|
Karate u Balkan prolazu i mučenje s interpretacijom pjesme do "kasno" (iza 19.30h). Niži razredi osnovne. p.s. dnevna trilogija posvećena vatrenim obožavateljicama. sutra krećemo s ozbiljnim pitanjima; tema: plitko ili upravo suprotno razmišljanje? |
|
U pekari sam si za doručak kupio kiflu sa šunkom i kiflu sa sirom (jedan škarnicl - napredak, al škarnicl očito ne može bez vrećice). Kifla sa šunkom je ogromna. Divovska. Nekad je bila za nijansu veća od one sa sirom. Postepeno je rasla pa je s vremenom postala duplo veća. Sad je tisuću puta veća. Ne pretjerujem. Nemoguće ju je pojesti. Jedem je već sat vremena. Nisam ni na pola. Neću morat ni ručat. Ostat će mi i za sutra. Ima miljon kilograma. Ne pretjerujem. Neda mi se bit na poslu. I da dam otkaz opet bi morao u neku drugu firmu svaki dan dolazit. Kao, mora se raditi. Niš se ne mora. Jedino moram telku otplatit do kraja. Mora postojat neki način da radim pola radnog vremena, a dobim plaću za puno radno vrijeme. Da radim svaki dan od 10 do 14 sati. Mislim da bi to bilo lijepo. Moram počet pisat taj scenarij koji će mi bogatstvo donijeti. "Zakaj ja ne volim ponedelek?". Iako nije uopće problem u ponedjeljku. |
|
Pita od jabuka. Loto 6/44. "Don't worry, be happy". Kupanje, pidžama. |
|
Petnaest je sati i deset minuta Pospanost me nemilosrdno guta Čekam četiri da doma otpirim Jedva gledam, sve više žmirim Mislim da već sličnu pjesmu pisah Tako je to kad nemreš rimu naći Pa si misliš jesam li poludio Ili sam su mi prsni mišići ipak malo jači Nego pred dva tjedna Jer sklekove ja prije tuširanja štancam Kao što sat zidni koji se sporo klati glancam Ovo sam, vjerovali vi ili ne, u potpunosti izmislio Jer čak zidni sam smo i imali, ali se pokvario Pa sad stoji tam negdje rastavljen (ja sam ga rastavio da ga popravim) Da ga netko popravi. Jasno vam je već da ovo nema veze s vezom Čekam samo tih 4 sata Na radiju svira „Volim te, ne znam kako da odolim“ Oh, volim te volim, srcem golim Ja ću poludit, kad će četiri!?!? Malo prije Dedić sviraše Ko što sunce iz zemlje izgmižaše Svaki dan Jer kao... nemam pojma. Malo prošetah, frendica u kurcu A ja mislio ona doma pobjegla Sad moram brisat strofu u kojoj je šaljem u pizdu strininu jer je ona otišla, a ja moram čekat četri. Sad ovo-ono nekog posla glupog ima... A petak je. Imam i ja nekog posla. Bar mislim. Koliko se sjećam. Di je ta četvorka!?!? Petnaest i dvajstdva Najdosadnija pjesma na radiju svira Neka „mama leone“ Nek je netko gasi Ko ona od onog...no... ne znam... Ona: „Da li znaš da te volim“... Dado Topić, da! Tip samo krene „da li znaš da te volim..“ Ekipa svršava. To je to. Uvjerljivo najdosadnija pjesma u povijesti. Sad svira neki tipa Diklić i ekipa... Malo bolje... „poljubi me za sretan put...