18.04.2018., srijeda

Kad je dejt moguć svaki dan u tjednu

Dogovorio sam poludejt s jednom ženskom s posla. Rekli smo da ćemo na kavu, ali nismo mogli reći koji dan. Kad ona može, ja ne mogu, kad ona ne može, ja mogu. Smetaju nam neki glupi sastanci, no možda uhvatimo vremena, ali to ćemo znati tek taj dan. Tako da možda odemo na kavu danas, možda sutra, a možda tek na kraju tjedna. Zato moram bit spreman svaki dan. A to je, pogađate, problem.

Kad ideš na dejt, makar i poludejt, moraš bit u najboljem ili skoro najboljem izdanju. A to nije lako.

Kosu recimo perem svaki drugi dan. Brijem se idealno isto svaki drugi, ali ponekad i treći (i to ne mora biti isti dan kada perem i kosu). Recimo da jedan ili dva dana u tjednu se sredim baš dobro; dva-tri dana sam okej, ali ne tak spektakularan, a jedan dan sam bezveze. Pritom također znam imati super hlače, ali ne najbolju košulju. Najbolju košulju spojim s hlačama iz drugog reda navale. Teško je i spojiti najbolju košulju s najboljim hlačama jer mi je i najkošulja plava, baš kao i najhlače. Tako da je što se toga tiče, najkombinacija zapravo nemoguća, samo teoretski ostvariva. Oh, kletve li! I završimo, naravno da ne nosim kul cipele svaki dan; bar jedan dan sam u nekim starijima i bar jedan dan u tenisicama.

A ako idem na dejt, moram imati čistu kosu, biti svježe obrijan, moram imati najbolji outfit i kul cipele. I sad, ako sam u situaciji da je svaki dan u tjednu moguć dejt, svaki dan moram biti u top izdanju. Svaki dan moram prati kosu, svaki dan se moram brijati, svaki dan moram biti u top obleki i top cipelama.

Srijeda je, premoren sam od te higijene, peglanja, spremanja i ušminkavanja. Koža mi je iziritirana od tolkog brijanja, kosa tako mekana da se pod prstima daje dojam paučine, a cipele me već lagano žuljaju jer sam naučen mijenjati ih iz dana u dan. Preveliki su ovo napori, prevelik je ovo stres. A ljudi kažu kako je tako lijepo biti zaljubljen.
- 08:15 - Stavi u košaricu (5) - Sadržaj košarice - Blagajna

12.04.2018., četvrtak

Zavođenje pjevanjem

Ptice crvkuču ne bi li privukle ženke. Ja to recimo uopće ne koristim. Namjestim frizuru, obrijem se, govorim si da sam duhovit (a to po svim istraživanjima žene najviše traže) - i to je to. S 99% žena koje dnevno vidim niti ne progovorim. Vidimo se u prolazu, iz tramvaja, na stanici. Ili je ja vidim s bicikla ili iz auta, vidim je kako stoji u tramvaju, na stanici, ili kako hoda na pločniku. Jedva da ona uopće skuži da imam dobru frizuru, kamoli da primijeti da sam duhovit ili da koristim kremu za poslije brijanja iz Lusha i da bismo zajedno mogli skupljati 5 korištenih Lush kutijica pa bi dobila besplatnu kremu za lice. Plus ostale pogodnosti koje bi joj kraća ili duža veza sa mnom donijela.

Toliko žena hoda svijetom, toliko ih prođe kraj mene, a za skoro nijednu nikad nećemo znati je li za mene, jesam li ja za nju. Grehota. Na ulici po danu moraš sve te ljude pustiti da prolaze, ne smiješ nasumice uletavati ljudima i zamoliti ih bi li dali 15 minuta da se upoznate. Ne, veliko ne. Zato moraš čekati noć i otići u neku zabit, neki birc, klub; e, tamo smiješ uletavati, tamo gdje se ljudi najčešće svode na određeni tip glazbe.

Zato sam odlučio ugledati se na ptice. Njima ne ide loše. Osim tih par vrsta koje izumiru i vrabaca koje su iz grada protjerale vrane.

Počeo sam pjevati. Ne baš na ulici, ipak sam sklon normiranom ponašanju. U autu pjevam, tamo je jako dobar zvuk, akustično je, dobro se osjećam, opušteno, i samo otvorim prozore. Ima puno semafora kraj tramvajskih stanica pa me tako može čuti šira publika kad me zadesi crveno. Nemam baš neke rezultate. Može biti da i biram krive pjesme. Tako sam pred desetak studentica s filozofskog u proljetnim haljinama iz sveg glasa pjevao Pun kufer: "Rekli su mi da ne drkam na tebe... ali moram."

