Uvijek su postojali "veliki" i "mali" sportovi, "veliki" i "mali" klubovi. "Veliki" sportovi, baš kao i "veliki" klubovi privlače ogroman interes medija, tamo se slijevaju ogromni iznosi novca, za njih su rezervirane prve stranice novina i minute u prime-time terminima, "mali" šute i rade, a za njih se u novinama ili na TVu čuje tek kad ostvare neki jebeno dobar rezultat. Rezultat kao što je europsko zlato koje je osvojio Kljaković-Gašpić, ili svijetsko zlato Fantele i Marenića.
No ne radi se samo o "velikim" i "malim" sportovima. Često se i u "velikim" sportovima dogode "bljeskovi" klubova ili sportaša od kojih se ne očekuju veliki rezultati. Tako večeras možemo uživati u jednoj lijepoj sportskoj priči. "Mali" NK Karlovac je zasjeo na prvo mjesto HNL-a, barem za sljedeća 24 sata, dok Dinamo ne odigra utakmicu sa Slaven Belupom. Prošlogodišnji drugoligaš, klub koji je u tri godine od kandidata za ispadanje iz treće lige stigao do prvog mjesta u prvoligaškom društvu. Istina, neki će reći da je u ovoj tramvaj ligi to i nije nešto posebno, probajte tu priču prodati Igoru Pamiću i njegovim igračima, ili još bolje probajte to reći nekima iz "velikih" klubova kao što su Zagreb, koji se još uvijek bori za prve bodove, ili Hajduku, koji je u "derbiju začelja" savladao Lokomotivu, u utakmici u kojoj se vrhunac nije dogodio na terenu, gdje je Ibričić pogodio iz jedanaesterca za konačni rezultat od 1:0, već na tribinama, gdje je Torcida razvija transparent u spomen na poginule vatrogasce sa Kornata.
Inače, lijepi satirični komentar napisao je ovdje Boris Dežulović o ovogodišnjem "hajdučkom" startu u prvenstvo.
Damir Polančec, naš vrli ministar gospodarstva, izjavio je da "vidi svjetlo na kraju tunela"... Nisam siguran da je u proteklom vremenu doživio izvantjelesno iskustvo, već je oduševljen turističkom sezonom, koja je bila manje katastrofična nego što su predviđali, dopustio sebi da trenutnu ekonomsku situaciju u državi oboji optimizmom bez pokrića.
Poprilično sam uvjeren da je tome dobrano pripomogla i činjenica da su neke zemlje poput Japana i Francuske izašle iz ekonomske krize. Naravno, da je nekome tko je član vladajuće stranke sasvim normalna stvar da Lijepu Našu uspoređuje sa gospodarski najrazvijenijim zemljama svijeta, na kraju krajeva, istu dijagnozu imala su i prva dva predsjednika te stranke. Oni su patili od sindroma lažne veličine. Jednog je ta bolest držala do kraja života, dok je istraga još uvijek u tijeku o onome što je Sanaderu otvorilo oči glede vlastite veličine i značaja.
Dakle, sasvim je normalno da Polančec, gledajući valjda kroz stranačke ružičaste naočale, vidi svijetlo na kraju tunela. Ono što njemu nije jasno je to da je gospodarski rast u Japanu, državi koja je ozbiljno uređena, bio poprilično nizak, i rezultat je državnih mjera namijenjenih jačanju gospodarstva, za razliku od naše države, koja je uređena poput loše organizirane karipske banana države, i koja je sve svoje mjere usmjerila na konačni slom hrvatskog gospodarstva. Čak i relativno dobra turistička sezona više odmaže nego što pomaže, jerbo jedino odgađa neumitni kolaps hrvatskog ekonomskog sustava.
Naravno, nije svima kriza, mnogi koriste krizu za zgrtanje extra-profita. Evo, na primjer jedan turistički objekt, koji je zapošljavao recimo stotinu ljudi, u očekivanju dvadesetpostotnog pada prometa, odluči otpustiti petnaestak radnika, jerbo eto, kažu da je kriza, da će bit belaja, i osamdesetpet radnika i tako može odradit posao kojeg je prije odrađivalo sto ljudi. Međutim, ispala je ovakva situacija, i sad vlasnik ovog hotela uštedi troškove petnaest mjesečnih plaća svaki mjesec. Jedini koji tu osjećaju krizu su ovih petnaest obitelji koje su izgubile bitan izvor prihoda.
