Knjiga za plažu
22.03.2011., utorak
Druga strana spomen-ploča
 Igor Rajki: »Stalak za poljupce«, zbirka priča, Knjigomat, Zagreb, 2010. Moj omiljeni pisac Igor Rajki ima novu knjigu, zavodljivog naslova Stalak za poljupce, ali tko bi na osnovu tog sapuničastog naslova pomislio da će ovdje naići na lako prohodnu prozu, razbibrizi i paši umornog mozga primjerenu, prevarit će se. Već tradicionalno Rajki plasira razbibrigu - ali za mozgove željne zahtjevnijih glavolomki, jezičnih akrobacija, značenjskih perturbacija, i humora za čije shvaćanje treba uložiti i malo intelektualnog napora. Linearnost nipošto nije značajka Rajkijevih priča, iako, kad se očiste od svih međuslojeva, one bivaju upravo takve: lik A iz mjesta B odlazi na mjesto C radi interakcije s likovima D i F, koja neko vrijeme traje, a onda završava, povratkom u mjesto B ili susretom ili interakcijom s likom G koji je otprije bio samo latentno prisutan. Ono što, međutim, čini bit Rajkijevih priča nije naracija o rečenim kretanjima i interakcijama likova, već naprotiv monumentalno kaotična introspekcija u svijesti glavnog lika, te u postupcima i replikama sporednih likova koje glavni lik percipira kroz prizmu vlastite misaone sintakse. Tu leži čar Rajkijeva pripovjedačkoga dara, time će ovaj genijalni pisac od najbanalnijih epizoda iz životne svakodnevice - pogrešnog telefonskog poziva, ljubavnog sastanka, posjeta roditeljima, zamjećivanja sve čudnijih zvukova zvonjave mobitela - izvesti pravi teatar apsurda, asocijacija, kalambura, svih zamislivih stilskih i jezičnih figura. I onih koje teorija književnosti još nije ni definirala, obilato se služeći onim što se drugdje naziva metatekstualnost, a ovdje zapravo ispada urnebesno igranje i izrugivanje s citatima, pseudocitatima i pojmovima zaplijenjenima u svijetu klasične i popularne glazbe, književnosti, filozofije, konzumerizma i seksualnosti. Evo nekoliko primjera. »Siva ga bjelina, načas, odbaci u zimsko nebo: pahulje odbijaju pasti kružeći kao otpaci od neba« - nije doživljaj zimskog eksterijera, već tjeskoba pisca suočenog s prazninom kompjuterskog ekrana. »Stavio sam refleks glasa jat u mobitijel, time dajući apsolutnu poklopljenost izraza i sadržaja, ali su me optužili: jedni za tešku zajebanciju, drugi za olako silovanje nevinog jezika« - nije novinarevo ili piščevo prepričavanje iskustava s urednikom ili lektorom, već dnevnik riječotvorca koji s pojmovima barata i trguje kao s fizičkim predmetima. U jednoj priči susrećemo »djelatnicu studija za bušenje i ukrašavanje aureola«, pa tvrdnje da je »tračak svjetla postao iluzija sunca« ili da »nije tama sve što ne sjaji«. U nekoj drugoj lik poručuje: »ne buditi me dok se sam ne probudim - to je, apropos, i moja definicija slobode«, u trećoj se pak likovi bave proučavanjem natpisa na »drugim« stranama spomen-ploča. U trenucima su uloge i funkcije likova primjerenije fantastičnim svjetovima, pogotovo kad im se u zanimanje stavi obrada, proizvodnja i plasman riječi, izreka, pojmova, kad se apstraktna djelatnost ljudskog duha podrazumijeva kao zanimanje vrijedno društvenog statusa, no namah ovakva »intelektualna djelatnost« ispada i sasvim primjerena realnom svijetu. Svi se time bavimo, ali nismo dovoljno domišljati da tu svoju svjetotvornu funkciju zapisnički postvarnostimo, ostajući svaki za sebe s takvim bavljenjima u domenama igre, mašte, pijanstva ili ludila. Priče Igora Rajkija priče su o biti svijeta. Da ih on ne zapisuje, promakle bi, iscurile u nedogled, rasplinule se u dnevnopolitičkoj korektnosti, usiljenom bontonu i malograđanskom moralu. Malobrojni su među nama otporni na društvene diktate, zato će malobrojni doista uživati u Rajkijevim tekstovima, ali oni koji u njih prodru - uživat će bezgranično. (Objavljeno u Glasu Istre, 5. ožujka 2011.) |
Zombi otporan na korupciju
