26.01.2009., ponedjeljak

Šah e-mailom?

Zbog neljudskih uvjeta na poslu (internet-restrikcije, nemogućnost samostalnog instaliranja razno-raznih programa kao npr. Flash bez kojeg možete zaboraviti sve supermoderno dizajnirane web stranice, ali i još gore, sve one i pametne i blesave, ali uvijek zabavne flash-igrice), nije mi preostalo ništa doli navedenog u naslovu.

Tražim šahovskog e-mail protivnika. Poteze (npr. f2-f4) si šaljemo mailom. Radi lakšeg praćenja igre dostavljam lijepu šahovsku ploču nacrtanu u Excelu. S figurama, naravno. Lovac je pomalo nekonvencionalan (više liči na pastira sa šeširom ili snjegovića čak), al dajte vi bolje u Excelu ak možete.

figure


Ne igramo na vrijeme. Igra se od 8 do 16 sati. Ne mora se igrati ubitačnim tempom. Ipak tu i tamo moram nekaj raditi, tu je i jutarnja kava, pauza za ručak, pauza za desert, pauza za prošetat, pauza kad je dosadno, a (unatoč restrikcijama) tu je i pauza za internet, i ne smijemo nikako zaboraviti pauzu za Spider Solitaire (počeo sam razvaljivat na "difficult"). Mislim da kad bi se jedna partija odigrala u jednom danu (možda i u dva), to bi bilo u redu.

Krenuo sam igrat s frendicom iz firme (nismo si slali poteze, već cijelu "tablu"), al na kraju je završilo na tome da ja dođem kod nje i govorim joj di da mi figure pomiče.

Nisam neki veliki igrač. Prakticiram uglavnom jedno te isto otvaranje (srednji pijuni naprijed, leđa im čuvaju konji, simetrična formacija), nakon njega krenem malo s lovcima ispipat stanje, napravim si prostor za rošadu i čekam priliku da zaskočim kraljicu. Više sam defenzivan tip.

šahovska ploča


Ajmo, izazivači! Tko me pobijedi, 10 bodova!
- 19:09 - Stavi u košaricu (22) - Sadržaj košarice - Blagajna

25.01.2009., nedjelja

Ivica Kostelić na dvije trećine sezone prvi u ukupnom poretku Svjetskog kupa.
Svaka čast, majstore!
NIsam mislio da će mu to ikad uspijeti. Car.
- 15:10 - Stavi u košaricu (6) - Sadržaj košarice - Blagajna

21.01.2009., srijeda

Junac protiv "krize najboljih godina" ili Kako, s kim i da li uopće u Bolzano?

U krizi sam najboljih godina. Znate već, klasika; kolotečina, nemam ženu, nemam djecu, nemam ljubavnicu, nemam se čemu veseliti, na nogometu svaki tjedan gubimo (a tko zgubi plaća termin pa to ispada najskuplji nogomet na svijetu – jeftinije bih prošao da si Rooneya iznajmim utorkom), bonzai (nakon što sam mu već dva puta spasio život) se definitivno osušio.

Najviše me ubija pomisao da do Uskrsa, znači još 3 mjeseca, nema nikakvih neradnih dana, a godišnji mi se neda bezveze trošiti.

Al na nekaj konkretnog ga bih potrošio. Zato sam mislio otić na Oasis u Treviso i par dana do frendova u Padovu. Al koncert je rasprodan. A Padova kao takva u veljači mi nije tolko privlačna. No svira Oasis i u Bolzanu. Jedino je malo škakljivo kaj je taj Bolzano usred talijanskih Alpa.



Najveći problem u cijeloj priči je što imam samo jednog frenda koji bi s oduševljenjem otišao na Oasis, no on nema niti vremena niti para.

