Putopisanje i putopisno prigovaranje III
Zanimljivo je da Berlin ima i jedan otok usred grada, koji je s ostatkom kopna povezan mostovima sa svih strana. Na tom otoku nalazi se sve i svašta. Između ostalog i Berlinska protestantska katedrala. Prošla sam već dosta katedrala i crkava u cijelom svijetu pa su me odavno prestale oduševljavati, osim ako nešto baš posebno ne nude, a to tu nisam pronašla. Sve u svemu, mislim da bi fasadu trebalo urediti. Ispred se nalazi ogromna livada sa jednom fontanom i upravo tu sam pojela svoj berlinski ručak. Sjedeći na travi, požderala sam (pojela je preblaga riječ) svoj prvi pravi Döner Kebap. Od toga dana moj život više nije isti... Zezam se! Dakle, zbog ogromnog broja Turaka u Berlinu (moj prijatelj iz Istanbula kaže da je Berlin, turski otok), ovdje se može pronaći najbolji Kebap na svijetu. Ali čak i Turci priznaju da je u Berlinu bolji nego u Turskoj. Bio je jednostavno fantastičan, tako da sam za svojih berlinskih dana jela sam „kebapove“ za ručak... Odmah uz Katedralu nalazi se i jedna predivna komunistička zgrada (čisto da ne zaboravite da smo u istočnom dijelu), zvana Zweifel – u prijevodu dvojba. U drevna vremena Zida zgrada je korištena za razne državne službe, a danas je prazna. I trebalo bi ju srušiti... Ali problem je što su temelji tako duboko u zemlji da pri rušenju zgrade postoji opasnost da bi se i sve ostale u blizini srušile, prije svega Katedrala. U nedostatku novca, neki smatraju da je možda i bolje da tu ostane kao simbol nekadašnje podjeljenosti. Na moje pitanje da zašto je treba srušiti, neka je jednostavno čitavu urede, nisu niti berliner znali odgovor... Na otoku se nalaze neki muzeji, od kojih sam ja posjetila Nacionalnu galeriju i Pergamon. Nacionalna galerija sadrži slike i skulpture iz 19.stoljeća, koje iskreno da vam kažem nisu mene uopće impresionirale. Tu se nalaze djela većinom njemačkih umjetnika, koji su meni apsolutno nepoznati, te par stranaca – posebice ističem par djela francuskog impresionizma Moneta, Maneta... Ipak, nakon što sam posjetila pariški Orsay i Louvre, moji standardi prema muzejima su dosta porasli pa je svaki sljedeći bez veze... Muzej Pergamon je pak i više nego zanimljiv. Iako ljudi budu njime najčešće oduševljeni, mene je zgrozio. Šok je mala riječ, za ono što sam doživjela. Naime, tamo se nalaze umjetnička djela drevnih kultura – iz Babilona, Mileta, Egipta... Ali, ne nalaze se tu samo skulpture ili dijelovi nekih građevina, nego su pametni Njemci dovukli čitave zgrade! Ne vjerujete mi? Pogledajte samo sliku (fotka je malo bijela jer se ispred ostataka nalazi mreža). Iz samo njima poznatih razloga nekakvu zgradu iz Mileta su rastavili u dijelove, dopremili samo Bog zna kako do Berlina i tu u muzeju opet sastavili. Pa zakaj bi Švabe išli u Grčku i gledali to u prirodnom okruženju, kada mogu prošetati do najbližeg muzeja i pogledati to u svojoj zemlji. Isto su napravili i s nekakvom cestom i vratima iz Babilona - da dovukli su čitavu cestu. Na moje pitanje dojčerima zašto su to napravili, da to meni nikako nije normalno, ponosno su odgovorili da su oni tako zapravo to sačuvali jer bi inače vjerojatno bilo srušeno... Možda u Drugom svjetskom ratu, a? Zgrožena, kontaktirala sam i svoje grčke prijatelje, rekavši da ne shvaćam zašto su dozvolili da se to odnese iz Grčke. Odgovor je bio – imamo mi toga još dosta, i u ovom trenutku postoje samo tri stvari koje želimo da se vrate u Grčku: Afrodita i Nikha iz Louvre-a, a treću sam zaboravila. Eto, samo mene je očito pogodila ta očigledna umjetnička sramota...... (photos by Jazzie - Berliner Dom, Zwifel, Alte Nationalgalerie, Pergamon Museum) |
Putopisanje i putopisno prigovaranje II
