Zenitist i kritičari u drhtalici
27.01.2007., subota
U TENISU JE IZLAZ
(u povodu Australia opena)* Antilopa s reketom, moja favoritkinja Marija Šarapova, vila zlatokosa, nevina poput nimfe, a pogleda iskusnog drskog zavodljivog, poput Nicole Kidman kad igra “laku žeMsku”, ali ne do kraja već na vrijeme oboren i propraćen samoironijskom opaskom i tihim smijehom u maniri ruske balerine koja se prvi puta upoznaje s novim mentorom, dakle Šarapova, ta dugonoga seksepilna zvjerčica “bijelog športa”, hoće li joj uspjeti osvojiti prvi ovogodišnji Grand Slam? Hm? Gledate li tu krasotu? Uvijek se nasekiram kad ju gledam, duša moja, lane moje, kak se namuči onak s nekim dečecom kad se tenisira, s onim dečkonjom na primjer, “Amelom” kak se zove, Mauresmo ili slično, to je neravnopravna bitka. Svaki put kad Marija zamahne i ispusti krik, prođu me trnci od ushićenja i brige za njeno srce. Kak bi joj dobra došla masaža, na primjer... Lice joj poput burzovnog displayja odražava smjenu navale pouzdanja i vjere u sebe te umora i očaja. Tako slatka u gotovo ljutitoj radosti zbog poena, tako nježno izgubljena u suzama nakon poraza.  Dišem s njom, u ritmu; krhka struktura njenih leđa, skrušena ramena kad je tužna zbog izgubljenog gema i već ne zna za sebe od umora, tak’ da nije u stanju ni znoj obrisati (to bih badava radio), dušica moja umorna, njene lopatice, nježne da bi pasale i Ljupkoj Dimitrovskoj, pa kad se sagne vezati patike, znojni listovi se sjaje, dok bilo na vratu pulsira... Ma to je borba ljepotice i zvjeri, komu sve dopuštaju igrati tenis danas?! Najvažnija vijest u svijetu tenisa ove godine je ta, da je Marija dala da joj naprave korset za ovu sezonu; udoban, aerodinamičan, pomaže na vrućini. (Kućanicama se također preporuča.). Kad čovjek gleda Šarapovu u dvosatnom uzbudljivom meču, to je mitski doživljaj. Gledatelj je u dodiru s praumjetnošću pokreta, to je re-kreacija one praizvedbe nepatvorene umjetnosti u spoju plesa i borbe, kako se valjda umjetnost porađala netom što je prvi stanar špilje uspio za svoju ljubavnicu odvojiti koji komad bjelokosti od mastodonta iz obiteljskog proračuna te sagraditi garsonijeru na nekom drvetu. “Aska i vuk”, to je asocijacija kad se gleda Šarapova u momentu kad je već podlegla, na granici plača (ali onda obriše znoja s lica, vrata, ruku, grudi, listova – I wanna be your dog!), i onda, odjednom, njeni krici postaju snažniji, slijedi poen koji znači prekretnicu, obrat u meču, slatka hinjena ljutitost u radosti, onaj tamo oponent s druge strane terena, ma ne želim ni gledati tamo, netko vraća loptice, ali Aska, Šarapova, ona pobjeđuje i protivnika/cu i sebe, ljepota je hipnotizirala prosječnost i porazila shvaćanje sporta kao pokretne trake (kako se poslije McEnroea i Nastasea u muškoj i Navratilove te Billie Jean King tenis danas igra, te je dosadan kao curling kojeg igraju Eskimi!), i čovjek shvaća što je pokretalo civilizaciju Zapada otkako je sve u svoje ruke preuzela špiljska građevinska mafija prije 5 tisuća godina – LJEPOTA! Ljepota žene. Zbog žene su izmislili kotač, vatru, luk i strijelu... Zbog žene su napravili religiju i ratovali i izmišljali metode za ubijanje i mučenje (prvotno je to bilo namijenjeno konkurentu u ljubavi), dakle gledajući Šarapovu, senzibilni će se čovo uživit’ u mitološku percepciju svijeta nekoć, kada je naš predak bio istodobno i umjetnik i kritičar i poslovni čovjek i lovac i ljubavnik i skrbnik i sportaš i tajni agent i stručnjak za dekonstruktivizam i poststrukturalizam, semiotičar i povjesničar i umio je razgovarati s životinjama i biljkama. Tenis je jedini preostali link suvremenog čovjeka s izgubljenim jedinstvom, jedinstvom s prirodom i ljepotom, koja se i vidi i konzumira ali nije na prodaju i nije povezana s krivnjom i nasiljem, psihičkim i fizičkim, kao u običnom kupovanju ljubavi. Tenis je danas konačni obrat antičkog seksizma u kojemu se ženama nije davalo sudjelovati na Igrama (pa čak ni gledati!) a uostalom te su “igre” bile u funkciji pripreme za rat. U posve slijepoj apologetici svega “antičkog” kao “kolijevke civilizacije”, zaboravljaju se mnoge devijacije tog društva, između ostalog odsustvo vremena koje je idealan okvir za lošu beskonačnost i svakojaka zla. No to je druga priča. Dakle, današnji je ženski tenis posljednja prilika obezdušene civilizacije da se prizove svijesti i okrene k ljepoti, k oznojenim krasnim ženskim tijelima, tom gibanju koje ne priprema za rat kao Olimpijske igre već se obraća valjda ne još posve zatomljenim i zaboravljenim ostatcima kolektivnog nesvjesnog iz doba kada je LIBIDO bio sastavni dio svjetonazora. I to onog svjetonazora kojeg su dijelili i “obični” ljudi i “oni na vlasti”, jer tada, u to sretno doba, kada Bog još nije znao kamo će s tolikim hipicima i punkerima koji su mu Adama iskvarili, sve je bilo svačije. Prije antičke birokracije i kulta statičnosti, prije kineskog kulta vječite patnje, prije azteške hanibalske tobožnje civilizacije, prije kršćanske osude tijela, onda, nekoć davno, ljepota je bila i Bog i biznis i umjetnost i filozofija istodobno!  [/IMG]I da, tenis je i zdrav. Rekreativno. |
25.01.2007., četvrtak
Bora Ćosić ponovo u Beogradu
|
tekst je transkript emisije Poligraf TV B92 i nalazi se na slijedećem linku. Emisija je emitirana 17. studenog 2006. Povod je bila obljetnica kazališta 212, kojoj je nazočio i Bora Ćosić. Interview je aktualiziran i činjenicom da od 25. do 17 siječnja u ZKM-u gostuje JDP iz Beograda. Izvadak: B92: Ponovo ste sa Poligrafom. Pozorište Atelje 212 obeležilo je pre dva dana 50 godina postojanja. U sklopu ove značajne proslave održana je i promocija nove knjige srpskog književnika Bore Ćosića, koji već 15 godina živi i piše u Nemačkoj, u Berlinu, „Put na Aljasku“ je naslov ove knjige. Za tih 15 godina Bora Ćosić je u Beogradu boravio ukupno tri puta u ranijim godinama, četvrti put došao je po pozivu Ateljea 212, u kom je svojevremeno postavljen komad rađen prema romanu ovog književnika „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“. Kasnije su igrane još dve predstave prema literaturi Bore Ćosića „Rado ide Srbin u vojnike“ i „Beltempo“. Bora Ćosić je gost Poligrafa i TV B92. Gospodine Ćosiću, dobro veče. Ćosić: Dobro veče. B92: Proslava u Ateljeu je bila u duhu slogana ljudi koji su obeležili Atelje 212 i njegovu istoriju. Kako je prošao, kako je izgledao ovaj susret sa pozorištem u koje ste kao pisac ušli pre tačno 35 godina? Ćosić: S jedne strane, to je bio jedan velelepan karneval, u kome sam sreo svoje najdraže glumce itd, a s druge strane, pomalo je bila sonata aveti, bilo je ljudi koji su, bar za mene, već recimo mrtvi, ali oni su se nekako držali po strani, i tako mi se čini da su vrlo brzo posle one uvodne priredbe otišli natrag u svoje sanduke. B92: U kom smislu mrtvi? O kojim ljudima govorite? Ćosić: Pa govorim o političarima, o ljudima koji su u svakom slučaju na nekoj drugoj strani od sadržaja i smisla, ideja, pozitivne energije jednog teatra kao što je Atelje 212. B92: S kakvom motivacijom, po Vašoj proceni, takvi ljudi dolaze na ovakve događaje? Ćosić: Znate kako? To je sve kao kod Franka, koji je hteo sve da strpa u jedan grob, to je i Tuđman hteo da pomiri mrtve partizane i ustaše, i šta ja znam. Mi isto to ponekad činimo, to nije ni tako loše. Ne možete vi jednog pisca koji je bio postavljen na tu scenu sada prebrisati kao da to nije bilo, a što je on posle radio užasne stvari u vreme prošlog rata, to je drugo pitanje. E sad je to pitanje nekakvog i ukusa, pitanje je sigurno jedne tolerancije da jedan upravnik ili jedna uprava takvog čoveka pozove, a pitanje je njegovog ukusa da li će doći ili ne. Ali, takvi ljudi su manje-više agresivni, agresivniji nego mi drugi, i oni uvek dođu. B92: Da li Vam je neugodno kad sretnete ljude o kojima govorite na takav način? Ćosić: Meni nije uopšte neugodno, ja ne moram nikome da se javim od njih. Ali, tamo je bio samo jedan zapravo čovek koji je bio nekad jako moćan, koji je bio divan, veličanstven reditelj, govorim baš otvoreno o Ljuši Ristiću, koji se ipak posle pojavio među onim ljudima s kojima apsolutno nikakve duhovne veze, ali je bio tamo negde u ćošku i stajao, a drugi su otišli, ovaj Crnčević i ostali su otišli, hvala bogu. B92: Treći, zapravo četvrti put ste u Beogradu, između tih dolazaka je prošlo dosta vremena, bilo je dosta godina između tih dolazaka. Sa kakvim osećanjima posmatrate Srbiju i Beograd, u kom se trenutno nalazite? Ćosić: S jedne strane, to je sve kao nekakav teatar, ali ne zbog toga što su tu nekakvi drukčiji ili različiti društveni i ostali odnosi uspostavljeni nego je to pitanje prošlosti. Ako čovek dolazi u jedan grad u kome je živeo 50 i toliko godina, ali posle dugo godina opet, stvarno kao da dolazi u neki muzej ili u neki teatar. Prema tome, jako je dobro što je ovaj put upravo teatar taj koji režira moj boravak ovde petodnevni, i ja se ponašam tako kao i svaki recimo glumac sa srednjom rolom, između statiste i jednog ovako... B92: Dobro, ali znate, moram da Vas pitam za trenutak u kom ste došli. Zapravo, došli ste u trenutku kada su raspisani izbori pre izvesnog vremena, usvojen je novi Ustav. Gledajući iznutra, politička scena u Srbiji, uopšte društvena scena je dosta živa i svašta se toga događa, to je doduše samo pogled iznutra. Vidljivi su i napori Vlade da kod građana stvori osećaj neke posebnosti ovog trenutka. Kako Vama to spolja izgleda? Ćosić: Vi ste ljubazni kad kažete ’živa’, ja mislim da je katastrofalna ta situacija. B92: Pa ja kažem iznutra, iznutra izgleda tako, znate, kad posmatrate medije, kad gledate izjave ministara u Vladi. Ćosić: Slušajte, ministri svih Vlada pokušavaju da zaglade situaciju, to ništa bolje ili gore nije u Nemačkoj, u Holandiji ili bilo gde. Nijedan ministar neće govoriti baš superkritički kad ipak treba da ostane i dalje ministar o jednoj situaciji, a situacija je takva da ljudi, nažalost većina ili ta većina koja je napravljena većinom, jer se nikad baš tačno ne zna da li je jedna većina izglasala ovaj Ustav ili je to opet jedna konstrukcija nekakvih aparata ili šta ja znam, oni i dalje nažalost podržavaju jednu retrogradnu politiku koja je bila i do sad. I šta dalje očekivati, to je vrlo teško reći. Mene je pitao jedan novinar pre neki dan: „Šta vi očekujete?“ A ja kažem: „A šta vi očekujete?“ Kaže on: „Mi ne očekujemo ništa.“ E pa, izvinite... B92: Kad kažete ’retrogradnu politiku’ pretpostavljam da mislite na politiku bivšeg režima. Gde vidite te najčvršće veze između tog prošlog režima i sistema koji danas u Srbiji postoji? Koja su to polja? Ćosić: To je svakako nešto što bi se moglo nazvati jednim mirisom desničarskim. Naravno da možemo odmah otvoriti diskusiju o tome da vidimo šta je desno, šta je levo, to ni u Evropi ni bilo gde više nije baš sasvim jasno, ali ovde je prilično jasno. Ovde je jasno da u ovoj zemlji se promoviraju ljudi koji su učestvovali kao kolaboranti na strani fašizma, to se u pristojnim zemljama ne može dogoditi. U Hrvatskoj, koja je srednje pristojna zemlja, se isto tako nešto događa nažalost, možete videti slike Pavelićeve. Ovde čujem da postoji glavnog kolaboranta kip u Ministarstvu kulture. To su stvari koje su u jednoj zemlji kao što je Nemačka nezamislive. E pa, to je to, to je ta retrogradna politika. B92: Gde su te granice, gospodine Ćosiću, između desnog i desničarskog? Zapravo, kad posmatrate modernu političku scenu u Evropi nije teško zaključiti da tu postoje nacionalistički pokreti koji participiraju u vlasti, mislim možda na jednu drugu verziju nacionalizma, ali imate nacionaliste na vlasti. Pojedini evropski političari tako deluju upravo, pogledajte Berluskonija, pogledajte šta se u Francuskoj događa s desnicom koja takođe participira do jednog nivoa u vlasti. Ćosić: To je tačno, zato ja kažem da nije ovo ništa posebno. Ono što je ovde posebno to je recimo nedostatak antifašizma, to je svakako taj nedostatak. To sve što je bilo u Titovoj Jugoslaviji, bez obzira na sve ono što smo mi pod njim doživljavali, i ja lično, kao i mnogi drugi, se nipodaštava onako bez ikakve mere. Naravno, u Hrvatskoj je isto tako, na sreću imaju jedno antifašistu na čelu države, a sve oko njega je tako srednje. U tome je problem, nema čistog odnosa prema zločinima koji su počinjeni recimo u toku Drugog svetskog rata. U Nemačkoj je to čisto, nema dana kada jedna ovakva emisija kao što je vaša ili bilo koja druga ne pominje holokaust, mladim ljudima se svakodnevno prikazuju filmovi o tim stvarima, nema ničega pod tepihom. nastavak ovdje. |