- 14:15 - Stavi u košaricu (2) - Sadržaj košarice - Blagajna

06.04.2018., petak

I nije zapravo o Tinderu

Taj Tinder je bezveze. Barem kod nas. Ruku na srce, naši ljudi su dosta bezveze. Seljaci su bilo po razmišljanju, bilo po odijevanju. Malograđanština izbija iz svih pora. Ljudi nemaju stila, nemaju ukusa, ne znaju biti bogati, ne znaju biti niti siromašni, imaju komplekse. Kako onda da takva platforma za pronalazak ljudi uspije u ovakvom okruženju? Ima kod nas ok ljudi, nemojte me krivo shvatit (što ćete vjerojatno htjeti), oni se u biti svode na alternativce, hipstere, pretenciozne. A sve bi to u biti trebalo biti mainstream, a ovi maloumnici koji slušaju radio Antenu (da ne spominjem i gore postaje) bi trebali biti marginalci. No, kod nas je obratno. Siromašni duhom i ukusom vladaju "gradom". Građanstvo je istrijebljeno iz Zagreba, i Hrvatske općenito. Tako da sada moram tražiti pretenciozne hipsterske birceve jer jedino ti su lijepi. Istina, morao bih malo paziti s terminologijom; pretencioznost često privlači seljake (koji su si važni i lijepi). Zato dodam ovo "hipsterski" pa da se ograničim na one domišljate, ambiciozne, koji sami imaju stila (ili su angažirali nekog tko ima stila). Dokle je došlo - pred koju godinu sam omalovažavao hipstere, sada želim biti hipster. Nikad ipak neću imati žutu adidasovu hudicu ili kožnu jaknu sa zakovicama.

Tinder je ispravno ogolio što ljudi traže u internet dateanju. Izbacio je sve one podatke o osobnosti, i stavio na stol jedino do čega je ljudima zbilja stalo - izgled.

Ma, joj, znate kaj, ne da mi se uopće pisati o tome. Nemam ni što napisati. Premalo je ljudi tamo na Tinderu da bi bio relevantan. Možda je za mlađe generacije. Od ove moje starije, previše je ljudi koji ne vjeruju u mobilne aplikacije; oni mail, fb i sl. i dalje pregledavaju u browserima. Tako se ne može. Pa i ja Tinder uopće nemam na telefonu, samo na kompu. Ne može se tako u 2018.
- 14:14 - Stavi u košaricu (3) - Sadržaj košarice - Blagajna

29.03.2018., četvrtak

Kako s 35 tražiti curu i o tome pisati blog u 2018. godini

Zanimljivo mi je to kako su svi pretpostavili da se radi o nekom "problemu". Nemam curu, tražim curu, znači da sigurno imam "problem". To je već drugi put da sam čuo na blogu (jednom jučer, jednom pred više godina): "Pa nisi ružan. U čemu je problem?" Zašto mora postojati problem?

Vrlo lako ljudi predrasuđuju da je posrijedi "problem" zbog kojeg solo osoba ne može naći curu. Mogući problemi su: ružan je, neopravdano izbirljiv, naporan, glup, lopov, ovisnik. Sve osim ružnoće sam bez previše razmišljanja napisao, reda radi da nešto nabrojim, jer očito da je ružnoća problem broj 1.

Tada na scenu nailazim ja sa svojom klasifikacijom žena između 20. i 40. godine, u 4 velike skupine. Pritom niti ne spomenem kriterij ljepote pa se pretpostavlja da mi to nije bitno i da ću otići za prvu rugobu. Ali me se optužuje za stereotipiziranje jer sam rekao da mogu bolje od razvedenih žena. Pa naravno da stereotipiziram - kako drugačije podijeliti žene u rasponu od 20 do 40 godina na jebene 4 skupine? Jeste vi ikada pisali blog!? Koji nije dosadan. Ako skeniram žene od 20. do 40. godine iz svoga kuta, iz svoje glave, mogu suditi samo prema svojim iskustvima i stereotipovima koje sam posudio iz društva, kulture (knjige, filmovi, glazba). Dakle nužno je stereotipiziranje. Ne mogu nakon svakog odlomka pisati disclaimer: "Znam da nisu sve cure takve i da ima i /ovakvih/ i /onakvih/."

Naravno da je svaka osoba drugačija. Ali ne možemo tekstove pisati tako da obrađujemo svakog jebenog pojedinca starijeg od 20 godina i mlađeg od 40. Kamo će nas to odvesti? Imao sam dvije opcije: napisati onaj post ili ne napisati. Time što sam ga objavio dao sam vam prilično iskreni pogled iz glave jednog 35-godišnjaka. Koji je možda prekinuo s curom nakon par godina, ili mu je zaručnica poginula pri padu s konja, ili ju je zarazio HIV-om pa ga je ona ostavila - nitko se nije zapitao što je tog 35-godišnjaka dovelo u ovu fazu u kojoj je. Nitko nije (osim onih pračitatelja bloga koji vjerojatno više nema) registrirao fazu "kako biti u vezi dulje od dva mjeseca" (godina dana je recimo dulja od dva mjeseca, i tri godine su dulje od dva mjeseca).