“ Al je dosadan Radio Sljeme slušam. Danas su o voćkama govorili Kaj su ti ljudi popizdili s tim špricanjem voćaka... Neda mi se mijenjat stanica. Ionako je ona Antena najbliža A „pictures of you“ mi se sada ne sluša (jebote kak su dosadni s tim forsiranjem hitova, „pictures of you“ nije hit“! NIJE!) I onda još s onim najavama u kojima saznajemo i čak čujemo refren pjesme koja počinje za deset sekundi. Kad sam bio škrt pa kupio onu radio-budilicu s onom jadnom žica-antenom pa ukupno dvije stanice mogu slušat u miru, bez držanja antene u ruci. Kad smo već kod tih antena i vodljivosti ljudskog tijela Struja me trese svaki put kad izlazim iz auta (kad nosim sintetiku) Ali zadnjih mjesec dana me redovito trese i kad primim bilo koju kvaku u firmi Kad su sve neke metalne... Vidi, vidi, petanest i trisdva. Još deset minuta trkeljam pa onda objavljujem. Deset minuta skoro pa prošlo. Sad svira Natalie Super mi je kak veli „Il avait un jolie nom, mon guide. Natalie“ Kao, on je imao super ime, a ime je Natalie, u biti je to ona. Jer je vodič muškog roda pa onda... joj neda mi se objašnjavat, a i nema se kaj objašnjavat, niš posebno, al to mi je uvijek nekako super za čut. U ovom postu sam iskren pa ne skrivam niš od vas. „Naaataliiiie!“ I kurčim se kak francuski znam. Iako mi je vokabular loš, al gramatiku razvaljujem. Mislim da me niko nema. Osim onih koji baš super znaju francuski. Sad neka reklama o mlijeku. E, da! Jel voli netko fotkat? Daj, imam deset riječi, pa nek netko okine par super fotki na temu tih riječi, pa ću ja poslat i možda dobim neku nagradu. Prošle godine se u Pariz išlo. Dani frankofonije i to. Ovo čak i gubi formu pjesme. Koju je, vjerujte mi, imalo. Sad svira neki tip „neko veče, neko sutra“. Nije neko veče, neg neka večer A ste vi znali da riječi svrtati i osvrtati uopće ne postoje? Nema ih u hrvatskom rječniku (Babić-Finka-Moguš), nema ih u onom stranih riječi Bratoljuba Skoro deset do četri. Kriza prošla. Manje mi se spava. Četiri. Mislim da je to 'i' prije 'r' tu samo ako ustreba pjesnicima radi broja slogova. Jer lako ak mi ne treba, mogu ubacit apostrof: čet'ri. Kao i sa svim glagolima: skladat', jadat', napadat', stradat', nadat', tadat' stadat', padat'. Sad pjeva neko tipa Elvis. Sramota ak je Elvis, a nisam skužio da je on. Il je Tom Jones. (uh, ovdje već prelazim svaku granicu, brkat to dvoje) A kaj nisu Tom Jones i William Shatner isti? Baš isti tipovi. Sad pjeva Josipa Lisac. Neka pjesma koju prvi put čujem. Al sviđa mi se. „S njim, s njim, s njim, s njim, život s njim“ Vjerojatno se zove „Život s njim“. Jel je? Pet do četiri. Hvala, ljudi. Pozdrav! |
|
Ne kužim tu opsjednutost pekarki i blagajnica u dućanima s vrećicama. Kod pekarki su tu još i škarnicli. Svako pecivo mi stavi u poseban škarnicl. I onda sve te škarnicle u vrećicu. Još ak sam uzeo čokoladno mlijeko ili jogurt, izgledam ko da sam na piknik krenuo (da ne uvodim temu ekologije). Nekad me boježljivo pita jel može kifla sa sirom i slanac u isti škarnicl... al ak je tu jogurt, opet uvalja vrećicu... nekad mi dopizdi pa izvadim sve iz vrećice i vratim joj je... no, sljedeći put opet – dva škarnica, vrećica. Mora da je tu riječ o uroti pekara i nekih opakih lobija proizvođača škarnicala. Ista je stvar vjerojatno i s dosadnim vrećicama. Kupim kruh i mlijeko, ženska odmah poseže za vrećicom. Odlučno je spriječim u njenoj namjeri. Moram priznat da sam si nekak frajer kad hodam po ulici s kruhom, dva mlijeka, čipsom i, kajaznam, cedevitom u rukama... ne mogu naći razlog; valjda sam ponosan svojom sposobnošću da spretno balansiram sa svim tim predmetima hodajući... dobro, nekad se pretovarim, pa jedva dovučem sve to u komadu doma... al nitko nije reko da je lagano biti frajer. _________________________________ Jučer sam bio kupit kruh u dućanu. Ženska mi daje kruh i veli „Evo, debeli!