Marketing
Smrt zlatne ribice
Maja Hrgović: »Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo«, zbirka priča, Profil, Zagreb, 2010.
U svačijem životu postoji neko međuvrijeme između onog nedefiniranog trenutka odrastanja odnosno sazrijevanja - trenutka koji se u nedostatku iskrenijeg prepoznavanja počesto znade formalizirano definirati završetkom školovanja i prvim zapošljavanjem, dakle egzistencijalnim osamostaljivanjem - i trenutka stvarnog stupanja u život, onog što se ponekad naziva smirivanjem ili kućenjem.
U međuzemlju tog međuvremena, s prostorno-vremenskim zahvatima koji izbjegavaju strogoću klasificiranja socijalnog i ljubavno-bračnog statusa, ali počesto na oštrim ivicama s kojih je lako moguće skliznuti na jednu ili drugu stranu, žive likovi u pričama Maje Hrgović. To divno vrijeme traženja srodnih duša kadrih da uz bljesak zaljubljenosti prihvate i pokoju manu, to mučno doba suočavanja s najvećim životnim razočaranjima, ta epoha mladenaštva za koje likovi vjeruju da će ih vječno kroz život nositi i hraniti energijom bezuvjetne vječne ljubavi, to su najčešći životni statusi junakinja ovih priča. Iako zbunjene, iako taktički nespretne, iako na krivu bandu zaluđene, samosvjesne jednako toliko koliko i prestrašene, djevojke i žene iz ovih priča, usprkos mučnom probijanju kroz život, još uvijek čuvaju onaj sjaj u očima, onaj dražesni trzaj kutovima usnica, ono umijeće da ih čudesnost trenutka nadahne na postupke koje pri zdravoj pameti zdrava osoba ne bi baš olako i na prvu loptu poduzimala.
Nije lako junakinjama ovih priča bez osvrtanja promijeniti svoj životni pravac, jer tamo iza ramena ipak ostaje nešto što je nekoć, neko vrijeme, bilo drago i prisno, ali učinit će to one s puno više odlučnosti i spremnosti nego netko, je li, zreliji. Promjena je najčešće novi muškarac, bilo kao zamjena za prethodnog, bilo kao popuna za dulju emocionalnu prazninu, u svijesti junakinja često unaprijed određen kao privremeni životni suputnik, ali željen i maštan kao idealni doživotni vitez ili princ. Gruba stvarnost, koja kroz slučajnost otkriva laž i izdaju, spustit će junakinju na zemlju, i kroz masku prkosa i ponosa razotkriti - i to su ponajbolji pasaži u cijeloj zbirci - slapove unutrašnjeg očaja.
U dočaravanju osjećaja i unutrašnjih proživljavanja svojih junakinja Maja Hrgović je kao pripovjedačica izuzetna majstorica. Svojim junakinjama ona vrlo maštovito nalazi emocionalne ili vizualne okidače kao vanjske podražaje za njihove postupke, takvi perceptivno-misaono-akcioni sljedovi svojevrsna su priprema za raskide ili zbližavanja, jer potenciraju zatečeno junakinjino stanje ili povećane krhkosti, ili emocionalnog pražnjenja. Migovi, naznake, fleševi, zamke i slične pripovjedačke bravure daju draž ovim pričama i potiču poistovjećivanje s likovima, usmjeravaju očekivanja, pripremaju teren za suosjećanja.
Čemu, recimo, vodi ovakva rečenica: »U stan smo naslagali dane kao jaja u košaru, sve jedan do drugog, a svi isti…«, ako ne očekivanju da će ta idilična rutina uskoro prestati, samo se pitamo koliko naprasno i koliko bolno? Čemu vodi potresenost junakinje smrću njene omiljene zlatne ribice i time katalizirana podatnost prvom tješitelju koji naiđe, ako ne prilici da se grotesknim završetkom ironizira »sapuničasti« pogled na svijet, život i ljubav?
Slatke su i opore priče iz debitantske zbirke Maje Hrgović, tužne su i pomalo smiješne, spore su i duboke, jetko iskrene i vrckavo romantične, ženske su prema motrištu, ali istovremeno i vrlo muške jer otkrivaju djelić one nedokučive iracionalne strane ženskog ukusa i taktike kad je o muškarcima i ljubavi riječ. Ovo je biser-zbirka, i rado bismo od iste autorice čitali još.
(Objavljeno u Glasu Istre, 5. veljače 2011.)
Post je objavljen 22.03.2011. u 08:09 sati.