Marketing
U TENISU JE IZLAZ
(u povodu Australia opena)
*
Antilopa s reketom, moja favoritkinja Marija Šarapova, vila zlatokosa, nevina poput nimfe, a pogleda iskusnog drskog zavodljivog, poput Nicole Kidman kad igra “laku žeMsku”, ali ne do kraja već na vrijeme oboren i propraćen samoironijskom opaskom i tihim smijehom u maniri ruske balerine koja se prvi puta upoznaje s novim mentorom, dakle Šarapova, ta dugonoga seksepilna zvjerčica “bijelog športa”, hoće li joj uspjeti osvojiti prvi ovogodišnji Grand Slam? Hm? Gledate li tu krasotu?
Uvijek se nasekiram kad ju gledam, duša moja, lane moje, kak se namuči onak s nekim dečecom kad se tenisira, s onim dečkonjom na primjer, “Amelom” kak se zove, Mauresmo ili slično, to je neravnopravna bitka. Svaki put kad Marija zamahne i ispusti krik, prođu me trnci od ushićenja i brige za njeno srce. Kak bi joj dobra došla masaža, na primjer... Lice joj poput burzovnog displayja odražava smjenu navale pouzdanja i vjere u sebe te umora i očaja. Tako slatka u gotovo ljutitoj radosti zbog poena, tako nježno izgubljena u suzama nakon poraza.
Dišem s njom, u ritmu; krhka struktura njenih leđa, skrušena ramena kad je tužna zbog izgubljenog gema i već ne zna za sebe od umora, tak’ da nije u stanju ni znoj obrisati (to bih badava radio), dušica moja umorna, njene lopatice, nježne da bi pasale i Ljupkoj Dimitrovskoj, pa kad se sagne vezati patike, znojni listovi se sjaje, dok bilo na vratu pulsira... Ma to je borba ljepotice i zvjeri, komu sve dopuštaju igrati tenis danas?!
Najvažnija vijest u svijetu tenisa ove godine je ta, da je Marija dala da joj naprave korset za ovu sezonu; udoban, aerodinamičan, pomaže na vrućini. (Kućanicama se također preporuča.).
Kad čovjek gleda Šarapovu u dvosatnom uzbudljivom meču, to je mitski doživljaj. Gledatelj je u dodiru s praumjetnošću pokreta, to je re-kreacija one praizvedbe nepatvorene umjetnosti u spoju plesa i borbe, kako se valjda umjetnost porađala netom što je prvi stanar špilje uspio za svoju ljubavnicu odvojiti koji komad bjelokosti od mastodonta iz obiteljskog proračuna te sagraditi garsonijeru na nekom drvetu.
“Aska i vuk”, to je asocijacija kad se gleda Šarapova u momentu kad je već podlegla, na granici plača (ali onda obriše znoja s lica, vrata, ruku, grudi, listova – I wanna be your dog!), i onda, odjednom, njeni krici postaju snažniji, slijedi poen koji znači prekretnicu, obrat u meču, slatka hinjena ljutitost u radosti, onaj tamo oponent s druge strane terena, ma ne želim ni gledati tamo, netko vraća loptice, ali Aska, Šarapova, ona pobjeđuje i protivnika/cu i sebe, ljepota je hipnotizirala prosječnost i porazila shvaćanje sporta kao pokretne trake (kako se poslije McEnroea i Nastasea u muškoj i Navratilove te Billie Jean King tenis danas igra, te je dosadan kao curling kojeg igraju Eskimi!), i čovjek shvaća što je pokretalo civilizaciju Zapada otkako je sve u svoje ruke preuzela špiljska građevinska mafija prije 5 tisuća godina – LJEPOTA! Ljepota žene.
Zbog žene su izmislili kotač, vatru, luk i strijelu... Zbog žene su napravili religiju i ratovali i izmišljali metode za ubijanje i mučenje (prvotno je to bilo namijenjeno konkurentu u ljubavi), dakle gledajući Šarapovu, senzibilni će se čovo uživit’ u mitološku percepciju svijeta nekoć, kada je naš predak bio istodobno i umjetnik i kritičar i poslovni čovjek i lovac i ljubavnik i skrbnik i sportaš i tajni agent i stručnjak za dekonstruktivizam i poststrukturalizam, semiotičar i povjesničar i umio je razgovarati s životinjama i biljkama.
Tenis je jedini preostali link suvremenog čovjeka s izgubljenim jedinstvom, jedinstvom s prirodom i ljepotom, koja se i vidi i konzumira ali nije na prodaju i nije povezana s krivnjom i nasiljem, psihičkim i fizičkim, kao u običnom kupovanju ljubavi. Tenis je danas konačni obrat antičkog seksizma u kojemu se ženama nije davalo sudjelovati na Igrama (pa čak ni gledati!) a uostalom te su “igre” bile u funkciji pripreme za rat. U posve slijepoj apologetici svega “antičkog” kao “kolijevke civilizacije”, zaboravljaju se mnoge devijacije tog društva, između ostalog odsustvo vremena koje je idealan okvir za lošu beskonačnost i svakojaka zla. No to je druga priča.
Dakle, današnji je ženski tenis posljednja prilika obezdušene civilizacije da se prizove svijesti i okrene k ljepoti, k oznojenim krasnim ženskim tijelima, tom gibanju koje ne priprema za rat kao Olimpijske igre već se obraća valjda ne još posve zatomljenim i zaboravljenim ostatcima kolektivnog nesvjesnog iz doba kada je LIBIDO bio sastavni dio svjetonazora. I to onog svjetonazora kojeg su dijelili i “obični” ljudi i “oni na vlasti”, jer tada, u to sretno doba, kada Bog još nije znao kamo će s tolikim hipicima i punkerima koji su mu Adama iskvarili, sve je bilo svačije. Prije antičke birokracije i kulta statičnosti, prije kineskog kulta vječite patnje, prije azteške hanibalske tobožnje civilizacije, prije kršćanske osude tijela, onda, nekoć davno, ljepota je bila i Bog i biznis i umjetnost i filozofija istodobno!
[/IMG]
I da, tenis je i zdrav. Rekreativno.
Post je objavljen 27.01.2007. u 08:31 sati.