distribucije knjiga, prekupci koji sve više otimaju prodaju knjižnicama... ništa od toga nije bio dovoljno ozbiljan razlog da bi se nakladnici i knjižari na svojoj četverogodišnjoj izbornoj skupštini odlučili dogovoriti o zajedničkoj akciji. Vjerojatno je ovo posljednja izborna skupština na kojoj je nekoliko desetaka nakladnika moglo govoriti s pozicije relevantnih sudionika tržišta. Naime, sasvim je moguće da će za četiri godine skupštinu moći održati i u omanjoj učionici. Oni, pak, koji žive samo od državnog otkupa i tako bi se trebali sastajati u nekoj sobi pri Ministarstvu, a ne kao samostalni poslovni subjekti.
Hrvatski su knjižari na skupštini još jednom pokazali da, zapravo, ne postoje. Zadnji put se o njima nešto čulo kad su im otimali prodaju udžbenika. No, kad treba očuvati knjižarsku publiku, tu nema glasa. Iz mjeseca u mjesec sve je veći udio nakladničkih knjižara u prodaji knjiga. Danas je to već preko 70%. No, nitko se ne pita što će biti sa stotinjak knjižara u malim mjestima koje se redom pretvaraju u papirnice ili zatvaraju. Pritom, nakladnici tamo zasigurno neće otvarati svoje knjižare, jer se to ne uklapa u poslovni model nakladničkih knjižara. Stotine malih obrtnika i poduzetnika koji su se tijekom devedesetih mučili razviti prodaju knjiga u svojim mjestima i stekli određen položaj u svojoj zajednici, danas su prisiljeni mijenjati posao što za izravnu posljedicu ima smanjenje čitalačke publike. Je li to problem Skupštine nakladnika i knjižara? Očigledno nije. Većina misli da svoje probleme ne treba riješavati kroz strukovno udruženje. Znači da ni ne misle da žive od tržišta knjiga i njegove učinkovitosti. Ako je tako, onda je i bolje da kroz četiri godine imamo deset poslovnih nakladnika i tri tisuće autora i urednika koji knjige objavljuju za račun potpora i otkupa ministarstava i jedinice lokalne samouprave.
komentiraj (0) * ispiši * #
Promocija "Dnevničkih zapisa" Che Guevare
četvrtak , 10.03.2005.
Profil International nedavno je objavio a sada vas poziva na promociju knjige Che Guevara - Dnevnički zapisi (motorom po Latinskoj Americi) koja će se održati a gdje drugo negoli u Profil Megastoreu u četvrtak, 10.03.2005. u 18 sati.
O knjizi će govoriti Dušan Bilandžić, Žarko Paić, Pavle Kalinić i Ivica Prtenjača
Posjetitelje očekuje nagradna igra u kojoj će najsretniji osvojiti primjerke knjige Dnevnički zapisi, ulaznice za film Dnevnik motociklista u kinima Cinestar, te WGW majice sa likom Che Guevare
komentiraj (2) * ispiši * #
Istrakon 2005.
Udruga građana za promicanje SF&F "Albus", u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Pazin, organizira ove godine 6. konvenciju znanstvene fantastike i fantastike Istrakon 2005. Konvencija će se održati u prostorijama pazinskog Spomen doma od 11.-13.03.2005.
Ideja vodilja ovogodišnje konvencije je putovanje kroz vrijeme. Već tradicionalno konvencija započinje u petak u 17:00 sati i traje do nedjelje u 17:00 sati. Iako organizatori imaju mnogo organizacijskih problema, pobrinuli su se da program osvježe novim idejama, kako kako bi gostima Istrakon učinili što zanimljivijim. To znači da vas i ove godine očekuje 48 sati programa koji se sastoji od predavanja, filmova, zabave, igara, sportskih natjecanja, izložbi, ugodnog druženja i još mnogo, mnogo toga...
Detalje o samom programu potražite na web sajtu www.istrakon.hr. Cijena ulaznice za sva tri dana Istrakona 2005 je 50 kuna, a organizatori će osigurati prostor za spavanje u vrećama i jedan topli obrok. Isto tako, na samom Istrakonu moći ćete kupiti i sendviče po povoljnim cijenama.