24.01.2007., srijeda
Financijski soneti
|
**** Sjedi pisac, piše, briše, uzdiše, znoji se, stvara Na stolu pune pepeljare, popijene šalice kave Od prazne papirne bjeline neima veće strave Pored njega smotuljaka zgužvanog papira puna košara. Nakon cjelodnevnog sjedenja na neudobnom stolcu Bole ga kralježnica, rit, noge i vrat Rok za natječaj se bliži, otkucava sat On se osjeća kao nabijen na glogovom kolcu. Nagomilani računi stoje poput Damoklova mača. Honorari su njegova jedina i posljednja šansa. Pljenidba ili uhićenje to je samo nijansa. O Galileiu, Brunu i Petrarci piše sonete Dok računi za plin i stanarinu prijete; Leže na gomili: oni su njegova lomača. **** Pisanje iz puke potrebe, samo za zaraditi škude A ne zbog umjetničkog nadahnuća Ima li besmislenijeg pregnuća Za to su spremne samo glave skribomanske, lude. Ako želiš platiti račune, pa i nešto jesti Da ne spominjem obleku, kolače, auto ili pijaču Trebaš biti vodoinstalater – oni redovitu imaju plaću. Od pjesmotvorstva bolje je čak i ceste mesti. Zato idem na tečaj za informatičare Evo od sutra, u večernju školu se upisujem Jer ne želim više da gladujem. Kao serviser koji računala liječi Zarađujem više no da pišem riječi. Više mi ne preijte elektrodistribucijske škare. |
23.01.2007., utorak
Popečci, slani, "naši" i slatki, "strani"
|
Popečci, slani, naši 2 dl kiselog mljeka, 1 dl vrhnja 12%, 3 jaja, ulupati s mineralnom vodom (otprilike, tako da vam ne ostane previše za 'pitino dijete'), dodati morsku sol, svježe mljeveni papar i omiljeno sušeno začinsko bilje. Ovo bi trebalo biti dostatno za štrucu kruha ne stariju od 2 dana. Štrucu treba nasjeći na oko 12 feta. Fete ne treba "namakati" u smjesi jaja i mlijeka i vrhnja, već samo umočiti na desetak sekundi. S pomoću žlice i, eto, prstiju, što ćemo. Pržiti na maslinovom ulju dok popečci ne postanu zlatnožuti. I takvi popečci su dovoljni da se čovjek naruča kao car uz bijelu kavu, a uz dodatak mladog kravljeg sira ili fete ili pak starijeg zrelog sira, ili - eto luksuza - uz plošku edamera ili - eto još većega luksuza - tanku plošku starog kozjeg sira - eto obroka na kojem bi pozavidio i kuhar na nečijem dvoru. Pa još sitno kosani peršin, mladi luk, rotkvice i paprika (svježa ili ukiseljena)... Onda umjesto bijele kave može i koji deci Malavazije. Eh da, što ćemo s pitinim djetetom? Ako ostane što od smjese mlijeka, vrhnja i jaja te mineralne vode (pretpostavljam da će sladokusac dodati uspu i još malo vrhnja), onda se u ta ionako već začinjenu krasotu umiješa malo mrvica koliko da se može napravi vegetarijanska "faširka" te se isprži onako tužna, usamljena na tavi... Popečci, slatki, malo strani malo naši Pakiranje vrhnja za kavu ulupati s 2 jaja, dvije vrećice vanili-šećera i tri žlice šećera. Narezati slatko kupovno pecivo - ne starije od par dana, jer našim starim krušnim proizvodima možete ubiti čovjeka - te ga, ovisno o suhoći, držite u smjesi vrhnja i jaja koliko da upije a d se ne raspadne. Za ove popepke može poslužiti i zaboravljeni okrajak kakvog blagdanskog kolača s kandiranim voćem. Pržiti u tavi na dvije trećine maslaca i jednoj trećini suncokretova ulja (ipak!). Odmah posuti cimetom (tko voli, može odmah prosijati i malo šećera u prahu). Kompot od višanja bi dao "strani" ugođaj, a može se poslužiti i bilo koji džem. Bijela kava (i to s Franckovom cikorijom) je obavezna! Dobar tek!i |
22.01.2007., ponedjeljak
Interview sa slavnim piscem
|
Novinar: Zanimalo bi me Vaše stajalište o tomu kakva je uloga intelektualca, prije svega književnika, u društvu u kome živimo, napose u ovom povijesnom trenutku? Pisac: Pisac nikada ne piše samo za sebe. On živi u svom jeziku, a jezik – kao obrana smisla – jest kolijevka i njegovog naroda. Narod živi u jeziku i onda kada nema teritorija. Osobito su mali narodi to često i prečesto imali prilike iskusiti tijekom krvave povijesti ovog našeg malenog i lijepog planeta. Pisanje koliko god jest osobni čin u samom procesu, postaje najjavniji čin koji se može zamisliti kada se to što je napisano objavi, kada se pokaže drugima. Mislim da se svaki pisac u tom času osjeća poput galapagoske kornjače što gleda svoje čedo kako baulja prema spasu u obliku oceanskih valova. Ocean, simbol života u književnosti, u toj paraboli ne može fulati! I jedino u toj povratnoj sprezi pisac osjeća sebe i svoje djelo. Umjetnik, napose pisac, uvjek je senzitivniji od obična čovjeka prema onomu što se dogadja oko njega. Ne samo zbog dara promatranja, koji je po definiciji jedna od nužnih osobina svakog pisca, dobrog pisca u svakom slučaju, već i zbog još dva razloga: prvo, pisac barata znanjem koje nije dostupno tehničkoj inteligenciji, a ni okoštalim istinama humanističkih bardova; drugo, umjetnik, kao vizionar, uvijek je u prilici vidjeti dalje od običnog čovjeka – on per definitionem ima dužnost jer ima dar, dar da kaže ono što većina ne vidi. Zato ljudi i vrednuju umjetnost – oni, primjerice, plaćaju slikaru njegovu sliku zato što na toj slici vide ono što i sami osjećaju, samo nemaju dara to naslikati. Isto je i sa pisanom riječi, iako se mnogima čini da svatko može pisati, baš kao što svima čini da se razumiju u nogomet. Vidite, ako mogu usporediti književnost i ostale umjetnosti, to bih učinio s pomoću različitih športskih igara i jela iz naše i strane kuhinje; tako će ljudi najlakše razumjeti. Uzmimo, primjerice, vaterpolo, košarku i nogomet s jedne strane, i slikarstvo, glazbu i kazalište skupa, te književnost s druge strane. I da dodam mast i kruh, Chateaubriand i jastoga. E sada, književnost, to vam je kao mast i kruh, ili nogomet. To vam svatko znade jesti. Narodna umjetnost, čak i za one koji se jedvice umiju potpisati i koji sriču naslove po novinama. Ali ja na njihovim licima vidim razumijevanje na mojim predavanjima na Trgu! Osim toga, ja se uvijek oplemenjujem medju običnim ljudima... Uz kupicu vina, uz radnike i težake, tu pisac ima najviše naučiti, a ne u knjižnici. Fuj Borges! Svi smo nekad jeli mast i kruha, nije li tako? I rodili smo se s pravilima nogometne igre... Tko od nas nije pisao tuđe pjesme kada se zaljubljivao?! Dalje, košarka, Chateaubriand i glazba i kazalište... E, to je već malo teže... /smijeh pisca, zatim kašalj.../ Rijetko ćete čuti zagriženog navijača da komentira »tajming pod košem«, »prvu ili drugu rotacije u obrani« i sličnoga. Isto tako, kazališni će se gledatelj rijetko usuditi redatelju dijeliti lekcije kako je mogao bolje dramatizirati ovo ili štrihati ono, ili bolje rasporediti antiklimakse ili mu dati neki komentar glede mizanscena. Chateaubriand je jednako težak izazov. Tu se »nešto zapali«, pa »gori«, bogme je to i opasno jelo za neupućene! Sjećam se nekih koji su vikali »požar!