“. Pred nekih mjesec dana me pitala da kaj me nema u zadnje vrijeme. Pa sam rekao da ne jedem apsolutno niš. Rekla je da se ne bi baš reklo. Sreo sam jučer i frendicu iz srednje, koju otad, mislim, nisam ni vidio. 9 godina, dakle. Prvo kaj je rekla - da sam se zbucao. Mislim da mi svijet šalje poruku. _________________________________ Odnedavno imam foru da kad ukucavam pin na bankomatu, lupim par lažnjaka. Nedavno sam se naslušao o tim kamerama na bankomatima pa, osim što više nego prije sakrijem prste dok tipkam, da bih zavarao kameru, odglumim da sam otipkao dvije brojke prije i poslije onih četiri pravih. Moram se riješit te paranoje jer uvijek se zajebem u tom lažnom tipkanju pa ipak greškom stisnem tipku, pa moram pin ukucavati pet puta... kaj je najbolje, uopće me ne plaši „moj“ bankomat (u kvartu), neg je poanta da ja, kao, vježbam (!?) za druge bankomate. |
|
Rekao sam vam da mislim ozbiljno!
Dobro, ne mogu se baš drvodjeljom nazvati. Drvene ploče dobio sam već izrezane po mojim mjerama... ja sam ih samo spajao, ali malo i blanjao, molim lijepo. Jedino kaj se ovi metalni profili vide... makar, kad su knjige tam, ne vidi se niš... al već razmišljam o nekim drugim metodama spajanja. I morat ću ipak pofarbat il nekaj... to ćemo još vidjet. Gđica je već u funkciji!
Tko pogodi koja je knjiga skroz lijevo na srednoj polici lijevo, 30 bodova. Naputak: priča iz te knjige nadahnula je jedan davan post o kućnim ljubimcima. Slika je loša, slikao sam mobitelom, budem sutra po danu probao okinuti bolju. |
|
Pa dobro, kaj je jedino meni logična paralela: drkanje - doručak, karanje - ručak? I, ajde, frendici kojoj ionako nikak nemrem prodat foru da se već neko vrijeme svakodnevno seksamo u pauzi za ručak. ;) Nekako sam mislio da će sama bajkovitost priče dostajati. I ono presuptilno: "Častim salatom". Najviše me čudi da nitko nije komentirao kak drkam dok čitam blogove. Istina, pisao sam već kak se palim na blogerice, ali da imam baš takve navike, pa mislim, bilo bi to ipak malo previše. Ili ne bi? Ako biste baš to voljele... ;)) |
|
Ispočetka sam se na poslu karao samo sa svojima s odjela. Kad si novi u firmi, ne znaš puno ljudi, zbližiš se s najbližima. Oni bi se redovito svi napaljivali već oko 11. Meni je to u početku bilo u redu, no kako zapravo volim drkat ujutro, s vremenom mi je ipak postalo prerano. A i ja sam se počeo ustajati nešto kasnije, nego li prije (a kasnije se ustaneš, kasnije drkaš, dulje si miran po danu). Onda bi me oni povukli na karanje, a meni, onak...prek kurca, pristanem tek tolko da se i u podne ne moram seksat sam. A kako ne mislim odustat od jutarnjeg drkanja (jer nema mi bolje stvari; ako ne doma, onda u uredu, sjednem fino, sve mir, tišina...upalim komp, čitam blogove i – drkam s užitkom), bio sam prisiljen pronaći druga rješenja. Frendica sa susjednog odjela, koju sam poznavao (ali samo poznavao) i otprije, je imala navike sličnije mojima. No, ispočetka nisam htio forsirati; ne poznamo se dovoljno, a seks ipak ima svoju težinu. U početku smo, tako, samo