Knjiga za plažu
22.03.2011., utorak
Mračni darkschwarz
 Ilija Bakić: "Led", dva kratka SF romana, Tardis, Beograd, 2010. Iako se cyberpunk kao podžanr spekulativne fikcije još nije ni sasvim primio na regionalnoj književnoj znanstveno-fantastičnoj sceni, blurbom na zadnjim koricama nova knjiga iskusnog i uglednog srpskog žanrovskog pisca Ilije Bakića predstavlja se kao post-cyberpunk. Unutar svojih korica ona donosi dva kratka romana: prvome je naslov "Led", a drugome "Na satellitu". Cyberpunk, vrlo pojednostavljeno, možemo predstaviti kao znanstveno-fantastični književni pravac smješten u crnofuturističke svjetove korporacijskih visokotehnologiziranih ali i socijalno krajnje raslojenih društava, kojima upravljaju militarističke ili mafijaške elite, u kojima se podrazumijeva integracija biološkog ljudskog organizma s tehnološkim (kibernetskim) dodacima, te paralelno življenje i djelovanje i u realnim i virtualnim razinama stvarnosti. Tipični cyberpunk junaci najčešće povedeni drastičnim sudbinskim preokretom provode osobnu osvetu, ali takvi likovi nisu prikazivani kao moralno uzorni heroji, oni ne ruše sustav, ne predvode revolucije; oni naprosto znaju znanje, i njime će se, svim svojim drugim krhkostima usprkos, suprotstaviti sili koja im se zamjerila koliko god moćna bila. Zbog takvih antijunaka cyberpunk ne možemo smatrati nastavkom nekoć popularnog distopijskog žanra u znanstvenoj fantastici, već doista pravom inovacijom. K tome, cyberpunk se od ranije SF književnosti distancirao i inovativnim stilsko-narativnim postupcima, a vrlo često i jezikom, postavši izuzetno popularan a onda utihnuvši ili razgranavši se u desetke cyberpunkom nadahnutih novih podžanrovskih inovacija. I tako, pod sugestijom da su ova dva kratka romana Ilije Bakića post-cyberpunk, ulazimo u svjetove Leda i Satellita pomalo formiranih očekivanja (tko želi biti više iznenađen, nek' ne čita blurbove na zadnjim koricama). Oba su kratka romana slično koncipirana, s radnjom smještenom u krupnokriminalni milje, s junacima koji svoj opstanak grade lavirajući između moćne mafije, dobro opremljene policije i nepredvidivih uličnih bandi. U drastično raslojenom društvu blagodati tehnologije uživaju najbogatiji, privilegirani su oni koji služe eliti, a siromašne mase zadovoljavaju se opijatima i zabavom u virtualnim stvarnostima. Bakićevi junaci napredovali su od donjih do srednjih razina hijerarhije privilegiranih, i tu se uglavnom zadržavaju, s funkcijama ljudskih strojeva namijenjenih izvršavanju zadanih zadataka, i s vrlo smanjenim obzorima mašte, želja i žudnji. Čitatelj baš i ne poželi biti u njihovoj koži. Preokret u poslušničkoj rutini likova naslućuje se ali do njega ipak ne dolazi, oni ostaju kotačići u mašineriji na koju nemaju puno utjecaja, njihovo buntovništvo ostaje nerealizirano, oni naprosto nisu heroji. Dodatna značajka ovih Bakićevih tekstova je jezik - i naracija i dijalozi teku u reduciranim rečenicama sastavljenima od riječi srpskog, engleskog i njemačkog jezika, što u početku malo otežava snalaženje, ali već nakon nekoliko stranica čitatelj se navikne. K tome, svaka rečenica je "akcijska", opise prostora, drugih likova ili unutrašnjih proživljavanja saznajemo baš iz takvih rečenica ili čak iz dijaloga, a brzom naizmjeničnošću u pripovijedanju se mijenjaju motrišta različitih likova te njihova istovremena djelovanja u materijalnim i virtualnim stvarnostima. Sve to daje dinamičan tekst čija eksperimentalnost nakon dočitavanja cjeline ipak ostaje u drugom planu, dok u prvi plan na kraju iskrsava zaokružena i smislena, na neki način čak i moralizatorska ili vizionarska priča o sudbini ljudskosti u mogućoj mračnoj budućnosti. (Objavljeno u Glasu Istre, 19. veljače 2011.) |
