Zenitist i kritičari u drhtalici
22.01.2007., ponedjeljak
|
Interview sa slavnim piscem Novinar: Zanimalo bi me Vaše stajalište o tomu kakva je uloga intelektualca, prije svega književnika, u društvu u kome živimo, napose u ovom povijesnom trenutku? Pisac: Pisac nikada ne piše samo za sebe. On živi u svom jeziku, a jezik – kao obrana smisla – jest kolijevka i njegovog naroda. Narod živi u jeziku i onda kada nema teritorija. Osobito su mali narodi to često i prečesto imali prilike iskusiti tijekom krvave povijesti ovog našeg malenog i lijepog planeta. Pisanje koliko god jest osobni čin u samom procesu, postaje najjavniji čin koji se može zamisliti kada se to što je napisano objavi, kada se pokaže drugima. Mislim da se svaki pisac u tom času osjeća poput galapagoske kornjače što gleda svoje čedo kako baulja prema spasu u obliku oceanskih valova. Ocean, simbol života u književnosti, u toj paraboli ne može fulati! I jedino u toj povratnoj sprezi pisac osjeća sebe i svoje djelo. Umjetnik, napose pisac, uvjek je senzitivniji od obična čovjeka prema onomu što se dogadja oko njega. Ne samo zbog dara promatranja, koji je po definiciji jedna od nužnih osobina svakog pisca, dobrog pisca u svakom slučaju, već i zbog još dva razloga: prvo, pisac barata znanjem koje nije dostupno tehničkoj inteligenciji, a ni okoštalim istinama humanističkih bardova; drugo, umjetnik, kao vizionar, uvijek je u prilici vidjeti dalje od običnog čovjeka – on per definitionem ima dužnost jer ima dar, dar da kaže ono što većina ne vidi. Zato ljudi i vrednuju umjetnost – oni, primjerice, plaćaju slikaru njegovu sliku zato što na toj slici vide ono što i sami osjećaju, samo nemaju dara to naslikati. Isto je i sa pisanom riječi, iako se mnogima čini da svatko može pisati, baš kao što svima čini da se razumiju u nogomet. Vidite, ako mogu usporediti književnost i ostale umjetnosti, to bih učinio s pomoću različitih športskih igara i jela iz naše i strane kuhinje; tako će ljudi najlakše razumjeti. Uzmimo, primjerice, vaterpolo, košarku i nogomet s jedne strane, i slikarstvo, glazbu i kazalište skupa, te književnost s druge strane. I da dodam mast i kruh, Chateaubriand i jastoga. E sada, književnost, to vam je kao mast i kruh, ili nogomet. To vam svatko znade jesti. Narodna umjetnost, čak i za one koji se jedvice umiju potpisati i koji sriču naslove po novinama. Ali ja na njihovim licima vidim razumijevanje na mojim predavanjima na Trgu! Osim toga, ja se uvijek oplemenjujem medju običnim ljudima... Uz kupicu vina, uz radnike i težake, tu pisac ima najviše naučiti, a ne u knjižnici. Fuj Borges! Svi smo nekad jeli mast i kruha, nije li tako? I rodili smo se s pravilima nogometne igre... Tko od nas nije pisao tuđe pjesme kada se zaljubljivao?! Dalje, košarka, Chateaubriand i glazba i kazalište... E, to je već malo teže... /smijeh pisca, zatim kašalj.../ Rijetko ćete čuti zagriženog navijača da komentira »tajming pod košem«, »prvu ili drugu rotacije u obrani« i sličnoga. Isto tako, kazališni će se gledatelj rijetko usuditi redatelju dijeliti lekcije kako je mogao bolje dramatizirati ovo ili štrihati ono, ili bolje rasporediti antiklimakse ili mu dati neki komentar glede mizanscena. Chateaubriand je jednako težak izazov. Tu se »nešto zapali«, pa »gori«, bogme je to i opasno jelo za neupućene! Sjećam se nekih koji su vikali »požar!