 Mislav Pasini: »Točka dezorijentacije«, horor roman, Dušević & Kršovnik, Rijeka, 2010. Već sam rekao da su zombiji sve popularniji kod domaćih horor-pisaca, a evo još jedne potvrde ovome trendu: roman splitskog, u hororu s već tri objavljena romana prokušanog pisca Mislava Pasinija. Za razliku od nekolicine drugih aktualnih zombi-romana hrvatskih i srpskih autora u kojima su zombi-epidemije ograničenih razmjera (recimo samo u Zagrebu ili na nekom udaljenom pustom otoku), Pasini u svom četvrtom romanu Točka dezorijentacije zombi-epidemiju širi na cijelu Hrvatsku te na bliže balkansko okruženje, pa čak, u slutnjama, aluzijama i naznakama, i šire od toga. Epidemija počinje s požarima poharanog otoka Brača, u kojima prste ima sam Nečastivi, a tu se Pasini poslužio epizodom iz svog ranijeg romana Mrtva straža. Nakon što je Dalmatincima priredio vatreni pakao, Nečastivi se preko mobitela infiltrira u umove preživjelih, i kroz njih najavljuje nove, još gore strahote, koje ubrzo stižu u obliku zombi-epidemije. Ona se širi klasičnim, u ovoj podvrsti horora već kanonskim načinom: koga zombi ugrize, a najčešće i usmrti, jer se nerijetko pritom dobro nahrani njegovim mesom, iznutricama i mozgom (na koricama romana lijepo piše da nije za mlađe od 18 godina!), taj najprije prividno umre, a zatim i sam postane zombi pridružujući se ostalima u proganjanju novih žrtava. S Brača radnja se seli u Split, i tu se zadržava do kraja romana, a što se sa zombi-epidemijom događa u ostalim krajevima Lijepe naše saznajemo preko televizijskih vijesti koje dopiru do Splićana koji se u obrani od zombija udružuju i posljednju crtu obrane formiraju u Kerumovom trgovačkom centru Joker. Glavni lik romana je specijalni policijski istražitelj u privremenoj otočkoj izolaciji Viktor Salas, kojeg šefovi angažiraju u istrazi serijskih ubojstava koja su u to vrijeme zaredala Hrvatskom, no protiv svoje volje on upada u središte zombi-epidemije i postaje predvodnik »pokreta otpora« u Jokeru, združujući se silom prilika s kriminalcima, fundamentalistima i drugima koji su petnaestak minuta slave dočekali zato što su fizički jači od drugih ili znaju baratati oružjem. Iako teče kao klasična zombi-horor priča, u kojoj broj nemrtvih proždrljivaca neumitno raste a povremeni bolje karakterizirani epizodisti nakon kratkog herojskog otpora podlegnu jačoj sili i pridružuju se hordi zombija, ovaj roman ima i brojne trash-elemente. Naime, linearna priča o napadima zombija na ljude razbija se humorističkim i apsurdnim digresijama te aluzijama na političke, kulturološke, moralne i seksualne motive. Jedna od svakako smješnijih epizoda je ona kojoj protagonisti svjedoče s krova još uvijek branjenog trgovačkog centra: na ulici se sukobljavaju zombi-Torcida i zombi-Bad Blue Boysi, a na kraju ih sve skupa rastura zombi-policija. Prema kraju romana likovi sve više razmatraju uzroke zombi-epidemije prema obrascima popularnih teorija zavjera, a nakon razrješenja zombi-epidemije napadom američke vojske roman se približava i žanru katastrofe, pa na samom kraju čak i post-apokalipse. Mnogi bi prosječni građanin Hrvatske poželio da se hrvatskim političarima dogodi nešto barem slično ovome što im se događa u Pasinijevu romanu, a svakako je zanimljiva i jedna od rasprava među posljednjim preživjelim likovima da zombiji, a ne oni živi, simboliziraju hrvatski narod: svedeni su na samo jednu dimenziju, na hodajuća tijela, i imaju samo jednu potrebu, hraniti se ljudskim mesom. Doduše, kako primjećuje jedan lik, zombiji su u toj Hrvatskoj opisanoj u romanu Točka dezorijentacije jedini koji su apsolutno otporni na - korupciju. (Objavljeno u Glasu Istre, 26. veljače 2011.) |
Mračni darkschwarz
 Ilija Bakić: "Led", dva kratka SF romana, Tardis, Beograd, 2010. Iako se cyberpunk kao podžanr spekulativne fikcije još nije ni sasvim primio na regionalnoj književnoj znanstveno-fantastičnoj sceni, blurbom na zadnjim koricama nova knjiga iskusnog i uglednog srpskog žanrovskog pisca Ilije Bakića predstavlja se kao post-cyberpunk. Unutar svojih korica ona donosi dva kratka romana: prvome je naslov "Led", a drugome "Na satellitu". Cyberpunk, vrlo pojednostavljeno, možemo predstaviti kao znanstveno-fantastični književni pravac smješten u crnofuturističke svjetove korporacijskih visokotehnologiziranih ali i socijalno krajnje raslojenih društava, kojima upravljaju militarističke ili mafijaške elite, u kojima se podrazumijeva integracija biološkog ljudskog organizma s tehnološkim (kibernetskim) dodacima, te paralelno življenje i djelovanje i u realnim i virtualnim