To mi se ne sviđa kod blogera koji će mi danas pročitati post (samo ako završi na naslovnici): nikad se oni ništa ne zapitaju, kao recimo kod onog o prodavanju knjige, odmah su pretpostavili da ništa neću prodati, nitko to neće kupiti, sve ću podijeliti, nitko nije postavio nikakvo pitanje u vezi same knjige prije nego me svrstao u val nepotrebne knjižarske hiperprodukcije. Znam da sam možda dosadan s tom knjigom, i možda zvučim prepotentno, ali zbilja me to relativiziranje i olako prerasuđivanje čitatelja i blogera smeta (kao i nakon zadnjeg posta). Nije ovo žalopojka. Ovo je vapaj. Nekad sam ovdje imao grupu koja me čitala od prvog posta i već je sama mogla pretpostaviti kada izmišljam, pretjerujem, serem, a kada sam iskren; s njima sam i imao dosta intimnu vezu i svašta sam preko bloga tada priznao. Danas njih nema, zato i rjeđe pišem. Dosta stvari na ovom blogu su okrenute i, ako hoćete, lažne, ali iz tih lažnih dokaza se može izvesti prilično istinih zaključak. Ako se nastave ti ofrlje napisani komentari reda-radi, koji bi mogli stajati uz bilo koji post drugog blogera a iste tematike, onda mi se stvarno više neće ništa ovdje pisati.

Naravno da se nećete složiti s pogledom onog 35-godišnjaka (pogotovo ne žene koje sam nekom grubom rečenicom automatski otpisao s liste meni poželjnih - naglašavam "meni"). Zar se slažete s postupcima i razmišljanjima svakog lika iz filma, serije koju gledate, iz knjige koju čitate? Mene postupci 90% likova samo iznerviraju. Ali da ti likovi ispravno postupaju, 95% filmova bi trajalo 20 minuta. Nije bitno što likovi rade, bitno je da vas zabavljaju.
- 11:23 - Stavi u košaricu (28) - Sadržaj košarice - Blagajna

27.03.2018., utorak

Kako naći curu s 35 godina

Svakakve su se teme izvrtile na ovom blogu, ali ako bismo morali, ovaj blog bismo podijelili na tri velika faze: "kako ostati nejebač u 100 lekcija", "kako preživjeti dva tjedna u vezi", "kako biti u vezi dulje od dva mjeseca". U broju postova omjer faza je otprilike: 500:20:50. Tu i tamo smo između spomenuli nogomet, politiku i neki film. I evo me sada nazad, s novom fazom pred blogom: "kako naći curu s 35 godina". Počeo sam ovo pisati još pred tri mjeseca, ali danas sam si rekao da moram to završiti jer još desetak dana i neću više imati 35. Pa krenimo dok ne ostarim.

Pitanje prvo je tražim li ja uopće cure ili žene. Najlakše bi 35-godišnjaku bilo zajahati prvi val razvoda: igrati na žene kojima se taman život/brak urušio, možda imaju nekakvo dijete, razočarane su u sve, pogotovo u ljude, ne vjeruju nikome, i jedino što im treba je razbibriga jednom tjedno kad dijete mogu poslati u kino s priručnim bebisiterima. Eh, da, pitanje drugo je želim li ja vezu ili razbribrigu, ali zapravo uopće ne znam. U nekakvoj sam letargiji, i niš me ne zanima, ali opet teško da bih rekao seksu ne da mi pokuca na vrata.

No, vratimo se mi curama ili ženama. Prvi val razvoda. Recimo da mogu ja bolje od toga. Bit će teže, ali sad sam na vrhuncu igre. Kad ću ako ne sad. Znam sve, spreman sam na sve. Doduše, i dalje je jako malo toga što znam i toga na što sam spreman, ali ovo što momentalno imam, to je najbolje što ću ikada moći ponuditi. Ja se potajno nadam da ću za koju godinu biti još i bolji, ali pustite vi potajne nade. Rijetko kad nešto bude od njih.

No, ajmo mi riješiti to s curama i ženicama (svaki odlomak krenem o njima, ali završim na sebi, možda sam takav i na dejtu). Evo opet smo na meni. Užas. Dakle... cure i ženice.

Imam za "birati" između onih u dvadesetima i onih u tridesetima.