Nije ova kriza samo financijska. Ona je slomila i volju za borbom, pa će onih osamdesetpet radnika iz prethodnog primjera, umjesto da se pobune protiv vlasnika koji je podijelio otkaze, tiho govoriti: "Dobro je, barem imam posao, nije lako, teška su vremena, kriza je, jebiga"
Ja za razliku od gospodina Polančeca, koji vidi svijetlost na kraju tunela, vidim svijetlost u tunelu, i mislim da je vlak...
My name is Dikan
I stari sam pelikan
Lovim mlade ribice
Prilično sam aktivan
Ak' čuješ s jahte neki huk
To nije krava ni morski vuk
Znaš ti dobro što je to
Znaš ti dobro ko je to
My name is Dikan
Na moru sam uslikan
Pravi sam harambaša
Sa mnom Dolly Lambaša
Ak' hoćeš sa mnom, jasna stvar
Moraš imat dvadeset i par
I pokazat grudni koš
I pokazat toga još
Dolores (na melodiju Emine)
Sinoć kad se vraćah
Nešto prije mraka
Prođoh pokraj jahte starog Radeljaka
A tamo na jahti gledajući more
S grudnjakom u ruci sjeđaše Dolores
Ja joj zazvah ime kad ugledah topless
Neće ni da čuje lijepa Dolores
Nego samo drsko okrenu mi leđa
Kao da pred svima moj je pogled vrijeđa
Aši ajša ja baša
S kim je sada Lambaša
Aši ajša ja baša
Koga jaše Lambaša?
Da, moguće je, ekipa sa liquidgeneration.com-a je sklopila kolekciju, pa evo pogledajte, a toplo preporučam i ostale njihove clipove, prilično su zabavni.
Bolt ide naprijed...Bolt će biti prvi...Bolta ne može nitko zaustaviti...Bolt je prvak...Bolt je...Bolt...Ljudi moji, je li to moguće?!?...Devet pedeset osam...Pa on je Bog, on je car...
Da, sve je to Usain Bolt. Zamjeraju mu da je bahat, ali tko mu može zamjeriti sa ovakvim rezultatima. Slažem se sa g. Sušecom... teško da će netko njegove rekorde rušit...
Glas Koncila procjenjuje predsjednikovu psihičku uravnoteženost?!?
Kolegica blogerica Drina u svom današnjem postu je oduševljeno nahvalila komentar glavnog urednika Glasa Koncila, Ivana Miklenića, u kojoj se na grub način vrijeđa osoba i institucija Predsjednika Republike Hrvatske. Naime, gospodin Miklenić, poznat po svojim stavovima o Predsjedniku, danas iznosi:
Budući hrvatski predsjednik trebao bi biti čovjek iz redova šutljive većine, bez kompromitirajuće prošlosti, čovjek izgrađenog i življenog vrijednosnog sustava, demokratskog habitusa, široke kulture i realni patriot.
... Isto tako budući hrvatski predsjednik trebao bi biti zdrava i psihički uravnotežena osoba ...
Ovo valjda sugerira da Predsjednik čovjek neizgrađenog vrijednosnog sustava, da je nekulturan, i usto psihički neuravnotežen.
Može svatko misliti što hoće o Stjepanu Mesiću. Ja osobno imam o njemu uglavnom pozitivno mišljenje, uz ogradu da zna nekad pretjerati, ali treba strogo odvojiti svoje mišljenje o Stjepanu Mesiću kao građaninu, i o Stjepanu Mesiću kao Predsjedniku Republike Hrvatske. Ovo što je gospodin Miklenić napisao je blatantno vrijeđanje institucije predsjednika države, a poprilično sam siguran da bi se ove izjave na sudu bile okvalificirane kao klevete.