Mnogi pogrešno misle kako su SF konvencije zatvoreni skupovi koji okupljaju samo SF fanatike, pa organizatori već godinama pokušavaju promijeniti tu sliku događanjima koja privlače ljude raznih interesa. Osim toga, znaju da nije lako izdvojiti vrijeme i novac i doći u Pazin na tri dana, ali se ipak nadaju da ćete upravo to učiniti - doći u Istru na Istrakon i provjeriti zašto mnogi govore da je to najbolja SF konvencija u Hrvata.
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Patrick Modiano - "Mali dragulj" (Fraktura, 2005.)
srijeda , 09.03.2005.
25 godina nakon zadnjeg njegovog romana dostupnog u hrvatskom prijevodu, sada smo napokon dobili i novi romaneskni naslov iz pera Patricka Modiana. Roman se zove MALI DRAGULJ i objavila ga je zaprešićka Fraktura (prevela s francuskog: Latica Bilopavlović)
O romanu
Kada jednoga dana na stanici metroa ugleda stariju ženu u žutom kaputu mladoj se djevojci Therčse učini da je to njezina majka koja ju je ostavila u djetinjstvu. Therčse ne može zatomiti osjećaje i počinje pratiti ženu dok joj se istodobno otvaraju stare slike i rane iz djetinjstva, iz vremena dok ju je majka zvala Mali Dragulj.
Mali Dragulj potraga je za izgubljenim, idiličnim svijetom djetinjstva, za neostvarenim snovima, za toplinom doma i majčinske ljubavi. Prepun emocija, melankolične atmosfere, roman Mali Dragulj jednoga od najvažnijih suvremenih francuskih pisaca Patricka Modianoa, istinsko je remek djelo. Patrick Modiano jedan je od onih velikih pisaca koji riječima uspijevaju stvoriti čitav unutrašnji svemir svojih likova. Stilski izbrušen, istančan poput najfinijeg nakita Mali Dragulj napeta je i uzbudljiva emocionalna drama mlade djevojke u Parizu ranih šezdesetih.
"Glazba Patricka Modianoa, taj jedinstveni stil, nikada nije bila tako ganutljiva kao u ovoj čudnoj baladi o tragovima jednog uništenog djetinjstva"
Yves Bellec, Livresse
"Modiano zapravo u svim svojim djelima opisuje nestanak predmeta i bića. Svaki je element osuđen na nestanak, a likovi, ispunjeni nedostatkom i odsustvom, ne mogu prihvatiti te promjene, ne mogu živjeti u svijetu u kojem se orijentiri sve više i više brišu. Vrlo jasan i precizan stil , "bijelo pisanje" koje karakterizira knjževnost druge polovine 20. stoljeća daje svu svoju snagu romanu čineći ga uzbudljivim i potresnim"
Nathalie Meyer
"Patrick Modiano nije nikada bolje iskazao bit svoje umjetnosti, kao u ovom romanu. Djevojka nazvana Mali Dragulj ne postoji osim po svojim utvarama. To je nejasna slika, stilska figura, književna metafora, izlika za slučajnu šetnju, za postavljanje pitanja bez odgovora, za izazov, zahvaljujući magiji riječi, bezvremena sanjarija"
Jerome Garcin, Le Nouvel Observateur
O autoru
Patrick Modiano rođen je 30. srpnja 1945. u Parizu. Otac mu je bio židov porijeklom iz Aleksandrije, a majka Belgijanka koja je u Pariz došla 1942. okušati sreću kao komičarka. Roditelji koji su se upoznali u okupiranom Parizu živjeli su napola u tajnosti. Mladi Patrick proveo je cijelo djetinjstvo u atmosferi natopljenoj "otrovnim vonjem okupacije", povezanoj sa stanovitim očevim problematičnim vezama i pričama koje je slušao. Lutajući između škole i hotela, između odsutnoga oca i majke na turneji, vrlo rano prepušten sam sebi, Patrick Modiano sačuvao je iz svoga pustolovnog djetinjstva prvotnu nostalgiju, koja se odražava u gotovo svim njegovim romanima. Škole je pohađao u nekoliko gradova francuske provincije i u Parizu, ali studij nikada nije upisao.
Od 1967. profesionalni je pisac.
Objavio je preko dvadeset knjiga, a na njegova djela duboko je utjecala atmosfera u poslijeratnom Parizu i očevo zanemarivanje. Među posljednjim su mu djelima Accident nocturne (2003.), Des inconnues (1999.), Dora Bruder (1997.), Du plus loin que l'oubli (1996.), roman Chien de Printemps (1993.), Un cirque passe (1992.), Fleur de ruine (1991.), Voyage de noces (1990.).