Dvadesete su mlade - njima sam možda prestar, a možda i nisam ako su od onih koje s 26 maštaju o udaji i obitelji (za njih se bojim da su dosadne, nekako mislim da bi trebale htjeti nešto više do tridesetih, ostvariti neke lude snove, karijere, avanture), ali ove razuzdane mogu biti zahtjevne za zadovoljiti, te bi ovo, te bi ono, te im je vječito dosadno (ili imaju lude snove, planove za karijere, hoće stalno avanture).

Tridesete nisu tak mlade, znaju što hoće i - najgore - ne daju se zajebavati. Ne možeš im muljati, prodavati spike, brzo te prozru. Dobro je što ja niti ne znam prodavati spike, to mi i je najveći problem. Tako da u biti one samo moraju pročitati mene, a falabogu ja sam otvorena knjiga s velikim slovima i velikim proredom - iako znam ponuditi plot-twist kad okreneš stranicu. Ako ćemo stereotipno, one su malo zajebane jer su, htjele - ne htjele, pod pritiskom kakti osnivanja obitelji, biološki satovi i te debilane. Božemoj nisam ni ja više mlad, ali ne moramo opet o meni, a ne moramo bome niti to naglašavati s mojim godinama. Pa nije sve u godinama. A i u tim godinama u kojima, kako kažem, "nije sve", nije niti tako velika tragedija (ili rizik) imati klince. Problem je samo ako je ne pročitaš dobro i ne skužiš da je jedna od onih koje podliježu spomenutom "pritisku" i koje ne nošenjem zametka nose klicu očajnosti. Takve obično ne potroše puno vremena između prvog kina i prvog ultrazvuka. Da se razumijemo, očajnost sama po sebi nije uopće loša, nepravedno je negativno stigmatizirana u društvu, očajnost te tjera na drastične mjere, na promjene, a promjene su dobre, svakako bolje od toga da se ništa pod milim bogom ne mijenja. Mislim da bi mi čak i dobro došla neka očajna, samo bih se trebao paziti i ne podlijegati njenim očekivanjima. Imam osjećaj da mi to ne bi išlo.

Od tih u tridesetima ima i onih koje su više izgubile svaku nadu, koje svajpaju po tinderu bez ikakve nade (i na sve te debile samo izdišu i okreću očima), koje su uvjerene da normalnih frajera više nema (slobodnih, jasno), koje bi samo ponekad htjele kratku aferu da se osjećaju kao, a ne znam, pretpostavljam, žene.

I što nam ostaje? Ništa. Mislim da sam sada u nekom sasvim drugom raspoloženju u odnosu na pred 2-3 mjeseca kad sam počeo pisati ovaj post. Sigurno sam sada otišao u drugom smjeru, završio u drugom tonu, zaboravio što sam još planirao napisati. No, dobro. Ajmo krenuti odavdje pa ćemo vidjeti hoće li biti što od ove faze.
- 08:05 - Stavi u košaricu (60) - Sadržaj košarice - Blagajna

14.02.2018., srijeda

Love, serija

Dosta sam izbirljiv što se tiče televizijskog programa i nije mi lako naći dobru seriju, pogotovo humorističnu (od njih sam maltene i odustao). Ne volim stvari koje svi drugi vole, osim nekih. No, nebitno, ovako nabrzinu u zadnjih godinu dana ovo mi se svidjelo:
13 razloga zašto
Kuća od karata
Stranger things
Black mirror

Tek toliko da dobijete dojam o mom ukusu. Mislim da je to to. Možda i The handmaid's tale, ali pogledao sam samo par epizoda jer nije na Netflixu i onda poludim ako uopće uspijem naći streaming pa sam zato odustao.

Onaj prvi naslov će vam reći da ne tražim "vrhunsku kvalitetu" nego nešto zabavno, ili zanimljivo, ili drugačije, ali opet da imam glad za hepiendom koju volim da mi serija utaži. Ali neću biti razočaran ako ne svrši dobro.

I ne znam kako mi se na listi našla Love. U biti znam. Pokupio sam negdje informaciju da je onaj iz Eelsa u toj seriji. (Brijem da apsolutno nitko od živućih blogera ne sluša Eelse, a možda nije ni čuo za njih - što me automatski čini najkul blogerom u Hrvatskoj. Kakvo otkriće. Najbolje su nagrade koje si dodjeliš sam. Zato što su i najgore kazne koje si dodjeliš sam. Brijem da mi nitko nije nanio tolko sranja kolko sam nanio sam sebi.)