Većinu svoga vremena sam se koncentrirala na istočni Berlin jer se tamo nalazi većina onih, nama turistima, bitnih stvari. Vrlo je zanimljiv trg na kojemu se nalazi koncertna dvorana kojoj se s obje strane nalaze dvije gotovo identične crkve. Priču o gradnji prve crkve (francuske) sam zaboravila – uglavnom neki francuzi su se trebali doseliti u Berlin jer su morali Francusku napustiti i onda im je pruska kraljica sagradila katedralu, ali su onda Njemci bili ljubomorni pa je sagradila i njima jednu na suprotnoj strani trga. Mene je iznenadilo za grad te veličine, da u subotu oko 12h nema žive duše na trgu osim par manjih grupica turista. Ipak, kasnije sam vidjela gdje su ljudi – u zapadnom, tamo gdje se troše novci. Što da vam kažem – od nepoznatih dućana, preko tri H&Ma jedan do drugoga, Zare, Benettona, pa do LV, Guccija... Tu nema šta nema. Eh da je para bilo... U blizini se nalazi još jedan trg, okružen samim zanimljivostima. Trenutno je u renovaciji tako da je cijeli raskopan – inače, općenito mogu reći za Berlin da je u izgradnji ponajviše zbog „Fussball Weltmeisterschafta 2006“ ili po seljački Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. Iako kažu Berlineri da je tako oduvijek u Berlinu – prije je bilo rušenje zida razlog za izgradnju, sad prvenstvo, poslije će opet doći nešto novo. Tu se nalazi Kraljevska knjižnica, koja se danas korist kao zgrada Pravnog fakulteta. Inače, knjižnicu su ponajviše demolirali nacisti, pobacavši sve nepodobne knjige van, na sredinu trga i zapalivši ih. Zbog toga je danas na sredini trga jedna staklena ploča i kada se pogleda kroz nju pod zemljom se vide prazne police – simbol nacističkog paljenja knjiga. Tu se nalazi i Katedrala Sv. Hedwige. Moja prva asocijacija je bila Potterova sova, ali vjerujem da to nije ta Hedwiga. To je katolička katedrala, koja vrlo često dominira panoramom grada svojom zelenom kupolom. Da mi je netko rekao da pogađam koja je to crkva ne bih nikada pogodila – kad se uđe unutra više sliči na protestantsku zbog svoga minimalizma, samo mjestimično ukrašenog nečim zlatstim. Uglavom, ništa posebno zanimljivo. Ipak, boljem dojmu pridonijela je proba manjeg filharmonijskog orkestra koja se u vrijeme mog posjeta održavala u crkvi. Na trećem uglu trga nalazi se gradska opera koju zbog sunca nikako nisam mogla lijepo uslikati. Na drugoj strani, tek kada se prijeđu Unten den Linden, nalazi se glavna zgrada jednog od ponajboljih njemačkih sveučilišta – Humboldt Universität. Na vrhu je natpis: „Ich habe keine besondere Begabung, sondern bin ich nur leindeschaftlich neugierig.“* – Albert Einstein. Zapravo, čitav grad je obljepljen Einsteinovim izrekama na kojeg su Njemci izrazito ponosni. Eto, mala digresija:Godine 1905. Albert Einstein objavljuje pet znanstvenih radova, koji su trebali iz temelja promijeniti naš pogled na svijet: Specijalna teorija relativnosti bila je revolucija naše koncepcije prostora i vremena, a E=mc2 je postala najpoznatija jednadžba fizike. Povodom stote obljetnice Einsteinove „godine čuda 1905“, UNESCO je proglasio godinu 2005. „Svjetskom godinom fizike“ sponzorirajući aktivnosti u čitavom svijetu, kako bi privukao pažnju na važnosti fizike. Kao dio tog slavlja, Federalna Republika Njemačka obilježava Einsteinovu godinu 2005. brojnim znanstvenim i umjetničkim događanjima. U Kronprinzenpalais na Unter den Linden, Max Planckovov institut za povijest znanosti prezentira i izložbu „Albert Einstein – glavni inženjer svemira“ od 16.05. do 30.09. Detalji na www.einsteinjahr.de i www.einsteinausstellung.de. ... (photos by Jazzie - Konzerthaus, Königliche Bibliothek, St-Hedwigs-Kathedrale, Humboldt Uni) ---------- * Nemam nikakvog posebnog dara, nego sam samo strastveno znatiželjan. |
Putopisanje i putopisno prigovaranje I
On nema reputaciju kao Pariz ili Rim, niti znamenitosti poput Atene ili Londona, ali jedan je od onih ogromnih europskih metropola koje 24/7 žive punim plućima. Ljudima na spomen samog imena grada padaju na pamet tri stvari – jedan zid, jedna vrata i Turci. Dobro došli u Berlin!