Hrvatski čitatelji mogli su čitati njegov roman Ulica mračnih dućana objavljen 1980. godine u biblioteci Hit.
Za svoja je djela primio brojne nagrade, među ostalima Goncourtovu nagradu i Nagradu Francuske akademije.
komentiraj (1) * ispiši * #
Antologija za pomoć žrtvama tsunamija
"Novi početci" , naslov je antologije koja je u Velikoj Britaniji objavljena prošlog četvrtka, baš na Svjetski dan knjige, a čiji će prihod od prodaje otići žrtvama dvanaest zemalja poharanih tsunamijem.
Antologija sadrži šesnaest uvodnih poglavlja romana na kojima upravo radi šesnaest svjetski poznatih pisaca. Mediji u Velikoj Britaniji izračunali su kako je šesnaest autora zastupljenih u antologiji samo u Velikoj Britaniji prodalo knjiga u vrijednosti od dvadeset i dva milijuna funti.
Iako to na prvi pogled zapanjuje, shvati li se da su se među šesnaestoricom našli pisci poput Margaret Atwood, Paula Coelha, JM Coetzeea, Stephena Kinga, Helen Fielding, Mark Haddona, Nicka Hornbyja i Alexander McCall Smitha, neke stvari ipak postaju jasnije. Knjiga koju je izdao Bloomsbury, po cijeni od samo pet funti moći će se kupiti samo u Velikoj Britaniji i Njemačkoj.
Izvor : KIS
komentiraj (2) * ispiši * #
komentiraj (5) * ispiši * #
NOVO : Zvonko Maković - "Dimenzije slike" (Meandar, 2005.)
U izdanju zagrebačkog Meandera iz tiska je upravo izašla knjiga tekstova iz suvremene umjetnosti naslovljena DIMENZIJE SLIKE povjesničara umjetnosti Zvonka Makovića.
"Ova knjiga čitaocima jasno pokazuje razliku između kritike i kritizerstva, demonstrirajući tokove umjetničkih djela i pojava, čitanju u kojemu prepoznaje i ukazuje na specifične povijesne i društveno uvjetovane znacčenjske kontekste unutar kojih to što nazivamo umjetnošću nastaje i, nadalje, činjenicom svoga postojanja redefinira pojam stvarnosti..."
Leonida Kovač
O autoru
Zvonko Maković (1947) diplomirao je studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu magistrirao i doktorirao, a predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti gdje je šef Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije. Još za vrijeme studija počeo je raditi kao urednik kulturne, odnosno likovne rubrike u raznim novinama i časopisima u kojima je bio i stalni likovni kritičar, a paralelno s kritičarskom djelatnošću od 1971. kontinuirano objavljuje studije pretežito s područja moderne i suvremene umjetnosti.
Autor je brojnih tematskih izložaba, sudjeluje na znanstvenim skupovima i u stručnim žirijima na izložbama i natječajima u zemlji i inozemstvu.
Bio je nacionalni izbornik na 49. Venecijanskom bijenalu gdje je predstavio slikara Julija Knifera velikom samostalnom izložbom. Makovićeva je izložba Kniferovih djela visoko ocijenjena u mnogim svjetskim časopisima i novinama.
Objavio je više monografija o umjetnicima, među kojima Miroslav Šutej (1981), Ljubo Ivančić (1996), Vilko Gecan (1997), Edo Murtić: Istra (2000) i Julije Knifer (2002), nekoliko knjiga eseja, a završava knjigu "Suvremena umjetnost". Za djelatnost na području likovne kritike Maković je više puta nagrađivan, a dobio je Nagradu Hrvatske sekcije AICA-e (Međunarodnog udrućenja likovnih kritičara) 2000. godine.
Osim znanstvene i nastavne djelatnosti Maković sustavno objavljuje i djela s područja lijepih književnosti, prije svega poeziju. Objavio je knjige poezije: U žilama će ljepota teći, 1968; Prostor voštanice, 1969; Kraj svijeta, 1971; Komete, komete..., 1978; Ime, 1987; Točka bijega, 1990; Veliki predjeli, kratke sjene - Izabrane pjesme 2000.