Eh sad, meni ne bi bio problem u Treviso-Padovu otić sam, imam tam dva frenda pa čak i smještaj. Al u Bolzano mi se nekak ipak nede sam, iako me vuče neki avanturistički duh, al bojim se da ne bi bilo preavanturističko, nemam pojma kakva je tam situacija; vjerojatno se varam, al smrdi mi na neke divlje ceste, kaj ak zapnem u snijegu, crkne akumulator i smrznem se ili me napadne Jeti pa iskočim iz auta i otkotrljam se niz nekakvu padinu... pa kotrljanje nekom srećom preživim, al da se opet ne smrznem, moram potražit konačište, pa pokucam na neka velika ukrašena drvena vrata, pa mi otvori brkati Austrijanac u štucnama i sa bedževima na tregerima i veli da mogu večerati i prenoćiti, ali ne smijem ni slučajno pipnuti nijednu od njegove tri kćeri: Gretta, Carla i – naravno – Heidi. I onda se desi ono najgore; zaskoče me usred najdubljeg sna i siluju sve tri. I drugi dan Austrijanac posumnja i baci me golog i bosog u šumu punu veprova. I opet naletim na onog Jetija i pojede me.


Vidite vi ove snježne vrhove, neka lavina će se strmoglavit prema meni ziher.

Uglavnom, kako mi se takve ili slične grozote ne bi dogodile, bilo bi lijepo kad bi išao netko sa mnom. Ne mora čak ni na koncert, sigurno je Bolzano lijepi gradić (imaju nekakvu staru katedralu), valjda nije tak strašno tamo provest dva dana i noć-dvije...

ViaMichelin kaže da bi troškovi puta do tamo bili oko 100 eura. No slovenska vinjeta se može izbjeći pa je to već 65 (ili su već uveli onu jeftiniju deseto ili kolko već dnevnu). Znači, tamo i natrag 130 eura. Ak ide dvoje to je već duplo manje. A i Hyundai mi troši manje nego li Michelin računa pa se i tu može nešto prištediti.

Ostaje pitanje smještaja. Ne znam kako će se ono riješiti jer meni se TAKO NEDA to istraživati, s tim se preko interneta zajebavati. Divim se frendu koji za svaku ideju o putovanju odmah ima i sve podatke i cifre vezane za smještaj (radi li se o hostelima, apartmanima, iznajmljivanju stana). Ja nisam takav. Najradije bih došao tamo i od vrata do vrata kucao i pitao za sobu.

Vrijeme je za poantu. Kako sam, dakle, prilično skeptičan da ću nekog od poznatih nagovoriti na takav put, odlučio sam ovdje raspisati natječaj za suputnike do Bolzana. Ili, budimo iskreni, suputnice. Jer, ruku na srce, s muškima s kojima se ne znam dugo, nemam si bogznakaj za reć. S curama to lakše ide. A i uvijek se možemo ljubit da izbjegnemo neugodnu tišinu. Sigurno će biti prikladnih vidikovaca.

Kako sumnjam da će se itko prijavit na natječaj, mislim da je nepotrebno navoditi bilo kakve zahtjeve, reference i slično. Al u svakom slučaju će biti zabavno. Obećajem da ćemo se bar jednom izgubiti.

Ali, osim prvotne Zagreb-Bolzano-Zagreb (preko Austrije), javile su se upravo još dvije varijante. Jedna je Zagreb-Bolzano-Padova bez noćenja u Bolzanu (možda je to malo prenaporno pa razmatram i poluvarijantu s jednim spavanjem). Druga varijanta, koju čak preporučuje Googlemaps, kaže da mi je do Bolzana brže preko Padove. I to 10 minuta brže. 6h7min naspram 6h17min (iako uzmite to s rezervom, do Graza mi je trebalo 4 i pol sata). To bi bilo i pametnije; dođem u Padovu kod frenda, drugi dan u Bolzano, istu noć se vratim u Padovu gdje provedem još par dana... al nekako me vuku te Alpe i Austrija; vožnja uz rijeku, tam je i nekakva brana, čini mi se, krajolik je sigurno ljepši... ne znam...