pričali, nevino ubijali popodnevne sate zajedno... no, s vremenom bi se ipak tu i tamo javila neka iskra pa bi se prasnuli. I moram priznat, nije bilo loše, svidjelo mi se. Puno je ugodnije društvo, pričamo; nije samo seks, seks, seks; znamo se i nasmijati. I tako je s vremenom karanje s njom učestalo. Skoro pa se i ustalilo. No upravo to me nedavno počelo i zbunjivati. Nisam bio siguran je li naša veza ozbiljna („steady“) ili otvorena („friend with benefits“). Kakva god da je veza bila, nismo je skrivali... čak mi se čini da su joj drugi počeli zamjerati zašto se u zadnje vrijeme kara samo sa mnom. Možda čak i meni moji, no mislim da razumiju jer ipak je ona mlađa od njih pa je na kraju krajeva to i prirodnije. Al neki su našu vezu i simpatizirali, ženska iz restorana je rekla da je ljepše vidjet dvoje mladih kak se kara...kaj će nam oni starci... U petak mi je došla kolegica iz odjela u ured. Bilo je oko 11. Bili smo praktički sami na odjelu, nije imala nikog drugog za seks. Rekao sam da mi je ipak malo prerano... nije se dala... vidlo se da je napaljena i da joj se neda samoj riješit stvari (ipak je oženjena, ima muža, mlada, vjerojatno naviknuta na redoviti seks)...nisam htio bit pizda, a i sam sam već bio lagano napaljen, odradio seks sasvim korektno. Čak mogu reći da nije bilo uopće loše. Dobro, ne kao s frendicom, ali s obzirom da je kolegica jedna od mlađih na odjelu... Tada sam osjetio grižnju savijesti; ja s kolegicom, frendici iza leđa... a frendica možda računala na mene, što ako je sad izvisila sama... što će reći? Hoće li se ljutiti? Nisam mogao lagati. Bio sam iskren. Ispričao joj sve. Rekao da je to s kolegicom bio samo seks. Ništa više, nikakvih emocija nije bilo. Mislim da je shvatila, nije se ljutila. Ne znam, možda joj i paše otvorena veza. No paše li meni? Možda bih ipak volio da se bar malo naljutila... Nisam ni ja više mlad, dani razuzdanosti su prošli, možda je vrijeme da se skrasim. Kaj, frendice, neki seks oko dvanajstice? Častim salatom. |
|
Dođem neki dan na francuski prvi, samo profa u razredu, a kasnim par minuta – dakle, očito ću i ovaj put biti sam na francuskom. Opet - mislim si - kak uvijek ja izvisim sam na satu? Kao i onaj dan nakon Tri kralja kad su svi valjda doma uživali još u blagdanima, a jedino se ja pojavio na francuskom. Kao i točno isti taj tjedan godinu dana prije. U međuvremenu ih se ipak ušetalo još dvoje, no taman sam se stigao prisjetiti posta kojeg sam napisao pred 2 mjeseca, ali ga nit dovršio nit objavio. Poanta je dakle da sam uvijek ja taj koji se drži nekakvih blesavih dogovora koje nitko drugi ni ozbiljno ne shvati. Kao ona zgoda o kojoj sam vam već pisao, kad sam, k'o klinac od ako 12 godina, bio siguran da imam dogovorenu šoru u 4 pred školom. Na kraju bezveze propustio pola „Tri amigosa“. Ili pred par godina kad smo se nas troje dogovarali s biciklima na Sljeme (ili samo do Kraljičinog zdenca). Na kraju se na Mihaljevcu u nedjelju u 8 ujutro (gluplja kombinacija dana i sata nije mogla biti) pojavim samo ja. Jedan je shvatio da ću ga ja još nazvati ujutro ako idemo dok sam ja, siguran sam, rekao da ga zovem samo ako je sklisko (noć prije je padala nekakva kiša). A po meni slisko