Poezija mu je prevedena na više jezika, a nedavno mu je izašao opsežan izbor pjesama u Francuskoj (Larges espaces, courtes ombres, Pariz, 2003).
Dobio je mnoge nagrade za svoj pjesnički opus, a među ostalima Godišnju nagradu Vladimir Nazor (1984) i “Goranov vijenac” (2001).
Godine 2005. postao je presjednikom hrvatskog PEN-a
komentiraj (0) * ispiši * #
Prasloven
ponedjeljak , 07.03.2005.
Osobno sam veliki fan Lačnog Franza, ali me nedostatno znanje slovenskog jezika spriječava da u potpunosti dokučim smisao poezije Zoran Predina. Zahvaljujući zaratustri u nastavku vam donosim prijevod jedne od najpoznatijih pjesama Lačnog Franza, Predinovog remekdjela poznatog kao Prasloven
Horde slovenske krvi danima prelaze reku
napred poglavari i direktori
za njima kurve, mladići, penzioneri
polno moćni, strasno zdravi
blaga stepe iz pradavnine su došli
posle stotine generacija sposobnih domaćica
i po svim propisima
zajebali nam sve što se zajebati dalo.
Ko je tebe Praslovenu plivati učio
da si preplivao tu rusku reku
i u mojim genima se naselio.
Usmereno obrazovani ujutru na posao danima,
napred su grobari i sirote
iza njih mrtve ribe i crknuti psi
bez pigmenta smo začeti
savremena bljuzgavica od betona
množimo se prekrštavani kastrirani koračajući
da ćemo po svim propisima
zajebati sebi sve što se bude zajebati dalo.
komentiraj (2) * ispiši * #
Fakturina izdanja snižena do 70 % !
FRAKTURIN MODERNI ANTIKVARIJAT ponovno je u akciji!
Topi se snijeg, a kako saznajem također i cijene kod Frakture, pa od sada pa nadalje po mnogo povoljnijim cijenama možete kupiti izabrana Frakturina izdanja uz trajno sniženje i do 70% !
Tako su neki naslovi sniženi čak i 90-tak kuna (primjerice Sorokinovo Plavo salo i roman Beskrajan je zatvor Assje Djebar sa prijašnjih 169 kn pali su na sadašnjih 76 kn) a cijeli niz atraktivnih naslova sada je dostupno za nevjerovatnih 28 kn!
Cijelu listu sniženih naslova potražite na ovom linku, putem kojega izabrane naslove možete odmah i naručiti.
Svjestan sam da ovime izazivam raznorazne mrgude i zavidnjake da njurgaju zbog besplatne reklame, ali vjerujem da je ipak puno više onih koji će u ovome prepoznati korisnu informaciju za sve prave knjigoljupce
komentiraj (3) * ispiši * #
KNJIŽEVNA KRITIKA : Martina Aničić - "Nebeska košarka" (Znanje, 2004.)
subota , 05.03.2005.
Jučer, 04.03.2005. na kioscima diljem Lijepe naše osvanuo je novi, peti broj VAL-a, a u njemu između ostaloga možete pročitati i moju književnu kritiku koju vam donosim u nastavku. Vjerovali vi meni ili ne, ali VAL je iz broja u broj sve bolji i bolji i mislim da zaista nema smisla da vam sad nabrajam što sve u novom broju možete pročitati... nego 10 kn u ruke i put najbližeg kioska s novinama. Jel' jasno?!?
KNJIŽEVNA KRITIKA : Martina Aničić - "Nebeska košarka" (Znanje, 2004.)
«Nebeska košarka» nepretenciozna je, vedra i pitka zbirka ulančanih kratkih priča koje se mogu čitati i kao roman. Priče u zbirci povezuju neimenovana naratorica (koja svoj doživljaj zbilje posreduje u prvom licu jednine), fabularna povezanost (i međusobna uvjetovanost) događaja te seljenje pojedinih likova iz jedne priče u drugu.
Priče donose fragmente sasvim obične svakodnevice jedne urbane intelektualke s krive strane tridesete, a i površnim uvidom u «bilješku o piscu» spoznajemo kako autorica u lik naratorice upisuje mnoge odrednice svoga karaktera i životopisa.