No, dobro. Serija mi je super! Ima optimalno trajanje (od 25 do 35 minuta). Dijalozi su normalni, svakidašnji. Što ne znači da su trivijalni, ali niti da su brzi (Gilmorice, Zapadno krilo), niti premudri. Normalni je ključna riječ. Likovi, situacije, odnosi, sve mi se čini realnim. Apsolutno svatko je nekaj zajebao, svatko je bio kreten, a opet i svatko je okej. Sve skupa su možda dva sporedna lika iskarikirana, ali sve ostalo pušim. Svaka serija je propala nakon što je spojila dvoje na čijoj se nerealiziranoj privlačnosti gradila serija, ali kako su likovi sasvim realni tako su uspjeli vrlo brzo sjebati vezu koju su ostvarili na radost nas gledatelja. Najviše mi je išlo na živce kad je lik bio totalni kreten, kao i kad je ženska bila totalni kreten. Možda sam se i našao u par scena, u nekim likovima sam na tren ili na nešto duže našao neke svoje poznanike. A nažalost, brijem da sam u nekim stvarima i situacijama isti taj glavni lik.

To je to, mislim da nemam niš dodati. Prvo kak sam krenuo sam pomislio da bih mogao i inače recenzirati serije, ali možda ipak ne.
- 20:53 - Stavi u košaricu (4) - Sadržaj košarice - Blagajna

11.12.2017., ponedjeljak

Knjiga internacionale

Toliko često pišem da se ni Interliber ne čini tako davan :)

Zapravo sam samo htio konstatirat da se tamo Šalkovićeva knjiga prodavala po 10 kn. Došlo mi je to kao mala pobjeda jer moja ide po 100. Čak i 115 odnedavno (15 eura, da se ne bakćemo s vraćanjem 2 eura sitniša). Sad još da Šimlešu skinem s trona, al on se drži, domaćice su na njegovoj strani.

Super su mi bili vaši komentari na onaj moj post o izdavanju i prodaji knjiga. "Bajke", velite, "tko će to kupiti?", vi ste sve svoje na kraju razdijelili, šta ja mislim da sam za nobela? ili da otkrivam Ameriku... svi ste tako fino relativizirali i prosudili, a bez da ste odskrolali samo nekoliko postova niže pa se možda interesirali o čemu je knjiga, na kojem jeziku i tako te neke stvari. Ali, ne, ajmo prosudit prema svim ostalim knjigama blogera - koje su, ruku na srce, dosadne i nepotrebne. Gle, mene, sad pak ja prosuđujem, a nisam niti pročitao. Kriv sam, da, ali možda zapravo i nisam, naprosto, ako je blog dosadan, teško da će knjiga biti ičemu. Lako meni pljuvati, reći ćete, kad ionako imam prijatelje u uredništvu. A zbilja nemam, ono što imam je samo malo samokritičnosti da ne objavljujem nešto što će većini biti dosadno.

Danas šaljem 30 knjiga u Ukrajinu. Možda vam je to dosadno, možda je hvalisanje, a možda i samo dokaz da se da nešto prodati ako štogod vrijedi i ako ima publike. Nemojte množit sa 115, spustio sam im dosta cijenu, još moram i sam šiping platit, nije lako prodavati.

Ne brinite, i dalje sam imam vrlo malo samopouzdanja. Općenito mislim da je manjak samopouzdanja podcijenjen. Nekad ipak dobro dođe. Na kraju krajeva, cijela žar ovog bloga leži na nevjeri u sebe samog :D
- 10:50 - Stavi u košaricu (5) - Sadržaj košarice - Blagajna

21.08.2017., ponedjeljak

Kupovanje vrećica

Grozim se kupovanja vrećica u dućanu. To mi je najmrskijih 20 lipa. Kao da su mi 200 izbili iz novčanika. Recikliranje, vrijeme raspada plastike, i tako dalje. Ali ceker redovito zaboravim doma pa uvijek pokušavam sve potrpati po džepovima i rukama pa se mučim noseći to nespretno do doma, sve mi ispada, nemam slobodnu ruku za otključati vrata, ali sve je bolje od kupovanja vrećice. Curu često izludim s tim, tak da ako baš hoće, tih 20 lipa mora ona platiti. Kolko ja njoj idem na živce s tim kompliciranjem, tolko i ja nju u tom trenu prezirem jer je kupila tu vrećicu. Nedam i nedam. Princip je princip.

No, nekim čudom princip je manje čvrst ako su vrećice besplatne. Iz nekog razloga te mi nisu toliko mrske. Licemjerno? Ne, objasnio sam curi. Recimo ako kupim kanticu farbe postoji mogućnost da će se ničim izazvana otvoriti i razliti. Moram uzeti vrećicu da bih spasio prirodu.