razinama stvarnosti. Tipični cyberpunk junaci najčešće povedeni drastičnim sudbinskim preokretom provode osobnu osvetu, ali takvi likovi nisu prikazivani kao moralno uzorni heroji, oni ne ruše sustav, ne predvode revolucije; oni naprosto znaju znanje, i njime će se, svim svojim drugim krhkostima usprkos, suprotstaviti sili koja im se zamjerila koliko god moćna bila. Zbog takvih antijunaka cyberpunk ne možemo smatrati nastavkom nekoć popularnog distopijskog žanra u znanstvenoj fantastici, već doista pravom inovacijom. K tome, cyberpunk se od ranije SF književnosti distancirao i inovativnim stilsko-narativnim postupcima, a vrlo često i jezikom, postavši izuzetno popularan a onda utihnuvši ili razgranavši se u desetke cyberpunkom nadahnutih novih podžanrovskih inovacija. I tako, pod sugestijom da su ova dva kratka romana Ilije Bakića post-cyberpunk, ulazimo u svjetove Leda i Satellita pomalo formiranih očekivanja (tko želi biti više iznenađen, nek' ne čita blurbove na zadnjim koricama). Oba su kratka romana slično koncipirana, s radnjom smještenom u krupnokriminalni milje, s junacima koji svoj opstanak grade lavirajući između moćne mafije, dobro opremljene policije i nepredvidivih uličnih bandi. U drastično raslojenom društvu blagodati tehnologije uživaju najbogatiji, privilegirani su oni koji služe eliti, a siromašne mase zadovoljavaju se opijatima i zabavom u virtualnim stvarnostima. Bakićevi junaci napredovali su od donjih do srednjih razina hijerarhije privilegiranih, i tu se uglavnom zadržavaju, s funkcijama ljudskih strojeva namijenjenih izvršavanju zadanih zadataka, i s vrlo smanjenim obzorima mašte, želja i žudnji. Čitatelj baš i ne poželi biti u njihovoj koži. Preokret u poslušničkoj rutini likova naslućuje se ali do njega ipak ne dolazi, oni ostaju kotačići u mašineriji na koju nemaju puno utjecaja, njihovo buntovništvo ostaje nerealizirano, oni naprosto nisu heroji. Dodatna značajka ovih Bakićevih tekstova je jezik - i naracija i dijalozi teku u reduciranim rečenicama sastavljenima od riječi srpskog, engleskog i njemačkog jezika, što u početku malo otežava snalaženje, ali već nakon nekoliko stranica čitatelj se navikne. K tome, svaka rečenica je "akcijska", opise prostora, drugih likova ili unutrašnjih proživljavanja saznajemo baš iz takvih rečenica ili čak iz dijaloga, a brzom naizmjeničnošću u pripovijedanju se mijenjaju motrišta različitih likova te njihova istovremena djelovanja u materijalnim i virtualnim stvarnostima. Sve to daje dinamičan tekst čija eksperimentalnost nakon dočitavanja cjeline ipak ostaje u drugom planu, dok u prvi plan na kraju iskrsava zaokružena i smislena, na neki način čak i moralizatorska ili vizionarska priča o sudbini ljudskosti u mogućoj mračnoj budućnosti. (Objavljeno u Glasu Istre, 19. veljače 2011.) |
Duhovi i mutirani cipli
 Zoran Krušvar: »Kamov se vraća kući«, roman, Mentor, Zagreb, i Udruga mladih Akcija, Rijeka, 2010. Lanjska stota obljetnica smrti Janka Polića Kamova obilježena je, uz ostalo, i izlaskom dvije nesvakidašnje knjige. O jednoj od njih, zbirci priča raznih autora Kamovo novo ruho bit će više riječi neki drugi put, a druga je roman riječkog SF pisca, književnog inovatora i marketinški najosvješćenijeg domaćeg literata Zorana Krušvara, s naslovom Kamov se vraća kući. Krušvar je pogrešno procijenio da mu je ovo najčudnija knjiga koju je ikad napisao i da će stoga biti najmanje čitana njegova knjiga ikad. Čudna jest, ali je i vrlo zabavna, duhovita, pa i poučna, tako da će je lako svladati tkogod je se dohvati. Treba reći da iako u ovome romanu ima brdo klasičnih fantastičnih motiva, od duhova i seljenja duša preko putovanja kroz vrijeme i druge dimenzije, do izvanzemaljaca, čudovišta i mutiranih stvorenja poput cipala iz Mrtvog kanala, uz odmjerene doze jeze, misterije i naravno humora, Kamov se vraća kući ipak izmiče čvrstim žanrovskim definicijama ili se u najmanju ruku može opisati kao mješavina rubnih žanrova i formi. Dakako, maštovita i vrlo efektna mješavina, gotovo kao igra formama, stilovima, posvetama i citatima, među kojima su najčešći dakako Janko Polić Kamov, ali i Lovecroft i Poe i mnogi drugi. U središtu pozornosti svih aspekata i