nije bilo pa samim time nije bilo potrebno da dodatno potvrđujem dogovor. Treći frend me na mobitel pokušavao dobiti, no neuspješno jer sam ja tada naveliko prkosio nošnji mobitela cijelo vrijeme sa sobom. Mislim da je i on želio potvrditi dogovor (da ne spominjem da je najbliži mjestu dogovora, ali nije mu valjda palo na pamet spustiti se do tamo)... uglavnom do Zdenca sam zapičio sam. I zaboravio da na tom putu postoje i štenge pa sam bicikl morao i na ramenu nositi. Ovaj je dio samo tu da naglasi tu moju nekadašnju kondiciju i snagu popraćenu skladnim i oku ugodnim tijelom. Ili pred više od deset godina na moru. Doba kad se najviše volimo pa nam nije nikakav problem ustati se u 6 ujutro (ili probdijeti cijelu noć) samo da bismo ispratili nekog tko je odlazio s Otoka. Bilo je to valjda oko 15.-og 8.-og jer odlazila ih hrpa. Skovali smo opaki plan. Noć prije napravili samo zastavu (uzeli staru plahtu i po njoj ispisali ne-sjećam-se-više-što, nekakve pozdrave valjda i, jasno, potpisali se svi od reda, a vjerojatno i one koji su odlazili). I dogovorili se u 15 do 6 ujutro (u 15 do 6!!! Po ljeti! Fakat smo glupi bili.) kod Kapelice kako bi do 6 i 20 stigli do Stijena gdje bismo presreli brod i mahali i zastavom i rukama i nogama. I tko se jedini pojavio u taj suludi sat na vrhu brda? Naravno. Kako sam ipak kasnio 15 minuta, pomislio sam da su oni već krenuli (dakle, još sam se bojao da su oni svi bili točno točni i već otpičili). Bilo mi je glupo krenuti sustići ih pa sam se spustio u mjesto provjeriti jesu li uopće krenuli. I naravno da nisu; zastava se kod frenda uredno sušila na štriku. Na kraju je kao svima bilo žao...al i ne toliko kad su se ipak naspavali. Najveća enigma u cijeloj toj priči jest kako smo mi uopće mislili da će se slova od po desetak centimetara, na zastavi koja bi se još i vijorila, moći pročitati sa stotinjak metara udaljenosti. Al čak mislim da znam kako je to sve počelo. Možda je ipak problem u meni. Jednom me sestra pokupila iz vrtića odmah nakon ručka (prije popodnevnog spavanca) i rekla da ak hoću može po mene doć i sutra. Nismo to službeno potvrdili, al ja sam si to nekako protumačio da je stvar dogovorena. I tako drugi dan kad se trebalo leć na spavanac, ja rekao teti da sestra dolazi po mene... i sjedio ko bogec dva sata i čekao... (Ovaj dio sam namjerno za kraj ostavio jer znam će se cure sad raznježiti na sliku mene kao klinca od 4-5 godina kako sjedim tužan na krevetu i čekam sestru... koje nema... i nema... i nema. "A sladak...") |
|
Razbio sam se sinoć ko nikad. Na pipsima sam bio. Obično si znam mjeru, preko mjere nit ne mogu. Sinoć te mjere nije bilo. Obično, i kad se razbim, sjećam se svega. Ovaj put... znam da su za bis svirali foxtrot... dalje? Pojma nemam. Povratka kući se isto u intervalima sjećam. Samo znam da se odjednom pored mene stvarila hitna odnekud... taman sam došo k sebi kad su me ruku pod ruku išli furat u hitnu i da me voze. Mislio ja, ajde, do doma će me odvest. Vele oni, ideš u Vrapče!!! Reko ja, hvala, nema šanse!! Malo su me odgovarali, morao sam čak i neki papir potpisat da valjda odbijam pomoć. Nešto u tom stilu. Jedino kaj mi se sviđa cijeloj priči je kaj sam se danas zbudio u 9. nažalost, ne