« kada su im prvi put služili flambirani šnicl...! /smijeh... kašalj... pije vodu, tablete...briše nos papirnim ubrusom/ Slikarstvo ima najmanje stručnjaka medju ljubiteljima. Isto kao i vaterpolo! Nadjite mi jednog navijača koji znade što se dogadja ispod vode, i koji će vam reći što je potapanje lopte, je li se može šutirati s obje ruke i koji znade prepoznati nedopušteno držanje ili faul koji sudac propusti dosuditi... Ni u slikarstvu nećete često naći ljubitelja koji će se usuditi učiti slikara čak ni kako se slikaju sandale. /smijeh, kašalj.../ A jastog?! To ne umije svatko jesti! To se uči... Znam ljude koji su pobjegli od stola kada su im stavili jastoga pred nos... I sada, što se očekuje od pisca, osobito u nemirnim vremenima, a da ne govorimo o ovim našim, sudbonosnim, kada se odlučuje hoće li nas uopće biti kao naroda za pedeset godina, ili i manje? Vidite, dok pisac – kao što sam malo prije objasnio – skoro svakodnevno sluša vlastite kritičare i zvane i nezvane, i stručne i nestručne, od njega se valjda ne očekuje šutjeti o svome narodu i svome društvu?! Samo da kažem, da ne bude zabune – meni su oduvijek, od samih početaka, najvažniji kritičari bili takozvani obični ljudi! Do njihova mišljenja ja jedino držim. U početku je to bila moja majka, inače polupismena žena, ali koja nas je sve odgojila, othranila i izvela na pravi put, mene i moju braću i sestre, i koja je usprkos samo četiri razreda pučke škole znala što je umjetnost. Od nje sam naslijedio osjećajnost, naklonost prema Kantu i Hegelu te ljubav prema lijepom. Njeno mišljenje mi je najviše značilo. I danas mi nedostaje da prvo čujem njenu kritku kada nešto napišem. Kasnije su to bili ljudi iz moje najbliže okolice, sasvim obični ljudi, moj pekar, moj mesar, moj vodoinstalater, moj susjed ribič, bravar u mirovini, i ne mogu vam ni opisati koliko sam se oplemenjivao na njegovom splavu uz vino i sardine i zaleđeni oslić tijekom svih ovih godina. Da ne izgubim nit vašeg pitanja... Uloga pisca je da bude moralni lakmus-papir, da upozori na ono što ne valja, da prvi iskorači čak i pred odnarodjenu vlast ako treba, a sve u interesu naroda. Pisac, ako nije izgubio nit sa svojim tlom, jest savjest svog naroda. On ne smije šutjeti. Ima obvezu progovoriti, makar i na lakat, a vlast, ako je pametna i štoviše razborita, uvijek će osluhnuti i glas umjetnika. Pisac i narod plove u istom brodu. Najčešće su u istoj putničkoj klasi, da tako kažem, u potpalublju, na razini veslača galije, bar po ugledu. Ali baš zato je pisac taj, koji – zato što je u neraskidivom i bliskom kontaktu sa svojim narodom – može iskazati ono što vlast, možda, u borbi za samoodržanje, u bitci s političkom konkurencijom, ili možda, što je najgori slučaj i na žalost ne tako rijedak u novijoj a i starijoj našoj povijesti, ako je ta vlast ogrezla u samodovoljnosti i izgubila kontakt s narodom i njegovim potrebama, zato je pisac taj koji ima obvezu dignuti glas u ime naroda i za narod, izraziti njegova najdublja stremljenja, pa i po cijenu da zbog toga snosi konzekvence koje bi došle od strane vlasti. Novinar: Sjećate li se Vaših spisateljskih početaka? Pisac: Kako da ne. Iz najranijeg djetinjstva nosim uspomene na moj prvi susret s knjigom. Ta knjiga je bila u izlogu jedine knjižare u našem selu. Tada još nisam znao ni da čitam, ali me je taj predmet magično privlačio. Mislim da sam već tada osjećao da ću biti pisac, iako to naravno nisam mogao izraziti. Jednostavno, čim