Marketing
Druga strana spomen-ploča
Igor Rajki: »Stalak za poljupce«, zbirka priča, Knjigomat, Zagreb, 2010.
Moj omiljeni pisac Igor Rajki ima novu knjigu, zavodljivog naslova Stalak za poljupce, ali tko bi na osnovu tog sapuničastog naslova pomislio da će ovdje naići na lako prohodnu prozu, razbibrizi i paši umornog mozga primjerenu, prevarit će se. Već tradicionalno Rajki plasira razbibrigu - ali za mozgove željne zahtjevnijih glavolomki, jezičnih akrobacija, značenjskih perturbacija, i humora za čije shvaćanje treba uložiti i malo intelektualnog napora.
Linearnost nipošto nije značajka Rajkijevih priča, iako, kad se očiste od svih međuslojeva, one bivaju upravo takve: lik A iz mjesta B odlazi na mjesto C radi interakcije s likovima D i F, koja neko vrijeme traje, a onda završava, povratkom u mjesto B ili susretom ili interakcijom s likom G koji je otprije bio samo latentno prisutan. Ono što, međutim, čini bit Rajkijevih priča nije naracija o rečenim kretanjima i interakcijama likova, već naprotiv monumentalno kaotična introspekcija u svijesti glavnog lika, te u postupcima i replikama sporednih likova koje glavni lik percipira kroz prizmu vlastite misaone sintakse.
Tu leži čar Rajkijeva pripovjedačkoga dara, time će ovaj genijalni pisac od najbanalnijih epizoda iz životne svakodnevice - pogrešnog telefonskog poziva, ljubavnog sastanka, posjeta roditeljima, zamjećivanja sve čudnijih zvukova zvonjave mobitela - izvesti pravi teatar apsurda, asocijacija, kalambura, svih zamislivih stilskih i jezičnih figura. I onih koje teorija književnosti još nije ni definirala, obilato se služeći onim što se drugdje naziva metatekstualnost, a ovdje zapravo ispada urnebesno igranje i izrugivanje s citatima, pseudocitatima i pojmovima zaplijenjenima u svijetu klasične i popularne glazbe, književnosti, filozofije, konzumerizma i seksualnosti.
Evo nekoliko primjera. »Siva ga bjelina, načas, odbaci u zimsko nebo: pahulje odbijaju pasti kružeći kao otpaci od neba« - nije doživljaj zimskog eksterijera, već tjeskoba pisca suočenog s prazninom kompjuterskog ekrana. »Stavio sam refleks glasa jat u mobitijel, time dajući apsolutnu poklopljenost izraza i sadržaja, ali su me optužili: jedni za tešku zajebanciju, drugi za olako silovanje nevinog jezika« - nije novinarevo ili piščevo prepričavanje iskustava s urednikom ili lektorom, već dnevnik riječotvorca koji s pojmovima barata i trguje kao s fizičkim predmetima.
U jednoj priči susrećemo »djelatnicu studija za bušenje i ukrašavanje aureola«, pa tvrdnje da je »tračak svjetla postao iluzija sunca« ili da »nije tama sve što ne sjaji«. U nekoj drugoj lik poručuje: »ne buditi me dok se sam ne probudim - to je, apropos, i moja definicija slobode«, u trećoj se pak likovi bave proučavanjem natpisa na »drugim« stranama spomen-ploča. U trenucima su uloge i funkcije likova primjerenije fantastičnim svjetovima, pogotovo kad im se u zanimanje stavi obrada, proizvodnja i plasman riječi, izreka, pojmova, kad se apstraktna djelatnost ljudskog duha podrazumijeva kao zanimanje vrijedno društvenog statusa, no namah ovakva »intelektualna djelatnost« ispada i sasvim primjerena realnom svijetu. Svi se time bavimo, ali nismo dovoljno domišljati da tu svoju svjetotvornu funkciju zapisnički postvarnostimo, ostajući svaki za sebe s takvim bavljenjima u domenama igre, mašte, pijanstva ili ludila.
Priče Igora Rajkija priče su o biti svijeta. Da ih on ne zapisuje, promakle bi, iscurile u nedogled, rasplinule se u dnevnopolitičkoj korektnosti, usiljenom bontonu i malograđanskom moralu. Malobrojni su među nama otporni na društvene diktate, zato će malobrojni doista uživati u Rajkijevim tekstovima, ali oni koji u njih prodru - uživat će bezgranično.
(Objavljeno u Glasu Istre, 5. ožujka 2011.)
Post je objavljen 22.03.2011. u 08:54 sati.