Neki dan je cura kod mene ugledala vrećicu iz Mullera. Onu malu. I istu takvu iz DM-a. Pogledala me upitno i unaprijed osuđujuće.
- Nije tako kako izgleda - rekao sam - imam valjano objašnjenje. Kupio sam šampon u Mulleru i britvice u DM-u.
- Koje nisi mogao u džepu nositi?
- Ne, jer sam bio u kratkim hlačama, i onda mi se stalno klatari u ovom džepu sa strane, baš je frustrirajuće.
- Da? Frustrirajuće, kažeš? Mislila sam da se isplati frustrirati za 20 lipa. A rekla bih da su ove iz DM-a bar 35 lipa.
Pognuo sam glavu.
- Okej. To mi je za knjige, vidiš da je taman veličine, kad šaljem poštom zamotam u vrećicu da se ne smoči, znaš kak u kaslićima uvijek pokisnu računi, zamisli da kupiš knjigu i dođe ti polumokra, razlivenih slova...
- Ne šalješ li zato u onim kuvertama s mjehurićima? Poanta i je da su nepropusne.
- Da, ali u pošti dave da se ne lijepi kuverta nego klama jer moraju moći provjeriti je li zbilja tiskanica ili ima još nešto osim knjige. I onda samo zaklamaju, a tako može proći kiša unutra.
- Aha, a zašto onda ne uzmeš one besplatne prozirne za voće?
- A pa ne mogu im slati u Dioninim vrećicama, kak će to izgledati. Mora bit malo stila.
- A Muller i DM su baš jaki stil... za 35 lipa. Krv si mi popio neki dan u Dioni jer sam htjela uzeti onu veliku za 30 lipa.
- Da, ali ovo mi onda ide u troškove shippinga. To ću otpisati.
- Šta ćeš otpisati?
- Pa tih 35 lipa za shipping.
- Kome?
- Kako kome? Sebi valjda. Ili poreznoj.
- Od čeg ćeš otpisati?
- Kako od čeg? Pa od...
- Jel uopće ti otpisuješ ili porezna?
- Pa... hm... ne, ne otpisujem zapravo, nego odbijam, to je odbitak, da!
- Odbitak od čega?
- Pa od... od, od prireza. Ne, prihoda... aha, rashod! To otpisujem u rashod!
- Priznaj da ne znaš što je rashod.
- Neću.
- Sutra idem u Lidl, kupit ću si sladoled i onu frost vrećicu s izolacijom za 8 kn. I ne želim čuti ni riječ!
- 10:18 - Stavi u košaricu (5) - Sadržaj košarice - Blagajna

20.06.2017., utorak

Kako samostalno izdati i prodavati knjigu

Ovog nema nigdje drugdje na internetu. Vjerujte mi, pretražio sam. Ima kako izdati knjigu, ali to je ionako lakši dio posla. Kako je prodati legalno, kako izdati račun - to je jedna od onih stvari koje nitko ne zna i koje morate saznati sami. Ja sam, evo, saznao. Doduše, koliko je ovo apsolutno točno, to će se pokazati za jedno godinu dana kada i ako porezna obradi porezni izvještaj i ako uopće moram dostaviti porezni izvještaj ili nešto takvo. A vjerojatno trebam nešto. Te stvari vam zapravo nitko ne zna sigurno reći, svaki izdavač, kažu sami, to radi na svoj način. Krenimo redom.

Kako izdati knjigu?

1. napišete je, lektorirate, prelomite, pripremite za tisak (ovaj prijelom i priprema za tisak se ne rade baš u Wordu, postoje i neke zakonitosti i pravila struke, pa bi to trebao napraviti netko tko je to već radio, ili pak potrošite koji mjesec na istraživanje materije i obrazovanje u grafičkom dizajnu)

2. u NSK zatražite ISBN broj preko online obrasca - besplatno - dobijete ga za dan-dva

3. ISBN ured će vam reći gdje taj broj morate navesti i što vam još mora pisati u impressumu - ako samostalno izdajete knjigu, morate napisati "vlastita naklada" (mi smo to preveli sa "self-published by author")

4. što se tiče impressuma, većina knjiga koje možete naći po knjižarama nemaju impressum kakav bi trebao biti - velika većina nema podatka o količini naklade (to rade ili da se ne vidi da im je naklada jadna ili da nitko, a ponajmanje autor, ne može pratiti koliko je po prilici primjeraka prodano, pa shodno tome i koja je provizija za autora (koji ionako dobiva malo novaca i nakon puno, puno vremena)

5. u NSK zatražite CIP broj preko online obrasca - besplatno - isto za dan-dva, maksimalno pet - ovaj korak radite netom prije tiska, dakle šaljete im gotov i pripremljen materijal kojeg teoretski ne biste više smijeli mijenjati

6. šaljete u tisak i za par dana uživate u mirisu friških knjiga

Kako prodati knjigu?

- to je jedno pomalo filozofsko pitanje. Imate to nekakvo vaše autorsko (ajmo reći i umjetničko) djelo, vaših ruku djelo, i što je to? Roba, umjetnina, usluga? Neminovno je da ste to vi proizveli, pa evo držite proizvod u rukama. Ili je tiskara proizvela knjigu? Je li taj papir roba, a ono što piše intelektualno vlasništvo, autorsko djelo? To vam nitko živ ne zna.