Kaj da radim? Kaj? Kaj? Kaj? Kaj?

p.s. ah, da. Radi se o 23.2.'09.
- 15:27 - Stavi u košaricu (13) - Sadržaj košarice - Blagajna

17.01.2009., subota

Jedno Drvo Brdo (ili osnovno pravilo bloganja)

Još pred godinu i pol htio sam napisati post naslova Jedno drvo brdo.
Dvije su bile poante:
1. popljuvati nelogičan naslov;
2. popljuvati sadržaj serije.

Al nikako da krenem pisati post. Do ovog ljeta. Par odlomaka sam već natipkao kad sam napravio osnovnu grešku: informirao se. Krenuo sam u istraživanje porijetla naslova „One Tree Hill“. Otkrio sam da je autor u vrijeme osmišljavanja serije intenzivno slušao album U2-a „Joshua Tree“ na kojem se nalazi pjesma „One Tree Hill“ koja je napisana u sjećanje na Bonovog suradnika (porijetlom iz Novog Zelanda) koji je poginuo na motociklu (padala je kiša) kojeg je dostavljao Bonu. Postoje dva mjesta imenom One Tree Hill, jedan u Australiji, drugi u Novom Zelandu. Pjesma se referira na ovaj drugi. I sve se odjednom rasvjetlilo i bilo logično i - post je propao u vodu. Ostalo je jedino pitanje zašto je HRT naslov serije preveo s „Tree Hill“ (bez „One“), no to nije bilo posta vrijedno.

Slično mi je, još na počecima bloganja, propao post o wc-papiru. Proguglao sam, skužio da je već neki poznatiji i priznatiji bloger napisao tekst na tu temu, pronašao odgovore na svoja pitanja i nisam više o čemu imao pisati.

Nedugo nakon toga naumio sam pljuvati teoriju globalnog zatopljenja, s posebnim naglaskom na onaj dio o podizanju razine mora radi otapanja ledenih glečera. Al ne bih ja bio ja da nisam uzeo kalkulator, izračunao volumen svog tog leda pa ga podijelio s površinom vodene površine i skužio da brojke koje se navode zbilja stoje.

Tad sam zaključio: nema informiranja! Jer moje poimanje bloga je nekompetentno komentirati bilo što „oko mene“. Čim se udubim u materiju, previše saznam i ne mogu se više komotno upustiti u neopterećeno bljezgarenje kad znam da bi s tim kaj sam htio reći ispao idiot.

Evo, da sam se neki dan potrudio, možda bih saznao da postoji neki 'naopačke' globus i odmah ne bih više mogao postaviti pitanje postoji li takav globus. Dobro, možda nije reprezentativni primjer, al na tom tragu... Ili da sam, na primjer, išao istraživati kako se otvara brava žičicom, pa skužio princip - a kad otkriješ tajnu mađioničarskog trika, trik gudi čaroliju...ne bi ni drugog dijela posta bilo. A mislim da je bilo dosta sličnih postova...


Za kraj, vidim da najavljuju na telki da opet počinje pa da budem aktualan i da si nakon godinu i pol napokon skinem to sa duše: „One Tree Hill“ mi iznimno ide na živce! Je, u Americi jest donekle popularna srednjoškolska košarka, ali ipak ne toliko da je svaka jebena utakmica k'o NBA finale važna i da je uz svaku (ali baš svaku) vezana cijela na-život-ili-smrt-pokušaj-ubojstva-trudna-sam-nisam-odlazim-od-kuće-jer-tu-me-nitko-ne-razumije drama. Da ne spominjem sve one ozbiljne razgovore u trećem srednje (ekipa iz Beverly Hillsa, koja je također pretjerivala, u usporedbi s ovima ispada neozbiljna dječurlija) i onog samodopadnog volim-nabijati-loptu-dok-prek-mosta-prolazim-s-kapuljačom-prek-glave- uz-zalazak-sunca kretena.
- 21:11 - Stavi u košaricu (20) - Sadržaj košarice - Blagajna

15.01.2009., četvrtak

Ljudi na južnoj polutci vise naopačke

Postoji li ijedan globus na svijetu koji Zemlju prikazuje s južnim polom gore?

