Kako naći curu s 35 godina
|
Svakakve su se teme izvrtile na ovom blogu, ali ako bismo morali, ovaj blog bismo podijelili na tri velika faze: "kako ostati nejebač u 100 lekcija", "kako preživjeti dva tjedna u vezi", "kako biti u vezi dulje od dva mjeseca". U broju postova omjer faza je otprilike: 500:20:50. Tu i tamo smo između spomenuli nogomet, politiku i neki film. I evo me sada nazad, s novom fazom pred blogom: "kako naći curu s 35 godina". Počeo sam ovo pisati još pred tri mjeseca, ali danas sam si rekao da moram to završiti jer još desetak dana i neću više imati 35. Pa krenimo dok ne ostarim. Pitanje prvo je tražim li ja uopće cure ili žene. Najlakše bi 35-godišnjaku bilo zajahati prvi val razvoda: igrati na žene kojima se taman život/brak urušio, možda imaju nekakvo dijete, razočarane su u sve, pogotovo u ljude, ne vjeruju nikome, i jedino što im treba je razbibriga jednom tjedno kad dijete mogu poslati u kino s priručnim bebisiterima. Eh, da, pitanje drugo je želim li ja vezu ili razbribrigu, ali zapravo uopće ne znam. U nekakvoj sam letargiji, i niš me ne zanima, ali opet teško da bih rekao seksu ne da mi pokuca na vrata. No, vratimo se mi curama ili ženama. Prvi val razvoda. Recimo da mogu ja bolje od toga. Bit će teže, ali sad sam na vrhuncu igre. Kad ću ako ne sad. Znam sve, spreman sam na sve. Doduše, i dalje je jako malo toga što znam i toga na što sam spreman, ali ovo što momentalno imam, to je najbolje što ću ikada moći ponuditi. Ja se potajno nadam da ću za koju godinu biti još i bolji, ali pustite vi potajne nade. Rijetko kad nešto bude od njih. No, ajmo mi riješiti to s curama i ženicama (svaki odlomak krenem o njima, ali završim na sebi, možda sam takav i na dejtu). Evo opet smo na meni. Užas. Dakle... cure i ženice. Imam za "birati" između onih u dvadesetima i onih u tridesetima. Dvadesete su mlade - njima sam možda prestar, a možda i nisam ako su od onih koje s 26 maštaju o udaji i obitelji (za njih se bojim da su dosadne, nekako mislim da bi trebale htjeti nešto više do tridesetih, ostvariti neke lude snove, karijere, avanture), ali ove razuzdane mogu biti zahtjevne za zadovoljiti, te bi ovo, te bi ono, te im je vječito dosadno (ili imaju lude snove, planove za karijere, hoće stalno avanture). Tridesete nisu tak mlade, znaju što hoće i - najgore - ne daju se zajebavati. Ne možeš im muljati, prodavati spike, brzo te prozru. Dobro je što ja niti ne znam prodavati spike, to mi i je najveći problem. Tako da u biti one samo moraju pročitati mene, a falabogu ja sam otvorena knjiga s velikim slovima i velikim proredom - iako znam ponuditi plot-twist kad okreneš stranicu. Ako ćemo stereotipno, one su malo zajebane jer su, htjele - ne htjele, pod pritiskom kakti osnivanja obitelji, biološki satovi i te debilane. Božemoj nisam ni ja više mlad, ali ne moramo opet o meni, a ne moramo bome niti to naglašavati s mojim godinama. Pa nije sve u godinama. A i u tim godinama u kojima, kako kažem, "nije sve", nije niti tako velika tragedija (ili rizik) imati klince. Problem je samo ako je ne pročitaš dobro i ne skužiš da je jedna od onih koje podliježu spomenutom "pritisku" i koje ne nošenjem zametka nose klicu očajnosti. Takve obično ne potroše puno vremena između prvog kina i prvog ultrazvuka. Da se razumijemo, očajnost sama po sebi nije uopće loša, nepravedno je negativno stigmatizirana u društvu, očajnost te tjera na drastične mjere, na promjene, a promjene su dobre, svakako bolje od toga da se ništa pod milim bogom ne mijenja. Mislim da bi mi čak i dobro došla neka očajna, samo bih se trebao paziti i ne podlijegati njenim očekivanjima. Imam osjećaj da mi to ne bi išlo. Od tih u tridesetima ima i onih koje su više izgubile svaku nadu, koje svajpaju po tinderu bez ikakve nade (i na sve te debile samo izdišu i okreću očima), koje su uvjerene da normalnih frajera više nema (slobodnih, jasno), koje bi samo ponekad htjele kratku aferu da se osjećaju kao, a ne znam, pretpostavljam, žene. I što nam ostaje? Ništa. Mislim da sam sada u nekom sasvim drugom raspoloženju u odnosu na pred 2-3 mjeseca kad sam počeo pisati ovaj post. Sigurno sam sada otišao u drugom smjeru, završio u drugom tonu, zaboravio što sam još planirao napisati. No, dobro. Ajmo krenuti odavdje pa ćemo vidjeti hoće li biti što od ove faze. |
