Ponešto o Skupštini knjižara i nakladnika

petak , 11.03.2005.

Ako niste znali, vjerujte bez šale, prošloga se tjedna održala tragikomična ceremonija poznata kao Skupština knjižara i nakladnika, o čemu vam sa zadovoljstvom donosim komentar ekipe iz KIS-a :”


Pravilnik o stalnoj cijeni knjige, razdvajanje nakladnika i knjižara, naplata prava po posudbi knjiga iz javnih knjižnica, Zakon o knjizi, borba s novinskim nakladnicima, opća kriza u nakladništvu i još veća u knjižarstvu, katastrofalno stanje distribucije knjiga, prekupci koji sve više otimaju prodaju knjižnicama... ništa od toga nije bio dovoljno ozbiljan razlog da bi se nakladnici i knjižari na svojoj četverogodišnjoj izbornoj skupštini odlučili dogovoriti o zajedničkoj akciji. Vjerojatno je ovo posljednja izborna skupština na kojoj je nekoliko desetaka nakladnika moglo govoriti s pozicije relevantnih sudionika tržišta. Naime, sasvim je moguće da će za četiri godine skupštinu moći održati i u omanjoj učionici. Oni, pak, koji žive samo od državnog otkupa i tako bi se trebali sastajati u nekoj sobi pri Ministarstvu, a ne kao samostalni poslovni subjekti.
Hrvatski su knjižari na skupštini još jednom pokazali da, zapravo, ne postoje. Zadnji put se o njima nešto čulo kad su im otimali prodaju udžbenika. No, kad treba očuvati knjižarsku publiku, tu nema glasa. Iz mjeseca u mjesec sve je veći udio nakladničkih knjižara u prodaji knjiga. Danas je to već preko 70%. No, nitko se ne pita što će biti sa stotinjak knjižara u malim mjestima koje se redom pretvaraju u papirnice ili zatvaraju. Pritom, nakladnici tamo zasigurno neće otvarati svoje knjižare, jer se to ne uklapa u poslovni model nakladničkih knjižara. Stotine malih obrtnika i poduzetnika koji su se tijekom devedesetih mučili razviti prodaju knjiga u svojim mjestima i stekli određen položaj u svojoj zajednici, danas su prisiljeni mijenjati posao što za izravnu posljedicu ima smanjenje čitalačke publike. Je li to problem Skupštine nakladnika i knjižara? Očigledno nije. Većina misli da svoje probleme ne treba riješavati kroz strukovno udruženje. Znači da ni ne misle da žive od tržišta knjiga i njegove učinkovitosti. Ako je tako, onda je i bolje da kroz četiri godine imamo deset poslovnih nakladnika i tri tisuće autora i urednika koji knjige objavljuju za račun potpora i otkupa ministarstava i jedinice lokalne samouprave.


<< Arhiva >>