Vjerojatno jer je sva svjetska politička i znanstvena moć oduvijek koncentrirana na sjevernoj polutci, odlučeno je da je na kartama sjever uvijek "gore". Logično je za zaključiti da je svima (znanstvenicima ili tko je već odlučivao) bilo puno jednostavnije i ugodnije zamisliti sjeverni pol gore. Tako da su oni (odnosno mi) na pravoj strani jer - htjeli mi to priznati ili ne, podsvjesno svi tako mislimo - ljudi na južnoj polutci vise naopačke.

Htio sam vam zapravo pisati o tome kak me užasava pomisao da letim svemirom naopačke (jer svemir, naravno, zamišljam kao vrlo dugački i široki, ali niski kvadar u kojem je sjever, naravno, gore), al što sam više razmišljao o "nadletavanju" južnog pola (Zemlje), sve mi se više sviđala ta ideja pa je razrada teme pala u vodu.

Zato nastavljam sa Michelle Phiffer koja je u filmu "Vuk" neki dan sa žićicom otključala vrata. To mi je oduvijek veća znanstvena fantastika, nego bilo što iz Zvjezdanih staza.

Kak? Kak? Samo im je potrebna žica, špangica ili ziherica koju gurnu u bravu, malo pročačkaju, ni 3 sekunde kasnije čuje se onaj lijepi klik... brava, lokot - otvoreno! U hotelima je još i lakše; tam samo elegantno provuku kreditnu karticu između štoka i vratiju... čak nema ni klika. Sve je bešumno. Pokušavao sam kao klinac; gurao žičicu u bravu, tražio, napikavao, vrtio...nikad niš. Nisam uspio ni šifru od bicikla provaliti (navodno se može čuti nešto dok okrećeš brojeve). Ma vraga, nekad ni s ključem nemrem otključati vrata! Pa ga moram mrvicu izvući da "uhvati"... di bi onda tek sa žičicom nekaj!

Dobro, u filmovima pretjeruju s tim, al sigurno se može takvo što izvesti. Sjećam se da mi je tata pričao da je u školi sjedio neko vrijeme u klupi s tipom koje se kužio u te fore i koji ga je naučio otvarati lokot (frend s kojim sam ja sjedio je išao na solfeđo i svirao klavir). Jel je on sad to izmislio ili je to zbilja bilo tako...

Jedino sam vidio onu Francisovu foru sa selotepom ("Malcolm u sredini") koju mi je vrlo teško prepričati pošto ne znam kak se zove ono kaj izlazi i ulazi kako se ključ okreće ili ono vjerojatno istog naziva koje pak ulazi kad se kvaka stisne, a izlazi kad se kvaka pusti??
- 15:44 - Stavi u košaricu (10) - Sadržaj košarice - Blagajna

12.01.2009., ponedjeljak

Meni nepojmljivo

Sjećam se, kao klinac sam često listao nekakvu slikovnicu u kojoj je bilo objašnjeno kako se gradi kuća. Znam da me fasciniralo ili, bolje reći, pao bi mi mrak na oči na onom poglavlju o postavljanju instalacija kad bih skužio na koliko se sve stvari mora misliti prilikom projektiranja (gdje će ići instalacije vodovoda, gdje kanalizacije, gdje električne, gdje plinske – pa tko će to sve zamisliti prije nego kuća uopće postoji – to je cijela džungla cijevi i žica).

Sada mi je to već malo lakše pojmiti. Iako, baš neki dan sam hodajući novo izgrađenom ulicom primjetio kako svaka kuća ima kraj ulaza natkriveni prostor sa lijepim drvenim vratima za kantu za smeće. Da sam ja npr. projektant, nema šanse da bih uopće razmišljao o kantama za smeće. Pitanje jel bih se sjetio uopće da se žica mora provuć od zvona do stana.

Sjećam se da sam isto tako kao klinac znao proviriti u strojarnicu broda. I isto bi me fasciniralo kad bi vidio sve one ventile, vijke, cijevi, dugačke, kratke, široke, uske, vertikalno položene, horizontalno... bilo mi je nepojmljivo tko je zamislio (i izveo) cijeli taj labirint od metala.



