24.02.2009., utorak

La Linea mi ide na živce, hrt pretplata ne

Skužio sam neki dan da mi onaj Linea (Bajum Barum) ide na živce. Samo krešti tim antipatičnim glasom, stalno nekaj sere, niš mu ne paše, sad bi ovo, sad ne bi. Jedino mi se svidjelo kad je igrao vaterpolo. A onda ga je kit pojeo. Tad sam bio sretan.


I idu mi na kurac oni kaj stalno seru zbog pretplate hrt-u. Ja baš volim plaćat pretplatu hrt-u. Baš s užitkom im svaki mjesec platim te 73 kune. Platio bi im i 573 da me traže. Samo da mogu nakon filmova i serija vidjet "slova". Samo da mi se mama ne mora zapitat, "Kaj je završila serija?", nakon što druga traje već 7 minuta. (Koliko televizija mora biti loša da se boje da će zbog 15 sekundi slova izgubiti gledatelje?) Nekad me zanima tko glumi i koja pjesma je to bila.

Nova i rtl nikad neće pustit snimku koncerta Lada ili emisiju tipa Škrinja. Zato kaj im se to ne isplati. Ne isplati se ni hrt-u. Al on to bude napravio. Ne zanima me Lado, al zanima moju mamu i njene frendice. Njima je to lijepo za gledat. Njih to zanima. Ipak je to nekakva kulturna baština i takve stvari se jednostavno moraju tu i tamo nać na televiziji. kao što se mora pokriti Zlatna pirueta i slični "spektakularni" sportski događaji koje nitko živ ne gleda. kao i one emisije o braniteljima, invalidima, nacionalnim manjinama i sl... pa oni "Plodovi zemlje"... iznimno mizerni postoci gledanosti (iako čak Plodovi zemlje možda i odskaču malo).

Ako i ukinu pretplatu, slat ću svaki mjesec hrt-u 73 kune. (ma dobro, neću, al kao hoću. ma kužite već... nije hiperbola, neg... no... kak se zove... stilsko sredstvo preuveličavanja... ili ipak je hiperbola? Ma nije... A ona krivulja bi onda bila kak? Ili se isto zovu? Ma ne... i baš neću gledat na internetu. To guglanje mi je uzelo svu onu čar zivkanja telefonom na sve strane zbog neke gluposti koje se nemrem sjetit. Upravo sam odlučio. Od sad više ne guglam, ni jahuam, ni altavistam (to ne znam jel sam ikad i upotrijebio), ni vikipediram... ili gnjavim telefonom ili gledam u enciklopediju. jebeš ono čega nema u enciklopediji iz '67.)
- 19:14 - Stavi u košaricu (23) - Sadržaj košarice - Blagajna

22.02.2009., nedjelja

Teorija heteroseksualne muške jedinke

Već odavno imam teoriju da svaki pravi muškarac ili voli nogomet ili se kuži u aute. Može i oboje, ali tad se u najvećem broju slučajeva u i jednu i drugu materiju kuži polovično, ni u jednu kak spada. Ali, ako ga nijedna uopće ne zanima, e, to su prvi znaci da bi mogo „pucat na svoje“.

Ja sam spadao u kategoriju nogomet. Nit smo imali auto, nit sam vozio... bio sam reda radi u toku što se onih osnovnih modela tiče, ali neke podmodele, one kratice (bmx-4, s30 i sl.) to mi se nije dalo pratit. Kilometraža mi apsolutno niš nije značila (mogli ste mi 1000km reć, meni bi to puno bilo), konji, snaga, obujam motora još manje...

Al u nogometu sam zato sve znao. Tko je gdje igrao prije nego je igrao tu gdje igra sada... tko je igrao u finalima koje godine, kolko je golova van Nistelrooy zabio u sezoni 2002./2003. (44, al sad više ne znam jel to bilo ipak sezonu prije).... ma sve. Još sam i Championship manager igrao vrlo uspješno tak da je baza podataka bila vrlo široka (iako je to dovelo i do malog brkanja virtualnog i stvarnog nogometnog svijeta).