U pričama iz «Nebeske košarke» Martina Aničić (rođ. 1967.g., asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, dosad napisala jednu zbirku priča i nekoliko drama i TV scenarija) aktualnoj osobnoj stvarnosti pristupa s ironijskim odmakom, intimni autobiografski diskurs impregnirajući diskretnim apsurdom i blagom fantastikom očitovanom u kevin-smithovskom liku brbljavog anđela-čuvara, stalnog pratitelja pripovjedačice.
Prema u jednoj od priča predočenom «Pravilniku o anđelima», anđeo-čuvar dodijeljuje se osobama čije «djelovanje (ili nedostatak istoga) počinje opasno narušavati ravnotežu božanske kreacije». Odnosno, svakodnevnim rječnikom kazano : onim osobama čije traganje za srećom (svjesni oni toga ili ne) dospije u slijepi kolosijek.
Damijel, «prištavi pubertetski, nedojebani anđeo-čuvar» kojega autorica, kako kratkom metatekstualnom digresijom naglašava, prenosi iz «jedne druge priče» (mala pomoć nesustavnim pratiteljima domaće proze : priča «Anestezija» iz zbirke hrvatskih erotskih priča «Libido.hr» ) u ovom slučaju ima kompenzacijsku ulogu – ublažiti usamljenost pripovjedačice i utažiti njezinu potrebu za bliskom osobom i druženjem.
Kako iz priče u priču postepeno saznajemo, pripovjedačica je hipersenzibilna thirtysomething intelektualka koja ne zna jesti štapićima, mrzi Ben Hura, poriluk i stabilnu europsku anticiklonu sa sjeveroistoka; voli lososa, crveno meso, pitu od jabuka i jazz; panično se boji pretis-lonaca; ima kredit za auto, vrlo zanimljivu mail-adresu, račun od Dinersa za knjige i pedeset i tri minute viška... No, nema muža a već duže vrijeme ni dečka, s ono malo prijatelja viđa se rijetko, a čuje tek nešto češće... pa je, na svu sreću, anđeo-čuvar Damijel tu, ponajprije kao ugodno društvo, ali i : da u napadima egzistencijalne tjeskobe sugerira vrlo maštovite i sasvim nekonvencionalne terapije (priča «Terapija»); da u pomoć prizove svoje prijatelje s košarke – anđele provodadžije (naslovna priča «Nebeska košarka»); da predloži jedno putovanje koje se potom, i unatoč upornoj kiši, vrlo korisnim i ugodnim ispostavi. Ili da u kadu donese zdjelicu sladoleda. Pripomogne u kupovanju vremena. I stavljanju točke... te još koječemu.
U pričama iz «Nebeske košarke» Martina Aničić na osoben način propituje vlastitu privatnost i odnos prema drugome, pri čemu prkosno izbjegava robovati klišejima «chick lita» istovremeno uspijevajući banalnostima svakidašnjice udahnuti smisao te uspješno izbjeći da junakinjinu usamljenost poistovjetimo sa cendravim slinjenjem za «Onim Pravim».
Premda pripovjedačica «nema petlje da bude sretna», priče iz zbirke ni u kom slučaju nesretne nisu. Niti sumorne. A bogami ni tužne... A tomu je tako iz razloga što autorica junakinjinu (svoju?) neveselu, monotonu zbilju (omeđenu relacijom posao-obližnji supermarket-videoteka-kuća) prima na zarazno vedar, opušten način, posredujući nam je s velikim dozama razigranosti i humora. Osim što se voli šaliti na vlastiti račun, autorica povremenim ćićo-senjanovićkim otklonima ka apsurdu iščašuje stvarnost kako bi još dodatno neutralizirala jednoličnost zbilje i potencirala optimističnu ugođajnost. Pa kad junakinja na koncu i bez anđela-čuvara Damijela (njegovom nepromišljenošću!) ostane, sigurni smo da će se i s njegovom zamjenom, Sarijelom, sasvim dobro skompati...
(Napisao : Božidar Alajbegović, veljače 2005.
Preneseno iz mjesečnika za kulturu mladih VAL, broj 5, ožujak 2005.)
komentiraj (3) * ispiši * #
Lista najboljih 10 proznih knjiga u zadnjih 5 godina
petak , 04.03.2005.