« kada su im prvi put služili flambirani šnicl...! /smijeh... kašalj... pije vodu, tablete...briše nos papirnim ubrusom/ Slikarstvo ima najmanje stručnjaka medju ljubiteljima. Isto kao i vaterpolo! Nadjite mi jednog navijača koji znade što se dogadja ispod vode, i koji će vam reći što je potapanje lopte, je li se može šutirati s obje ruke i koji znade prepoznati nedopušteno držanje ili faul koji sudac propusti dosuditi... Ni u slikarstvu nećete često naći ljubitelja koji će se usuditi učiti slikara čak ni kako se slikaju sandale. /smijeh, kašalj.../ A jastog?! To ne umije svatko jesti! To se uči... Znam ljude koji su pobjegli od stola kada su im stavili jastoga pred nos... I sada, što se očekuje od pisca, osobito u nemirnim vremenima, a da ne govorimo o ovim našim, sudbonosnim, kada se odlučuje hoće li nas uopće biti kao naroda za pedeset godina, ili i manje? Vidite, dok pisac – kao što sam malo prije objasnio – skoro svakodnevno sluša vlastite kritičare i zvane i nezvane, i stručne i nestručne, od njega se valjda ne očekuje šutjeti o svome narodu i svome društvu?! Samo da kažem, da ne bude zabune – meni su oduvijek, od samih početaka, najvažniji kritičari bili takozvani obični ljudi! Do njihova mišljenja ja jedino držim. U početku je to bila moja majka, inače polupismena žena, ali koja nas je sve odgojila, othranila i izvela na pravi put, mene i moju braću i sestre, i koja je usprkos samo četiri razreda pučke škole znala što je umjetnost. Od nje sam naslijedio osjećajnost, naklonost prema Kantu i Hegelu te ljubav prema lijepom. Njeno mišljenje mi je najviše značilo. I danas mi nedostaje da prvo čujem njenu kritku kada nešto napišem. Kasnije su to bili ljudi iz moje najbliže okolice, sasvim obični ljudi, moj pekar, moj mesar, moj vodoinstalater, moj susjed ribič, bravar u mirovini, i ne mogu vam ni opisati koliko sam se oplemenjivao na njegovom splavu uz vino i sardine i zaleđeni oslić tijekom svih ovih godina. Da ne izgubim nit vašeg pitanja... Uloga pisca je da bude moralni lakmus-papir, da upozori na ono što ne valja, da prvi iskorači čak i pred odnarodjenu vlast ako treba, a sve u interesu naroda. Pisac, ako nije izgubio nit sa svojim tlom, jest savjest svog naroda. On ne smije šutjeti. Ima obvezu progovoriti, makar i na lakat, a vlast, ako je pametna i štoviše razborita, uvijek će osluhnuti i glas umjetnika. Pisac i narod plove u istom brodu. Najčešće su u istoj putničkoj klasi, da tako kažem, u potpalublju, na razini veslača galije, bar po ugledu. Ali baš zato je pisac taj, koji – zato što je u neraskidivom i bliskom kontaktu sa svojim narodom – može iskazati ono što vlast, možda, u borbi za samoodržanje, u bitci s političkom konkurencijom, ili možda, što je najgori slučaj i na žalost ne tako rijedak u novijoj a i starijoj našoj povijesti, ako je ta vlast ogrezla u samodovoljnosti i izgubila kontakt s narodom i njegovim potrebama, zato je pisac taj koji ima obvezu dignuti glas u ime naroda i za narod, izraziti njegova najdublja stremljenja, pa i po cijenu da zbog toga snosi konzekvence koje bi došle od strane vlasti. Novinar: Sjećate li se Vaših spisateljskih početaka? Pisac: Kako da ne. Iz najranijeg djetinjstva nosim uspomene na moj prvi susret s knjigom. Ta knjiga je bila u izlogu jedine knjižare u našem selu. Tada još nisam znao ni da čitam, ali me je taj predmet magično privlačio. Mislim da sam već tada osjećao da ću biti pisac, iako to naravno nisam mogao izraziti. Jednostavno, čim sam vidio tu tanku knjigu bjeličastih korica, na kojoj nije bilo lijepe fotografije fenjera na kapiji jednoga grunta, osjetio sam se kao da sam tamo bio. Takodjer me je i ime pisca, 'Nikolajev', asociralo na Rusiju, o kojoj se u našem domu govorilo s najvećom ljubavlju. Naslov je bio tiskan za mene egzotičnim slovima: ETNOLOŠKA BIBLIOTEKA UREDJUJE Prof. VLADIMIR TKALČIĆ BR. 2 RASVJETA I NAŠE SELO. Tek mnogo godina kasnije sam saznao da je to knjiga Mirka Kus-Nikolajeva. Ali djelo je bilo doslovce prosvjetljujuće u mom slučaju. Mislim da od te prvotne opčinjenosti potječe moja opsesija svjetlećim objektima; od letećeg tanjura nad Sigetom u vrijeme opsade tog grada u mojoj knjizi o Nikoli Zrinskom, te preko nekoliko Marsovaca i letećih tanjura u knjizi »U boj, ne budi noj« u kojoj optužujem vladanje medjunarodne zajednice prema našim granicama na moru, pa dalje, preko crkavanja žarulje za vreme partijskog sastanka u mom najvećem djelu »Lojanica druga Tita« itd. Moje prve pjesme bile su osvijetljene ne samo svijećama već i požarima, kao reakcija na mračnog Kamova! Eto, moje najnovije - neću reći posljednje - djelo govori o nuklearki i problemu nestanka struje u velikim gradovima; taj nestanak struje prouzročuje pravu kataklizmu. Da bi se onda ljudi sjetili da i uz stari, zaboravljeni fenjer s fitiljem mogu sretno živjeti. Mislim da sam tu ubjedljivo raskrinkao otuđenje današnjeg čovjeka koji se oslanja na treptanje iz kompjutora, posve nesvjestan činjenice da se taj naizgled moćni svijet može srušiti svakoga časa. I što će tada pokrenuti te rakete, bombe, te metroe, što će osvijetliti tolike betonske, metalne i staklene kule?! Vidite, o tomu nitko ne razmišlja... Novinar: Da li se vraćate svojim djelima? Čitate li ono što ste napisali? Imam u vidu gotovo jednoglasnu ispovijest pisaca da nikada ne čitaju ono što su napisali? Neki se čak i gnušaju vlastitih rukopisa. Pisac: A, ne! Ja samo svoja djela i čitam i ništa drugo! Mislim da ne treba obrazlagati zašto. Ako je netko ipak u nedoumici, onda evo razloga. Prvo, treba čitati samo najbolje. Jest, kažu da ne postoji loša knjiga već samo loš čitatelj, ali to je ipak samo uljepšavanje neugodne istine. Život je kratak i samo jedan, i vrijeme ne treba