Glavni grad Njemačke ima nešto manje od 3.5 milijona stanovnika, ali danas ju tu svega više nego Njemaca, prije svega Turaka. Što i nije tako loše – shvatiti ćete kasnije zašto. Ipak, iako se na Njemačku iz naše perspektive gleda kao na zemlju snova, danas to više nije tako. Stopa nezaposlenosti u Berlinu iznosi nešto više od 18% što se može vrlo lijepo doživjeti u samom gradu – sa većine poslovnih zgrada se smiješe natpisi „vermietung“. Ali krenimo redom. Moja prva postaja bila su Brandenburška vrata. Prišla sam im sa zapadne strane i dočekala su me u svom punom svjetlu. Imaju 5 prolaza od kojih je je onaj srednji najširi i njime je u davna vremena mogao prolaziti samo kralj. Na vrhu se nalazi božica pobjede sa četiri konja usmjerena prema istoku jer je tamo tradicionalno bio centar. Inicijalno je ona bila gola, ali su stanovnici grada bili zgroženi pa ju je umjetnik morao zaogrnuti plaštom. U vrijeme podjeljenosti na zapadni i istočni Berlin, vrata su postala pravi simbol podijeljenosti grada jer su se nalazila u ničijoj zemlji, točno iza Zida. Prošavši kroz Brandenburška vrata, ušla sam u istočni dio grada, točnije na Pariser Platz. U vrijeme drugog svjetskog rata čitav trg je srušen, a komunisti ga nisu obnavljali jer je bio u točno uz Zid. Nakon ponovnog ujedinjena Njemačke, trg je uređen tj. gotovo sve zgrade su ponovno izgrađene. Na moje razočaranje, nisu građene kopije starih građevina, nego su se bez prevelikog plana nizale niže zgradice poznatih europskih arhitekata. Tako se tamo nalazi i zgrada glasovitog Franka Gehry-ja, arhitekta koji je zaslužan i za Guggenheimov muzej u Bilbau. Osobito je zanimljivo da urbanistički plan grada dozvoljava građenje zgrada do 22 metra visine jer oni žele imati u osnovi nizak i razveden grad. Tako je od davnih dana (iako se naravno izuzetci mogu vidjeti na svakom koraku). I sad dolazi ono najveselije! Zbog tog su pravila i mnoge ulice u gradu široke točno 22 metra jer su željeli izbjeći činjenicu da se jedna zgrada sruši na susjednu - domino efekt. Morate priznati da je logika za 5. Na to je odmah moja cinična duša morala pitati vodiča, a što bi se dogodilo da se sruši jedna pa po njoj druga! Panoramom grada dominiraju televizijski tornjevi. U Berlinu vam je sve po duplo pa tako postoje i dva tornja, jedan u zapadnom, a jedan u istočnom dijelu. Zapadni je stariji i oronuo, a istočni je vrlo zgodan te se smatra najvišom berlinskom građevinom. Visok je 368 metara, a platforma na koju je dopušteno ići se nalazi na 203 metra. Inače, središnji dio se vrti, ali jako sporo (cijeli dan mu treba za jedan krug), tako da se to niti ne primijeti. Tu se nalazi vidikovac, bar i jedan restaurant, poštenih cijena, ali kažu berlineri ne i kvalitete.... (photos by Jazzie - Brandenburg Tor, @Pariser Platz, pogled sa televizijskog tornja, Fernsehrturm) |
Morali bi pojesti vlastita jaja
Ne znam što da pišem. Sjedim pred ovim prozorom i zujim ko bedak. Onda sam potvarala sve moguće portale koji postoje u nadi da će mi neki od tekstova potaknuti maštu, dati inspiraciju. I opet ništa. Htjela sam napisati nešto veselo. Htjela sam napisati nešto sexi. Htjela sam napisati nešto, prije svega zanimljivo. Ali u glavi rupa. Praznina. Jedno veliko ništa.
