VL: Svom trolistu romana "Mirisi, zlato i tamjan", "Izgubljeni zavičaj" i "Izvanbrodski dnevnik", upravo dodajete novi "list" roman "Pristajanje". Što je bio najjači motiv da se poslije tako duge stanke vratite žanru u kojem ste ostvarili vrhunska djela?
NOVAK: Vjerojatno se i nekim drugim piscima tako događa, da je poticaj za roman obično samo kakvo raspoloženje trenutka, ili kakav događaj, a ne plan da se umnoži vlastiti opus. Ako nema dubljeg, na poseban način poticajnog povoda, ja se ne hvatam pera. A živim prilično jednoličnim životom, pa toga i manje ima. Slučajno sam jednog svibanjskog predvečerja 1990. godine vidio pristajanje desantnog broda JNA uz trajektno pristanište na mom otoku.
Bili su to dramatični dani, desetak dana poslije demokratskih izbora i isto toliko prije preuzimanja vlasti prve hrvatske vlade. S broda su iskakali naoružani vojnici, panično vezivali konope oko obalnih bitava; kamion je na brodu užurbano nasrtao na iskrcajnu rampu... pravo ratno ozračje, sve u polumraku i žurbi i nekoj prijetećoj tišini. Moja obitelj i ja u automobilu nagađali smo da su valjda došli zaposjesti otok, na kojem nije bilo vojnika.
Poslije se pokazalo da je to bila "samo" organizirana pljačka Teritorijalne obrane, po hitnom naređenju Borislava Jovića, kako bi se Hrvatska vojno onesposobila.

VL: Nije li to moglo potaknuti politički roman?
NOVAK: Iz toga mučnog osjećaja nastao je poticaj da tu mračnu atmosferu i zle slutnje razvijem u priču. Tek nekoliko godina poslije započeo sam, pa i objavio tri prva poglavlja, ali sam onda to i napustio, kao što se katkad u mojoj praksi događalo kad me pisanje nije radovalo.
Ali mučnina s trajektnog pristaništa sjedila mi je sve to vrijeme u želudcu, pa sam konačno 2004. godine, u proljeće i najesen (jer ljeto je rezervirano za još zdravije stvari), "pristupio samoizlječenju", i početkom ove godine radosno prizdravio prenijevši gorčinu na papir. Ali moram naglasiti, da je taj doživljaj ostao jedina stvarnosna referenca u romanu. Sve drugo moja je konstrukcija, svi događaji, sve osobe, sve je izmaštano. To je jednostavno beletriziranje, ili, kad se ne bih libio anglizama, rekao bih: čisti "fiction".
Jednako je, mislim, potrebno istaknuti, kako to nije ni ratni roman, ni politička proza, niti bilo što slično tome. Motiv su tek moguće perturbacije u uspavanoj ljudskoj svijesti što ih mogu izazvati dramatični događaji.

VL: Na prvim stranicama romana vaš glavni lik-pripovjedač kaže: "Madonu smo otpremili, dugo je već tome". Može li se "Pristajanje" čitati i kao svojevrstan nastavak "Mirisa..." u devedesetima?
NOVAK: Samo utoliko koliko je moj sadašnji život još vezan za onaj od prije četrdesetak godina. Jer, kao i dosad, bilježim samo svoj psihogram u vremenu, i ne bih našao smisla drukčijem pristupu. A danas se osjećam u odnosu na ono vrijeme kao izvrnuti džep: postao sam i sam netko poput ondašnje Madone, a Tuninini nasljednici okrenuli su mi leđa. Rekao bih: srećom! Inače mislim da u tekstu ima ponešto izvanvremenske i izvansezonske otočne atmosfere, mnogo poluintelektualne persiflaže, ukratko, ambijent koji je mogao nastati samo iz ambijenta "Mirisa..." u civilizacijskome bumu krajem stoljeća.

VL: Ključna je riječ prve rečenice novoga romana "kavez", a završnu rečenicu poentira pitanje "kako sretno potonuti". Je li i ovdje na djelu vaša znana, književno izvanredno djelotvorna sposobnost nijansiranja između rezignacije i ironije?
NOVAK: Vjerojatno ima ironijskoga podteksta; on se u mome prosedeu javlja spontano i gotovo nekontrolirano, kao gradbeni faktor. A ono što sam pokušao iskazati glasno, to je bolna bezizlaznost koja rezultira prihvaćanjem stanja i pristajanjem na življenje kakvo nam se nudi. Možda je to u konačnoj konsekvenci obična priča o rezignaciji, stara i vječna, ovaj put u mojoj prigodnoj semantici.

VL: U "Pristajanju" pristajete uz rješenja iz Babić-Finka-Moguševa "Hrvatskoga pravopisa" (tj. školskoga pravopisa Babić-Ham-Moguš); pišete: grješka, strjelovito, ne ću itd. Kako biste komentirali najnoviji "pravopisni rat" među Hrvatima? I nazirete li mu uopće kraj?
NOVAK: Tako sam, otprilike, ja pisao cijelu svoju mladost. Pa i još neko vrijeme, koje je to nazivalo dezorijentacijom. Jedva sam dočekao da se ne moram ustručavati pred lektorima, među kojima sam bio i ja. Nadam se da će pravopis Babić-Ham-Moguš fiksirati najveći dio mojih želja. Glupo je i preuzetno reći, ali istinski mi je žao što se takvi sjajni kreativni poznavatelji struke, kao što su Silić i Pranjković od toga distanciraju. A što se tiče Anića, čini mi se da on nije bio dosljedan. Ali, vrijeme će sve ađustirati. Dok meni bude trebalo pravopisanja, bit će mi dobro i ovako.

(Razgovarala Mirjana Jurišić, preneseno iz Večernjeg lista od 07.03.2005.)