svih dimenzija radnje je mladić Anđelko, Riječanin više-manje učmalog života i neostvarenih ambicija, koji se pukim slučajem i nevjerojatnim slijedom okolnosti preobražava u zrelu, odgovornu i suosjećajnu osobu. No, da bi do toga stigao, morat će se suočiti s mnogim tajnama i urbanim legendama svoga rodnoga grada, a i neobičnim bićima koja će u svojim traganjima susresti, neka kao saveznike, a neka i kao ljute protivnike. Ništa bolje neće prolaziti ni s ljudima, ali u međuljudskim relacijama barem će biti oslonjen na vlastitu intuiciju i slobodu izbora. A neće mu biti lako, sa svim tim ribarima, penzionerkama, alkoholičarima, vješticama, švercerima, knjižničarkama, kriminalcima, kockarima, Kinezima, uličnim huliganima; mnogi od njih će mu za zatraženu informaciju tražiti protuuslugu, i tu je onda izvor za mnoge duhovite i poluapsurdne epizode kojima se Anđelko, a i čitatelj, malko odmara od glavnog toka radnje. Nizom pokušaja i pogreški, ponekad i fatalnih, Anđelko tako proživljava uzbudljivu urbanu avanturu te naposljetku i postaje bolji čovjek i spaja se s idealnom životnom suputnicom. Naravno, to nije sve: bitan čimbenik radnje postaje i duh Janka Polića Kamova, koji se kroz dimenzijski procijep vraća u rodni grad, ali u današnjem vremenu, i tu se pokušava snaći, svim svojim karakternim osobinama usprkos. Kakva je njegova interakcija s glavnim junakom romana Anđelkom, to ćete vidjeti sami. Mjesta se u romanu našlo i za izumitelja torpeda Ivana Lupisa, i za Andriju Hebranga (Krušvarovog »obožavatelja« još od vremena dječjeg romana Zvijeri plišane), i za Jadranku Kosor, za zajedljive opaske i na račun dnevne politike i nedavne povijesti, i za još mnogo štošta. Slobodu izbora Krušvar nije podario samo svome glavnom liku, već i čitateljima: ovaj je roman naime interaktivan, na mnogim mjestima čitatelj može birati kako će radnja dalje teći te umjesto sljedeće otvoriti neku drugu naznačenu stranicu. Ja sam roman za prvi put ipak čitao linearno, od prve do zadnje stranice, i nije mi zato bio ništa manje dražestan. Tekst obiluje i moralnim, religijskim, političkim i inim provokacijama, ponekad duhovitim a ponekad i na rubu skandaloznosti, što po Kamovu a što po Krušvaru; i naposljetku, da ponovim tezu s početka, vrlo je zabavan i inspirativan. (Objavljeno u Glasu Istre, 12. veljače 2011.) |
Smrt zlatne ribice
 Maja Hrgović: »Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo«, zbirka priča, Profil, Zagreb, 2010. U svačijem životu postoji neko međuvrijeme između onog nedefiniranog trenutka odrastanja odnosno sazrijevanja - trenutka koji se u nedostatku iskrenijeg prepoznavanja počesto znade formalizirano definirati završetkom školovanja i prvim zapošljavanjem, dakle egzistencijalnim osamostaljivanjem - i trenutka stvarnog stupanja u život, onog što se ponekad naziva smirivanjem ili kućenjem. U međuzemlju tog međuvremena, s prostorno-vremenskim zahvatima koji izbjegavaju strogoću klasificiranja socijalnog i ljubavno-bračnog statusa, ali počesto na oštrim ivicama s kojih je lako moguće skliznuti na jednu ili drugu stranu, žive likovi u pričama Maje Hrgović. To divno vrijeme traženja srodnih duša kadrih da uz bljesak zaljubljenosti prihvate i pokoju manu, to mučno doba suočavanja s najvećim životnim razočaranjima, ta epoha mladenaštva za koje likovi vjeruju da će ih vječno kroz život nositi i hraniti energijom bezuvjetne vječne ljubavi, to su najčešći životni statusi junakinja ovih priča. Iako zbunjene, iako taktički nespretne, iako na krivu bandu zaluđene, samosvjesne jednako toliko koliko i prestrašene, djevojke i žene iz ovih priča, usprkos mučnom probijanju kroz život, još uvijek čuvaju onaj sjaj u očima, onaj dražesni trzaj kutovima usnica, ono umijeće da ih čudesnost trenutka nadahne na postupke koje pri zdravoj pameti zdrava osoba ne bi baš olako i na prvu loptu poduzimala. Nije lako junakinjama ovih priča bez osvrtanja promijeniti svoj životni pravac, jer tamo iza ramena ipak ostaje nešto što je nekoć, neko vrijeme, bilo drago i prisno, ali učinit će to one s puno više odlučnosti i spremnosti nego netko, je li, zreliji. Promjena je najčešće novi muškarac, bilo kao zamjena za prethodnog, bilo kao popuna