Jedini efekt koji su ti tekstovi ostavili na mene je gađenje. Zašto? Zato što po svuda piše nešto o silovanjima, većinom djece. Djeca iz Caritasovog doma su seksualno maltretirana, ali je stvar skrivana zato što je neki tamo tajnik, nekog tamo qrca bio oženjen za neku tamo rođakinju Jelene Brajše (ravnateljice Caritasa). Sad se on razveo pa nema više potrebe za skrivanjem i stvar je isplivala na površinu. Ali Brajša kaže da nije bilo seksualnog zlostavljanja, nego su ih samo malo tukli... Pif, kaj koja šljiva sim-tam. Onda najnovija vijest - mladu riječanku (17) su silovala dvojica, a treći je gledao. A jedan od te dvojice je već osuđen za silovanje i čeka izdržavanje kazne. Na slobodi čeka, naravno. Kako drukčije? Uopće ne znam koji je to klinac dešava. Možda da legaliziramo prostituciju bi bilo lakše. Možda bi neki rađe platili za sex, nego da siluju. Ali bojim se da ne. Vjerojatno je njima ta patnja i otimanje hrana za dušu... Nažalost... Ne znam. Totalno je to sve glupo. Razočaran sam kakve sve budale na ovom svijetu žive. Toliko sam razočarana da nisam u stanju čak niti reći nešto u svom dobro poznatom stilu - tipa da bi im jaja odsjekla i onda ih njima nahranila. EDIT: Ah da, baš si razmišljam da bi mogla i jedan putopis načvrčkati... Ajde, od sutra putopisanje i putopisno prigovaranje, destinacija iznenađenje! |
O stidnim usnama, mom nosu i tako tome
Estetske operacije su nekada bile pravi tabu, ali danas su skoro pa opće prihvaćena stvar. Sve više ljudi u Hrvatskoj, prvenstveno javnih osoba predvođenih Nevenom Ciganovićem, priznaje da se dalo umjetno doraditi. Sređuje se sve – od cica, sala, nosa, kapaka, jagodica, guze pa do najbizarnijeg slučaja za koji sam ja čula – vađenje sala iz bedara i upumpavanje u stidne usne.
Ja sam pak odmalena bila ovisna o svim vrstama teen/ženskih magazina, tako da me oduvijek salijeću naslovi tipa „budi zadovoljna onim što imaš“, „voli sebe kakva jesi“, „nauči prihvatiti svoje nedostatke“ etc. To je sve divno krasno i ja sam sebe odavno prihvatila, ali bože moj, pa nisam toliko savršena da ne bi baš ništa htjela promijeniti. Razmišljam da mogu/želim/hoću/trebam nešto promijeniti (samo jednu stvar) što bi to bilo. Nisam trebala dugo razmišljati – definitivno nos. I uopće mi ga ne bi bilo žao. Dapače, ne garantiram da to neću za stvarno i napraviti jednog dana. Kada puknem. Stvarno ne volim svoj nos. Kada se pogledam u ogledalo to je uvijek ono što mi se ne sviđa. Kada pogleda sebe na fotkama, to je uvijek ono što me zgrozi – „pa ne izgleda valjda tako“. A ne do bog da me netko slikao iz profila – katastrofa. Moj nosonja nije nikako prilagođen mojoj faci i stvarno bi ga trebalo skresati. Naravno, ljudi od bloga su svi savršeni, divni, Adonisi i Afrodite i ne bi nikada ništa na sebi mijenjali! |
Homosex
Španjolska je na najboljem putu da ozakoni homoseksualne brakove. Donji dom parlamenta je u četvrtak prihvatio prijedlog zakona za legalizacijom, a mora proći još Senat i posljednje čitanje u donjem domu, što ne bi trebao biti problem. Ja - oduševljena!