ko nov. Glava puca, pišem ovo u gaćama i čarapama (koje naravno nisam skino), tresem se kolko mi zima. Staru moram vozit u Lesninu za jedno sat vremena. Kaj da velim, stara čuj sin ti se razbio ko čkapi, jel možemo prvo do mekdonaldsa ili na neke ćevape?? Sram me kolko sam se razbio. Sram. Ne znam zašto onda uopće ovo pišem... ma zbog te hitne. Ne kužim zakaj u Vrapče!! p.s. haha! našao sam sad u jakni papir od hitne (za razliku od kišobrana)! nemam pojma otkud im moj "broj osigurane osobe". al napisali mi ime, adresu, godinu rođenja (datum ne). piše da odbijam intervenciju. dijagnoza je "F10 Etihm ac" (tako nešto)... i moram priznat da mi je potpis odlično ispao! |
|
Otkrit ću vam jednu svoju opsesiju. Kad se ispred mene nađu olovka i papir, nema mi većeg gušta neg crtat slova ili brojke. Dok čekam da se komp upali, dok čekam da se neka stranica učita, dok telefoniram, dok razmišljam... Tko zna koliko sam papira tako potrošio. Ogledan primjerak izgledao bi ovako:
Još ako je neka fina olovka, flomić ili penkala... uf... pa svako slovo krenem bojat... nemrem stat. Makar, čak mi i bojanje nije toliki gušt jer ak krenem prvo slovo onda moram sva, a uskoro mi postane dosadno, no nemrem stat jer mi srce nije na miru. U farbanje se bacim jedino kad je papirić mali. Ovaj tu gore je A5, zato nisam krenuo. A i u principu su mi slova ljepša prazna. Naravno, kad tako crtate slova, primjećujete da su neka ljepša, interesantnija, a neka manje ljepša, dosadnija. E, F, G, M, W, A i S su mi definitivno najljepša slova. P je već rang niže. Sa E ili F najviše volim krenut pa nerijetko završim sa FEDERER. Al nekad nemam dovoljno mjesta ili skužim da je malo glupo, ak netko uleti, da mi je na papiru stilizirano ispisano ime zgodnog tenisača , tada, nakon D, okrenem na FED CUP. (Makar općenito ne volim da mi itko vidi te papiriće, to mi je nekako preintimno jer svašta zna biti ispisano i lako bi se moglo krivo shvatiti.) S je vrlo zanimljivo slovo. I inače su zahtjevna ta zaobljena slova, S pogotovo. Tu je još i Supermanovo S, tako da je ono često na programu. Al mislim da sam ga konačno uvježbao i zadovoljavajuće ga uhvatim iz prve. Volim i mala tiskana slova. A pogotovo kombinirat mala i velika (tu gore nema takvog primjera, al u principu samoglasnici su mala, suglasnici osim "m" i "r" velika. Na slici sam samo malo prezentirao ta mala. najbolja su mi "a", "m", "e" i "r" pa sam počeo pisat "amer" al mi je glupo da baš na reprezentativnoj slici piše "amer" kao amerikanac ili amerika i sl. pa okrenuh na Slegde Hammera, sad primjećujem, s jednim "m" ). Brojke isto postoje ljepše i manje ljepše. 3, 4, 5 su najljepše. Bez premca. Tako da se i broj 345 često nalazi na mojim crtkarijama. A ni 8-ica nije loša. Mislim da bih bio sretan da mi je posao ispisivati knjige takvim stiliziranim slovima. Nedavno sam i skužio da bih volio biti pisar (u prijašnjim vremenima). Da moram Bibliju prepisivati, cijelu Bibliju, slovo po slovo, svako slovo polako...i tako nekih, ne znam, godinu dana... nitko sretniji od mene! p.s. jasno mi je da ovo nije bila nikakva spektakularna opsesija, niti je tekst posebno zanimljiv. zato svima koji su došli do ovdje 10 dodatnih bodova! ;)) |