za dulju emocionalnu prazninu, u svijesti junakinja često unaprijed određen kao privremeni životni suputnik, ali željen i maštan kao idealni doživotni vitez ili princ. Gruba stvarnost, koja kroz slučajnost otkriva laž i izdaju, spustit će junakinju na zemlju, i kroz masku prkosa i ponosa razotkriti - i to su ponajbolji pasaži u cijeloj zbirci - slapove unutrašnjeg očaja. U dočaravanju osjećaja i unutrašnjih proživljavanja svojih junakinja Maja Hrgović je kao pripovjedačica izuzetna majstorica. Svojim junakinjama ona vrlo maštovito nalazi emocionalne ili vizualne okidače kao vanjske podražaje za njihove postupke, takvi perceptivno-misaono-akcioni sljedovi svojevrsna su priprema za raskide ili zbližavanja, jer potenciraju zatečeno junakinjino stanje ili povećane krhkosti, ili emocionalnog pražnjenja. Migovi, naznake, fleševi, zamke i slične pripovjedačke bravure daju draž ovim pričama i potiču poistovjećivanje s likovima, usmjeravaju očekivanja, pripremaju teren za suosjećanja. Čemu, recimo, vodi ovakva rečenica: »U stan smo naslagali dane kao jaja u košaru, sve jedan do drugog, a svi isti…«, ako ne očekivanju da će ta idilična rutina uskoro prestati, samo se pitamo koliko naprasno i koliko bolno? Čemu vodi potresenost junakinje smrću njene omiljene zlatne ribice i time katalizirana podatnost prvom tješitelju koji naiđe, ako ne prilici da se grotesknim završetkom ironizira »sapuničasti« pogled na svijet, život i ljubav? Slatke su i opore priče iz debitantske zbirke Maje Hrgović, tužne su i pomalo smiješne, spore su i duboke, jetko iskrene i vrckavo romantične, ženske su prema motrištu, ali istovremeno i vrlo muške jer otkrivaju djelić one nedokučive iracionalne strane ženskog ukusa i taktike kad je o muškarcima i ljubavi riječ. Ovo je biser-zbirka, i rado bismo od iste autorice čitali još. (Objavljeno u Glasu Istre, 5. veljače 2011.) |
Demoni poput nas
 Jovan Ristić: »Godine u magli«, zbirka SF priča, Niški kulturni centar, Niš, 2010. Debitantska zbirka priča Jovana Ristića Godine u magli otkriva ne samo jedno novo oknjiženo (nakon godina objavljivanja priča po zbornicima, zajedničkim zbirkama, fanzinima i časopisima) pripovjedačko ime na regionalnoj sceni fantastične književnosti, već možda utvrđuje i jedan ne sasvim novi, ali svakako sve prisutniji pravac, podžanr, koji izgleda da sve više zaokuplja žanrovske autore ovog podneblja. Riječ je o nekoj vrsti urbane fantastike, žanrovski podosta rubne, o prozi koja bi se lako mogla čitati i kao nežanrovska kad bi tako bila servirana, ali koja ipak pripada fantastici, manje po prepoznatljivim motivima, ali svakako po izuzetno pogođenoj, uglavnom mračnoj i jezivoj atmosferi. Ne moraju vampiri ili zombiji biti izričito spomenuti, ali ipak imate osjećaj da su u Ristićevim pričama oni tu negdje, da se svaki čas mogu pojaviti kao nešto u opisanom miljeu sasvim normalno i očekivano. Doduše, ima u ovoj zbirci i nesporno žanrovskih priča s maštovitim varijacijama klasičnih SF motiva, među kojima je jedna od uspjelijih Muškarac s greškom, o znanstvenici koja konstruira androida programiranog tako da bude savršeni ljubavnik, pa on tako i funkcionira, osim jedne jedine, ali frustrirajuće mane: ruke su mu hladne, ipak je on samo stroj. Najdojmljivije su u ovoj zbirci međutim upravo one žanrovski rubne priče, poput naslovne Godine u magli, u kojoj grupa prijatelja srednjih godina povedena nostalgijom posjećuje omiljeni klub iz doba svoje mladosti, ali ih dočekuju vrlo sablasna atmosfera i vrlo čudni likovi, a prava jeza počinje kad se počnu pojavljivati njihovi vršnjaci i negdašnji prijatelji koji bi trebali biti odavno mrtvi. Priča Talentovani idiot napisana je kao dnevnik gimnazijskog ravnatelja koji ne može stati na kraj razuzdanim učenicima ni njihovim utjecajnim roditeljima, a najveći mu problem predstavlja jedan od učenika kome se ne može pripisati nikakva druga krivnja osim što samom svojom pojavom izaziva jezu i nelagodu. U priči Barbara i prijatelji pak pratimo užas novinarke u čije se susjedstvo doselio oslobođeni haaški optuženik, dok njena kćer biva očarana svijetom iz popularne TV-serije za djecu sve dok se u njega i fizički ne preseli. Iako u zbirci ima još puno