Nestrpljivo bacam nogu preko noge, što prije dođem tim bolje. Put je prašnajv, zemljan, potpuno smrdi po stočnim životinjama. Zašto sam toliko lijena da uvijek izaberem kraću ali neugodniju opciju, pitam se dok gazim po mokroj travi. Djelujem potpuno smireno, kao da znam što radim, no ruke me izdaju, ruke me uvijek izdaju. Izgriženi nokti do krvi u luđačkom pokušaju smirenja i neprestano drhtanje, kao da se sva nervoza u meni manifestira na kraju. Kao što to obično biva.
Popikavam se o kamenje vješto sakriveno pod nakupinama trave. Odlučim više dizati noge, možda se neće ponoviti, nasmijem se u sebi. I tek kada je prva nijansa bijeline na nebu poprimila ugasitu naranđastu boju, našla sam ih kako sjede izgubljeni. Desetak metara i bit ću u miru, kažem si dok im se približavam. Četvero najljepših i najplemenitijih.
Sjedam pored Pametne, ljubim joj nježan obraz i štipam za ruku. Ona se meškolji u razdraganosti, stavlja mi čupavu glavu na rame. Priča kako je provela dan dok pijucka iz malene bočice teški alkohol. Velike smeđe oči sjaje malo jače i otkrivaju naznake omamljenosti. Opuštena je i voli cijeli svijet na svoj čudan, uredan način.
Nisam dobro, opet ružno sanjam, govorim joj. Potiho se smješi i okreće lijepom glavom lijevo desno u neodobravanju. Zna o čemu je riječ, zna kako nije zapravo o nikome nit nićemu, riječ je o svemu. Tada progovara malo tiše od glasnijeg, prijekorno no nježno, i prikazuje moju personu od točke iz koje sve kreće do tamne kože koja me obavija. Uvjerava me kako je sve loše prošlost i kako završeno treba biti upravo tako. Nema povratka Marija, uči me, nemoj željeti ono što nemaš, samo ćeš se nastaviti kažnjavati za nešto što nije tvoja krivica. Pogledom joj govorim hvala i okrečem se na drugu stranu. Tamo sjedi Snažna i pruža mi punu čašu vina i kole, pripremila sam ju za tebe, pozdravlja me i smješi se.
Otkriva male zubiće i diže si nos sa naušnicom, tako pankerski ali ženstveno, to samo ona može. Crna zapetljana griva joj dira pod i izgleda kao lutka napravljena samo od kontrasta. Hvala, prihvaćam alkohol i pijuckam dok ju gledam kako već petlja r i l dok govori. Nastavlja sa pričom o izlasku i ljudima, o tim mladim ludim godinama, a ja se nikako ne mogu usredotočiti pa preskačem priču i samo ju promatram. Prekine me iz paralize kako bi mi natočila još jednu čašu i poslala poljubac iz daljine. Tako je čvrsta dok diše i prati razgovor. Kao statua, bez imalo nervoze koju svi mi ostali otkrivamo. Umiruje me samo pogled na nju.
Veseli hihot s desna po prvi put danas otkriva mi Krhku. Okrenem se kako bih joj se mogla diviti dok tako lako prihvaća sve što se govori, dok trese lijevo desno lijepom glavicom i zabrinuto gleda mramornim, plavim očima. Postavlja podpitanja kako bi si pojasnila situaciju i daje klasične savjete, sliježe ramenima i najbolja je osoba od svih nas. Sitnim ručicama drži čašu vina u koju kucka savršeno uređenim noktima. Sve na njoj je skladno i lomljivo, uvijek sam se bojala ispustiti njezina ramena jer će se slomiti kao porculan, u najstinije krhkotine. Neosnovan strah Marija, ne brini, umiruje me dok mi gladi obraz s majčinskom toplinom. Ti najbolje znaš kako se moji dijelovi uvijek pronađu i spare u jedno. Znam malena, ali tako si lomljiva i to je tvoja ljepota.
I napokon tu sam ja, Osjećajna. Sve što dajem svojem biću nalazi se u još tri komada a svaki je u jednoj od njih. Čupkam vlas trave i pijano se smijem. U zraku je miris alkohola i cigareta, mladosti i cijelog života provedenog uz nekoliko osoba, miris cijele jedne vjećnosti. Dok zabadam Snažnoj žuti cvijet u crnu kosu pitam se znaju li koliko je sve besmisleno bez njih. Ma naravno da znaju, umirujem svoje panične pomisli i nastavljam uživati u spajanju puzzla uz neprestano sunčevo smetanje. Ili je možda to samo svjetlost koja me prati?
Post je objavljen 06.05.2012. u 18:00 sati.