No, otkako sam pred pola godine krenuo kupiti auto, stvari su se malo promijenile. Bilo je uputno da shvatim je li 130.000 km malo ili puno, kaj znači čuveno 1.3 i sl. Sad sam malo upoznatiji tim područjem. I u vožnji bacim pogled na neki auto tu i tamo (pa znam i kak x6 izgleda npr.)... pa sve više razmišljam koji će mi auto biti sljedeći... pred par tjedana sam odlučio da mi se ne sviđa niš osim peugeota i volva. Neki dan sam shvatio da su mi i peugoeti preženskasti. Tako da je volvo ostao jedina nada. (A zapravo mi nije jasno zakaj uopće razmišljam o novom autu kad sam ovog praktički tek kupio, a kaj je i važnije, uopće nemam para.)

No, kako je moja zainteresiranost za aute porasla, ona za nogomet je, obrnuto proporcionalno tome, pala. Nikad me nogomet manje nije zanimao. Prije bih znao svaki vikend otići na manutd.com, pogledat koja je postava igrala, ima li kakvih novoti... ove sezone ni jednom. Tak mi je svejedno. Pratim jednim okom kakvo je stanje na ljestvici, kakvi su rezultati, no u odnosu na prije – nula.

Al zanimljivo da sam u toj mojoj najmanjoj zainteresiranosti za nogomet 0d davne 1994., baš sad počeo pisati za jedan nogometni web-portal. Uh, kako ovo profesionalno zvuči. Frendov projekt je još u povojima, stvar se tek zahuktava, ni grafički ni sadržajno nije još sve popunjeno, pa neću još objavljivati link. Al reći ću da sam zadužen za francusku i portugalsku ligu tak da znate obratit pozornost jednog dana kad tu sa strane stavim neku reklamu-link (ako do tada ne dobijem otkaz s obzirom da jučer nisam nijednu vijest objavio, a „norma“ je 2-3 vijesti dnevno...a i danas sam se prvo odlučio post napisat, a tek onda pogledat kako je završio lisabonski derbi).

Tak da se ovih dana igram sportskog novinara, i mogu vam reći, brzo vas zahvati sindrom svih onih sportskih klišejiziranih izraza („Bordeaux traži uzlet forme“, „ Bordeaux gubi korak“, „Lille ide u Le Mans po tri važna boda“, „problemi s realizacijom“, „iz redova domaćina najavljuju napadačku igru“, „unatoč odličnoj igri i dominaciji Brage“...). Vidite, i 'boldanje' ključnih riječi je tu. Al zabavno je. Malo si proširiš vidike. Odjednom sam počeo bodriti Toulouse i Leixőes...

No vratimo se temi posta. Generalno gledajući, nogomet me manje zanima nego prije, auti više. No, iako sam tamo gore spomenuo obrnutu proporcionalnost, ipak ne toliko više koliko nogomet manje. Dakle, nastao je jedan prazan prostor. Sad, to bi bilo nešto za zabrinut se. Jer lako je mogao uletjeti neki balet, zanimanje za mjuzikle...a znamo gdje to vodi... Ali sva sreća, uletilo je moje nedavno drvodjeljstvo!

Kupio sam si bušilicu! Pila, blanjalica i to je ipak malo preskupo bilo da bih samo tako bezglavo uletio u taj sport. Pa sam stao na bušilici.

Da me ni nogomet ni auti više ni ponajmanje ne interesiraju, nemrete reći da nisam muškarac kad imam bušilicu! Jučer sam čak postavio jednu policu. Bila je ona i prije no prilično naherena pa sam je skinuo, stavio nove profile, zbušio nove rupe u zidu (sad ih je milijun, zid samo što se ne sruši), i montirao policu kak spada. Razlika u odnosu na prije se zapravo ni ne vidi, ali meni duša mirna.

I skužio sam da ipak neću police, ne sviđaju mi se te rupe u zidu, ak se nekaj okrhne morat ću to cijeli život gledat (tolki muškarac da si to odmah idem gipsat, gletat, farbat sobu ipak nisam). Tako da se ovaj tjedan bacam na stalažu za knjige sebi u sobi. Tek tolko da ste u toku...

Dakle, puno nešto vrludanja u ovom postu, pričljiv sam nešto danas... dopunjena teorija heteroseksualnog muškarca: nogomet i/ili auti i/ili sam svoj majstor.
- 13:23 - Stavi u košaricu (16) - Sadržaj košarice - Blagajna

15.02.2009., nedjelja

Patuljak i vuk

Ovakvu priču nigdje čuli niste,
u slikovnicama nema ni približno iste.

Ak' baš morate znati, basna će ovo biti.
Ali pazite, suze biste mogli na kraju liti.

