Tko me dugo čita, zna da sam slab na rukometašice (angolske i norveške pogotovo). Još pred dvije godine podcrtao sam norvešku 18-icu prezimena Riegelhuth.
I sreća mi se osmjehnula. Rukometna Liga prvakinja, 3. 1., Podravka ugošćuje norveški Larvik.
Linn-Kristin (pazite vi to ime, kako da se ne zaljubim??) Riegelhuth u Koprivnici!
Bila je to prilika koju nisam smio propustiti. Ako se sad ne fotkam s njom, neću nikad. Ne tražim ništa; ni večeru, ni noć, čak ni brak, samo fotku jednu.
I došli frend, fotić i ja u Koprivnicu. Prošetali malo, simpatičan gradić, susreli još simpatičniju mažoretkinju (ima neko frajersko ime, nemrem se sjetit, al sigurno bi vam poznato bilo), odvela nas na pizzu, nahranili se, dobili „Red roosters“ upaljače, dobili čak i karte, smjestili se na najužareniju tribinu, među Kronikuse.
Nije moglo bolje počet. Čak – nisam ni do tribine došao, a odjednom ona – Linn-Kristin – metar od mene!!! Zagrijavanje s loptom. I ja budala! Trebao sam tad uletit! Ne bi se mogli slikat sigurno (i trener je tam i nema na zagrijavanju zajebancije), al nekaj, bilokaj, nekaj sam trebao reć... „high five“, neku glupost! Aaaaaaaaa! Kad nemam ja tu spontanost! Tri koraka sam napravio, već sam tisuću ideja imao, al prekasno je tad... K'o George sam... Budala, budala!
Nije me to tada tolko utuklo, napravim plan – poslije tekme, čekam dole di izlaze s terena prema svlačioni, tu je uhvatim i fotkamo se! Ništa lakše.
I tekma gotova, cure iz Podravke (svaka čast) pobijedile, pokupile se s terena, Norvežanke ostale još malo se rastrčati. I čekam ja, al baš onda na drugoj strani terena zagnjavi je neki deda u odijelu (pizda mu strinina, kaj on sad ima s njom razglabati, cura jedva hoda!!!), al čekam ja malo, čekam... nikak, oni pričaju li ga pričaju... i napravim početničku grešku – napustim plan (ako imaš plan, drži ga se, idiote!) – krenem prema toj strani terena, i naravno, ne dođem ni do pola, ona se pozdravi s njim i krene, i ja „Linn-Kristin! Riegelhuth!“ (dobro, moram priznat nema baš neko ime za dozivanje), a ona se taman okrene na suprotnu stranu prema svojoj klupi... i ja kratkih rukava. A viknuo sam ko pičkica... idiot!! Još malo se premišljam, pokušavam nać neko očajničko rješenje, no ona već prema svlačioni, točno kraj onog mjesta gdje sam je planirao presrest...
Da sam znao da će mi ovolko biti krivo...
Nakon ovog mogu reći da potpuno kužim klinkice koje za Beckhamom ili Cristianom Ronaldom (u zadnje vrijeme i nekim Robom Pattinsonom) lude!
Niš, ostalo mi je njeno lice i par smješaka u pamćenju... i to je to. Šansa propuštena. Hoću li je ikad više vidjeti, sumnjam.
K'o i s Alexis. (al tu me zeznulo glupo pišanje i 10 min predugo zadržavanje s krivom ekipom iz niskih motiva.) Uvijek u, kasnije se pokaže, ključnim trenucima glupo odigram.
Sva sreća pa imam teoriju o dvije šanse. Jedino me ona drži na životu. Preokrutno bi od sudbine bilo da imaš samo jednu jedinu šansu. Nekad su prepreke, jednostavno, objektivno nepremostive. Mora postojat druga šansa. Ili u svemiru ne postoji nikakav red niti pravinosti.
Ali zato znam koju šansu neću propustiti. Nisam do sada znao da sam talentiran za sportskog fotoreportera, ali ove fotografije nemam srca ignorirati.
Možda su slike premale pa ne možete vidjeti koliko su zaista kvalitetne... evo zato dvije malo uvećane.
Upozoravam da je zabranjeno koristiti sadržaj bloga bez pristanka autora. Nema problema, skinite si fotke, ali prvo pitajte! Mogu vam čak poslati i originale (2048×1536) ako si ih želite isprintati za postere u sobi.
Ma nema na čemu!
|