Jučer sam gledao dokumentarac o izgradnji najvećeg kruzera na svijetu („Freedom of sea“ mu je ime, odurno je velik). Sve je bilo u redu dok nisam vidio koliko oni žica i kablova planiraju postaviti u brod iz razno raznih svrha (struja, internet i sl.). Rekli su da je njihova ukupna duljina jednaka udaljenosti New Yorka i Sault Lake City-a.

Ne mogu to pojmiti.

Ajde da oni prvo izgrade cijeli kostur broda pa tek onda krenu s instalacijama. Ali ne, kako postoji preko deset paluba (tj. katova), oni moraju cijeli kat kompletno dovršiti jer tek onda mogu krenut s palubom iznad. Dakle, oni odmah moraju znat di idu sve žice, kablovi, vodovodne cijevi, kanalizacijske, di će bit pipa, di će se palit svjetlo, di će bit šteker da si možeš kosu isfenirati, telku upalit, ma sve, sve, sve, do najmanjih detalja.

Pazite, vi morate unaprijed znati di ćete moć prikopčat laptop (znači umrežit ga, uključit ga na struju) pomoću kojeg ćete kontrolirati razinu neželjenih krutih čestica u ulju za podmazivanje. I primjetite da morate projektirati i cijeli sustav mjerenja količine tih čestica (to vam je, pretpostavljam, još bar četiri nekakva manja elektronička uređaja, minimalno dva senzora i 150 kablova). I sad vi imate sigurno još 200 drugih sličnih uređaja i 300 laptopa.

Pao mi je mrak na oči kad je tip, 7 tjedana prije isplovljavanja, ušao u prostoriju u kojoj je bilo milijun (vjerojatno doslovno milijun) žica koje su samo ležale tamo beživotno. Tko će sve to spojiti!? Ma, lako samo spojiti! Tko će znati di to sve točno spojiti!? Pa kad vidim onu ploču sa čipovima ili nekakvim čudnim ulazima na kojoj već točno pišu nekakve šifre brojki i slova... pa tko je to sve već zamislio i isplanirao; kako će ta ploča biti velika, koliko ima ulaza, koje će cifre na njoj pisati; i tko je takvih valjda 3 milijuna ploča već napravio!?!?!?

Pa sva ona navigacija na kapetanskom mostu – svi ti softweri, sateliti, povezanost sa motorima, brodskim vijcima...

Padne mi mrak na oči čim počnem misliti na tako nešto. Sve mi je to previše nepojmljivo i mislim da bih dobio slom živaca kad bi o tome razmišljao dulje od pol sata. Ruke mi se tresu samo dok pišem ovo i prisjećam se svih onih „uznemirujućih“ slika iz dokumentarca.

p.s. piše da ima 18 paluba, 339 metara je dug, 4370 putnika, 1360 članova posade.

Freedom of sea
- 10:33 - Stavi u košaricu (16) - Sadržaj košarice - Blagajna

08.01.2009., četvrtak

Besplatno šišanje

Bio sam na šišanju danas. Morao sam znati da se ne sprema dobro čim me frizerka upozorila da sam pulover obukao naopačke.

Usred šišanja vidim nekaj pada na pod: nastavak aparatića kojim me šišala. Pogled gore: iznad lijevog uha, ali s gornje strane, nasred glave - svijetla "fleka". Ups!

Niš... da ublažimo, sve smo šišnuli onak kak smo planirali samo sa strane.

Na kraju mi uopće nije zbog te "fleke", neg kolko si glupo izgledam s tak kratkom kosom. Ajde, malo sam se već naviknuo, našao sam si kut iz kojeg si dobro zgledam pa sam zasad pred zrcalom samo u tom položaju. Iako se trudim izbjegavati zrcala.

Nisamo morao platit. Mogu doć kad malo naraste na korekcije.

