| < | svibanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Srpanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Siječanj 2013 (3)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (3)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (3)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Marija.
.jinx is coming.
Pogrešno skretanje.
- 17:38 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Još jedno bdijenje uz lucidne snove. Ustajem na dva klimava, potrošena štapa i pokušavam napraviti jedan korak naprijed. Pakosna bol me prekine i padam na koljena. Mrak je, ne vidim površinu ispred sebe no potpuno sam svjesna beskrajnosti ravnine koja me okružuje. Poluslijepa, napipavam oko sebe kao novorođenće i tražim za što ću se prvo uhvatiti kako bih bila stabilna. Primam se za zakrivljenu podlogu s lijeve strane i ustajem. Pridržavajući svoje tromo tijelo uspijevam došepati do tvoje postelje. Tamo kao noćni čuvar sjedam i promatram. Tek mali trag gradske noći obasjava tvoje sjajno lice i ja se smiješim. " Snovi me plaše maleni, ulazim u sferu koja je previše za moje zdravlje. Svi umiru i odlaze a ti me napuštaš zbog svijeta jačih boja i ljepše muzike. " Primam ti ruku a ti se migoljiš zbog vanjskog dodira. Gladim ti jagodice prstiju dodirivajući posebno one grublje djelove kao da ih želim iscijeliti. Tada ti ljubim prst po prst i vrhom jezika ližem slani znoj ljetne noći s tvoje kože. Pomićeš mali prst kao da mi želiš nešto reći. Osjećaš me iako si nesvjestan i ja sam sretna. Želim izraziti sve strahove i tjeskobne trenutke koji me prepravljuju. Nema razloga za njih? Ima? I više sama ne znam gdje je sve to počelo i kada će napokon biti gotovo. Ružna sam u svojoj panici pa uzimam dublji udah kao da će vreli zrak nešto promijeniti. " U snovima se krećem sporije od ostalih, pričam o dubini koja druge plaši, postavljam suvišna pitanja te kaskam za ostatkom krda, svih nekih hrabrijih bića jačih karaktera. " I na kraju koji je bio tek početak dolaziš ti. Spavaš sve češće pored mene u svom spokoju ovog svijeta na mojim mokrim plahtama. Tada nastupa pohlepa i crpim iz tebe mir i ljubav kao da je to jedino potrebno da preživim. Otvaram ti šaku i lijepim ju za svoje mokro lice. Ugodno je i toplo, sigurno je kao što ništa moje nikada neće biti. A opet, tako često otvaram nedovršenu priču i plaćem nad nestvarnom boli. Zašto to radim? Kada si tu tako malen i nježan, tako velik i odrastao. Stiskom tvoje ruke dobivam odgovor. " Znam da sanjam o velikim trenutcima. Nikada ništa nije stalno i stvarnost je sve dalje dok se pokušavam prilagoditi sebičnom življenju. Nauči me kako da se probudim i krenem raspoznavati granice koje je netko tako nesuvislo iscrtao. " Otvaraš oči na moj šapat. Ležiš i zuriš, čak ni mrak ne može pobijediti zelenilo tvojeg pogleda. " Želim ući u tvoj pogled i ležati na toj livadi cijeli dan. " Ne daješ mi odgovor jer ga nemaš, što reći na takav nalet divljenja. Prsti su nam se isprepleli i tako jesmo. Ti nepokretan na postelji a ja sjedeći pored tebe, pogrbljena i tužna, potpuno u mraku da nema tvojih očiju. Kao nedovršena skica nekog nezadovoljnog nadrealista. Podižem ti majicu i ljubim ti trbuh, guram jezik u tvoj pupak i pijem iz te male rupice tvoj znoj. Lice mi se gužva u tvom mesu i sretna sam. " Većeras sam bila svjesna da me možeš napustiti. Kao što to svi rade nekad, sebi i drugima. Ne podnosim dobro gubitke i ne mogu se jasno izraziti, koliko se bojim da sam potrgana nakon svake osobe koja je uzela dio mene. Što će onda tebe zadržati kad više ništa nemam za pokloniti? " Šapućem ti u kožu i osjećam vibracije svog