Bit će tu i smijeha,
ponešto bludnih grijeha.

Vjerovali vi to meni ili ne,
u ovoj priči nema vještice.

Nema ni vile (ni dobre ni zle),
ni zmaja, ni dvorca ni ptičice dv'je.


Iza zemalja, polja, mora i gora sedam,
svako tol'ko patuljka zelenog ugledam.

Mrzovoljan nekad, uvijek niskoga rasta,
poštapalice: Dosta je bilo igre! Basta!

Žena mu lijepa i krasna,
večera bogata i slasna.

U maloj kolibi žive.
U vrtu uzgajaju šljive.

Jednog dana patuljak začuje zov
i odluči otići u gusaka lov.

Uzme pušku,
na rame je stavi,
spremi krušku,
u šumu otpravi.

Sa žviždaljkom krene
guske mamit,
najednom se prene
i stane galamit.

4 mu vuka put prepriječila
da bi što prije glad zaliječila.

Najveći od njih Mikloš se zvao.
Već je mnogim lovcima hrabrost krao.

Uvidje patuljak da pobjeći nikako ne može
pa stane i misli kako se izvuć čitave kože.

Ništa mu ipak na pamet na padne
te zavapi: O sudbine li mi jadne!

Vuci će nato:
Ne vrišti mi kukavički samo,
šansu ćemo da ti damo.
Ne tražimo zlato.

Možeš ići kud god hoćeš, samo daj nam krušku!
Ili ćemo ti se svi četiri posrati na njušku!

Patuljak se tome nemalo iznenadi,
no krušku iz džepa brže-bolje izvadi.

Nije malac tada ni ponajmanje znao
da je Mikloš sa masnom hranom nedavno stao

Bacio se u vegetarijance;
doručkuje pahuljice, gabla žgance.

Nije mu do mesa nikad ni bilo,
tek možda od kojeg piceka krilo.

Perad sva mu brzo dosadi
kao i kozlići ako nisu mladi.

Ostale mu samo žitarice, povrće i voće,
al' kome se to svaki dan saditi hoće.

Patuljak razmisli kako mu pomoći
pa zvjerku značajno pogleda u oči:

Vuče, slušaj ti mene sada,
riješit ću te vegetarijanskih jada!

Imam za tebe ideju pravu.
Priskrbit ću ti vječnu slavu.

Dođi kod mene,
imam vrt iza kuće.
Pola je moje, pola od žene,
jedino što je na jugu pa je prek dana vruće.

No sunce voćkama jako godi
pa grana oblilato plodovima rodi.

Vrtlarskom zanatu ću te tako podučit
da ćeš jabuku od kruške moć razlučit.

Bit ćeš majstor svog zanata,
ponosit će se tobom i mama i tata!

Imaj na umu; neće obuka biti ni brza ni laka,
sati će u napornom radu letjeti: tika-taka.

Znam ja, liju ti ljubiš.
Ne brini, nju ne gubiš.

Može i ona s tobom doći.
Brže će vam noći proći.

Ima jedan krevet na tavanu, tamo ćete spavat.
Ak vam je hladno mogu vam deke dodavat.

Ali, pazi, samo deku dodat, ništa više.
Jer ako ženu iznevjerim, loše mi se piše.

S kuhanjem će dogovor biti ovakav:
jedan dan kuha moja žena, jedan lija.
Ja kuham onaj tjedan kad suncokret proklija.
Ti u kuhinju ne smiješ, previše si dlakav

I? Što kažeš, vuče?

Mikloš se zamisli, šešir na glavu navuče...

Prijatelj ga tada po ramenu potapša,
sljedećim riječima mu dušu olakša:

Mikloše, nesretan već si dugo
i ne samo kad puše jugo.

Vidim, mjesecima si već na mukama,
no sudbina je samo u tvojim rukama.

Budi hrabar
k'o mali dabar.

Hrabro odluči,
nemoj da ti se srce do smrti muči.

Mikloš ohrabren odlučno reče:
Patuljče, može, krenimo što prije,
hoću šljive brat još ovu veče'!
Al čekaj trenutak, da skoknem do lije!

Čekala tri vuka i patuljak tek minuta par
Kad evo, nose vuk i lija malcu gusku na dar

Lija kaže: Bravo, Patuljče!
Pametan si k'o inspektor Draguljče!

S prijateljima svojim vuk se pozdravi.
Bili oni tužni; radi se o Miklošu, ne o kakvoj kravi.