sam vidio tu tanku knjigu bjeličastih korica, na kojoj nije bilo lijepe fotografije fenjera na kapiji jednoga grunta, osjetio sam se kao da sam tamo bio. Takodjer me je i ime pisca, 'Nikolajev', asociralo na Rusiju, o kojoj se u našem domu govorilo s najvećom ljubavlju. Naslov je bio tiskan za mene egzotičnim slovima: ETNOLOŠKA BIBLIOTEKA UREDJUJE Prof. VLADIMIR TKALČIĆ BR. 2 RASVJETA I NAŠE SELO. Tek mnogo godina kasnije sam saznao da je to knjiga Mirka Kus-Nikolajeva. Ali djelo je bilo doslovce prosvjetljujuće u mom slučaju. Mislim da od te prvotne opčinjenosti potječe moja opsesija svjetlećim objektima; od letećeg tanjura nad Sigetom u vrijeme opsade tog grada u mojoj knjizi o Nikoli Zrinskom, te preko nekoliko Marsovaca i letećih tanjura u knjizi »U boj, ne budi noj« u kojoj optužujem vladanje medjunarodne zajednice prema našim granicama na moru, pa dalje, preko crkavanja žarulje za vreme partijskog sastanka u mom najvećem djelu »Lojanica druga Tita« itd. Moje prve pjesme bile su osvijetljene ne samo svijećama već i požarima, kao reakcija na mračnog Kamova! Eto, moje najnovije - neću reći posljednje - djelo govori o nuklearki i problemu nestanka struje u velikim gradovima; taj nestanak struje prouzročuje pravu kataklizmu. Da bi se onda ljudi sjetili da i uz stari, zaboravljeni fenjer s fitiljem mogu sretno živjeti. Mislim da sam tu ubjedljivo raskrinkao otuđenje današnjeg čovjeka koji se oslanja na treptanje iz kompjutora, posve nesvjestan činjenice da se taj naizgled moćni svijet može srušiti svakoga časa. I što će tada pokrenuti te rakete, bombe, te metroe, što će osvijetliti tolike betonske, metalne i staklene kule?! Vidite, o tomu nitko ne razmišlja... Novinar: Da li se vraćate svojim djelima? Čitate li ono što ste napisali? Imam u vidu gotovo jednoglasnu ispovijest pisaca da nikada ne čitaju ono što su napisali? Neki se čak i gnušaju vlastitih rukopisa. Pisac: A, ne! Ja samo svoja djela i čitam i ništa drugo! Mislim da ne treba obrazlagati zašto. Ako je netko ipak u nedoumici, onda evo razloga. Prvo, treba čitati samo najbolje. Jest, kažu da ne postoji loša knjiga već samo loš čitatelj, ali to je ipak samo uljepšavanje neugodne istine. Život je kratak i samo jedan, i vrijeme ne treba bacati na loše knjige. Ako ste uvjereni da ste napisali nešto dobro, onda to trebate i čitati, zar ne? To bi bio prvi razlog. Drugo, istina je da svaki pisac piše one knjige koje bi sam želio čitati. Ako je već tomu tako, ako sam već bio nagradjen blagoslovom da napišem knjigu, ako sam tim božanskim nadahnućem uspio na papir prenijeti nešto što se može oblikovati u knjigu, i to upravo ono što bih ja najviše volio čitati, onda bi bilo krajnje mazohistički da to i ne čitam. Tko bi uopće čitao ono što mu se ne svidja, kada može čitati ono što je po njegovom ukusu? Treće, istina je i to, da je svako pisanje, ma o čemu čovjek pisao, jest zapravo pisanje o čovjeku koji piše. Dakle, o sebi. Isto tako, istina je i da je najveća muka ali i najveća obveza svakog čovjeka upoznati samoga sebe. Dakle, čitanje vlastitih djela je najbolja prilika za upoznavanje samoga sebe. Četvrto, i ne najmanje važno, ja sam glasovit po obilju tipfelera u mojim knjigama. Naime, sam pretipkavam rukopise, i još se nije našao korektor koji bi sve moje tipfelere uočio i korigirao. Tako da čitanjem svojih knjiga uvijek pronalazim poneku grješku koja se još može