priča vrijednih pažnje, neka ove tri posluže za ilustraciju mog dojma Ristićeve zbirke. U sve tri priče je polazište utemeljeno u ikonografiji svakodnevice iz sadašnjosti ili bliske prošlosti, likovi su naizgled obični ljudi, kakve srećemo na ulici, kojima ključni trenuci njihovih života dolaze u suočavanju s nečim demonskim, a to demonsko je po biološkim, socijalnim, klasnim i intelektualnim osobinama sasvim slično njima. Demoni dakle nisu uljezi, oni su odavno i uvijek tu, ali ih se nije uvijek gledalo na isti način. Ranije su likovi Ristićevih priča kraj tog demonskog živjeli, ne primjećujući ništa posebno, dok im se na neki način nisu otvorile oči, i sada ih, u tom stanju progledanosti, obuzima panika isprepletena s nagonom za samoodržanjem, podižu se obrambeni mehanizmi koji vode u iracionalne postupke, ponekad i do tragičnoga kraja. Iako slijede stoljećima uhodane psihološke obrasce književnosti jeze i groze - pogotovo gotičke priče kad se radi o polaganoj pripremi terena, građenju atmosfere opisima eksterijera i rastuće nelagode likova u takvom okruženju, porastu napetosti kroz niz zabuna ili lažnih uzbuna - ove su priče (uz naravno i druge priče u zbirci) i vrlo suvremene. Dopuštaju da ih se čita i kao alegorije, ali i kao svevremenske parabole o mračnom i demonskom koje čuči u svakom čovjeku, ne samo u onome koji je prokazan kao takav. (Objavljeno u Glasu Istre, 29. siječnja 2011.) |
Kino naše mladosti
 Drago Orlić: »Ispovijest jednoga kinoamatera«, zbirka pjesama i proznih zapisa, Antibarbarus, Zagreb, 2010. Nevjerojatan je taj Orlić, em štanca knjige u zadnje vrijeme k'o nenormalan, em mu je svaka nova knjiga nevjerojatno različita od svih prethodnih, em mu je u svakoj novoj knjizi sve vidnije sakupljen - cijeli život. A život je, kad ga sagledaš s distance, kao film: malo djetinjstva, pokoja uspomena i poneka laž (citiram Orlića koji citira Fellinija, valjda). Filmu je posvećena ova Orlićeva knjiga, ali ne filmu kao umjetnosti (ovo dakle nije filmska enciklopedija ni knjiga filmskih kritika, iako ima ponešto i od toga), već filmu kao životu: ne filmu koji prikazuje ili imitira život, već filmu koji znači život onima što uz njega odrastaju, stasaju, razvijaju se, sazrijevaju. Zaći će tako Orlić u svoje vodnjansko djetinjstvo, sjeća ga se, sam kaže, bolje nego nekih jučerašnjih stvari, proživjet će ponovno svoje mladenačke školske dane tijekom kojih je kratko, svega par godina, hodočastio u pulski kinoklub Jelen, tamo učio o filmu, učio praviti filmove, učio gledati filmove, i kroz filmove upoznavao sebe, ljude, grad i svijet. Mnogo toga je iz tih pulsko-jelenskih dana Orlić ponio u život što je eksploatirao kasnijih desetljeća, a sada kao da vraća dug, knjigom o filmu i sebi, koja bi, i da nije napisana skoro pa po narudžbi, za posljednji pulski Sajam knjiga posvećen knjizi i filmu, kad-tad morala nastati. Jer to što je Orlić u ovoj knjizi, to smo pomalo bili svi mi u ono, danas naizgled tako davno vrijeme kada su film i kino bili ljubav i nužda, radost i potreba, dokolica i dubokofilozofska introspekcija, zabava i pouka, prilika za samotnost i šansa za društvenost, zna se kakvu. A da bi se iskreno sagledalo to i takvo vrijeme, treba biti pomalo huncut, pomalo bezobrazan, pomalo brutalno iskren i samokritičan, pomalo isključivi esteta, pomalo sebični pragmatik, pomalo džentlmen i pomalo čudak: sve je to film radio od nas onih davnih dana kad smo kroz film tražili sebe, a Orlić se danas pojavio kao neki zapisničar, ne samo svog, nego i naših filmskih ili filmofilskih života. Sate i sate smo kao klinci, i mi koji nismo bili članovi kinoklubova, proveli razgovarajući o svemu ovome o čemu Orlić piše u ovoj knjizi: o filmovima, o glumcima i glumicama, o njihovim likovima, režiserima, o sjajnim filmskim trenucima i gafovima, o glazbi na filmu, o top-listama najboljih filmova ili najboljih filmskih naslova (neka mi bude dopušteno ukazati na jedan Orlićev propust: na top-listu najduljih filmskih naslova zaboravio je uvrstiti moj osobni i filmski i naslovni favorit, Woody Allenov Sve što ste ikada željeli znati o seksu a niste se usudili pitati), svađali se oko vlastitih favorita i miljenika, prolazili