Što bi rekao Gjalski: »’Živjela – živjela domovina!’ klicao je iz svega grla, a upale oči plamtjele su od žara i zanosa. Taj čas ne bi mu se nimalo čudnovato pričinilo da je tko k njemu pristupio i zahtijevao od njega da položi glavu za domovinu. Zacijelo ne bi ni trenutka krzmao – ta drugo ne bi bio imao dati!«
Bezimeni hrvatski domoljub, sirotinja, anonimus nalik tolikim njemu sličnima koji će iste te riječi izgovarati stotinjak godina kasnije. Evo kako ga opisuje Gjalski:
»Srce, dobro njegovo nepokvareno srce ljubilo je tu domovinu… ta ljubav nadomješćivala mu sve, kad ju je tako ubavu… vidio, on je bio čitav bogataš i sa pobožnim ponosom pjevao: Lijepa naša domovino! Gladan u želucu, uz jadikovku i plač nesite djece, on je računao s veseljem koliko će od izvoza žita doći u domovinu novaca i ’narod’ se obogatiti!«
Sjećate li se sličnog zanosa s početka devedesetih godina 20. stoljeća? Sličnih snova o Hrvatskoj kao Švicarskoj, o plaćama – osobno sam čuo to obećanje na jednom skupu – koje će sad, samo što nisu, biti 3000 dojč maraka, i da ne nabrajam dalje… Ljudi su, iz ljubavi prema domovini, upalih očiju koje su plamtjele od žara i zanosa, ostavljali sve što su imali i krenuli za tu domovinu dati i život.
No, među egzaltiranim pukom, piše dalje Gjalski, našao se i jedan gospodin:
»’Živjela – živjela domovina!’ klicao je iz svega grla, a pokraj njega, u silnoj vrevi raspamećene svjetine, stajao je elegantan, bogat, otmjen gospodin, posjednik mnogih kuća, tvornica i imanja… Iz početka s porugljivim smiješkom slušao je silne klicaje puka, a malo poslije primilo lice čisto ljutit izraz… ’Koji me vrag nosio ovamo! Još će misliti tkogod da i ja pripadam među te egzaltadose!’ govorio je u sebi krijući se zguren među leđima drugih. Ta, istinabog, takva bi sumnja posve bila neopravdana, dosad je svakom zgodom dokazao da je trijezan, praktičan i odan; nije se žacao ničesa, dapače, mirne je duše tek nedavno dao svoj glas u parlamentu za trgovački ugovor sa susjednom državom, kojim će ugovorom domovina njegova veliku štetu trpjeti; ali on je zaslužio velik orden.«
Stotinjak godina kasnije, među nama su se po svoj prilici motali oni koji će sklapatelji štetnih ugovora te posjednici kuća, tvornica i imanja postati naknadno, ali su u glavi već kalkulirali kako. No, naš bezimeni domoljub, onaj iz 19. i onaj iz 20. stoljeća, jednako je zaneseno pjevao himnu i bio za domovinu spreman nositi glavu u torbi. A Gjalskijev političar?
»’Džaba i domovina!’ promuca srdito i tiho, pa se silomice protisne kroz svjetinu da ravno pohiti u svoju raskošnu kuću gdje ga je čekao stol, pun sviju darova domovine, dok se je onaj drugi još uvijek natjecao u klicanju domovini i tek kasno se vratio u stan, odakle je još iste večeri morao iseliti jer nije imao čim platiti stanarine – pa je bio skupa s djecom bez krova, a domovina – ljubljena njegova domovina razastrla je nad njim svoje zvjezdano nebo, ah, ove noći tako hladno nebo. I kao izdaleka – tek izdaleka – dolazilo mu pitanje, e kako on to nema ni pedlja zemlje, ni krova svoga, a ima domovinu?«
E tako, nakon istovjetnog zanosa početkom devedesetih godina 20. stoljeća, cca 35 godina kasnije, opranima kišom i propuhanima burom, našim anonimcima s Facebooka, našim bezimenim blogerima, našim nezaposlenima koji moraju iseliti s obitelji jer nemaju za stanarinu, jednom riječju, našim domoljubima, mora da se u glavi pojavilo isto pitanje: kako to da u džepu nemaju onih 3000 dojč maraka, kako to da nemaju dionica, kako to da ih doma ne čeka pun stol darova domovine, kako, dakle, to sve nemaju – a imaju domovinu?
Lijep primjer n e b i n a r n o s t i u našoj dijalektalnoj poeziji:
"Mamica su štrukle pekli,
meni nisu nikaj rekli.
Mamica su štrukle pekli,
meni nisu nikaj rekli.
...
Štrukli su se prigoreli,
mamica su plakat šteli."