Naravno da gospodin Miklenić, kao i veliki dio klera, pa i (nažalost) dio hrvatskog naroda, ima ekstremno loše mišljenje od predsjedniku Mesiću. Tako je tijekom svoja dva mandata prikupio veliki broj pogrdnih imena (dikobraz, majmun orangutan, kaktus...), nazivan izdajicom i sl. Ipak, hrvatski narod ga je (dvaput!) izabrao za predsjednika (kolegica Drina je uvjerena da se radi o masonskoj zavjeri, ali to je već drugi par rukava), pa, iako možda nisu glasali za njega, dužni su ga poštovati kao predsjednika.
Sasvim je nepoznato na koga je gospodin Miklenić mislio kad je spominjao osobu psihički uravnoteženu, sa izgrađenim i življenim vrijednosnim sustavom, istinskog domoljuba i kulturnog čovjeka. Kod svih dosad ponuđenih kandidata za izbore (i lijevih i desnih) ne mogu pronaći sve te osobine, a čisto sumnjam da bi Crkva u Hrvata podržala nekog političkog anonimusa iz šutljive većine. Dakle, izgledno je da Crkva ili gospodin Miklenić promatra kandidate za predstojeće predsjedničke izbore kroz posebne naočale, koje šutljivoj većini izgleda nisu dostupne.
Katolička se Crkva u Hrvatskoj ne ustručava mješati u politiku, iako je svakom zaređenom svećeniku zabranjeno obnašati svjetovne političke dužnosti, čak, ako se ne varam, papa je morao razriješiti nekog biskupa u Latinskoj Americi, jer je on pobijedio na predsjedničkim izborima, da bi mogao obnašati dužnost predsjednika.
Naravno, nitko ni gospodinu Mikleniću, niti bilo kojem pripadniku klera ne može zabraniti desnu političku orijentaciju, niti negativan stav prema Predsjedniku, ali ono što bi svakako trebali izbjegavati da sa oltara i propovijedaonice kroje rezultate predsjedničkih i svakih drugih izbora, a posebno vrijeđanje institucije Predsjednika, jer je to ipak ispod ljudskog i kršćanskog dostojanstva, iako, kako vrijeme prolazi, sintagma “kršćansko dostojanstvo” mi sve više liči na oksimoron.
Danas otplaćujem "duševne boli" obitelji Štengl. Plijeni mi se trećina plaće i to stanje će prema do sada presuđenom trajati narednih pet godina, a po još potraživanom i uz pomoć "nezavisnog pravosuđa" nepravomoćno dosuđenom moglo bi se protegnuti na narednih dvadeset do trideset godina. Danas iz zatvorskog sustava RH očekujem poziv na osluženje zatvorske kazne za klevetu u trajanju od četdeset dana, te preinačenje jedne uvjetne kazne od četiri mjeseca zatvora u bezuvjetnu. I baš zbog ovih zatvorskih kazni sam sve iznad pisao, pokušavajući po tko zna koji put, ali uvijek bezuspješno, pokrenuti priču koja bi u upitnom obliku započinjala otprilike ovako: Mislite li da se ovaj presedan neće odraziti i na vaše slobode na internetu?
Tako ovdje govori Damir Fintić, koji je 2002. godine pokrenuo portal Vukovarac.net, na kojem je, između ostalog, imao i rubriku kolumni, gdje su čitatelji njegovog portala mogli pisati, dakle nešto kao blog. U jednoj od tih kolumni, oprana je obitelj bivšeg vukovarskog gradonačelnika Vladimira Štengla, ali ne bih pisao o tom slučaju, budući da nisam dovoljno upoznat, tko ne zna o čemu se radi, evo, ovo je odlično mjesto za početak
Mnogo je duševan ovaj naš narod, pogotovo ovi što su, je li, viđeniji članovi zajednice, pa, tako istaknuti kao gromobran, primaju sve negativne emocije ovih ispod... Evo ja sam siguran da, recimo, u našem saborskom restoranu ima jedan konobar od povjerenja, pa kad barba Luka dodje na kavu s mlikon i namigne mu i kaže: “De, donesi mi onaj moj natren danas će mi glave doći” ovaj donese onu malu kutijicu i pritisne, a u kavu upadne Normabel od 5mg.