ispraviti u slijedećem izdanju. Novinar: Kako se odnosite prema pitanju uzora? Priznajete li njihovo postojanje i kakvo je Vaše mišljenje glede citata i, da zaoštrim pitanje do krajnjih granica, u glede plagijata? Pisac: Nikada nisam krio svoje uzore. Gogolja sam volio od malih nogu, i zbog njega sam dugi niz godina nosio kabanicu čak i u kasno proljeće a i ljeti, preznojavajući se pod teškim, debelim vojničkim štofom. Dok nisam saznao da je 'Gogoljeva kabanica' samo metafora. Puškina sam volio, iako sam uspio dobiti dozvolu samo za držanje pištole, a ne i puške. Mnogo sam naučio od Dos Passosa o unutrašnjoj dekoraciji ljetnikovca u toplim krajevima. Hemingway mi je imponirao ribičkim uspjesima, a da nikada nije gubio vrijeme na dileme 'kruh ili glista?'. Novinar: Kako Vi stvarate? Pisac: Teško! To su goleme muke, kada se pisac nadje pred bjelinom papira. To je teže nego kopati u rudniku! Uvijek kada se nadjem pred praznom, bijelom hartijom, osjećam se kao početnik, sitan poput makova zrna, kao da prvi put pišem. Nitko tko se sam ne bavi spisateljskim obrtom, ne može razumjeti taj užas, tu strepnju, ali i sladak umor kada se ono što se piše privede kraju. To su slatke muke. Mislim da se to može usporediti samo sa zasluženim, časnim zadovoljstvom koje osjeti rudar kada poslije radnog dana zagrize u svoj pošteno zaradjeni komad kruha. Novinar: Što biste preporučili mladima koji bi se htjeli otisnuti u literarne vode i možda jednog dana i sami postati pisci? Pisac: Nema težeg zanimanja na svijetu. Ali ni sladjeg! Neka dobro razmisle da li se doista žele baviti tim poslom koji nosi mnogo rizika, teškoća i odgovornosti. To je obrt, u kojem ste svakoga jutra kada sjednete za pisaći stroj na samom početku. Ništa od onoga što ste već napisali, ili čak i objavili, ne može vam pomoći u susretu s tom bespući, s tim beksrajnim prostranstvom, s tom pustinjom, zvanom bank post A4! Ako ste spremni za odricanja, na svakodnevne stvaralačke sumnje, na rad koji traje 24 sata dnevno, i onda kada spavate, i onda kada volite, i onda kada jedete, i onda kada se nalazite u zahodu, onda pokušajte. Mogu posavjetovati jedino to da budete istrajni, ali i da neprestano sumnjate u sebe. I budite zahvalni onima koji vas kritiziraju! Oni koji vas grde vaši su najbolji prijatelji. Od kritičara koji vas hvale bježite glavom bez obzira. Novinar: Da li se možemo nadati nekom vašem novom djelu? Da li nešto pišete? Na čemu sada pišete? Pisac: Na stolcu mog djeda iz mog rodnog sela. Jedno vrijeme, vrlo kratko, to moram kazati, pisao sam na 'Ikei' jednom izvikanom švedskom dizajnerskom produktu, i to samo zato što je to bio poklon od moje ćerke, inače čembalistice, koja već dugi niz godina živi u Finskoj (sretno udana). Još se nije privikla na te sjeverne krajeve i muči je nostalgija, i srce je boli za Hrvatskom. Ona mi je poklonila taj stolac, jer je doista napravljen za sedenje za kompjutorom. Ali, ne paše mi. Osjećam da to nije to. I kralježnica me boli dok sjedim u tom proizvodu bez duše; to sliči kosmonautsoj fotelji iz nekog 'Star Trek'-a ili što ja znam... Onda sam se sjetio da sam tolike sate i dane proveo s djedom u mom selu, sjedeći na njegovom stolcu koju je on za mene iznosio iz blagovaonice, dok bih ja gledao kako on na nogarama sječe daske. To drvo, poteklo iz našeg tla, mog tla, ono nosi u sebi dušu i krv i sudbinu naših predaka, koji su ovdje došli još prije 