Podsjeća me to na moj prvi susret sa homoseksualnim parovima. Bilo je to u Helsinkiju. Večer, ja lagano koračam ulicom, a horde homoseksualnih parova žure u jedan od svojih klubova. Tak su mi bili super da sam ih htjela fotkati kak se drže za ruke. A kaj, dijete sa sela... Drugi susret je bio na jednom tulumu kad mi je frendica pokazala na jednog simpa tipa koji je kao gay. Pored njega je stajao isto neki tip i ja sam onako ironično rekla "a ono mu je ko fol dečko?". Odmah potom ovaj prvi je primio svog dečka za guzu i onako mazno ga poljubio. Da, cijelu večer mi je pogled bježao prema njima. Zadnji homoseksualni par u mojem životu (kako to samo zvuči) je jedan lezbijski par iz Latvije koji sam upoznala prije tri tjedna. Cure žive zajedno, drže se za rukice, sjede jedna drugoj u krilu, ipak ne ljube se u javnosti. U svemu tome jedna me stvar kopka. Nikako da ja to shvatim. Oduvijek sam smatrala da je homoseksualnost nešto normalno, ali nekako mi se čini da sami sebi pljuju u lice. Evo npr. ovaj lezbijski par je vrlo specifičan - jedna djevojka je ono što bi se reklo "pravo žensko", nosi suknjice, duga kosica, cipelice na petu, dok je druga živo muško - na nogama kaubojke, hlače, kratka kosa, držanje poput pravog zaštitničkog muškarca. Pa ako je normalno da su dvije žene zajedno, da su par, zašto onda glume "normalni" par - zašto je jedna kao muško, a druga žensko??? Logično bi bilo da su to dvije najnormalnije žene koje se vole. Čemu ta glumljena različitost spolova? Također ne razumijem zašto je većina muških homoseksualaca feminizirana. I zašto postoje oni koji samo daju i oni koji samo primaju? Zašto dva muškarca ne mogu biti zajedno onako uobičajeno, a ne da se treba bar jedan ponašati kao ženskica... U slučaju kada su oba onako ženskasta, možda se zapravo radi o dvostrukim homoseksualcima! Ne, nije mi cilj izrugivanje bilo čije seksualne orijentacije, ali kako da branim prava homoseksualaca, kad me zbunjuju. Kako da tvrdim da su dvije žene zajedno normalna stvar, kad je jedna zapravo muško u vezi, a druga žensko? Kako da tvrdim da je normalan sex između dva muškarca kad jedan želi samo primati (poput žene), a drugi samo davati (poput muškarca u heteroseksualnim vezama)... Ali sjetite se da u heterosekusalnim parovima čovjek to niti ne može birati - prirodno nam je dano. Da li oni onda oponašaju prirodu? Totalno sam zbunjena. |
Test inteligencije
Jedno od onih vječnih pitanja je što na čovjeku prvo primjetimo. I onda odgovori najčešće variraju od boje očiju, preko kose, do oblika guze. Nikada nisam znala odgovoriti na to pitanje za sebe. Nikada mi nije bilo jasno što ja prvo percipiram. I danas sam shvatila. Koliko god glupo zvučalo, ja prvo primijetim inteligenciju.