__________________________

Moj komentar nedavno anspik kad si je odrezala kosu pogrešno:

• hahaha, si bar dobila besplatnu fantu? ;) (Dragi Moj Junac 29.12.2008. u 08:22)

Smiješan sam si bio. Zato sam danas ja tražio fantu.

Dobro mi kaže LaRamie jutros u komentaru na prethodni post:

• nekak te neće. krivo ti je počela godina.
prvo susret s Linn, sad slike, kaj bu sljedeće? :D (LaRamie 08.01.2009. 10:15)

S druge strane ni Ruska ne zbori loše:

• Zato kaj se cijeli svijet uroti protiv lijepih, pametnih, zgodnih, šarmantnih i uspješnih ljudi! :D ;) (Ruska 08.01.2009. 18:07)

Ali što onda tek reći na ovo:

• Ti su totalno lud :)))))
Ali ruku na srce ti najjače plešaš čak i bez kimona ( ili šta li je već to) (graM 30.12.2008. 13:57)

Samo sam čekao priliku da nekako izdvojim ovaj zadnji komentar! I, vidi čuda, uspjelo mi je!
- 20:30 - Stavi u košaricu (14) - Sadržaj košarice - Blagajna

07.01.2009., srijeda

Zakaj ja u post ne mogu ubaciti sliku (preko blog editora)???

Zašto ja ovu sliku ne mogu ubaciti!!! Četiri dana pokušavam ubaciti sliku u post (iako bi do sada već trebalo biti jasno, ne mislim na fotku koju upload-am na nekom od besplatnih servera, nego ovu s lijeva koja se u blog editoru kelji). I nikak. Četiri dana!

Mislio sam prvo, možda je problem u slici - možda neka supersofisticirana zaštita. Probam onda neku njenu drugu sliku - neće ni tu. Probam treću - ne, četvrtu - ne. Mislim si, možda je problem u Linn-Kristin; probam gdje nije samo ona - ne. Probam gdje je uopće nema; Natalie Portman - neće ni nju! (S drugima nisam ni pokušavao, ak nemrem njih dvije, koja uopće korist od bilo koje fotke!)

Slike obično na potrebne dimenzije (200×150 px, do 20 KB) smanjim u Picture Manageru. Možda je problem u tome (iako to ne bi bilo logično jer ekstenzija je ista). Probam u Paintu. Ne.

Nije tolko da mi je slika potrebna (iako bi mi s njom bilo puno ljepše), al sad me stvarno muči zakaj neće pa neće (nije ni problem u blog.hr-u jer vidim da drugima to ovih dana najnormalnije uspijeva)!!!

Nađem sliku od onog posta o firmi. Tu sliku hoće. Zakaj sad pak tu hoće. a ostale i dalje neće.

U blog editoru lijepo piše:
Slika mora biti:
- u GIF ili JPEG formatu
- dimenzija točno 200 x 150 piksela
- težine do 20 KB

Tri uvjeta. Sve su JPEG, sve su točno točno 200×150, najveća je manja od 12 KB. Jel ima neki četvrti uvjet??

Možda vi vidite, kaj fali ovim slikama????






(pretpostavljam da je lijeva u Paintu, ak se pitate zakaj dvije 'iste')

Poludit ću!
- 18:10 - Stavi u košaricu (9) - Sadržaj košarice - Blagajna

04.01.2009., nedjelja

Neuspješan kratak susret s Linn-Kristin

Linn-Kristin Tko me dugo čita, zna da sam slab na rukometašice (angolske i norveške pogotovo). Još pred dvije godine podcrtao sam norvešku 18-icu prezimena Riegelhuth.

I sreća mi se osmjehnula. Rukometna Liga prvakinja, 3. 1., Podravka ugošćuje norveški Larvik.

Linn-Kristin (pazite vi to ime, kako da se ne zaljubim??) Riegelhuth u Koprivnici!

Bila je to prilika koju nisam smio propustiti. Ako se sad ne fotkam s njom, neću nikad. Ne tražim ništa; ni večeru, ni noć, čak ni brak, samo fotku jednu.