što i svi drugi klinci kada je riječ o kinoulaznicama, novcu za te ulaznice i načinima ulaska na projekciju; da ne zaboravimo ni na mrak kinodvorane i prilike koje taj mrak pruža… Više kao Kiš nego kao, recimo Tribuson, uronio je Orlić ovom knjigom u one neke davne dane »sreće, ljubavi i zadovoljstva«. Knjiga se, formalno, sastoji od dva niza tekstova: jedan niz čine numerirani kratki prozni zapisi koji su zapravo dokumentarističke i autobiografske pričice o Orlićevoj, pulskoj i svjetskoj filmskoj povijesti i estetici, uz poneki ubačeni citat iz novina ili Filmske enciklopedije; dok drugi niz, izmiješan s prvim, čine pjesme, filmu posvećene uglavnom alegorično, više usmjerene na slatke ili gorke sokove života, na ono što se živeći uz film događalo ili moglo događati. No, tekstovi u nizu proznih zapisa ponekad su više od poezije; dok istodobno neke od pjesama više nego što pjevaju - pričaju priču. (Objavljeno u Glasu Istre, 22. siječnja 2011.) |
Svjetovi različitih vremena
 Sanja Lovrenčić: »Zmije Nikonimora - Put do mora«, fantasy roman, Mala zvona, Zagreb, 2010. Drugi nastavci fantasy-trilogija uvijek su najnezgodniji, i za pisca i za čitatelja, jer dolaze iza prvog u kome smo upoznali glavne likove i ufurali se u intrigantni zaplet, ali prije trećeg u kojemu obično dolazi do spektakularnog raspleta. Drugi nastavci takvih serijala zato su obično sporiji, razvučeniji, u njima likovi koji su u prvom nastavku odlučili poći na put - putuju, a dugotrajna su putovanja u načelu dosadna i prenapadno je ako ih se garnira s previše epizoda kojima se i likovi i fabula udaljavaju od svog glavnog cilja, jer njega mogu, je li, doseći tek u trećem, završnom nastavku. U prvom nastavku svoje fantasy-trilogije Zmije Nikonimora, naslovljenom Palača i vrt, Sanja Lovrenčić nas je na vrlo atraktivan i za čitanje vrlo poticajan način upoznala s glavnim junacima, frulašicom Tisyjom i graditeljem Arneom, i s ustrojstvom svijeta u kojemu to dvoje friških ljubavnika biva naglo razdvojeno prodorom divljih hordi s istoka. Ona se na kraju prvog nastavka našla u mjestu zvanom Utočište, zbjegu za žene koje traže odmor i oporavak od svoje sudbine, a on se pridružio kralju jedne sjevernjačke zemlje, na prvoj crti obrane »civiliziranog« svijeta od najezdi divljeg naroda »bukača«. Na početku drugog nastavka Tisya napušta Utočište i kreće na jug put Bijelog Grada, Arneovog zavičaja, tražeći vijesti o njemu, ali i stavljajući svoju odanost i ustrajnost na kušnju. U sličnoj je situaciji i Arne, ali na sasvim drugom kraju svijeta; on s vojskom svoga kralja - koja je, da bi preživjela, morala napustiti domovinu - putuje kroz duboko i tajnovito podzemlje, utrobu pograničnog planinskog vijenca. Kroz cijeli drugi nastavak ove trilogije oni putuju, svaki u svom pravcu, svaki sa svojim društvom i svojim avanturama, još se ne sluti hoće li se i gdje će se sresti; ali putuju i opasni »bukači«, narod čije običaje i moralna načela nisu uspjeli dokučiti čak ni ubačeni špijuni. Kako svaki drugi nastavak fantasy-trilogije mora sadržavati i jednu veliku ali ne presudnu bitku, tako Tisya doživljava i preživljava napad »bukača« na Bijeli Grad. Bukača, međutim, ima nezamislivo puno, napadat će oni još i u trećem nastavku, vjerojatno. Svijet u kojemu se događa radnja Zmija Nikonimora postaje sve zanimljivijim i neobičnijim. U uobičajenim umetcima o mitologiji i povijesti toga svijeta pripovijedaju se kronike o njegovim bogovima i junacima, o više razina na kojima egzistiraju pojmljiva i nepojmljiva bića, stvari i pojave; o tome kako je svijet uređen i kako su nastala načela njegova uređenja. Kroz te dodatke - koji nisu uvijek na prvi pogled vezani s primarnom fabulom osim daleko pozadinski - proizlazi da su među najvažnijim načelima toga svijeta poimanje vremena i poimanje komunikacije. Vrijeme je složeno u prilično neobičan kalendar, no nadzor nad vremenom nije jednak u svim narodima toga svijeta - negdje se ono uopće ne mjeri, drugdje se vrijeme smatra proteklim samo ako postoje zapisi o prošlim događajima, a nema ni zajedničkog, svugdje važećeg poimanja dužine vremenskih razdoblja. Komunikacijska pravila se također razlikuju od naroda do naroda: neki imaju a neki nemaju pismo; pismo znade biti i oruđe prisile odnosno okov neslobode; komunicira se i glazbom, pa i univerzalnim znakovima; obdareni magijskim vještinama mogu komunicirati i s onostranim, a potpuna suprotnost svemu su »bukači« s kojima se uopće ne može komunicirati. Serijal Zmije Nikonimora se i drugim nastavkom razvija u vrlo zanimljivom pravcu, tako da bi veliki rasplet u trećem dijelu trebao biti prava poslastica. (Objavljeno u Glasu Istre, 15. siječnja 2011.) |