Žiri Jutarnjeg lista koji je prošloga tjedna po peti put odabrao najbolji prozni naslov godine (podsjećam, aktualni laureat je Boris Dežulović za roman Christkind) odradio je zanimljiv eksperiment. 25 proznih naslova koji su u prethodnih 5 godina ušli u finale nagrade Jutarnjeg lista žiri je sada, s odmakom ponovo ocijenio i tako je nastala lista od 10 najboljih hrvatskih proza objavljenih od 2000. – 2004. godine.
Lista izgleda ovako
1. Zoran Ferić – Anđeo u ofsajdu
2. Dubravka Ugrešić – Muzej bezuvjetne predaje
3. Robert Perišić – Užas i veliki troškovi
4. Miljenko Jergović – Dvori od oraha
5. Josip Mlakić – Kad magle stanu
6. Goran Samardžić – Šumski duh
7. Boris Dežulović – Christkind
8. Davor Slamnig – Topli zrak
9. Daša Drndić – Leica format
10. Marinko Koščec – Wonderland
Analizom liste otkriva se nekoliko vrlo zanimljivih činjenica. Naime, nepunih 10 dana nakon dodjele ovogodišnje nagrade Dežulovićevom Christkindu, Samardžićev Šumski duh bolje je plasiran od svog prethodno spomenutog direktnog takmaca (!). To će vjerovatno dodati ulje na vatru onima koji žiri optužuju za protekciju prema EPH autorima.
Druga je zanimljivost to da je Perišićeva zbirka priča Užas i veliki troškovi danas bolje plasirana od Slamnigovog Toplog zraka koji je 2002. godine Perišiću “oteo” nagradu.
Također je interesantno kako Kirinov Album nije uopće ušao među najboljih 10 iako je 2001. godine bio laureat.
Dakle, kao što vidimo, prolaskom vremena neki naslovi dobijaju a drugi gube na kvaliteti…ili možda žiri s godinama dolazi pameti.
Inače, lista najboljih 11 proznih knjiga u zadnjih 5 godina po izboru nižepotpisanog piskarala izgleda ovako :
1. Miljenko Jergović – Dvori od oraha
2. Zoran Ferić – Anđeo u ofsajdu
3. Robert Perišić – Užas i veliki troškovi
4. Daša Drndić – Leica format
5. Josip Mlakić – Kad magle stanu
6. Miljenko Jergović – Buick Rivera
7. Miroslav Mićanović - Trajekt
8. Dubravka Ugrešić – Muzej bezuvjetne predaje
9. Marinko Koščec – Wonderland
10. Boris Dežulović - Christkind / Josip Mlakić – Živi i mrtvi
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Senko Karuza - "Ima li života prije smrti" (Naklada MD, 2005.)
Duhovito i cinično ispisivane zabranjene ljubavi, iznenadni zapleti na periferiji svakodnevice, toponimi djetinjstva, otoka i grada razotkrivaju se kao dio naših poluzaboravljenih intimnih pustolovina u upravo objavljenoj knjizi priča Senka Karuze.
Ako je prva Karuzina knjiga Busbuskalai osvojila čitatelje i privukla pažnju kritike, Ima li života prije smrti ide još dalje – uznemirava žešće i oporije čežnjom za nekim drugim prostorima egzistencije, za radošću koja izmiče ili je više nema.
Riječ izdavača
Nove priče u knjizi Senka Karuze Ima li života prije smrti imaju ono nešto – mjeru pripovjedačke samosvijesti i ozbiljnosti, samoironičnosti i tragičnosti, zapitanosti i slobode – dakle, imaju snagu u knjizi sumnje, ironije, smijeha i straha...
Riječ je o autoru mnogostrukih interesa i talenata, čije se ime vezuje za različita znanja i vještine (otok Vis kao njegovo magično kraljevstvo, kako ga je imenovala poljska spisateljica Olga Tokarczuk; Molo Trovna u kojoj je osnovao Multimedijalni mobilni centar za preživljavanje na pučinskim otocima...), ali riječ je u prvom redu o izvrsnom pripovjedaču koji u novoj knjizi sumnje, boli, ironije, smijeha i straha nikoga ne ostavlja ravnodušnim!
Knjiga je izašla u sklopu Biblioteke Quorum, zagrebačkog izdavača Naklada MD
Uvez: meki, 12.5 x 20 cm. 109 str.