Duševne boli, mokri san svakog poštenog, a bogme i malo manje poštenog odvjetnika, jer za razliku od tjelesnih, koje također ne moraju biti vidljive, ali su barem medicinski dokazive, ove su siguran hit. Samo dođeš do svog doktora i rečeš mu: “Jebo im pas mater, eno me opet razvlače po blogovima i po internetima, duša me boli, imaš li kakav analgetik?”, a odma od doktora trkneš malo do advokata, i rečeš mu: “Evo me sad od doktora, dao mi je Xanax, probada me nešto preko duše, već tri noći nisam pošteno zaspao, daj riješi kakvu odštetu” Nakon nekoliko mjeseci (tko kaže da je naše pravosuđe sporo i korumpirano, jebem li ga lažljiva) imaš presudu, melem na ranu.
Ne znam za te duševne boli kako to funkcionira, ali pretpostavljam da kad neki ljudi kažu da imaju duševne boli, to je kao kad žensko kaže da je boli kurac. Trebalo bi se shvatiti čisto kao metafora, i to loša.
Daklem, počela je sezona kiselih krastavaca, i mediji se protiv nje bore na sve moguće načine. Urednici televizijskih programa oslanjaju se na reprize, dok se novinari ostalih medija tako ne mogu riješiti nedostatka novosti. Eno je Sanader završio u bolnicu, ali, jebiga, ni ta vijest neće trajati više od desetak dana. Imaju oni, doduše, već izrađeno rješenje problema. Nađu jedan donekle poznati par, pa ih malo prate, pa ih malo slikavaju, pa ih malo rastavljaju, pa ih malo onako rastavljene sastavljaju sa nekim drugim, a i međusobno, pa ih svađaju, pa ih mire... Dodatni je bonus ako dotični par ima maloljetno dijete, jerbo su onda zagarantirana barem dva članka o posjeti službenika centra za socijalnu skrb.
Tako smo prije par godina imali Vlatkicu i Dikana, a prošlo ljeto (doduše i cijelu godinu) Simonicu i Antišu. Ove godine smo se nadali dašku osvježenja, nadali smo se da ćemo dobiti neke sviježije face, međutim nadanja su nam samo djelomično uslišana, jer nam se, uz već otprije poznatog Dikana, ovo ljeto pod nos gura i retroseksualka Dolores Lambaša.
Naime, sve je počelo kad su mediji izjavili da Dolores i njen bivši dragi, Frano Lasić, ljetuju odvojeno. Mislili smo da je to ovogodišnji zvijezdani par, kojega će biti pune rubrike na indexu, 24sata i red carpetu. Međutoa, ima bit da je mladi i perspektivni glumac Frano zbog svoje velike kavalirštine (ne možeš dopustiti kad izađeš vanka da mlada glumica u usponu plaća račune, jebiga) zapao u financijske nevolje. Pošto se zna da su mlade glumice u usponu posebno osjetljive na pojavu bilo kojeg oblika financijske krize, Dolores se odlučila da se uspenje(?!) na društvenoj skali, i nakon što ih je zajednička prijateljica, Alka Vuica, međusobno upoznala, Dikan i Dolores su snimljeni u noćnoj šetnji Umagom. Odmah sam naslutio katastrofu, jerbo je Dikan idealan kandidat za novog sponzora. Em je pun k'o brod, em je medijski atraktivan, em je desetak godina stariji od Lasića. I naravno, kao po špagi, osvanule su sličice sa izmjenjivanjem nježnosti...bla bla...
Ovogodišnji celebrity par mi svojom gadnošću i ljigavošću nadmašuje i Dikana i Vlatkicu, i Antišu i Simonicu. Eno su ih po internetu već krstili Drkan i Droljores. No dobro, njega još i razumijem, boli ga kurac, ima love, zašto ne bi pod jaja bacio što mlađe, ali ona mi nikako nije jasna.
A jadni Frano Lasić, skršen i emocionalno i financijski, sad pati. Zato bih ja za ove celebrity parove, uveo transfere, kao u nogometu. Eno su recimo Frane i Dolores bili dvije godine skupa. Da su prije te dvije godine potpisali ugovor na, šta ja znam, pet godina, sa barem deset pojavljivanja u javnosti mjesečno, tri egzotična putovanja godišnje, sad bi čovjek lijepo zaradio, a ako Dikan ne bi htio platiti, Frano bi jednostavno stavio Dolores na klupu, dok bi Doloresin manadžer Zdravko Mamić čupao kosu, jer mu izmiče provizija, a usput, zbog Doloresinog neigranja i nepojavljivanja u javnosti, pada joj cijena.
