Zanimljivo mi je to kako su svi pretpostavili da se radi o nekom "problemu". Nemam curu, tražim curu, znači da sigurno imam "problem". To je već drugi put da sam čuo na blogu (jednom jučer, jednom pred više godina): "Pa nisi ružan. U čemu je problem?" Zašto mora postojati problem?
Vrlo lako ljudi predrasuđuju da je posrijedi "problem" zbog kojeg solo osoba ne može naći curu. Mogući problemi su: ružan je, neopravdano izbirljiv, naporan, glup, lopov, ovisnik. Sve osim ružnoće sam bez previše razmišljanja napisao, reda radi da nešto nabrojim, jer očito da je ružnoća problem broj 1.
Tada na scenu nailazim ja sa svojom klasifikacijom žena između 20. i 40. godine, u 4 velike skupine. Pritom niti ne spomenem kriterij ljepote pa se pretpostavlja da mi to nije bitno i da ću otići za prvu rugobu. Ali me se optužuje za stereotipiziranje jer sam rekao da mogu bolje od razvedenih žena. Pa naravno da stereotipiziram - kako drugačije podijeliti žene u rasponu od 20 do 40 godina na jebene 4 skupine? Jeste vi ikada pisali blog!? Koji nije dosadan. Ako skeniram žene od 20. do 40. godine iz svoga kuta, iz svoje glave, mogu suditi samo prema svojim iskustvima i stereotipovima koje sam posudio iz društva, kulture (knjige, filmovi, glazba). Dakle nužno je stereotipiziranje. Ne mogu nakon svakog odlomka pisati disclaimer: "Znam da nisu sve cure takve i da ima i /ovakvih/ i /onakvih/."
Naravno da je svaka osoba drugačija. Ali ne možemo tekstove pisati tako da obrađujemo svakog jebenog pojedinca starijeg od 20 godina i mlađeg od 40. Kamo će nas to odvesti? Imao sam dvije opcije: napisati onaj post ili ne napisati. Time što sam ga objavio dao sam vam prilično iskreni pogled iz glave jednog 35-godišnjaka. Koji je možda prekinuo s curom nakon par godina, ili mu je zaručnica poginula pri padu s konja, ili ju je zarazio HIV-om pa ga je ona ostavila - nitko se nije zapitao što je tog 35-godišnjaka dovelo u ovu fazu u kojoj je. Nitko nije (osim onih pračitatelja bloga koji vjerojatno više nema) registrirao fazu "kako biti u vezi dulje od dva mjeseca" (godina dana je recimo dulja od dva mjeseca, i tri godine su dulje od dva mjeseca).
To mi se ne sviđa kod blogera koji će mi danas pročitati post (samo ako završi na naslovnici): nikad se oni ništa ne zapitaju, kao recimo kod onog o prodavanju knjige, odmah su pretpostavili da ništa neću prodati, nitko to neće kupiti, sve ću podijeliti, nitko nije postavio nikakvo pitanje u vezi same knjige prije nego me svrstao u val nepotrebne knjižarske hiperprodukcije. Znam da sam možda dosadan s tom knjigom, i možda zvučim prepotentno, ali zbilja me to relativiziranje i olako prerasuđivanje čitatelja i blogera smeta (kao i nakon zadnjeg posta). Nije ovo žalopojka. Ovo je vapaj. Nekad sam ovdje imao grupu koja me čitala od prvog posta i već je sama mogla pretpostaviti kada izmišljam, pretjerujem, serem, a kada sam iskren; s njima sam i imao dosta intimnu vezu i svašta sam preko bloga tada priznao. Danas njih nema, zato i rjeđe pišem. Dosta stvari na ovom blogu su okrenute i, ako hoćete, lažne, ali iz tih lažnih dokaza se može izvesti prilično istinih zaključak. Ako se nastave ti ofrlje napisani komentari reda-radi, koji bi mogli stajati uz bilo koji post drugog blogera a iste tematike, onda mi se stvarno više neće ništa ovdje pisati.
Naravno da se nećete složiti s pogledom onog 35-godišnjaka (pogotovo ne žene koje sam nekom grubom rečenicom automatski otpisao s liste meni poželjnih - naglašavam "meni"). Zar se slažete s postupcima i razmišljanjima svakog lika iz filma, serije koju gledate, iz knjige koju čitate? Mene postupci 90% likova samo iznerviraju. Ali da ti likovi ispravno postupaju, 95% filmova bi trajalo 20 minuta. Nije bitno što likovi rade, bitno je da vas zabavljaju.
Post je objavljen 29.03.2018. u 11:23 sati.