Marketing
Duhovi i mutirani cipli
Zoran Krušvar: »Kamov se vraća kući«, roman, Mentor, Zagreb, i Udruga mladih Akcija, Rijeka, 2010.
Lanjska stota obljetnica smrti Janka Polića Kamova obilježena je, uz ostalo, i izlaskom dvije nesvakidašnje knjige. O jednoj od njih, zbirci priča raznih autora Kamovo novo ruho bit će više riječi neki drugi put, a druga je roman riječkog SF pisca, književnog inovatora i marketinški najosvješćenijeg domaćeg literata Zorana Krušvara, s naslovom Kamov se vraća kući.
Krušvar je pogrešno procijenio da mu je ovo najčudnija knjiga koju je ikad napisao i da će stoga biti najmanje čitana njegova knjiga ikad. Čudna jest, ali je i vrlo zabavna, duhovita, pa i poučna, tako da će je lako svladati tkogod je se dohvati. Treba reći da iako u ovome romanu ima brdo klasičnih fantastičnih motiva, od duhova i seljenja duša preko putovanja kroz vrijeme i druge dimenzije, do izvanzemaljaca, čudovišta i mutiranih stvorenja poput cipala iz Mrtvog kanala, uz odmjerene doze jeze, misterije i naravno humora, Kamov se vraća kući ipak izmiče čvrstim žanrovskim definicijama ili se u najmanju ruku može opisati kao mješavina rubnih žanrova i formi. Dakako, maštovita i vrlo efektna mješavina, gotovo kao igra formama, stilovima, posvetama i citatima, među kojima su najčešći dakako Janko Polić Kamov, ali i Lovecroft i Poe i mnogi drugi.
U središtu pozornosti svih aspekata i svih dimenzija radnje je mladić Anđelko, Riječanin više-manje učmalog života i neostvarenih ambicija, koji se pukim slučajem i nevjerojatnim slijedom okolnosti preobražava u zrelu, odgovornu i suosjećajnu osobu. No, da bi do toga stigao, morat će se suočiti s mnogim tajnama i urbanim legendama svoga rodnoga grada, a i neobičnim bićima koja će u svojim traganjima susresti, neka kao saveznike, a neka i kao ljute protivnike. Ništa bolje neće prolaziti ni s ljudima, ali u međuljudskim relacijama barem će biti oslonjen na vlastitu intuiciju i slobodu izbora. A neće mu biti lako, sa svim tim ribarima, penzionerkama, alkoholičarima, vješticama, švercerima, knjižničarkama, kriminalcima, kockarima, Kinezima, uličnim huliganima; mnogi od njih će mu za zatraženu informaciju tražiti protuuslugu, i tu je onda izvor za mnoge duhovite i poluapsurdne epizode kojima se Anđelko, a i čitatelj, malko odmara od glavnog toka radnje. Nizom pokušaja i pogreški, ponekad i fatalnih, Anđelko tako proživljava uzbudljivu urbanu avanturu te naposljetku i postaje bolji čovjek i spaja se s idealnom životnom suputnicom.
Naravno, to nije sve: bitan čimbenik radnje postaje i duh Janka Polića Kamova, koji se kroz dimenzijski procijep vraća u rodni grad, ali u današnjem vremenu, i tu se pokušava snaći, svim svojim karakternim osobinama usprkos. Kakva je njegova interakcija s glavnim junakom romana Anđelkom, to ćete vidjeti sami. Mjesta se u romanu našlo i za izumitelja torpeda Ivana Lupisa, i za Andriju Hebranga (Krušvarovog »obožavatelja« još od vremena dječjeg romana Zvijeri plišane), i za Jadranku Kosor, za zajedljive opaske i na račun dnevne politike i nedavne povijesti, i za još mnogo štošta.
Slobodu izbora Krušvar nije podario samo svome glavnom liku, već i čitateljima: ovaj je roman naime interaktivan, na mnogim mjestima čitatelj može birati kako će radnja dalje teći te umjesto sljedeće otvoriti neku drugu naznačenu stranicu. Ja sam roman za prvi put ipak čitao linearno, od prve do zadnje stranice, i nije mi zato bio ništa manje dražestan. Tekst obiluje i moralnim, religijskim, političkim i inim provokacijama, ponekad duhovitim a ponekad i na rubu skandaloznosti, što po Kamovu a što po Krušvaru; i naposljetku, da ponovim tezu s početka, vrlo je zabavan i inspirativan.
(Objavljeno u Glasu Istre, 12. veljače 2011.)
Post je objavljen 22.03.2011. u 08:16 sati.