I došli frend, fotić i ja u Koprivnicu. Prošetali malo, simpatičan gradić, susreli još simpatičniju mažoretkinju (ima neko frajersko ime, nemrem se sjetit, al sigurno bi vam poznato bilo), odvela nas na pizzu, nahranili se, dobili „Red roosters“ upaljače, dobili čak i karte, smjestili se na najužareniju tribinu, među Kronikuse.

Nije moglo bolje počet. Čak – nisam ni do tribine došao, a odjednom ona – Linn-Kristin – metar od mene!!! Zagrijavanje s loptom. I ja budala! Trebao sam tad uletit! Ne bi se mogli slikat sigurno (i trener je tam i nema na zagrijavanju zajebancije), al nekaj, bilokaj, nekaj sam trebao reć... „high five“, neku glupost! Aaaaaaaaa! Kad nemam ja tu spontanost! Tri koraka sam napravio, već sam tisuću ideja imao, al prekasno je tad... K'o George sam... Budala, budala!

Nije me to tada tolko utuklo, napravim plan – poslije tekme, čekam dole di izlaze s terena prema svlačioni, tu je uhvatim i fotkamo se! Ništa lakše.

I tekma gotova, cure iz Podravke (svaka čast) pobijedile, pokupile se s terena, Norvežanke ostale još malo se rastrčati. I čekam ja, al baš onda na drugoj strani terena zagnjavi je neki deda u odijelu (pizda mu strinina, kaj on sad ima s njom razglabati, cura jedva hoda!!!), al čekam ja malo, čekam... nikak, oni pričaju li ga pričaju... i napravim početničku grešku – napustim plan (ako imaš plan, drži ga se, idiote!) – krenem prema toj strani terena, i naravno, ne dođem ni do pola, ona se pozdravi s njim i krene, i ja „Linn-Kristin! Riegelhuth!“ (dobro, moram priznat nema baš neko ime za dozivanje), a ona se taman okrene na suprotnu stranu prema svojoj klupi... i ja kratkih rukava. A viknuo sam ko pičkica... idiot!! Još malo se premišljam, pokušavam nać neko očajničko rješenje, no ona već prema svlačioni, točno kraj onog mjesta gdje sam je planirao presrest...

Da sam znao da će mi ovolko biti krivo...

Nakon ovog mogu reći da potpuno kužim klinkice koje za Beckhamom ili Cristianom Ronaldom (u zadnje vrijeme i nekim Robom Pattinsonom) lude!

Niš, ostalo mi je njeno lice i par smješaka u pamćenju... i to je to. Šansa propuštena. Hoću li je ikad više vidjeti, sumnjam.

K'o i s Alexis. (al tu me zeznulo glupo pišanje i 10 min predugo zadržavanje s krivom ekipom iz niskih motiva.) Uvijek u, kasnije se pokaže, ključnim trenucima glupo odigram.

Sva sreća pa imam teoriju o dvije šanse. Jedino me ona drži na životu. Preokrutno bi od sudbine bilo da imaš samo jednu jedinu šansu. Nekad su prepreke, jednostavno, objektivno nepremostive. Mora postojat druga šansa. Ili u svemiru ne postoji nikakav red niti pravinosti.

Ali zato znam koju šansu neću propustiti. Nisam do sada znao da sam talentiran za sportskog fotoreportera, ali ove fotografije nemam srca ignorirati.















Možda su slike premale pa ne možete vidjeti koliko su zaista kvalitetne... evo zato dvije malo uvećane.





Upozoravam da je zabranjeno koristiti sadržaj bloga bez pristanka autora. Nema problema, skinite si fotke, ali prvo pitajte! Mogu vam čak poslati i originale (2048×1536) ako si ih želite isprintati za postere u sobi.

Ma nema na čemu!
- 18:10 - Stavi u košaricu (9) - Sadržaj košarice - Blagajna

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.

Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

U komentarima trijumfirali:

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

Razonoda i statistika






.