Dio prvi.
Kupio sam novu telku (prva stvar koju sam na rate kupio). LCD, 82 cm (32''), full HD, kontrast 15.000:1 (i dalje ne znam kaj to znači, al morate priznat, veliki broj), usb ulaz (samo za slike gledat, al ni to nije za bacit). I mogu vam reći, nisam si nikad kupio nekaj kaj me tak oduševilo. U odnosu na onaj užas prije, potpuno druga priča. Na staroj telki su boje otišle pred 2 godine tako da je bijela nakon minute gledanja blještala ko luda pa samo morao promijenit stil slike pa je onda stanje donekle bilo podnošljivo, ali i dalje bi žuta, crvena, crna i bijela vukle na zelenkastu... uglavnom, odjednom k'o da sam u kinu. Nevjerojatan mi je užitak samo upaliti telku, samo se zadiviti besprijekornim bojama, zgasit je i nastavit dalje kam sam već krenuo.
No mama ne dijeli moje oduševljenje. „Kaj je sad to? Zakaj su sad svi niski i razvučeni? Dadilja je odjednom postala 5 kila deblja, ona Reba - koja inače dobro zgleda - isto. Sve žene sad imaju debele ruke! Kaj se nemre to nekak namjestit? Na onim prvim, starim televizorima je bilo iza za namjestit. Kaj nema to na ovom? Kak ćemo mi sad tak? Kaj je uopće falilo starom? Kaj ga nismo mogli popravit?“
Onda se bacim u objašnjavanje da je razvučeni ekran prirodniji, da je tak oku ugodnije gledat, da će sad ionak preći na digitalni sistem pa će kao sve biti normalno, da nek pogleda kak su sad divne boje (ko da smo tamo), da kak je telka elegantna, tanka, tralalala... „Ma je, elegantna je... al zakaj je sad tak svijetla slika?“. Australske pješćane plaže su prikazivali, sunce bilo, normalno da je svijetlo.
Glavno da u prethodne dvije godine, kad nijednu boju nismo vidli kak spada, riječ nije rekla. Još sam joj posebno morao objašnjavati i pokazivati razliku između normalne bijele i one blještave, kak se slova nisu oštra jer se razlijevaju i sl...
No nema joj druge, mislio sam, morat će se priviknut. I zbilja, neki dan veli „Evo, James Bond nije razvučen.“ A bio je. (valjda jer je ipak James Bond - James Bond. Kamera ne razvlači James Bonda. James Bond razvlači nju. Kužite, kao Chuck Norris stil, ne..)
Al ne predaje se: „A kaj nije bio neki televizor s normalnim ekranom?“.
Dio drugi.
Odlučio sam postati drvodjelja. Kao hobi. Počinjem raditi namještaj od drva.
Skužio sam kad sam montirao telku da je preelegantna za ostatak sobe. Namještaj nam je katastrofa; svaki komad u drugom stilu. Neki su olfo starinski, neki se nit ne trude glumiti starinu, samo su stari, neki jednostavno bezvezni. Nemrem to više gledat, napravit ću svoj namještaj. Kolko može bit komplicirano napravit stolić? Ploča, letve, čavli, šarafi, par L profila... treba samo pošteno spojiti dva komada drva, paziti da se napravi lijepo i točno, da su linije okomite ili paralelne, malo pošmirglati na kraju i to je to...
Neću težiti ničem posebnom... nikakva rezbarenja, ukrasi; samo ono nužno za stabilnost predmeta (tu i tamo neka letvica koja bi prekrila čavle npr.). Ionako volim jednostavnost. I ništa okruglo, zaobljeno, nikakve kerefeke, sve će bit četvrtasto. Eventualno – kad će mi se baš ludovati – trokutasto. Ali samo za kutne elemente. Nikakvo farbanje, lakiranje; prirodno drvo pa dok zdrži, zdrži.
Prvo krećem sa stolićem za telefon, policama, pa onda sa štokrlima, klupi i stolu za terasu, a kad se zalaufam, na red dolaze i ormarići s vratašcima, policama, ladicama i slično.
Neće ostat samo na riječima, ovaj tjedan krećem u nabavku bušilice, pile, čavla, šarafa, tipli...najozbiljnije! I onda u garažu prionut na posao! Čim koristim glagol 'prionuti' ne mogu ne misliti ozbiljno! Vidjet ćete!
Čak sam počeo već obećavati stoliće kao dar za useljenje.
Drvodjelja Junac
(Još samo da skužim razliku između drvodjelje, tesara i stolara.)
P.S. Drvodjelja je, ne? Nije drvodijelja? Ak je sa -ije-, mi se ne sviđa toliko. Onda bih radije stolar bio.
Post je objavljen 13.02.2009. u 07:41 sati.