bacati na loše knjige. Ako ste uvjereni da ste napisali nešto dobro, onda to trebate i čitati, zar ne? To bi bio prvi razlog. Drugo, istina je da svaki pisac piše one knjige koje bi sam želio čitati. Ako je već tomu tako, ako sam već bio nagradjen blagoslovom da napišem knjigu, ako sam tim božanskim nadahnućem uspio na papir prenijeti nešto što se može oblikovati u knjigu, i to upravo ono što bih ja najviše volio čitati, onda bi bilo krajnje mazohistički da to i ne čitam. Tko bi uopće čitao ono što mu se ne svidja, kada može čitati ono što je po njegovom ukusu? Treće, istina je i to, da je svako pisanje, ma o čemu čovjek pisao, jest zapravo pisanje o čovjeku koji piše. Dakle, o sebi. Isto tako, istina je i da je najveća muka ali i najveća obveza svakog čovjeka upoznati samoga sebe. Dakle, čitanje vlastitih djela je najbolja prilika za upoznavanje samoga sebe. Četvrto, i ne najmanje važno, ja sam glasovit po obilju tipfelera u mojim knjigama. Naime, sam pretipkavam rukopise, i još se nije našao korektor koji bi sve moje tipfelere uočio i korigirao. Tako da čitanjem svojih knjiga uvijek pronalazim poneku grješku koja se još može ispraviti u slijedećem izdanju. Novinar: Kako se odnosite prema pitanju uzora? Priznajete li njihovo postojanje i kakvo je Vaše mišljenje glede citata i, da zaoštrim pitanje do krajnjih granica, u glede plagijata? Pisac: Nikada nisam krio svoje uzore. Gogolja sam volio od malih nogu, i zbog njega sam dugi niz godina nosio kabanicu čak i u kasno proljeće a i ljeti, preznojavajući se pod teškim, debelim vojničkim štofom. Dok nisam saznao da je 'Gogoljeva kabanica' samo metafora. Puškina sam volio, iako sam uspio dobiti dozvolu samo za držanje pištole, a ne i puške. Mnogo sam naučio od Dos Passosa o unutrašnjoj dekoraciji ljetnikovca u toplim krajevima. Hemingway mi je imponirao ribičkim uspjesima, a da nikada nije gubio vrijeme na dileme 'kruh ili glista?'. Novinar: Kako Vi stvarate? Pisac: Teško! To su goleme muke, kada se pisac nadje pred bjelinom papira. To je teže nego kopati u rudniku! Uvijek kada se nadjem pred praznom, bijelom hartijom, osjećam se kao početnik, sitan poput makova zrna, kao da prvi put pišem. Nitko tko se sam ne bavi spisateljskim obrtom, ne može razumjeti taj užas, tu strepnju, ali i sladak umor kada se ono što se piše privede kraju. To su slatke muke. Mislim da se to može usporediti samo sa zasluženim, časnim zadovoljstvom koje osjeti rudar kada poslije radnog dana zagrize u svoj pošteno zaradjeni komad kruha. Novinar: Što biste preporučili mladima koji bi se htjeli otisnuti u literarne vode i možda jednog dana i sami postati pisci? Pisac: Nema težeg zanimanja na svijetu. Ali ni sladjeg! Neka dobro razmisle da li se doista žele baviti tim poslom koji nosi mnogo rizika, teškoća i odgovornosti. To je obrt, u kojem ste svakoga jutra kada sjednete za pisaći stroj na samom početku. Ništa od onoga što ste već napisali, ili čak i objavili, ne može vam pomoći u susretu s tom bespući, s tim beksrajnim prostranstvom, s tom pustinjom, zvanom bank post A4! Ako ste spremni za odricanja, na svakodnevne stvaralačke sumnje, na rad koji traje 24 sata dnevno, i onda kada spavate, i onda kada volite, i onda kada jedete, i onda kada se nalazite u zahodu, onda pokušajte. Mogu posavjetovati jedino to da budete istrajni, ali i da neprestano sumnjate u sebe. I budite zahvalni onima koji vas kritiziraju! Oni koji vas grde vaši su najbolji prijatelji. Od kritičara koji vas hvale bježite glavom bez obzira. Novinar: Da li se možemo nadati nekom vašem novom djelu? Da li nešto pišete? Na čemu sada pišete? Pisac: Na stolcu mog djeda iz mog rodnog sela. Jedno vrijeme, vrlo kratko, to moram kazati, pisao sam na 'Ikei' jednom izvikanom švedskom dizajnerskom produktu, i to samo zato što je to bio poklon od moje ćerke, inače čembalistice, koja već dugi niz godina živi u Finskoj (sretno udana). Još se nije privikla na te sjeverne krajeve i muči je nostalgija, i srce je boli za Hrvatskom. Ona mi je poklonila taj stolac, jer je doista napravljen za sedenje za kompjutorom. Ali, ne paše mi. Osjećam da to nije to. I kralježnica me boli dok sjedim u tom proizvodu bez duše; to sliči kosmonautsoj fotelji iz nekog 'Star Trek'-a ili što ja znam... Onda sam se sjetio da sam tolike sate i dane proveo s djedom u mom selu, sjedeći na njegovom stolcu koju je on za mene iznosio iz blagovaonice, dok bih ja gledao kako on na nogarama sječe daske. To drvo, poteklo iz našeg tla, mog tla, ono nosi u sebi dušu i krv i sudbinu naših predaka, koji su ovdje došli još prije 200 godina iz Hercegovine. Dok sjedim u tom stolcu, osjećam vibracije prošlih generacija, njihovu podršku i tapšanje po ramenima, iako se to ne bi reklo na prvi pogled, i crpim neko neizrecivo, mistično nadahnuće iz tajnih veza s Iranom. I sjećanje na djedine čvornovate ruke me ispunja zahvalnošću i obvezom dok se bavim jednako mukotrpnim obrtom, čiji je proizvod krhak, na prvi pogled nekoristan, a zapravo vječan i moćan, jer riječ je ta koja nas može spasiti, i koja nas je spašavala i onda kada smo, privremeno, gubili bitke oružjem; tada su ljudi od pisane i tiskane riječi naš narod održavali na površini povijesnih bura koje su ovim prostorima neprestano puhale otkako smo se doselili u II stoljeću prije Krista. Novinar: Koja su Vaša sjećanja iz djetinjstva? Kakav je Vaš odnos prema rodnom kraju? Pisac: Pa, majku sam već spomenuo, kao moju najvažniju kritičarku. Mišljenje oca mi je bilo takodjer veoma važno, čak isto toliko kao i mišljenje majke. Mojim roditeljima mogu zahvaliti na tome što sam postao danas. Otac prividno nije pokazivao razumijevanja za moj poziv. Kao da nije odobravao to što sam se izabrao baviti nečim na prvi pogled tako efemernim i nepotrebnim kao što su riječi. Bio je šutljiv i veoma strog. Mislim da mi je tokom cijelog života rekao samo desetak riječi. Ljudi su mislili da on nikada nije pročitao nijednu moju priču, pjesmu ili roman. Ali ja znam da to nije tako. Iz njegovih smrknutih vjedja, mogao sam vrlo dobro pročitati je li zadovoljan onim što sam napisao. Otac mi je bio, kažem, vrlo strog. Tukao me je motikom po glavi. Ali ja sam mu zahvalan, jer je od mene napravio čovjeka. Kada je umro, dok sam stajao pored njegovog