Naravno, inteligencija je nešto potpuno apstraktno i definitivno se ne može vidjeti iz fizičkog kontakta, ali dovoljno mi je s osobom par rečenica progovoriti da stvorim svoje mišljenje o njoj. I tada mi prestaje biti bitno jel osoba debela, loše odjevena, ružna, prljava – bitno mi je samo što ima u glavi. Zašto? Zato što u mom životu nema mjesta za glupe ljude. Upoznala sam zadnja tri tjedna jako puno novih ljudi. Jako puno. I sve sam ih fino odmah potrpala u ladice svoje glave. S nekima je i par rečenica bilo dovoljno da shvatim da su to ljudi koji imaju nešto za ponuditi, koji imaju nešto u glavi, koji znaju koristiti to nešto što imaju. Drugi pak, su oni priglupi, zatucani... Prije tjedan dana sam upoznala jednu djevojku. Zgodna djevojka koja studira fiziku. Odmah sam pomislila da mora biti jako pametna jer je to izrazito težak studij i definitivno je potrebna inteligencija i vrlo razvijena logika za to studirati. Ipak, već prvih par rečenica s njom ostavilo me šokiranom. Na svako moje pitanje ona je odgovorila nešto što nema gotovo nikakve veze. Logika njezinog razmišljanja je na razini djeteta od 3 godine. Mislila sam da jednostavno nismo krenule kako treba. Danas sam je opet vidjela i odlučila sam joj dati još jednu šansu u svojim očima. Nije prošlo. I dalje je glupa ko noć. Grozno zvuči, ali ne da je tupa, nego je tupa na kvadrat. U tom trenutku sam shvatila da su zapravo svi ljudi koje poznajem potrpani u neke ladice u mojoj glavi, upravo prema inteligenciji, pameti ili kako god to htjeli nazvati. Ne očekujem ja da ljudi znaju riješavati diferencijalne jednadžbe ili da su članovi Mense, ali izrazito mi je bitno da ljudi kojima sam okružena imaju to svojstvo logičkog zaključivanja, da s njima mogu razgovarati o nečemu više, a ne samo o vremenu. Shvatila sam da mi je to zapravo najvažnije. Dobro je. Sretna sam s tim. Nisam materijalist, nisam intelektualni snob, ne cijenim ljude po fizičkom. Istina, može i neinteligentan čovjek biti dobar, ali o čemu da ja s njim pričam? Ničemu. |
Twins
Postoji priča da za svakog od nas postoji bar jedna osoba na svijetu, koja izgleda kao naš blizanac. Oduvijek mi se to činilo pomalo nategnuto, posebice zato što je sličnost vrlo relativan pojam. Dogodilo mi se puno puta da mi drugi kažu da ličim na nekog, a ja tu sličnost nikada nisam vidjela. Govorili su mi da izgledam isto ko moja mama, Penelope Cruz, da imam grčku facu (što god to značilo), a prije dva tjedna su mi rekli da izgledam kao Poli. Ne, vi ne znate Poli.
Poli je jedna francuskinja, prijateljica od moje prijateljice, koju nisam poznavala. Rekli su mi da smo nevjerojatno slične, ali da ja tu sličnost vjerojatno neću niti primijetiti (kako to obično biva). Tu večer smo išli van čitavo društvo, a frendica je trebala doći kasnije. Dok smo čekali ispred jednog kluba u redu, pridružila nam se jedna djevojka. Poli. Odmah sam je prepoznala. Kako? Žena izgleda isto kao ja! Kao da me neko preslikao. Copy/Paste. Od kuda da počnem? Visoka kao ja, kilaža kao moja, građena kao ja, oči iste boje kao moje, kosa (nova boja, molim lijepo) ista kao moja (ista podloga i isti pramenovi). Ja na sebi traperice vrlo karakteristične boje, specifičnih džepova, na mjestima izbljedile, malo podfrknute dole, bez remena. Ona hlače na istu foru ko moje, također podfrknute. Ja tamnocrvene lakirane špic cipele niske pete i mrežaste čarape. Ona crne niske špic cipele i čarapke na malo širu mrežu. Ja crnu majicu sa lađa izrezom, ona crnu sa V-izrezom. Ja crni mali Sisleyev sako od samta, ona crni Zarin sako od buklea. Ja malu crnu H&M torbicu, ona