Šuška se da je Dolores svom prvom celebrity ljubavniku, Ivu Gregureviću, ostavila slomljeno srce (doslovno, pričaju da je pretrpio srčani udar kad ga je ostavila), Franu je ostavila u bankrotu... Da li je moguće da ćemo se, zahvaljujući Dolores Lambaši, zauvijek riješiti Dikana Radeljaka?
To je pravo ime za praznik. Zvučno. Grandiozno. Kad bih htio biti ciničan rekao bih da bi se takvog naziva za praznik najbolje sjetili komunisti, poznati po zvučnim imenima praznika (što i ne bi bilo toliko netočno, obzirom na veliki broj “reformiranih” komunista u onoj, a i u ovoj vlasti, počevši sa prvim predsjednikom) Puna su ga usta kad ga izgovaraš. Prije izgovaranja treba duboko udahnuti, i onda u jednom dahu izgovoriš: “(uzdah) – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti – (uzdah)”.
Ali, što taj praznik za kojeg, vidjeli smo jučer, dobar dio mladih, a i neki stariji, ni ne znaju, uopće znači? Znamo što obilježava, ulazak postrojbi HV-a u Knin, ali što znači? Onaj dio sa pobjedom je poprilično jasan, ali, što mu pobogu znači ono sa domovinskom zahvalnošću? Tko je tu kome zahvalan? Domovina ljudima koji su je branili, ili građani domovini? Vjerujem da je ideja bila da se iskaže zahvalnost domovine prema ljudima koji su se borili i ginuli za nju, ali da se negdje usput cijeli smisao tog praznika pomalo izgubio.
Da, istina, položeni su vijenci na sva relevantna mjesta, i kamere su to obilježile. Premijerka, inače bivša ministrica za braniteljska pitanja je jučer podijelila potpore za braniteljske zasluge, i viđi vraga, neki paparazzi su se uspjeli prišuljati, i usprkos rigoroznom osiguranju sve to snimiti. Danas će se u Kninu čitav državni vrh popeti lijepo redom na binu i iskazivati zahvalnost svim braniteljima, napose onima kojih više nema, jerbo je, jebiga, njima zahvalnost najlakše iskazati. Njima je dosta vijenac, svijeća i pokoja topla riječ bez nekog prevelikog smisla upućena članovima obitelji.
Paradoksalno je da najveću zahvalnost od ove države nisu dobili ni poginuli branitelji sa svojim obitelji, ni oni koji su preživjeli i ostali obilježeni za cijeli život, bilo fizičkim ozljedama ili PTSPom i sličnim poslijeratnim problemima. Najveću zahvalnost naša je država iskazala velikom dijelu od onih petsto tisuća branitelja, koji su rat, pušku i rovove vidili jedino na televiziji. Za razliku od poginulih branitelja, kojih se sjete na današnji dan, i na još par državnih praznika, i pravih branitelja, kojima država isplaćuje mirovine i invalidnine kao naknadu za ono što su prošli kroz rat, “braniteljima” je drzava zahvalna zbog dobre snalažljivosti i veza ili mita koje su platili da dobiju status “branitelja”, ili “ratnog vojnog invalida”. Svaka čast pravim braniteljima i ratnim vojnim invalidima, ali siguran sam da svatko od nas zna nekoga, tko je sve dok je “bubalo” bio na sigurnom, onda je došao, obuko maskirnu uniformu, zadužio pištolj, i igrajući se s njime, propucao nogu. Izgleda da je takvim “braniteljima” država danas najzahvalnija.
Silna je ta zahvalnost države prema svojim braniteljima. Silna je ljubav, koju država isijava. Toliko blješti ta ljubav, da većina građana u tu čistu i tako intenzivnu ljubav ne mogu gledati iz ovakve blizine, pa požele da su malo dalje. Zapravo puno dalje... Sačuvaj nas Bože takve zahvalnosti i ljubavi.
