Početak godine donio je svoje propuste. Baš kada pomisliš da je sve kako treba, osjetiš onaj konačni gubitak. Iniciran gubitkom nečeg opipljivog, pokreće se kao lavina i sagorijeva sve pred sobom.
Izgubiti nešto tako stvarno i prisno nikad nije bilo gore, pomislim si više puta dnevno. Možda opstajem samo da suosjećam s patnjom koju sam si zadala. I sada, napokon sada, jer vrijeme prolazi i ne mari što ljudi žive u nekim prošlim trenutcima, napokon vidim sebe na način na koji sam se ugnjetavanjem preoblikovala.
Možda prva stvarna bol i napuštanje nauči čovjeka kako ostarjeti. Možda tada, u trenutku, ono zadnje od dijeteta što smo imali u sebi pocrni, nestane. Ushit oko pahulja koje se rastapaju na mojim obrazima, ponovno rođenje sa svakim toplim danom, blago glupilo u teškim trenutcima.
Sve ono što si ne možemo, ili pak ne moramo objasniti. To dijete živi još samo u nostalgiji koja vrišti kako je nekada bilo lakše.
Upravo to dijete treba znati zadržati uz sebe, koliko god grčevito moraš stisnuti. Jer sada snijeg samo smeta mojoj koži, sunce me peče iznutra a teški trenutci postaju ciljevi za koje ću se vjećno pripremati.
Uskora propast kuca na vrata, tako tiha i lukava, čeka me da joj se predam bez borbe. Duboko u sebi zna da se više nemam za što boriti.
Zašto ostati normalan kada više ništa nije uzbudljivo kao prije?
Post je objavljen 06.05.2012. u 16:50 sati.