drugi H&Mov model koji bi ja isti tren kupila da nije rasprodan. Žena našminkana kao ja, vrlo decentno – malo pudera, rumenila, maskare i sjajilo. Na ruci srebrni sat iste kompanije kao i moj. Jučer sam vidjela i njezinu sobu, i njezin ormar. Soba prepuna slika Anne Geddes koju ja obožavam, na noćnom ormariću ikeina (da kulerico, baš ta ikea) lampa koju sam ja htjela zadnji put ubosti. U ormaru odjeća koju bih ja isti tren navukla na sebe. Mislim, totalna jeza. A da stvar bude bolja, ja ne mogu skinuti pogled sa žene. Cijelo vrijeme buljim u nju i pokušavam naći nešto što nam nije zajedničko. I našla sam – ne sviđa mi se njezin parfem. Ona stavlja Angel, dok su moji omiljeni Allure, Rush I, Light Blue... Eto, to je razlika. Ajde bar nismo klonovi. Nisam vjerovala da takvo nešto postoji. Fizička sličnost je očigledna. Ukus identičan. Nevjerojatno... I dragi, zaboravi odmah na trojac ili kako bi Poli rekla „menage a trois“! |
Jazzie biti zbunj
Jazzie pisati blog 8 mjeseci...Jazzie reći jučer dečku... Jazzie kukavica pa reći na MSN... Jazzie dečko biti ljut... Jazzie dečko ne vjerovati... Jazzie reći da to samo za nju... Jazzie dečko ne razumijeti skroz... Jazzie dečko pitati ima Jazzie još tajna... Jazzie reći nema tajna... Jazzie dati pročitati post od Valentinovo... Jazzie dečko tada malo smekšati... Jazzie sada neugodno Jazzie dečko vidjeti... |
Najveći propusti ženskog roda by Jazzie
Ako ste muško (imate pimpek među nogama) kliknite na crveni gumbić sa bijelim iksićem u gornjem desnom uglu. ODMAH!!! Često mi se dogodi na ulici da vidim neku gospođu/gospodičnu i da me zgrozi njezin stil, odjeća, make-up... Neke od tih stvari su definitivno davno prije bile trend, ali danas stvarno izgledaju smiješno. Ne, ne kažem ja da je moj stil nešto posebno dobar, ali ovih par gafova sigurno nikada neću napraviti. Redoslijed je irelevantan. Broj jedan je definitivno obrubljivanje usana crnom olovkom, a u sredini ruž u nekoj crvenkastoj nijansi. To mi je totalno odbojno i ne mogu vjerovati da netko to dan danas stavlja na sebe. Možda je to nekada bilo in (mlada sam pa se ne sjećam), ali ne vjerujem da je i tada posebno dobro izgledalo. Broj dva bi bile platforme. To su vam one cipele sa jaaaako debelom potplatom koje moj dragi od milja zove "pornić cipele". Ne razumijem tko to može smatrati sexy... Ali totalno za nepovjerovati je da ima još uvijek žena koje ih nose! To je krajnji odraz neukusa. Baš sam ih evo ovu subotu vidjela na damici u jednom disku. Praćene naravno ekstra kratkom minicom (aka dopičnjak) i topićem koja više otkriva nego skriva.Broj tri bi bile čarape. E sad tu postoje podvrste. Na svijetle cipele ne mogu ići crne čarape (osim u jako iznimnim slučajevima), nego isključivo svijetle. Također, svijetlija suknja, hlače ili kostim (bijeli, bež, svijetlo plavi, rozi...) zahtijevaju svijetle čarape, u principu boja kože. Mrak mi padne na oči kad vidim gospođu u bijelom kostimu s tamnim, crnim grilonkama. Masovna pogreška je i kupovanje onih debelih bapskih, onako žuto toniranih hulahopki. Elegantne ženske čarape moraju biti tanke i svilenkaste, možda čak i s malo bijelog tona. Nikako onako žute i gusta. Također me jeza lovi kad vidim hulahopke sa sandalama otvorenih prstiju. Ako pak ne možete bez toga, onda si bar kupite hulahopke koje nisu zadebljane na prstima. I nešto što dosta žena ne zna - ako nosite hlače niskog struka, preporučljivo je kupiti i hulahopke niskog struka (a ne kad se sjednete i majica se digne, da se naberu čarapke onako po špekecu). Na četvrtom mjestu su se našli grudnjaci - posebice crni grudnjaci