glasa kroz tvoj trbuh. Dižeš ruku i gladiš mi kosu pokretima koji znače ostanak i brigu. Znam da govoriš kako trebam biti sigurna i da me ranjivost čini puno ljepšom od ostatka krda. Jer nitko se ne okreće da pogleda za ranjenima koji zastaju. Izdvojio si se od gomile i sada ležiš tu samnom i mojim slabim nogama. Škakljaš mi potiljak i diraš me po leđima. Upijamo se dok vručina oduzima ono zadnje od raspoloživog zraka. Zagušljivo je, i teško mi je disati. Polako me uzima polusan dok upijam slani miris tijela koje je postalo moje. U bunilu pokušavam smisliti još nešto za kraj, ali ne pronalazim zaključak. " Možda su mi snovi danas samo uhvatili pogrešno skretanje. " |
|
Sve kreće kada se zastori spuste Tada je moja ruka u tvojoj, tada je dan siguran od svjetlosti Monotono, dosadno, nazovi ga po svojem. Nema točke, nema zareza, gledam kako bi to izgledalo. Nema oblika, nema ime, samo riječ. Što radim dok tragam za sobom? Tko sam ako nisam ništa za ponuditi? Trčim samoj sebi u naručje Plačem jer nemam snage Volim jer ne znam za ništa jače. Krečem sutra, počinjem i odlazim u bolje U valove i snijeg Među morske lavove gazit po bljuzgi. Jer kretanje izistkuje napor, Kretanje je tako dosadno To je jedini spas. Pobjeći od samoga sebe u dosadi? Spasite me noge moje, Koračajte dalje od ovog sramotnog lica. Što ću ako neću početi? Zasigurno već jesam, ne zanima me. Zašuti galamna glavo, Tužna misao Prokleta životinjo. Da si životinja, bila bi sretna. Završavam tako porazno, otkazujem samoj sebi dogovore, Prošeći dalje. |
|
Krenula je nova suza, Iz oka punog plaća, Čujem je kako puza Dok ne vidi, no shvaća. Stisnula sam šaku sjaja, I ponavljala riječi glasne, Vukla se uz granicu kraja Čekala granatu da prasne. I tada šamar prvi I njezina ruka tašta Crveno lice od krvi, na djetetu koje ne prašta. Što je sljedeće, pitam, Možda ne želim znati, jer hvatam polako ritam Koji tvoje udarce prati. |
Svjetlost koja me prati.
- 18:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Nestrpljivo bacam nogu preko noge, što prije dođem tim bolje. Put je prašnajv, zemljan, potpuno smrdi po stočnim životinjama. Zašto sam toliko lijena da uvijek izaberem kraću ali neugodniju opciju, pitam se dok gazim po mokroj travi. Djelujem potpuno smireno, kao da znam što radim, no ruke me izdaju, ruke me uvijek izdaju. Izgriženi nokti do krvi u luđačkom pokušaju smirenja i neprestano drhtanje, kao da se sva nervoza u meni manifestira na kraju. Kao što to obično biva. Popikavam se o kamenje vješto sakriveno pod nakupinama trave. Odlučim više dizati noge, možda se neće ponoviti, nasmijem se u sebi. I tek kada je prva nijansa bijeline na nebu poprimila ugasitu naranđastu boju, našla sam ih kako sjede izgubljeni. Desetak metara i bit ću u miru, kažem si dok im se približavam. Četvero najljepših i najplemenitijih. Sjedam pored Pametne, ljubim joj nježan obraz i štipam za ruku. Ona se meškolji u razdraganosti, stavlja mi čupavu glavu na rame. Priča kako je provela dan dok pijucka iz malene bočice teški alkohol. Velike smeđe oči sjaje malo jače i otkrivaju naznake omamljenosti. Opuštena je i voli cijeli svijet na svoj čudan, uredan način. Nisam dobro, opet ružno sanjam, govorim joj. Potiho se smješi i okreće lijepom glavom lijevo desno u neodobravanju. Zna o čemu je riječ, zna kako nije zapravo o nikome nit nićemu, riječ je o svemu. Tada progovara malo tiše od glasnijeg, prijekorno no nježno, i prikazuje moju personu od točke iz koje sve kreće do tamne kože koja me obavija. Uvjerava me kako je sve loše prošlost i kako završeno treba biti upravo tako. Nema povratka Marija, uči me, nemoj