200 godina iz Hercegovine. Dok sjedim u tom stolcu, osjećam vibracije prošlih generacija, njihovu podršku i tapšanje po ramenima, iako se to ne bi reklo na prvi pogled, i crpim neko neizrecivo, mistično nadahnuće iz tajnih veza s Iranom. I sjećanje na djedine čvornovate ruke me ispunja zahvalnošću i obvezom dok se bavim jednako mukotrpnim obrtom, čiji je proizvod krhak, na prvi pogled nekoristan, a zapravo vječan i moćan, jer riječ je ta koja nas može spasiti, i koja nas je spašavala i onda kada smo, privremeno, gubili bitke oružjem; tada su ljudi od pisane i tiskane riječi naš narod održavali na površini povijesnih bura koje su ovim prostorima neprestano puhale otkako smo se doselili u II stoljeću prije Krista. Novinar: Koja su Vaša sjećanja iz djetinjstva? Kakav je Vaš odnos prema rodnom kraju? Pisac: Pa, majku sam već spomenuo, kao moju najvažniju kritičarku. Mišljenje oca mi je bilo takodjer veoma važno, čak isto toliko kao i mišljenje majke. Mojim roditeljima mogu zahvaliti na tome što sam postao danas. Otac prividno nije pokazivao razumijevanja za moj poziv. Kao da nije odobravao to što sam se izabrao baviti nečim na prvi pogled tako efemernim i nepotrebnim kao što su riječi. Bio je šutljiv i veoma strog. Mislim da mi je tokom cijelog života rekao samo desetak riječi. Ljudi su mislili da on nikada nije pročitao nijednu moju priču, pjesmu ili roman. Ali ja znam da to nije tako. Iz njegovih smrknutih vjedja, mogao sam vrlo dobro pročitati je li zadovoljan onim što sam napisao. Otac mi je bio, kažem, vrlo strog. Tukao me je motikom po glavi. Ali ja sam mu zahvalan, jer je od mene napravio čovjeka. Kada je umro, dok sam stajao pored njegovog lijesa, u sebi sam govorio: 'Tatice, tatice, daj me mlati lopatama i motikama, samo da si mi živ', ali nitko nije znao moju muku. Mislim da svatko nosi odgoj iz svoje obitelji i da ga stječe u prvim godinama života. To se kasnije ne može nadoknaditi. Čovjeka poznaju po onomu što je poneo iz svoje obitelji. Taj temelj evo nosim i danas, i to mi je pomoglo izdržati i u najtežim situacijama u mom životu i stvaranju. Novinar: Dobili ste nagradu za životno djelo. Kako se osjećate? Pisac: Ako bih rekao da mi je svejedno i da mi nagrade ništa ne znače, lagao bih. Svakomu gode priznanja. One su potvrda piscu da njegova djela netko čita i pozitivno vrednuje, i potvrda da taj posao ipak nije bio uzaludan kako to često izgleda svakom spisateljskom obrtniku. Ali, opet, osjećam se kao na početku. Jer, uvjeren sam da najbolja djela još stoje preda mnom, i da još nisam napisao ono najbolje. Kada bih to mislio, moj život bi bio završen. Mislim da bih se onda čak i ubio! Radost stvaranja, nada da ste u stanju da napisati nešto novo, drugačije od onoga dotad napisanog, to je ono što svakog pravog pisca održava u životu. Zato mogu kazati da sam, dakako, iznimno sretan zbog ove nagrade, ali da ju ne doživljavam kao konac svog stvaralačkog puta i kao točku, već samo kao zarez. To je samo poticaj da pišem i dalje. Jedino što me može spriječiti da ostvarim svoje planove jest ovo što vidite – krhko, bolesno tijelo, to jest moje narušeno zdravlje. /smijeh, kašalj, pije vodu, briše nos papirnom maramicom/ Ako me moje tijelo posluži – a um mi je hvala Bogu još lucidan! – eto mene za 30 godina s novom nagradom za životno djelo. /smijeh/ Novinar: Hvala Vam na razgovoru, gospodine Prokop. Pisac: Hvala tebi, dijete moje. |