Cijena: 90 kn
komentiraj (3) * ispiši * #
komentiraj (10) * ispiši * #
Promocija "Rječnika za petak i subotu"
Profil International sve zainteresirane a i one ostale poziva na promociju knjige Rječnik za petak i subotu autora Mile Stojića a koja će se održati 03.03.2005. godine u 19 i 30, u Profil Megastoreu, Bogovićeva 7.
Na promociji sudjeluju: autor Mile Stojić, urednik Nenad Rizvanović i Ivica Đikić.
O knjizi Ivan Lovrenović je rekao :
Tekstovi u knjizi Rječnik za petak i subotu Mileta Stojića svjedoče o jednom ingeniozno ostvarenom novinsko-književnom hibridu, jednom od najrjeđih primjera istinski kreativnog pomicanja žanrovskih granica. Leksikografski obrazac, aktualnost povoda, bogata asocijativnost, lingvistička i opća informativnost, mogućnost (koju izborom riječi autor sam priskrbljuje) da tekst bude i reakcija na neposredna zbivanja ali i izražavanje dubljega stava u odnosu na razne aspekte zbilje, autorski slobodan ali odnjegovan i majstorski precizan jezik – raznorodni su elementi, koje Stojić virtuozno stapa u konzistentan, duhovit, čitak i nadasve autorski prepoznatljiv kratki tekst.
Posebna vrijednost je to što autor ne upada u zamku kanona – ovi zapisi se vješto poigravaju različitim novinsko-književnim prosedeima i vibriraju veoma različitim tonalitetima, od ironijskoga, do lirskoga, od suho i precizno obavijesnoga, do kroničarski pripovijednoga...
Nad cijelom neveselom panoramom pojava i pojmova, o kojima čitamo na stranicama knjige »Rječnik za petak i subotu«, lebdi meka aura autorove melankolične opservacije i doživljaja, strukturiranoga mnogo manje kao stav osude i gnjeva, a više kao sposobnost samilosti i suživljavanja. I melankolija može biti pogled na svijet.
Ivan Lovrenović
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Roman Simić - "U što se zaljubljujemo?" (Profil, 2005.)
srijeda , 02.03.2005.Dragi moji,
čast mi je obavijestiti Vas da je Profil upravo objavio dugo očekivanu knjigu priča jednog od najvažnijih mlađih hrvatskih prozaika Romana Simića. Knjiga je naslovljena U što se zaljubljujemo? , a izdavač je najavljuje kao "knjigu koja pronalazi riječi za ono što prešućujemo onima koje volimo".
O knjizi Zoran Ferić rekao je
Svojom drugom knjigom Roman Simić vraća se na poznate zemljopisne širine da bi u konkretnom i prepoznatljivom prostoru ispisao ono što inače izvrsno radi: malu pripovjednu kroniku međuljudskih odnosa. Majstor dijaloga i atmosfere, a ponajviše precizni analitičar neizgovorenog, pisac koji ne bježi ni od jake emocije, Roman Simić nam u pričama iz ove knjige na zanimljiv način pokazuje što se sve krije u prešućenom.
Dakle, Roman Simić odlučuje osvijetliti upravo ono područje za koje nemamo ni snage ni vremena u našoj svakodnevici, a to je mjesto jake napetosti, jake energije i jake trošnosti - mjesto ljubavi... a ja osobno ne mogu iščekati da mi zbirka dospije šaka!
komentiraj (0) * ispiši * #
Novi, specijalni broj "Književne smotre"
Ovijeh je dana upravo objavljen specijalni broj "Književne smotre" posvećen 70-im godinama prošloga stoljeća. "Književna smotra" je jedini hrvatski časopis za svjetsku književnost, a izdaje ga Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba.
Više o tematu iz pera urednice Irene Lukšić
U središtu zanimanja ovoga broja „Književne smotre“ razdoblje je od 1970. do 1980., vrijeme koje u percepciji tzv.običnih ljudi navodno nije stvorilo neku svoju „jaku“ poetiku, junake, kultna mjesta i slično. Vrijeme koje je iracionalizam osudio na zazor. Naša su razmišljanja, dakako, bila drukčija. Smatrali smo da ne postoje nezanimljiva povijesna razdoblja, a ponajmanje neke „sive“ ili „olovne“ godine, pa još k tome u XX. stoljeću. Svijet je raznolik, kulture su „vidljive“ ili „nevidljive“, a šutnja na jednome mjestu ne znači tišinu u cjelini. Sedamdesete su, osim toga, naše godine. Ni za jedne godine ne možemo reći da „nisu postojale“, odnosno da su manje vrijedne. Tako smo i Sedamdesete proglasili neobično važnima (zato ih, eto, i pišemo velikim slovom). Na suradnju smo pozvali široki krug domaćih i stranih suradnika i zamolili ih da iz „prokletog vremena“ izvuku najvažnije sudionike književnoga procesa i kulture općenito, da pokušaju otkriti glavna obilježja vremena, specifičnosti, najvažnije radove, nove izraze, medije i duhovni potencijal. I materijal je stigao. Čak puno više tekstova nego što smo ih na kraju uvrstili.