Mahali su dok im god u vidokrugu bili
ni jedni ni drugi suzne oči nisu krili.

Iza drveća zapalo sunce boje zlata,
kad patuljak liju poskrivečki zašlata.

Predvečer trojka u patuljkovu kuću stigne
kad se žena ljutito i naglo na noge digne.

Vidje ona lopova vuka i prefriganu liju
pa vikne na muža: Što si mi doveo ovu zmiju?

Ispripovijedi patuljak priču ženi
na što se ona od srama zacrveni.

Oprostite mi, molim vas, lijo i vuče.
Nek vam bude ugodno pod krovom naše kuće.

Živjet ćemo u slozi i veselju,
uživati u voću, mrkvi i kelju.

Proslavi društvo večerom lakom:
krumpir juhom i kolačem s makom.

Radost vegetarijanstva od tada u kolibi vlada.
Nikad više patka od Mikloševa zuba ne strada.


Tako vam je, dragi moji, u šumi tog dana bilo.
Mogu ti ispričat i što bješe te noći, samo mi sjedni u krilo.

Jer priča to je samo za u ljubavi dvoje
kad ne trebaju deke da se tijela oznoje.
- 12:45 - Stavi u košaricu (25) - Sadržaj košarice - Blagajna

13.02.2009., petak

Nova telka ili Kako sam odlučio postati drvodjelja

Dio prvi.

Kupio sam novu telku (prva stvar koju sam na rate kupio). LCD, 82 cm (32''), full HD, kontrast 15.000:1 (i dalje ne znam kaj to znači, al morate priznat, veliki broj), usb ulaz (samo za slike gledat, al ni to nije za bacit). I mogu vam reći, nisam si nikad kupio nekaj kaj me tak oduševilo. U odnosu na onaj užas prije, potpuno druga priča. Na staroj telki su boje otišle pred 2 godine tako da je bijela nakon minute gledanja blještala ko luda pa samo morao promijenit stil slike pa je onda stanje donekle bilo podnošljivo, ali i dalje bi žuta, crvena, crna i bijela vukle na zelenkastu... uglavnom, odjednom k'o da sam u kinu. Nevjerojatan mi je užitak samo upaliti telku, samo se zadiviti besprijekornim bojama, zgasit je i nastavit dalje kam sam već krenuo.

No mama ne dijeli moje oduševljenje. „Kaj je sad to? Zakaj su sad svi niski i razvučeni? Dadilja je odjednom postala 5 kila deblja, ona Reba - koja inače dobro zgleda - isto. Sve žene sad imaju debele ruke! Kaj se nemre to nekak namjestit? Na onim prvim, starim televizorima je bilo iza za namjestit. Kaj nema to na ovom? Kak ćemo mi sad tak? Kaj je uopće falilo starom? Kaj ga nismo mogli popravit?“
Onda se bacim u objašnjavanje da je razvučeni ekran prirodniji, da je tak oku ugodnije gledat, da će sad ionak preći na digitalni sistem pa će kao sve biti normalno, da nek pogleda kak su sad divne boje (ko da smo tamo), da kak je telka elegantna, tanka, tralalala... „Ma je, elegantna je... al zakaj je sad tak svijetla slika?“. Australske pješćane plaže su prikazivali, sunce bilo, normalno da je svijetlo.
Glavno da u prethodne dvije godine, kad nijednu boju nismo vidli kak spada, riječ nije rekla. Još sam joj posebno morao objašnjavati i pokazivati razliku između normalne bijele i one blještave, kak se slova nisu oštra jer se razlijevaju i sl...
No nema joj druge, mislio sam, morat će se priviknut. I zbilja, neki dan veli „Evo, James Bond nije razvučen.“ A bio je. (valjda jer je ipak James Bond - James Bond. Kamera ne razvlači James Bonda. James Bond razvlači nju. Kužite, kao Chuck Norris stil, ne..)
Al ne predaje se: „A kaj nije bio neki televizor s normalnim ekranom?“.


Dio drugi.

Odlučio sam postati drvodjelja. Kao hobi. Počinjem raditi namještaj od drva.