- vi znate da vam se radi te jedne knjige (ili dvije-tri) ne isplati otvarati firmu ili obrt jer će vas pojesti (bilo novčano, bilo vremenski) računovodstvene usluge i slične dužnosti - a zapravo uopće ne znate hoće li to itko htjeti kupiti.

- možete knjigu ponuditi nekom izdavaču, ali zašto ste onda uopće na temi samostalnog izdavanja knjiga? Izdavače nepoznati autori u principu ne zanimaju. Ako kojom srećom zanimaju, u toj mjeri da će prihvatiti vaš rukopis i sami napraviti lekturu, pripremu i sve ostalo, onda će vas dopasti 10-ak % po prodanom primjerku, možda koji postotak više ako im je baš stalo do vas. Nisam baš kucao na vrata nakladnika pa su ovo informacije iz druge ruke. Većina će reći da niti ne želi zaraditi, nego bi kao da to netko pročita ili jer im imponira imati svoje nešto tiskano - ali nikome se ne tiska nešto na čemu ne može zaraditi.

- ako ste samostalno izdali knjigu i pronašli zainteresiranu knjžaru, opet vi morate tu knjigu nekako prodati knjižari tj. morate joj ispostaviti račun. Tu će najvjerojatnije deal biti takav da vam oni plate tek po prodanoj knjizi (navodno uzimaju 40%) tj. tu knjigu kupe od vas tek kad ju uspiju prodati. Okej, možda i oni nekako mogu shendlati te račune pa vama daju novce na ruke (na crno).

- ako ćete sami prodavati knjigu, morate izdavati račun

- ne, ne možete se praviti kao da prodajete rabljeni bicikl preko oglasnika, i ne, nitko vam neće povjerovati da je 100 komada knjige rabljeno jer su stajale kod vas doma tjedan dana.

- ali, da, bolje je ostati ispod radara i sve furati na crno nego se priključiti u sistem i manevrirati.

- ako ipak želite poslovati zakonito - a nemate nikoga tko ima nekakvu firmu ili obrt i vremena i volje zajebavati se s vama i vašim dosadnim knjigama, i pokrivati vas računima - e, onda vam preostaje ova solucija:

1. registrirate se za sporedno zanimanje (dakako, ako ste već negdje zaposleni) za uslugu: izdavanje knjiga, u gradskom odjelu za gospodarstvo, uredu za obrte i slično (u Zagrebu je to tu) - dobit ćete rješenje i knjižicu koja izgleda kao vozačka za nekoliko dana - biljega 70 kn

2. registrirate se za poreznog obveznika i obveznika doprinosa u ispostavi porezne uprave s popunjenim obrascima naziva kao iz filma "Brazil": RPO i ROD-DOP - mislim da ne traže biljege, porezna je super - pritom idete na soluciju paušalnog poreza

3. za neka dva-tri mjeseca dobit ćete rješenje porezne da za tu godinu morate uplatiti 1800 kn poreza (ili, ako ne obavljate djelatnost od početka godine, proporcionalno koliko ćete te godine obavljati djelatnost; npr. ako krenete od trećeg mjeseca zaračunat će vam 1500 kn; u principu je to 150 kn mjesečno - u svakom slučaju naredne godine ćete bit na 1800 kn) jer to je najmanje što vam mogu zaračunati (to je najniži razred po, mislim, Zakonu o porezu na dohodak, po kojem se predviđa godišnji dohodak od 20.000 kn) - ne brinite, traže da plaćate tromjesečno

4. možete obavljati djelatnost - hura!

5. možete izdavati račune, ali naravno ne za sve, samo za bankovne transakcije. Za keš ne možete jer od 1.7.2017. apsolutno svako plaćanje kešom mora biti fiskalizirano, a vama se vjerojatno ne isplati 100 kn mjesečno plaćati fiskalnu blagajnu i sve što ide uz to. Ne, ne, od 1.7. vam ni oni blokići (paragon) ne vrijede, a nisu vam u principu ni vrijedili ako ih niste prethodno ovjerili u poreznoj (a i to sam čuo da se ne ovjeravaju ti blokići nego neka A4 "knjiga" računa).

6. račun si sami složite u Wordu ili Excelu, potražite što sve mora sadržavati i šibajte.

6. ako hoćete poslovati s nekim iz EU, onda vam treba PDV broj, koji je vaš OIB s prefiksom HR, ali kojeg unatoč tome morate službeno zatražiti od porezne - opet besplatno, kažem vam, porezna je super. Ovdje je obrazac (pod točkom 4. odaberete opciju "obavlja ili prima usluge unutar EU"). Da, iako niste u sustavu PDV-a. Dio s tim PDV brojem uopće ne kužim i tri puta sam čitao i Zakon o PDV-u i ni dalje mi nije jasno na temelju čega ne zaračunavate PDV (da li na temelju onog članka 90. ili kojeg, koji se bavi prihodom manjim od 180 ili koliko tisuća kuna) ili se pak ta obveza PDV-a prenosi na tu drugu državu (članak 17. ili onaj dvadeset i neki). Ako znate slobodno recite da dopišemo. Ili pročitajte ovo i recite ako ste što skužili. Ili nemojte, bolje da ne znamo.