željeti ono što nemaš, samo ćeš se nastaviti kažnjavati za nešto što nije tvoja krivica. Pogledom joj govorim hvala i okrečem se na drugu stranu. Tamo sjedi Snažna i pruža mi punu čašu vina i kole, pripremila sam ju za tebe, pozdravlja me i smješi se. Otkriva male zubiće i diže si nos sa naušnicom, tako pankerski ali ženstveno, to samo ona može. Crna zapetljana griva joj dira pod i izgleda kao lutka napravljena samo od kontrasta. Hvala, prihvaćam alkohol i pijuckam dok ju gledam kako već petlja r i l dok govori. Nastavlja sa pričom o izlasku i ljudima, o tim mladim ludim godinama, a ja se nikako ne mogu usredotočiti pa preskačem priču i samo ju promatram. Prekine me iz paralize kako bi mi natočila još jednu čašu i poslala poljubac iz daljine. Tako je čvrsta dok diše i prati razgovor. Kao statua, bez imalo nervoze koju svi mi ostali otkrivamo. Umiruje me samo pogled na nju. Veseli hihot s desna po prvi put danas otkriva mi Krhku. Okrenem se kako bih joj se mogla diviti dok tako lako prihvaća sve što se govori, dok trese lijevo desno lijepom glavicom i zabrinuto gleda mramornim, plavim očima. Postavlja podpitanja kako bi si pojasnila situaciju i daje klasične savjete, sliježe ramenima i najbolja je osoba od svih nas. Sitnim ručicama drži čašu vina u koju kucka savršeno uređenim noktima. Sve na njoj je skladno i lomljivo, uvijek sam se bojala ispustiti njezina ramena jer će se slomiti kao porculan, u najstinije krhkotine. Neosnovan strah Marija, ne brini, umiruje me dok mi gladi obraz s majčinskom toplinom. Ti najbolje znaš kako se moji dijelovi uvijek pronađu i spare u jedno. Znam malena, ali tako si lomljiva i to je tvoja ljepota. I napokon tu sam ja, Osjećajna. Sve što dajem svojem biću nalazi se u još tri komada a svaki je u jednoj od njih. Čupkam vlas trave i pijano se smijem. U zraku je miris alkohola i cigareta, mladosti i cijelog života provedenog uz nekoliko osoba, miris cijele jedne vjećnosti. Dok zabadam Snažnoj žuti cvijet u crnu kosu pitam se znaju li koliko je sve besmisleno bez njih. Ma naravno da znaju, umirujem svoje panične pomisli i nastavljam uživati u spajanju puzzla uz neprestano sunčevo smetanje. Ili je možda to samo svjetlost koja me prati? |
Kada.
- 16:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Početak godine donio je svoje propuste. Baš kada pomisliš da je sve kako treba, osjetiš onaj konačni gubitak. Iniciran gubitkom nečeg opipljivog, pokreće se kao lavina i sagorijeva sve pred sobom. Izgubiti nešto tako stvarno i prisno nikad nije bilo gore, pomislim si više puta dnevno. Možda opstajem samo da suosjećam s patnjom koju sam si zadala. I sada, napokon sada, jer vrijeme prolazi i ne mari što ljudi žive u nekim prošlim trenutcima, napokon vidim sebe na način na koji sam se ugnjetavanjem preoblikovala. Možda prva stvarna bol i napuštanje nauči čovjeka kako ostarjeti. Možda tada, u trenutku, ono zadnje od dijeteta što smo imali u sebi pocrni, nestane. Ushit oko pahulja koje se rastapaju na mojim obrazima, ponovno rođenje sa svakim toplim danom, blago glupilo u teškim trenutcima. Sve ono što si ne možemo, ili pak ne moramo objasniti. To dijete živi još samo u nostalgiji koja vrišti kako je nekada bilo lakše. Upravo to dijete treba znati zadržati uz sebe, koliko god grčevito moraš stisnuti. Jer sada snijeg samo smeta mojoj koži, sunce me peče iznutra a teški trenutci postaju ciljevi za koje ću se vjećno pripremati. Uskora propast kuca na vrata, tako tiha i lukava, čeka me da joj se predam bez borbe. Duboko u sebi zna da se više nemam za što boriti. Zašto ostati normalan kada više ništa nije uzbudljivo kao prije? |