lijesa, u sebi sam govorio: 'Tatice, tatice, daj me mlati lopatama i motikama, samo da si mi živ', ali nitko nije znao moju muku. Mislim da svatko nosi odgoj iz svoje obitelji i da ga stječe u prvim godinama života. To se kasnije ne može nadoknaditi. Čovjeka poznaju po onomu što je poneo iz svoje obitelji. Taj temelj evo nosim i danas, i to mi je pomoglo izdržati i u najtežim situacijama u mom životu i stvaranju. Novinar: Dobili ste nagradu za životno djelo. Kako se osjećate? Pisac: Ako bih rekao da mi je svejedno i da mi nagrade ništa ne znače, lagao bih. Svakomu gode priznanja. One su potvrda piscu da njegova djela netko čita i pozitivno vrjednuje, i potvrda da taj posao ipak nije bio uzaludan kako to često izgleda svakom spisateljskom obrtniku. Ali, opet, osjećam se kao na početku. Jer, uvjeren sam da najbolja djela još stoje preda mnom, i da još nisam napisao ono najbolje. Kada bih to mislio, moj život bi bio završen. Mislim da bih se onda čak i ubio! Radost stvaranja, nada da ste u stanju da napisati nešto novo, drugačije od onoga dotad napisanog, to je ono što svakog pravog pisca održava u životu. Zato mogu kazati da sam, dakako, iznimno sretan zbog ove nagrade, ali da ju ne doživljavam kao konac svog stvaralačkog puta i kao točku, već samo kao zarez. To je samo poticaj da pišem i dalje. Jedino što me može spriječiti da ostvarim svoje planove jest ovo što vidite – krhko, bolesno tijelo, to jest moje narušeno zdravlje. /smijeh, kašalj, pije vodu, briše nos papirnim rupčićem/ Ako me moje tijelo posluži – a um mi je hvala Bogu još lucidan! – eto mene za 30 godina s novom nagradom za životno djelo. /smijeh/ Novinar: Hvala Vam na razgovoru, gospodine Prokop. Pisac: Hvala tebi, dijete moje. |
|
Interview sa slavnim piscem Novinar: Zanimalo bi me Vaše stajalište o tomu kakva je uloga intelektualca, prije svega književnika, u društvu u kome živimo, napose u ovom povijesnom trenutku? Pisac: Pisac nikada ne piše samo za sebe. On živi u svom jeziku, a jezik – kao obrana smisla – jest kolijevka i njegovog naroda. Narod živi u jeziku i onda kada nema teritorija. Osobito su mali narodi to često i prečesto imali prilike iskusiti tijekom krvave povijesti ovog našeg malenog i lijepog planeta. Pisanje koliko god jest osobni čin u samom procesu, postaje najjavniji čin koji se može zamisliti kada se to što je napisano objavi, kada se pokaže drugima. Mislim da se svaki pisac u tom času osjeća poput galapagoske kornjače što gleda svoje čedo kako baulja prema spasu u obliku oceanskih valova. Ocean, simbol života u književnosti, u toj paraboli ne može fulati! I jedino u toj povratnoj sprezi pisac osjeća sebe i svoje djelo. Umjetnik, napose pisac, uvjek je senzitivniji od obična čovjeka prema onomu što se dogadja oko njega. Ne samo zbog dara promatranja, koji je po definiciji jedna od nužnih osobina svakog pisca, dobrog pisca u svakom slučaju, već i zbog još dva razloga: prvo, pisac barata znanjem koje nije dostupno tehničkoj inteligenciji, a ni okoštalim istinama humanističkih bardova; drugo, umjetnik, kao vizionar, uvijek je u prilici vidjeti dalje od običnog čovjeka – on per definitionem ima dužnost jer ima dar, dar da kaže ono što većina ne vidi. Zato ljudi i vrednuju umjetnost – oni, primjerice, plaćaju slikaru njegovu sliku zato što na toj slici vide ono što i sami osjećaju, samo nemaju dara to naslikati. Isto je i sa pisanom riječi, iako se mnogima čini da svatko može pisati, baš kao što svima čini da se razumiju u nogomet. Vidite, ako mogu usporediti književnost i ostale umjetnosti, to bih učinio s pomoću različitih športskih igara i jela iz naše i strane kuhinje; tako će ljudi najlakše razumjeti. Uzmimo, primjerice, vaterpolo, košarku i nogomet s jedne strane, i slikarstvo, glazbu i kazalište skupa, te književnost s druge strane. I da dodam mast i kruh, Chateaubriand i jastoga. E sada, književnost, to vam je kao mast i kruh, ili nogomet. To vam svatko znade jesti. Narodna umjetnost, čak i za one koji se jedvice umiju potpisati i koji sriču naslove po novinama. Ali ja na njihovim licima vidim razumijevanje na mojim predavanjima na Trgu! Osim toga, ja se uvijek oplemenjujem medju običnim ljudima... Uz kupicu vina, uz radnike i težake, tu pisac ima najviše naučiti, a ne u knjižnici. Fuj Borges! Svi smo nekad jeli mast i kruha, nije li tako? I rodili smo se s pravilima nogometne igre... Tko od nas nije pisao tuđe pjesme kada se zaljubljivao?! Dalje, košarka, Chateaubriand i glazba i kazalište... E, to je već malo teže... /smijeh pisca, zatim kašalj.../ Rijetko ćete čuti zagriženog navijača da komentira »tajming pod košem«, »prvu ili drugu rotacije u obrani« i sličnoga. Isto tako, kazališni će se gledatelj rijetko usuditi redatelju dijeliti lekcije kako je mogao bolje dramatizirati ovo ili štrihati ono, ili bolje rasporediti antiklimakse ili mu dati neki komentar glede mizanscena. Chateaubriand je jednako težak izazov. Tu se »nešto zapali«, pa »gori«, bogme je to i opasno jelo za neupućene! Sjećam se nekih koji su vikali »požar!« kada su im prvi put služili flambirani šnicl...! /smijeh... kašalj... pije vodu, tablete...briše nos papirnim ubrusom/ Slikarstvo ima najmanje stručnjaka medju ljubiteljima. Isto kao i vaterpolo! Nadjite mi jednog navijača koji znade što se dogadja ispod vode, i koji će vam reći što je potapanje lopte, je li se može šutirati s obje ruke i koji znade prepoznati nedopušteno držanje ili faul koji sudac propusti dosuditi... Ni u slikarstvu nećete često naći ljubitelja koji će se usuditi učiti slikara čak ni kako se slikaju sandale. /smijeh, kašalj.../ A jastog?! To ne umije svatko jesti! To se uči... Znam ljude koji su pobjegli od stola kada su im stavili jastoga pred nos... I sada, što se očekuje od pisca, osobito u nemirnim vremenima, a da ne govorimo o ovim našim, sudbonosnim, kada se odlučuje hoće li nas uopće biti kao naroda za pedeset godina, ili i manje? Vidite, dok pisac – kao što sam malo prije objasnio – skoro svakodnevno sluša vlastite kritičare i zvane i nezvane, i stručne i nestručne, od njega se valjda ne očekuje šutjeti o svome narodu i svome društvu?! Samo da kažem, da ne bude zabune – meni su oduvijek, od samih početaka, najvažniji kritičari bili takozvani obični ljudi! Do njihova mišljenja ja jedino držim. U početku je to bila moja majka, inače polupismena žena, ali koja nas je sve odgojila, othranila i izvela na pravi put, mene i moju braću i sestre, i koja je usprkos samo četiri razreda pučke škole znala što je umjetnost. Od nje sam naslijedio osjećajnost, naklonost prema Kantu i Hegelu te ljubav prema lijepom. Njeno mišljenje mi je najviše značilo. I danas mi nedostaje da prvo čujem njenu kritku kada nešto napišem. Kasnije su to bili ljudi iz moje najbliže okolice, sasvim obični ljudi, moj pekar, moj mesar, moj vodoinstalater, moj susjed ribič, bravar u mirovini, i ne mogu vam ni opisati koliko sam se oplemenjivao na njegovom splavu uz vino i sardine i zaleđeni oslić tijekom svih ovih godina. Da ne izgubim nit vašeg pitanja... Uloga pisca je da bude moralni lakmus-papir, da upozori na ono što ne valja, da prvi iskorači čak i pred odnarodjenu vlast ako treba, a sve u interesu naroda. Pisac, ako nije izgubio nit sa svojim tlom, jest savjest svog naroda. On ne smije šutjeti. Ima obvezu progovoriti, makar i na lakat, a vlast, ako je pametna i štoviše razborita, uvijek će osluhnuti i glas umjetnika. Pisac i narod plove u istom brodu. Najčešće su u istoj putničkoj klasi, da tako kažem, u potpalublju, na razini veslača galije, bar po ugledu. Ali baš zato je pisac taj, koji – zato što je u neraskidivom i bliskom kontaktu sa svojim narodom – može iskazati ono što vlast, možda, u borbi za samoodržanje, u bitci s političkom konkurencijom, ili možda, što je najgori slučaj i na žalost ne tako rijedak u novijoj a i starijoj našoj povijesti, ako je ta vlast ogrezla u samodovoljnosti i izgubila kontakt s narodom i njegovim potrebama, zato je pisac taj koji ima obvezu dignuti glas u ime naroda i za narod, izraziti njegova najdublja stremljenja, pa i po cijenu da zbog toga snosi konzekvence koje bi došle od strane vlasti. Novinar: Sjećate li se Vaših spisateljskih početaka? Pisac: Kako da ne. Iz najranijeg djetinjstva nosim uspomene na moj prvi susret s knjigom. Ta knjiga je bila u izlogu jedine knjižare u našem selu. Tada još nisam znao ni da čitam, ali me je taj predmet magično privlačio. Mislim da sam već tada osjećao da ću biti pisac, iako to naravno nisam mogao izraziti. Jednostavno, čim sam vidio tu tanku knjigu bjeličastih korica, na kojoj nije bilo lijepe fotografije fenjera na kapiji jednoga grunta, osjetio sam se kao da sam tamo bio. Takodjer me je i ime pisca, 'Nikolajev', asociralo na Rusiju, o kojoj se u našem domu govorilo s najvećom ljubavlju. Naslov je bio tiskan za mene egzotičnim slovima: ETNOLOŠKA BIBLIOTEKA UREDJUJE Prof. VLADIMIR TKALČIĆ BR. 2 RASVJETA I NAŠE SELO. Tek mnogo godina kasnije sam saznao da je to knjiga Mirka Kus-Nikolajeva. Ali djelo je bilo doslovce prosvjetljujuće u mom slučaju. Mislim da od te prvotne opčinjenosti potječe moja opsesija svjetlećim objektima; od letećeg tanjura nad Sigetom u vrijeme opsade tog grada u mojoj knjizi o Nikoli Zrinskom, te preko nekoliko Marsovaca i letećih tanjura u knjizi »U boj, ne budi noj« u kojoj optužujem vladanje medjunarodne zajednice prema našim granicama na moru, pa dalje, preko crkavanja žarulje za vreme partijskog sastanka u mom najvećem djelu »Lojanica druga Tita« itd. Moje prve pjesme bile su osvijetljene ne samo svijećama već i požarima, kao reakcija na mračnog Kamova! Eto, moje najnovije - neću reći posljednje - djelo govori o nuklearki i problemu nestanka struje u velikim gradovima; taj nestanak struje prouzročuje pravu kataklizmu. Da bi se onda ljudi sjetili da i uz stari, zaboravljeni fenjer s fitiljem mogu sretno živjeti. Mislim da sam tu ubjedljivo raskrinkao otuđenje današnjeg čovjeka koji se oslanja na treptanje iz kompjutora, posve nesvjestan činjenice da se taj naizgled moćni svijet može srušiti svakoga časa. I što će tada pokrenuti te rakete, bombe, te metroe, što će osvijetliti tolike betonske, metalne i staklene kule?! Vidite, o tomu nitko ne razmišlja... Novinar: Da li se vraćate svojim djelima? Čitate li ono što ste napisali? Imam u vidu gotovo jednoglasnu ispovijest pisaca da nikada ne čitaju ono što su napisali? Neki se čak i gnušaju vlastitih rukopisa. Pisac: A, ne! Ja samo svoja djela i čitam i ništa drugo! Mislim da ne treba obrazlagati zašto. Ako je netko ipak u nedoumici, onda evo razloga. Prvo, treba čitati samo najbolje. Jest, kažu da ne postoji loša knjiga već samo loš čitatelj, ali to je ipak samo uljepšavanje neugodne istine. Život je kratak i samo jedan, i vrijeme ne treba bacati na loše knjige. Ako ste uvjereni da ste napisali nešto dobro, onda to trebate i čitati, zar ne? To bi bio prvi razlog. Drugo, istina je da svaki pisac piše one knjige koje bi sam želio čitati. Ako je već tomu tako, ako sam već bio nagradjen blagoslovom da napišem knjigu, ako sam tim božanskim nadahnućem uspio na papir prenijeti nešto što se može oblikovati u knjigu, i to upravo ono što bih ja najviše volio čitati, onda bi bilo krajnje mazohistički da to i ne čitam. Tko bi uopće čitao ono što mu se ne svidja, kada može čitati ono što je po njegovom ukusu? Treće, istina je i to, da je svako pisanje, ma o čemu čovjek pisao, jest zapravo pisanje o čovjeku koji piše. Dakle, o sebi. Isto tako, istina je i da je najveća muka ali i najveća obveza svakog čovjeka upoznati samoga sebe. Dakle, čitanje vlastitih djela je najbolja prilika za upoznavanje samoga sebe. Četvrto, i ne najmanje važno, ja sam glasovit po obilju tipfelera u mojim knjigama. Naime, sam pretipkavam rukopise, i još se nije našao korektor koji bi sve moje tipfelere uočio i korigirao. Tako da čitanjem svojih knjiga uvijek pronalazim poneku grješku koja se još može ispraviti u slijedećem izdanju. Novinar: Kako se odnosite prema pitanju uzora? Priznajete li njihovo postojanje i kakvo je Vaše mišljenje glede citata i, da zaoštrim pitanje do krajnjih granica, u glede plagijata? Pisac: Nikada nisam krio svoje uzore. Gogolja sam volio od malih nogu, i zbog njega sam dugi niz godina nosio kabanicu čak i u kasno proljeće a i ljeti, preznojavajući se pod teškim, debelim vojničkim štofom. Dok nisam saznao da je 'Gogoljeva kabanica' samo metafora. Puškina sam volio, iako sam uspio dobiti dozvolu samo za držanje pištole, a ne i puške. Mnogo sam naučio od Dos Passosa o unutrašnjoj dekoraciji ljetnikovca u toplim krajevima. Hemingway mi je imponirao ribičkim uspjesima, a da nikada nije gubio vrijeme na dileme 'kruh ili glista?'