Skužio sam kad sam montirao telku da je preelegantna za ostatak sobe. Namještaj nam je katastrofa; svaki komad u drugom stilu. Neki su olfo starinski, neki se nit ne trude glumiti starinu, samo su stari, neki jednostavno bezvezni. Nemrem to više gledat, napravit ću svoj namještaj. Kolko može bit komplicirano napravit stolić? Ploča, letve, čavli, šarafi, par L profila... treba samo pošteno spojiti dva komada drva, paziti da se napravi lijepo i točno, da su linije okomite ili paralelne, malo pošmirglati na kraju i to je to...

Neću težiti ničem posebnom... nikakva rezbarenja, ukrasi; samo ono nužno za stabilnost predmeta (tu i tamo neka letvica koja bi prekrila čavle npr.). Ionako volim jednostavnost. I ništa okruglo, zaobljeno, nikakve kerefeke, sve će bit četvrtasto. Eventualno – kad će mi se baš ludovati – trokutasto. Ali samo za kutne elemente. Nikakvo farbanje, lakiranje; prirodno drvo pa dok zdrži, zdrži.

Prvo krećem sa stolićem za telefon, policama, pa onda sa štokrlima, klupi i stolu za terasu, a kad se zalaufam, na red dolaze i ormarići s vratašcima, policama, ladicama i slično.

Neće ostat samo na riječima, ovaj tjedan krećem u nabavku bušilice, pile, čavla, šarafa, tipli...najozbiljnije! I onda u garažu prionut na posao! Čim koristim glagol 'prionuti' ne mogu ne misliti ozbiljno! Vidjet ćete!

Čak sam počeo već obećavati stoliće kao dar za useljenje.


Drvodjelja Junac

(Još samo da skužim razliku između drvodjelje, tesara i stolara.)

P.S. Drvodjelja je, ne? Nije drvodijelja? Ak je sa -ije-, mi se ne sviđa toliko. Onda bih radije stolar bio.
- 07:41 - Stavi u košaricu (10) - Sadržaj košarice - Blagajna

11.02.2009., srijeda

Rezultati

U 5 dana 24 ljudi je (ostavilo trag da je) pročitalo post. Rekao sam da bih vjerojatno bio zadovoljan s 30, no ne mogu reć da sam razočaran. Ma na kraju mi je tak bilo svejedno... već sam se drugi dan morao suzdržavati da ne napišem novi post.

Netko ovo ipak čita, to je najvažnije. Ono što mi se sviđa je da ako me čitaju, čitaju me više-manje redovito (tek dvoje, troje od 24 ne). Ipak se ovdje puno stvari prenosi iz posta u post... šteta bi bila da nitko ne poveže sve te sitnice u kakvu takvu veću sliku.

Pobjednica je sž42! Prognozirala je prvo 20, zatim 30! Kako god, i s jednim i s drugim je pobijedila. 30 bodova za nju! Čestitam! (Kako je u ovoj sezoni nekompetitivna, bodovi se prenose u sljedeću.)

Oduševljen sam spremnošću čitateljica na otkrivanje "čarobnih brojki i slova"!
Inače, moram priznat, upravo saznajem da slovo znači veličinu, a broj kao opseg "ispod cica" (ne znam kak se to zove). Mislio sam da je broj veličina, a slovo nekakav oblik košarice (il tak nekaj).
Sve u svemu, u tom pogledu mogu biti vrlo zadovoljan.


Hvala svima na sudjelovanju! Pogotovo hvala čitateljima i čitateljicama (čitačima i čitačicama) iz prikrajka što su mi udovoljili i prekršili običaj nekomentiranja! Super ste!


Ovo je bilo tek toliko da zaključimo temu čitanosti. Možda već sutra novi post: "Imam novi televizor ili Kako sam postao drvodjelja".

Pozdrav!
- 18:43 - Stavi u košaricu (15) - Sadržaj košarice - Blagajna

06.02.2009., petak

Tko ovo čita?

slikaMandrak uskrsnuo, mogu dalje.

Nemrem ja to! Moram priznat, bez komentara blog ko da mi je mrtav. Prošlo mi je par puta kroz glavu: odlično, imam novi post, idem vidjet ima li koji komentar, i onda dođem i sjetim se da sam zabranio komentiranje. I ona tužna nula me dočeka.

Nije da mi je broj komentara toliko bitan, više mi je zbog nekakve povratne informacije, ili kao dokaz da je netko uopće post pročitao.

To me uvijek najviše i muči. Koliko ljudi zapravo pročita moj post?