- što dalje? Što ako ne ostvarite 20.000 kn prihoda? Hoćete li onda dobiti neki povrat od onih 1800 kn koje ste uplatili? Nemam pojma. Brijem da niti nitko drugi ne zna. To ću vam valjda znati reći za jedno godinu dana.

E, da, ako šaljete knjigu poštom, napišite na kuvertu "Tiskanica" i koštat će vas manje nego obična pošiljka (za Europu je to 17 kn).
- 08:15 - Stavi u košaricu (15) - Sadržaj košarice - Blagajna

27.04.2017., četvrtak

Kompletiranje garderobe

Svidjelo mi se u "Klubu boraca" kad opisuje onu potrebu za kupovanjem.

You buy furniture. You tell yourself, this is the last sofa I will ever need in my life. Buy the sofa, then for a couple years you're satisfied that no matter what goes wrong, at least you've got your sofa issue handled. Then the right set of dishes. Then the perfect bed. The drapes. The rug. Then you're trapped in your lovely nest, and the things you used to own, now they own you.


Meni je to u sjećanju ostalo malo drugačije, ali ne mogu sada naći kad tako govori i o odjeći, ako je uopće to rekao, možda sam krivo zapamtio. Možda sam samo ja to povezao s istim osjećajem odnosno potrebom za kompletiranjem garderobe.

Vječito imam taj osjećaj da mi "samo još nešto treba i onda imam sve". Svake godine kupim nešto, kažem si "sad imam sve i ne treba mi ništa više". Ali opet mi sljedeće godine, ili već sljedeće sezone nešto usfali.

Znate ono, treba mi nekoliko vesta, različitih boja. Isto i s košuljama. Treba mi zimska jakna, kaput, prijelazna (proljetno-jesenska) jakna za hladnije dane (i to jedna sportska i jedna elegantnija), lagana jakna za toplije dane. Trebaju mi bar troje hlača za zimu i troje za ljeto, plus traperice. Uvijek su jedne svijetle, jedne tamne, i jedne sive. Da imam za više kombinacija. Ne mogu iste hlače nositi i zimi i ljeti jer mi jednostavno dosadi bilo što što predugo nosim. Zato mi treba ta sezonska pauza tj. smjena robe. I zato moram uvijek imati više boja da mijenjam inače ću poludit. Cipele isto: zimske, jesenske, ljetne, za lijepo, za casual, tenisice ovakve, onakve.

Užas. Znam. Ne pomaže ni što želim biciklom na posao pa se i tako nakupe i dodatne potrebe. Mislim, nisam nikakva modna diva, dan-danas hodam u jakni koju sam u devedesetima dobio od bratića (pred dvadeset godina - 20!).

Ali nikako da konačno kompletiram garderobu, da imam SVE i da mi ništa ne treba. Taman kad kompletiram hlače, košulje i veste, eto mi cipele izgledaju tako staro da ne mogu više hodati u njima. Taman kad riješim jakne, eto hlače su zaflekane, fleka se neće oprati, one druge su izraubane, isprane ili skužim da mi ustvari loše stoje. Uvijek nešto ostari, raspadne se ili mi postane krivi broj. Konstantno mi nešto fali - ili po boji, ili po namjeni, ili po guštu.

Kao Sizif, samo onaj koji ne može svaki dan gurati kamen u istoj odjeći.

Evo, opet mi treba tri tisuće kuna. I onda samo odmahnem, kažem si, preživjet ću još ovu sezona, i onda ću si kupit sljedeće godine. Dokad će mi se nakupit još dodatne stvari koje trebat - pa će mi za sve skupa trebat šest tisuća kuna. Pa ću opet odmahnut i kupit si samo pola. Što je isto bezveze jer bolje onda da se ne borim protiv tog potrošačkog koda pa ću bar bit sretan što imam sve (iako nesretan jer uvijek sam malo nesretan kad trošim novce na stvari bez kojih zapravo mogu) i stalno ću izgledat kao frajer. A ne ovako kada mi stalno nešto fali, imam osjećaj da hodam u dronjcima pa uvijek kupim tek godinu dana kasnije i tako stalno kaskam, a ustvarim trošim isto novaca.
- 11:15 - Stavi u košaricu (5) - Sadržaj košarice - Blagajna

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.

Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

U komentarima trijumfirali:

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

Razonoda i statistika






.