. Novinar: Kako Vi stvarate? Pisac: Teško! To su goleme muke, kada se pisac nadje pred bjelinom papira. To je teže nego kopati u rudniku! Uvijek kada se nadjem pred praznom, bijelom hartijom, osjećam se kao početnik, sitan poput makova zrna, kao da prvi put pišem. Nitko tko se sam ne bavi spisateljskim obrtom, ne može razumjeti taj užas, tu strepnju, ali i sladak umor kada se ono što se piše privede kraju. To su slatke muke. Mislim da se to može usporediti samo sa zasluženim, časnim zadovoljstvom koje osjeti rudar kada poslije radnog dana zagrize u svoj pošteno zaradjeni komad kruha. Novinar: Što biste preporučili mladima koji bi se htjeli otisnuti u literarne vode i možda jednog dana i sami postati pisci? Pisac: Nema težeg zanimanja na svijetu. Ali ni sladjeg! Neka dobro razmisle da li se doista žele baviti tim poslom koji nosi mnogo rizika, teškoća i odgovornosti. To je obrt, u kojem ste svakoga jutra kada sjednete za pisaći stroj na samom početku. Ništa od onoga što ste već napisali, ili čak i objavili, ne može vam pomoći u susretu s tom bespući, s tim beksrajnim prostranstvom, s tom pustinjom, zvanom bank post A4! Ako ste spremni za odricanja, na svakodnevne stvaralačke sumnje, na rad koji traje 24 sata dnevno, i onda kada spavate, i onda kada volite, i onda kada jedete, i onda kada se nalazite u zahodu, onda pokušajte. Mogu posavjetovati jedino to da budete istrajni, ali i da neprestano sumnjate u sebe. I budite zahvalni onima koji vas kritiziraju! Oni koji vas grde vaši su najbolji prijatelji. Od kritičara koji vas hvale bježite glavom bez obzira. Novinar: Da li se možemo nadati nekom vašem novom djelu? Da li nešto pišete? Na čemu sada pišete? Pisac: Na stolcu mog djeda iz mog rodnog sela. Jedno vrijeme, vrlo kratko, to moram kazati, pisao sam na 'Ikei' jednom izvikanom švedskom dizajnerskom produktu, i to samo zato što je to bio poklon od moje ćerke, inače čembalistice, koja već dugi niz godina živi u Finskoj (sretno udana). Još se nije privikla na te sjeverne krajeve i muči je nostalgija, i srce je boli za Hrvatskom. Ona mi je poklonila taj stolac, jer je doista napravljen za sedenje za kompjutorom. Ali, ne paše mi. Osjećam da to nije to. I kralježnica me boli dok sjedim u tom proizvodu bez duše; to sliči kosmonautsoj fotelji iz nekog 'Star Trek'-a ili što ja znam... Onda sam se sjetio da sam tolike sate i dane proveo s djedom u mom selu, sjedeći na njegovom stolcu koju je on za mene iznosio iz blagovaonice, dok bih ja gledao kako on na nogarama sječe daske. To drvo, poteklo iz našeg tla, mog tla, ono nosi u sebi dušu i krv i sudbinu naših predaka, koji su ovdje došli još prije 200 godina iz Hercegovine. Dok sjedim u tom stolcu, osjećam vibracije prošlih generacija, njihovu podršku i tapšanje po ramenima, iako se to ne bi reklo na prvi pogled, i crpim neko neizrecivo, mistično nadahnuće iz tajnih veza s Iranom. I sjećanje na djedine čvornovate ruke me ispunja zahvalnošću i obvezom dok se bavim jednako mukotrpnim obrtom, čiji je proizvod krhak, na prvi pogled nekoristan, a zapravo vječan i moćan, jer riječ je ta koja nas može spasiti, i koja nas je spašavala i onda kada smo, privremeno, gubili bitke oružjem; tada su ljudi od pisane i tiskane riječi naš narod održavali na površini povijesnih bura koje su ovim prostorima neprestano puhale otkako smo se doselili u II stoljeću prije Krista. Novinar: Koja su Vaša sjećanja iz djetinjstva? Kakav je Vaš odnos prema rodnom kraju? Pisac: Pa, majku sam već spomenuo, kao moju najvažniju kritičarku. Mišljenje oca mi je bilo takodjer veoma važno, čak isto toliko kao i mišljenje majke. Mojim roditeljima mogu zahvaliti na tome što sam postao danas. Otac prividno nije pokazivao razumijevanja za moj poziv. Kao da nije odobravao to što sam se izabrao baviti nečim na prvi pogled tako efemernim i nepotrebnim kao što su riječi. Bio je šutljiv i veoma strog. Mislim da mi je tokom cijelog života rekao samo desetak riječi. Ljudi su mislili da on nikada nije pročitao nijednu moju priču, pjesmu ili roman. Ali ja znam da to nije tako. Iz njegovih smrknutih vjedja, mogao sam vrlo dobro pročitati je li zadovoljan onim što sam napisao. Otac mi je bio, kažem, vrlo strog. Tukao me je motikom po glavi. Ali ja sam mu zahvalan, jer je od mene napravio čovjeka. Kada je umro, dok sam stajao pored njegovog lijesa, u sebi sam govorio: 'Tatice, tatice, daj me mlati lopatama i motikama, samo da si mi živ', ali nitko nije znao moju muku. Mislim da svatko nosi odgoj iz svoje obitelji i da ga stječe u prvim godinama života. To se kasnije ne može nadoknaditi. Čovjeka poznaju po onomu što je poneo iz svoje obitelji. Taj temelj evo nosim i danas, i to mi je pomoglo izdržati i u najtežim situacijama u mom životu i stvaranju. Novinar: Dobili ste nagradu za životno djelo. Kako se osjećate? Pisac: Ako bih rekao da mi je svejedno i da mi nagrade ništa ne znače, lagao bih. Svakomu gode priznanja. One su potvrda piscu da njegova djela netko čita i pozitivno vrednuje, i potvrda da taj posao ipak nije bio uzaludan kako to često izgleda svakom spisateljskom obrtniku. Ali, opet, osjećam se kao na početku. Jer, uvjeren sam da najbolja djela još stoje preda mnom, i da još nisam napisao ono najbolje. Kada bih to mislio, moj život bi bio završen. Mislim da bih se onda čak i ubio! Radost stvaranja, nada da ste u stanju da napisati nešto novo, drugačije od onoga dotad napisanog, to je ono što svakog pravog pisca održava u životu. Zato mogu kazati da sam, dakako, iznimno sretan zbog ove nagrade, ali da ju ne doživljavam kao konac svog stvaralačkog puta i kao točku, već samo kao zarez. To je samo poticaj da pišem i dalje. Jedino što me može spriječiti da ostvarim svoje planove jest ovo što vidite – krhko, bolesno tijelo, to jest moje narušeno zdravlje. /smijeh, kašalj, pije vodu, briše nos papirnom maramicom/ Ako me moje tijelo posluži – a um mi je hvala Bogu još lucidan! – eto mene za 30 godina s novom nagradom za životno djelo. /smijeh/ Novinar: Hvala Vam na razgovoru, gospodine Prokop. Pisac: Hvala tebi, dijete moje. |