Po broju komentara ne možeš procijenit, neki (blogeri ili anonimni čitači) nikad ne komentiraju, samo čitaju. Po broju posjeta blogu također ne možeš ništa zaključiti. Neki samo kliknu na blog pa odmah zatvore, neki se ovdje nađu sasvim slučajno u potrazi za nekim pojmom preko neke od tražilica, neki krenu čitat post pa odustanu nakon rečenice, dvije, tek jedan dio tekst i pročita. Koliko od toga ih je pročitalo samo taj post, a koliko ih je stalnih čitatelja... tko će to znati.

S prosjekom od 2-3 komentara po postu bih mogao živjeti, ali sa 5 čitatelja teško. Nisam od onih koji će reći da pišu blog zbog sebe. Ne pišem zbog sebe. Pišem zbog te svoje egocentrične umišljene linije koja je uvjerena da je to kaj pišem drugima zanimljivo, da se takvo što nigdje drugdje ne može pročitati, ali nekad i samo zato kaj želim da drugi saznaju kakav je moj stav o nečemu (takvi postovi su mi redovito najlošiji jer su uglavnom ozbiljni i jer sam si ustvari samo nešto htio skinuti s duše. Ajde kod tih postova bi se eventualno moglo reći da sam ih napisao 'zbog sebe'. Uostalom i ovo je jedan od tih).

Pišem da bi netko čitao. Ko ono izlizano drvo koje je palo u šumi pa ako nitko nije čuo da je palo, je li proizvelo zvuk? Ak mi nitko post ne pročita...

Zato me uvijek razveseli kad se svako tolko javi neki anonimac (pred par mjeseci Trenutni anonimac, sjećam se davno još i nekakve Sisi, čini mi se, pa Bankarka, Čitateljicu da ne spominjem...itd.). Podsjeti me da ovo ipak ne čitaju samo oni koji komentare ostavljaju. I tad se opet ne mogu ne zapitati koliko je još takvih.

Zato, bacam se u eksperiment ili - bolje reći - test svoje čitanosti. Znam da nitko ne voli kad ga se gnjavi, ali napravite ovaj put iznimku:

Molim vas, meni za ljubav, volili me, ne volili, bili bloger, ne bili bloger, ako ste pročitali ovaj post, ostavite komentar, bilo kakav, lupnite bezveze po tipkovnici, ne morate se ni potpisati, samo da znam da ste pročitali, da riješim tu vječnu zagonetku.

Hvala.

I ako vam se baš da, a ako ste kad već tako gnjavim naumili otipkati par nepovezanih slova, možete napisati i npr. „1“ ako ste pročitali samo ovaj post ili „2“ ako ste ih pročitali više ili „3“ ako čitate stalno. Već pretjerujem, znam...ma ne morate niš, ali bilo bi lijepo kad bi cure ostavile barem broj grudnjaka pa da usput malo i to proanaliziramo (ali onaj npr. 85C sistem jer nismo površni; nije nam bitna samo veličina nego i oblik!).

Ne znam, možda mi ovaj eksperiment ni ne treba, možda ću se samo razočarati. Ne znam ni sam s kojim bih brojem bio zadovoljan. 30? Valjda. Kajjaznam. Možemo i zaigrati malo. Tko pogodi koliko će ljudi pročitati ovaj post +50 bodova! Ako ne bude točne prognoze +30 za najbližu!

Neka igre otpočnu!
- 17:10 - Stavi u košaricu (35) - Sadržaj košarice - Blagajna

04.02.2009., srijeda

Sad ja o utopijama

Nedavno promijenim dizajn, padne nekoliko pozitivnih komentara, a onda se javi jedna obožavateljica i veli: „Dizajn ti je sjeban. Moraš imati i neki iskreni komentar.“. Ista je to obožavateljica s kojom sam poveo jednu polemiku pred par mjeseci pa na kraju pozvao vas, čitatelje, da presudite tko je u pravu, na što je ona negodovala jer na mom blogu svi će se naravski prikloniti meni, zaključila je. Neću je imenovati da ne bi ispalo da je sad prozivam.

Iako nije to tema posta, prvo bih htio reći da se najiskrenije nadam da ovo nije blog na kojem mislite da vam je dužnost slagati se s autorom i redovito mu komplimentirati i smatrati ga divnim i krasnim (iako on to, jasno je ko suza, jest). S druge strane, ne mogu reći da mi ne godi što je većina komentara uglavnom pozitivna. Nemam ništa protiv lažnih komentara, komplimenata (uostalom, čak ih i nagrađujem bodovima). Ali dok god ne znam da su lažni. Podignu mi malo samopouzdanje, oraspolože me, neki i izvuku smiješak na lice. I što je toliko loše u tome?