Porno-glumice u raljama zombija
 Đorđe Bajić: »Ostrvo prokletih«, horor-roman, Paladin, Beograd, 2010. Izgleda da su u regionalnoj horor-književnosti zombiji napokon počeli istiskivati vampire, ili su se u najmanju ruku počeli ravnopravno s njima družiti na stranicama sve većeg broja domaćih književnih uradaka. Ako su pisci do prije koju godinu vrlo učestalih vampirskih romana htjeli komentirati neke pojavnosti u političkoj i socijalnoj zbilji ovih prostora, govori li nam smjena vampira zombijima u domaćoj fantastičnoj književnosti ponešto i o pogoršanju percepcije društvene zbilje uopće? Naime, kolikogod vampiri bili strašni, oni su, prema žanrovskim literarnim kanonima, bića koja raspolažu i intelektom i emocijama, a radi tih svojstava njihova karakterizacija može biti dosta šarolika. Kod zombija međutim igranja s karakterizacijom ne može biti, zombiji nemaju ni intelekta ni emocija, oni su živi (bolje reći: pokretni) mrtvaci bez ikakvih drugih atributa, a jedino im je svojstvo da napadaju, komadaju i proždiru one koji su još živi. Dramaturškoj napetosti u literaturi o zombijima pridonosi tek žanrovsko pravilo da živi ljudi koje zombiji ubiju također postaju zombiji. I dok za eliminaciju vampira postoji čitav niz u literaturi i na filmu razvijenih sredstava, pomagala i metoda, za zombije važi samo jedno: ubiti ih se (po drugi put) može jedino ako im se uništi veći dio tijela, a obavezno glava. Zombijevski podžanr horora je po tim svojim svojstvima zapravo sličan porno-filmovima: sadržaj je uvijek isti, a razlike su moguće tek u nijansama uvodnih sekvenci. Toga je itekako bio svjestan mladi beogradski pisac Đorđe Bajić kada je u svom prvom romanu Ostrvo prokletih odlučio sučeliti zombije i porno-industriju. Za uspone i predahe u napetoj fabuli, koja inače vrluda egzotičnijim krajevima kugle zemaljske, odgovorna je grupa glavnih likova okupljenih u »agenciju«, koja je nalik malo modernije opremljenoj verziji Grupe TNT iz stripa Alan Ford, čiji je važan član i jedan vampir-pozitivac. Vrijeme u kojemu se radnja zbiva, naime, priznalo je vampire kao ravnopravne članove društva, a iako ih je malo, neki su od njih postigli lijepe karijere. Mada su priznati u društvu, vampiri su ugrožena skupina jer je njihova krv sirovina za eliksir vječne mladosti, koji je doduše ilegalan, ali novcem se i u tome društvu može sve. Barem dok je živ onaj tko taj novac ima. Na vampira iz spomenute »agencije« namjerili su se krivi pohlepnici, koji će već dobiti svoje, no u isto vrijeme »agencija« biva angažirana za pronalaženje nestalih porno-glumaca, koji su zaglavili na otoku nastanjenom zombijima. Slijede potjere, pucačine, razbijačine, ucjene i zavjere, otmice i spašavanja, zaljubljivanja, ljubomore i razočaranja, pojedinačni obračuni i masovne bitke, seks dobrovoljni i seks prisilni, junaštva i podlosti, sve to uz puno smijeha i još više krvi i jeze na skoro 400 stranica frenetične pulp-proze uz koju vrijeme prolazi brzo kao srebrni metak kroz raspadajuće tkivo. Uspio je Đorđe Bajić mnogo toga sabiti između korica svoga romana. Iako mu je ishodište na dalekom Zapadu, u priču su umiješani i likovi porijeklom s Balkana; iako je parodijski, ovaj je roman u neku ruku i apokaliptičan; iako ima vlastitu originalnu priču, znalci će u tekstu iščitati i čitav niz literarnih i filmskih posveta (što je u hororu postalo gotovo pa pravilo, pogotovo u zombijevskom hororu); na jednoj razini ovaj se roman može čitati i kao još jedna u nizu priča o sukobu elita i subkulturnih grupa; i naposljetku - zabavan je, jako je zabavan. Dojam jedino kvari pomalo sapuničasti epilog, ali tu se krije i obećavajuća najava njegova nastavka. (Objavljeno u Glasu Istre, 8. siječnja 2011.) |