N e b i n a r n o obraćanje bilo je svojedobno sasvim uobičajeno pa ga evo i u Krleže:
"Gospon doktor zaklali su barunicu!"
Osoba A: "Ali Vaša tvrdnja je činjenično nekorektna."
Osoba B: "Nebitno, važno je da je politički korektna."
Teme sinoć u Petom danu: Genocid i Rim Tim Tagi Dim.
I da nikome od prisutnih nije palo na pamet koliko je to perverzno.
Ako više ni intelektualci ne uočavaju u čemu je problem, onda smo doista otišli na kvasinu.
"Širenje NATO-a u Srednju i Istočnu Europu donio je tvrtkama kao što su Lockheed Martin Corp., Raytheon Technologies Corp., General Dynamics Corp., Boeing Co., Northrop Grumman Corp., Analytic Services Inc., Huntington Ingalls Industries Inc., Humana Inc., BAE Systems i L3Harris Technologies Inc. milijarde dolara profita. Poticanje sukoba u Ukrajini donijet će im još više milijardi. Nakon invazije na Ukrajinu dionice tvrtki General Dynamics, Lockheed Martin, Northrup Grumman i Raytheon dosegle su najvišu razinu u pedeset dva tjedna. [...] Trgovci smrti djeluju po demonskom načelu. Što više leševa proizvedu, to im više rastu bankovni računi. Zaradit će na ovom sukobu, sukobu koji je sada na rubu nuklearnog holokausta i prijeti uništenjem života na Zemlji kakav poznajemo."
Chris Hedges
Gledam Dnevnik: "Monty Python" meets "Top lista nadrealista" meets "Noćna mora" meets "Twilight Zone" meets "Black Mirror" meets "Na rubu znanosti".
Ljudi današnji, rakova djeca prezrelog postmodernizma, "strašna djeca novog vijeka", slijepi crvići što buše svoje male tunele u trulom truplu modernizma, tunele koji tvore labirint, sve u nadi da će pronaći nit prije no što nabasaju na Minotaura.
"Svjestan jednom sagledane istine, čovjek sad posvuda vidi samo ono užasno i apsurdno bitka", piše Nietzsche.
'Što se tu događa? Gdje se pokazuje užasno? Je li ono užasno sagledana istina dionizijskog ili je to svakodnevna zbilja koja poprima užasno naličje, zbog toga i nakon što smo doživjeli slasti dionizijskog prekoračenja granica? Nietzsche misli na dvostruki užas: s gledišta svakodnevne svijesti dionizijsko je užasno, a s gledišta dionizijskog užasna je svakodnevna zbilja. Svjestan život kreće se između te dvije mogućnosti. No to je kretanje koje više nalikuje rastrganosti. Privučeni dionzijskim, s kojim život mora biti u doticaju kako se ne bi pretvorio u pustoš; i istovremeno upućeni na zaštitne mehanizme civilizacije kako ne bismo bili prepušteni na milost i nemilost razgrađujuće sile dionizijskog.
Ne iznenađuje da je Nietzsche metaforu za tu neugodnu situaciju pronašao u Odisejevoj sudbini, kada se dao vezati za jarbol ne bi li mogao čuti pjev sirena, a da ga ne odvuku u vlastitu pogibiju. On čuje ono stravično, no da bi sačuvao sebe prihvaća okove kulture.' (R. Safranski)
Birati manje od dva zla i dalje znači birati zlo.
O LJUDI SPASITE RAT!
(Josip Sever)
O, ljudi, spasite rat
Valja se ubijati
Ne valja sijati žito, djecu, uzgajati stoku
U ženu treba utaknuti plač
A potom iz nje vaditi svjež kostur
Čavlima dijete probiti za gredu
ili deblo hrasta još bolje
O ljudi spasite rat!
Kako je divno gledati ratni krajolik
Gdje prekrasna je glazba
Samrtnični krik
Gdje nož uđe u grudi, metak u zatiljak
Gdje se kočopere raskošni lešinari
O, ljudi spasite rat!
Koljite se širom paralela
Redajte svoje lešine dužinom meridijana
Redajte se, vješajte mirotvorce
Svakog novog dana
I one okrutne mudrace
Rasporite trbuh Siddharthe
Presjecite arterije ljutskih visina
Spalite Giordana Bruna opet
Sokratu dajte kukutu iz ovih stopa
Galileja šutnite bogom
Udijelite mu oprost
Ili ga stavite na galiju, da mornarice
Na debelim morima opstane
Punim jedrima plovite u smrt
I burnim rukama
I tad će konačno zavladati mir
O, ljudi spasite rat!
| < | svibanj, 2024 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery