Jedvagenij - pseudointelektualno preseravanje
28.08.2009., petak
U tunelu, usred mraka...
|
Damir Polančec, naš vrli ministar gospodarstva, izjavio je da "vidi svjetlo na kraju tunela"... Nisam siguran da je u proteklom vremenu doživio izvantjelesno iskustvo, već je oduševljen turističkom sezonom, koja je bila manje katastrofična nego što su predviđali, dopustio sebi da trenutnu ekonomsku situaciju u državi oboji optimizmom bez pokrića. Poprilično sam uvjeren da je tome dobrano pripomogla i činjenica da su neke zemlje poput Japana i Francuske izašle iz ekonomske krize. Naravno, da je nekome tko je član vladajuće stranke sasvim normalna stvar da Lijepu Našu uspoređuje sa gospodarski najrazvijenijim zemljama svijeta, na kraju krajeva, istu dijagnozu imala su i prva dva predsjednika te stranke. Oni su patili od sindroma lažne veličine. Jednog je ta bolest držala do kraja života, dok je istraga još uvijek u tijeku o onome što je Sanaderu otvorilo oči glede vlastite veličine i značaja. Dakle, sasvim je normalno da Polančec, gledajući valjda kroz stranačke ružičaste naočale, vidi svijetlo na kraju tunela. Ono što njemu nije jasno je to da je gospodarski rast u Japanu, državi koja je ozbiljno uređena, bio poprilično nizak, i rezultat je državnih mjera namijenjenih jačanju gospodarstva, za razliku od naše države, koja je uređena poput loše organizirane karipske banana države, i koja je sve svoje mjere usmjerila na konačni slom hrvatskog gospodarstva. Čak i relativno dobra turistička sezona više odmaže nego što pomaže, jerbo jedino odgađa neumitni kolaps hrvatskog ekonomskog sustava. Naravno, nije svima kriza, mnogi koriste krizu za zgrtanje extra-profita. Evo, na primjer jedan turistički objekt, koji je zapošljavao recimo stotinu ljudi, u očekivanju dvadesetpostotnog pada prometa, odluči otpustiti petnaestak radnika, jerbo eto, kažu da je kriza, da će bit belaja, i osamdesetpet radnika i tako može odradit posao kojeg je prije odrađivalo sto ljudi. Međutim, ispala je ovakva situacija, i sad vlasnik ovog hotela uštedi troškove petnaest mjesečnih plaća svaki mjesec. Jedini koji tu osjećaju krizu su ovih petnaest obitelji koje su izgubile bitan izvor prihoda. Nije ova kriza samo financijska. Ona je slomila i volju za borbom, pa će onih osamdesetpet radnika iz prethodnog primjera, umjesto da se pobune protiv vlasnika koji je podijelio otkaze, tiho govoriti: "Dobro je, barem imam posao, nije lako, teška su vremena, kriza je, jebiga" Ja za razliku od gospodina Polančeca, koji vidi svijetlost na kraju tunela, vidim svijetlost u tunelu, i mislim da je vlak... |