Za odmor od teških političkih tema, evo jedne basne sa poukom:
Igraju se kokoš i konj u dvorištu, i konj upadne u blato, i ne može izać. Reće konj kokoški:
"Brzo idi do farmera, da me izvuče iz ovog blata"
Pođe kokoš, ali ne nađe farmera, pa sjedne u farmerov mercedes, dođe do blata, veže uže za auto i dobaci ga konju, te ga izvuče.
Nakon par dana, opet se oni igraju, i ovaj put u blato upadne kokoš. Sad kokoš kaže konju:
"Brzo idi do farmera da me izvuče."
Kaže konj:
"Ne treba, evo ja ću zakoračiti preko blata, a ti mi se uhvati za kurac"
I izvuče tako konj kokoš iz blata.
Pouka: ako imaš kurac k'o konj, ne treba ti mercedes da bi pokupio koke :D
Vlada je sponzoruša i par novih antirecesijskih mjera
Dragi čitatelji, samo da vas podsjetim da ste od danas i vi sponzori naše drage vlade, osim naravno ako ne spadate u onu skupinu "sretnika" koji imaju primanja manja od tri tisuće kuna. Doduše, i oni je indirektno sponzoriraju kroz povećanje PDVa za jedan posto, ali otompotom...
A sad će vam jedvagenij predložiti nekoliko antirecesijskih mjera za boljitak i probitak ove naše bananko-državice:
Uvođenje koncesija na sakupljanje plastične i aluminijske ambalaže - općepoznata je činjenica da velika većina penzića koji su uspješno izbjegli plaćanje harača svoj kućni budžet oplemenjuje kopanjem po kontejnerima za plastičnim bocama i limenkama. Obično su to stariji ljudi, koji, eto i nemaju pametnijeg posla, ćesto ih se može vidit i sa velikim crnim vrećama punim plastične ambalaže. I sad tu uskače država, trebalo bi oformit tijela na razini lokalne samouprave, koja bi izdavala koncesije, koje bi se naplaćivale nekih pedesetak kuna mjesečno. Veći gradovi bi bili podijeljeni na rajone, i policajci bi bili ovlašteni on the face of the place naplaćivati rigorozne kazne za eksploataciju kontejnera bez koncesije. Kazne ne bi bile plative u plastičnoj ambalaži.
Dodatno smanjenje mirovina, i ukidanje besplatnog dopunskog osiguranja za umirovljenike - to da su baš penzići od svih dobnih skupina najveći trn u oku državne blagajne, trebalo bi provesti ovu mjeru, jer bi se tom mjerom u prilično kratkom roku od pola godine, broj umirovljenika poprilično smanjio, jerbo bi, je li, pocrkali od gladi, te bi tako bilo više novca za zapošljavanje u državnoj upravi.
Mjera za spas hrvatskog turizma - doduše, ovu mjeru neće biti moguće uvesti još kojih par godina, ali evo spomenut ću je sada, da bi za par godina svi vi mogli oduševljeno spominjat Jedvagenija i njegov vizionarski uvid. Dakle, kad većina razvijenih država izađe iz krize i počme sa nezaustavljivim, dapače, galopirajućim gospodarskim rastom, većina stanovništva tih država će biti zatečena, dezorijentirana, i možda čak i pomalo nostalgična. Svi će pričati svojo djeci o velikoj gospodarskoj krizi, i ta djeca će se osjećati zakinuto. E tu ulijeće Hrvatska Turistička Zajednica i Ministarstvo Turizma. Nudit će se paket aranžmani prigodno nazvani "Iskusite krizu" Na granici bi im se oduzimali sav novac i vrijednosti, dobili bi posao sa prosječnom hrvatskom plaćom, stan u najam po "razumnim cijenama", auto na kredit, dvoje djece koji se školuju i udri.... naravno da bi ovo bili malo dugoročniji programi, te niti jedan aranžman ne bi smio trajati manje od godine dana.
Od prošlog posta, sve postove u kojima se spominje Vlada.hr, stavljam i u kategoriju seks/ljubav...
[Opis bloga]
Pseudointelektualna preseravanja jedne individue koja se voli pseudointelektualno preseravati, pa tko voli nek izvoli, a tko zna bolje široko mu polje...