Da, možete reći, živim u laži. Nemam apsolutno ništa protiv. Dok god nisam svjestan da je to laž.

Nedavno sam, to znate već, doživio malu nezgodu na šišanju pa sam se morao šišnuti kraće no ikad. Iznimno glupo sam si izgledao (ne zbog kockaste rupe, već zato jer mi je glava iznenadno od vertikalno duguljastog poprimila horizontalno jajasti oblik, najšira oko ušiju). Frizerka je rekla da mi je bolje tak kratka kosa, neg onak duga s kakvom sam došao. Još su neki slično ustvrdili. Sad, možda su i lagali. Još im više hvala. Kaj bi postigli s komentarom da izgledam ko idiot? Samo bih se oneraspoložio, pognuo glavu, navukao kapu i ta dva-tri tjedna (dok nije narasla) što manje izlazio iz kuće. Ovak, s nekoliko komplimenata na kontu, na glupu frizuru nisam previše ni mislio.

Kod mene vam stvari tako stoje. Ako se negativnim konstruktivnim komentarom može nešto popraviti, budite iskreni, recite, obrijat ću te dlake na nogama. Ali ako su stvari takve da se ne mogu promijeniti (kao moja frizura pred 3 tjedna ili, ne znam, kvrgav nos, bezvezne cice, loše noge, nikakvo dupe), ma laži! Reci mi da sam zgodan, pametan, savršen, duhovit. Samopouzdanje je samopouzdanje! Pa makar bilo temeljeno na laži. Ali opet naglašavam, dok god ja ne znam da je to laž.

Sjetim se tu i tamo jednog od meni najdražih postova koje sam ikad pročitao, a s kojim se tako prokleto slažem. Mandrak o utopijama. Nema smisla da citiram jer morao bih citirati cijeli post. Kliknite radije, al dajte zbilja klinite, i pročitajte, post je stvarno kratak (nikad nije volio skrolanje).

Kao da je opisivao epizodu Zvjezdanih staza u kojoj dođu na onaj neki planet gdje su svi prezgodni, hodaju u oskudnim bijelim krpicama, ne moraju ništa raditi, samo se karaju, uživaju...ali ne, nemre to tako zato kaj... ne znam kaj, netko drugi valjda planetom upravlja, to kaj vidimo su samo lažne kulise, netko tamo negdje „gore“ povlači konce, oni su samo „lutke“ u tom velikom „igrokazu“... da, ali lutke koje žive točno tamo gdje nam misli odlutaju netom prije spavanja... uglavnom, Picard i ekipa sve razjebu.

„Daj nam stari utopiju i blaženu glupost. Izležavajmo se po cijele dane i srčimo nektar iz listova agava.“ (mandrak.blog.hr)


Kad sam već spomenuo i citirao Mandraka, a kako mu blog više definitivno ne pokazuje nikakve znakove života, napravit ću iznimku i izvanredno (ne čekajući tradicionalnu ceremoniju 14.10.) promovirati ga među Počasne komentatore.

Htio bih samo da se zna da bez njegovog bloga ne bi bilo ni mojeg. Prvi je to blog kojeg sam uopće počeo čitati i čije mi se komentiranje toliko svidjelo da mi se javila želja za pisanjem svog.
Nije težio popularnosti, na komentarima bio škrt, doslovno svakodnevno pisao, imao nezaboravne projekte poput negledanja televizije po tjedan dana ili „samodostatnosti egzistencije u blogosferi“ (kada tijekom trajanja projekta traži da mu se blog ne komentira, čak ako je ikako moguće da mu se uopće i ne dolazi na blog).
Roštajući mu po arhivi u potrazi za postom u utopijama, naišao sam na još jedan meni vrlo simpatičan post pa vam preporučam.

Mandrače (nikad nisam prigrlio nadimke CUCB, Skitam se i kenjam, Napoli), eh da je u tvoje vrijeme bila opcija zabrane komentiranja...

Tebi u čast – nema komentara!
- 16:35 - Stavi u košaricu (0) - Sadržaj košarice - Blagajna

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.

Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

U komentarima trijumfirali:

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

Razonoda i statistika






.