Jedvagenij - pseudointelektualno preseravanje
05.08.2009., srijeda
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti
|
To je pravo ime za praznik. Zvučno. Grandiozno. Kad bih htio biti ciničan rekao bih da bi se takvog naziva za praznik najbolje sjetili komunisti, poznati po zvučnim imenima praznika (što i ne bi bilo toliko netočno, obzirom na veliki broj “reformiranih” komunista u onoj, a i u ovoj vlasti, počevši sa prvim predsjednikom) Puna su ga usta kad ga izgovaraš. Prije izgovaranja treba duboko udahnuti, i onda u jednom dahu izgovoriš: “(uzdah) – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti – (uzdah)”. Ali, što taj praznik za kojeg, vidjeli smo jučer, dobar dio mladih, a i neki stariji, ni ne znaju, uopće znači? Znamo što obilježava, ulazak postrojbi HV-a u Knin, ali što znači? Onaj dio sa pobjedom je poprilično jasan, ali, što mu pobogu znači ono sa domovinskom zahvalnošću? Tko je tu kome zahvalan? Domovina ljudima koji su je branili, ili građani domovini? Vjerujem da je ideja bila da se iskaže zahvalnost domovine prema ljudima koji su se borili i ginuli za nju, ali da se negdje usput cijeli smisao tog praznika pomalo izgubio. Da, istina, položeni su vijenci na sva relevantna mjesta, i kamere su to obilježile. Premijerka, inače bivša ministrica za braniteljska pitanja je jučer podijelila potpore za braniteljske zasluge, i viđi vraga, neki paparazzi su se uspjeli prišuljati, i usprkos rigoroznom osiguranju sve to snimiti. Danas će se u Kninu čitav državni vrh popeti lijepo redom na binu i iskazivati zahvalnost svim braniteljima, napose onima kojih više nema, jerbo je, jebiga, njima zahvalnost najlakše iskazati. Njima je dosta vijenac, svijeća i pokoja topla riječ bez nekog prevelikog smisla upućena članovima obitelji. Paradoksalno je da najveću zahvalnost od ove države nisu dobili ni poginuli branitelji sa svojim obitelji, ni oni koji su preživjeli i ostali obilježeni za cijeli život, bilo fizičkim ozljedama ili PTSPom i sličnim poslijeratnim problemima. Najveću zahvalnost naša je država iskazala velikom dijelu od onih petsto tisuća branitelja, koji su rat, pušku i rovove vidili jedino na televiziji. Za razliku od poginulih branitelja, kojih se sjete na današnji dan, i na još par državnih praznika, i pravih branitelja, kojima država isplaćuje mirovine i invalidnine kao naknadu za ono što su prošli kroz rat, “braniteljima” je drzava zahvalna zbog dobre snalažljivosti i veza ili mita koje su platili da dobiju status “branitelja”, ili “ratnog vojnog invalida”. Svaka čast pravim braniteljima i ratnim vojnim invalidima, ali siguran sam da svatko od nas zna nekoga, tko je sve dok je “bubalo” bio na sigurnom, onda je došao, obuko maskirnu uniformu, zadužio pištolj, i igrajući se s njime, propucao nogu. Izgleda da je takvim “braniteljima” država danas najzahvalnija. Silna je ta zahvalnost države prema svojim braniteljima. Silna je ljubav, koju država isijava. Toliko blješti ta ljubav, da većina građana u tu čistu i tako intenzivnu ljubav ne mogu gledati iz ovakve blizine, pa požele da su malo dalje. Zapravo puno dalje... Sačuvaj nas Bože takve zahvalnosti i ljubavi. |