Priloge smo složili u nekoliko tematsko-receptivnih područja i broj izgleda ovako:
Sedamdesete
Irena Lukšić
Uvodno slovo
Duh sedamdesetih
Marijan Bobinac
„Čovjek duha“ – od propalog umjetnika do nacističkog monstruma
O dramskom djelu Thomasa Bernharda u sedamdesetim godinama
Mark Lipovecki
(Post)“prorok“ sedamdesetih
Moskva-Petuški Venedikta Jerofejeva i transcendentalno u književnosti
ruskoga undergrounda
Georgij Levinton
Motrenja iznad snježne granice
Pjesme Natalije Gorbanevske iz prve polovice 70-ih godina
Fenomeni
Jelena Šesnić
Nove ratnice: procvat američke etničke ženske književnosti u 1970-ima
Julio Peńate Rivero
Književnost i periferija u Španjolskoj sedamdesetih godina: „Novo kanarsko
pripovjedaštvo“
Maksim D. Šrajer
Antisemitizam i propadanje ruskog sela
Irina Belobrovceva, Aurika Meimre i Galina Ponomarjova
Revelski intermezzo Juliana Semjonova
Jurij Družnikov
Epikurov vrt u moskovskoj kuhinji
Darko Suvin
Znanstveno-fantastične parabole mutacije i kloniranja
Praksa sedamdesetih
Portugalsko pjesništvo sedamdesetih: Al Berto, Nuno Júdice, Joaquim Pessoa, Hélder
Moura Pereira (priredio i preveo Nikica Talan)
Mihail Kreps: Podigni kao školjku (priredila i prevela Irena Lukšić)
Osobna svjedočenja
Marina Temkina
Pismo o poeziji i životu
Neda Miranda Blažević
Terorizam i prijelazi preko hladnoratovskih granica
Odjeci sedamdesetih
Sanja Nikčević
Prava istina o američkom snu ili ravnoteža straha
Sam Shepard: Pravi zapad (True West)
Pogled na cjelinu
Jadranka Pintarić
Kronologija sedamdesetih
Recenzija
Irena Lukšić
Zapisi (i) o sedamdesetima
Sedamdesete, ukratko, sasvim posebne godine!
Irena Lukšić,
urednica temata Sedamdesete
komentiraj (0) * ispiši * #
Chrichton o ekolozima kao "histeričnoj bagri"
utorak , 01.03.2005.
Amerikanac Michael Chricton, romanopisac koji u svojim pričama isprepliće znanost, fantastiku, politiku i zločin i autor Jurassic Parka, ponudio je čitalačkoj publici novo djelo pod izvornim naslovom "State of fear".
Trenutno je ova knjiga najpopularnije štivo koje u se Njemačkoj prodaje gotovo na svakom mjestu: od knjižara do tabacco kioska i malih uličnih štandova.
Kroz sadržaj knjige autor ruši tabue u stavu prema ekolozima. Naime, Chricton zaštitnike i borce za zaštitu okoliša definira kao "histeričnu bagru koja alarmantno prodaje laži o predstojećoj klimatskoj katastrofi". Cijeli tekst o knjizi u kojoj su ekolozi prikazani kao "zavjereničke grupe koje bez znanstvenih argumenata plaše ostatak čovječanstva sa pričama o zagrijavanju atmosfere, o otapanju ledenjaka, o rastu nivoa mora, o sve učestalijim prirodnim katastrofama, o smrtnom zagađenju zraka, o skoroj kataklizmi" objavljen je na "nezavisnom mediju za okoliš ALERT" i potražiti ga možete na sljedećem linku.
komentiraj (0) * ispiši * #