na bijele prozirne majice, svijetle košulje, majice na bratelice i sl. Blago rečeno katastrofa! Također je zgodno na uske majice od mikrofibre nositi grudnjake bez čipke... E sad, ono najučestalije u današnje vrijeme je prekvarcanost. Definitvno. Pisalo je nedavno na indexu da je broj žena oboljelih od raka kože drastično porastao upravo zbog pretjerane uporabe solarija. Ja recimo ne volim skroz bijelu put (kakvu naravno ja imam) i sviđa mi se kada je žena (pa i muškarac) malo tamnija. Zbog toga svake godine pred ljeto se malo posunčam u solariju da prvo skidanje u kupaći ne bude bijeli šok. Ali neke jednostavno ne znaju kada je dosta. Imam dosta prijateljica koje čitavu godinu izgledaju kao da su se upravo vratile sa dvomjesečnog ljetovanja na Baliju, tijekom kojeg su samo ležale na suncu, mazale se maslinovim uljem i žderale beta-karoten. U ovom trenutku mi ništa više ne pada napamet, ali s veseljem čekam vaše prijedloge! |
Homo balcanicus
Ima par muških navika koje mi užasno idu na živce. Zapravo, mislim da nešto nije u redu s osobom koja na to ne pizdi. I obzirom da sam primijetila da je već nekoliko puta količina moje živčanosti krivo protumačena – komentari tipa „ti se stvarno previše živciraš“, „zakaj dopuštaš da te to raspizdi“ – želim samo objasniti da kad kažem živcira to ne znači kod mene jačinu koja uzrokuje gastritis, nego čisto da mi je to odbojno. Ili laički rečeno, dodajte na svaki moj post par smajlića iza svakog odlomka.
Užasno mi je kad vidim frajera s dugim noktima. Prvenstveno na rukama. To je toliko feminizirano, odnosno transeksualno da nije za vjerovati. Fino škarice ili grickalicu (noktaricu) u ruke i reži! Odmah! Jedina varijanta u kojoj to mogu podnijeti su oni koji sviraju klasičnu gitaru – u svrhu predivne umjetnosti mogu to prebroditi. Podvrsta ove prve kategorije su oni koji imaju samo jedan dugi nokat – naravno na malom prstu, jedne ruke. I najčešće ga koriste za čišćenje ušiju ili kao „pointer“. Totalni seljačizam (sjetite se – razlikujemo seljake od seljačina)... Jedna od stvari koju gotovo svakodnevno primjećujem (u 99% slučajeva kod muške populacije, ipak smo mi dame) je kopanje nosa, prstom naravno. Mjesto radnje je gotovo uvijek auto, dok čekaju na semaforu. Nevjerojatno je koliko ljudi kad su u autu misle da ih drugi ljudi ne vide (kao da nemaju prozore sa svih strana ili ko da imaju zavjesice sa debelim dekorima, ili možda rolete). Ali, meni je odbojna pomisao da netko to i u privatnosti svog doma radi prstom, a ne maramicom. Posebna podvrsta su naravno oni koji onda u usta stave to blago koje iskopaju... Navika koja je isto vrlo bliska muškom rodu je hraćkanje. Većinom ih to drži za vrijeme puberteta (to je onda valjda neka fora), ali puno njih to radi i kasnije. Ne mislim pri tome na ono izbacivanje kod bolesti (kojeg bi se isto trebalo suzdržati u javnosti), nego jednostavno pljuckanje sline, većinom na travnjake, ali često i na asfalt. Mislim ne kužim, od nas očekuju da im spermu gutamo, a oni neće ni vlastitu slinu! I ona najglasovitija – čohanje po jajima. Ili kako često ističu namještanje kurca. Iz nekog meni nepoznatog razloga muški ud visi većinom na lijevo i kad zbriše oni ga moraju vratiti. Ipak, ako ih malo promatrate, vidjeti ćete da samo u malom broju slučajeva to zapravo rade, a ostalo vrijeme se samo češkaju. Ne znam da li im fali možda dodir ili se brinu da ga nisu izgubili putem, ali pitam se kako bi se osjećali da se mi žene stalno diramo. Vjerojatno bi guštali u tome... |
Svijet nije savršen
Diplomirao je fiziku.
Radio je na fakultetu kao asistent. Ima PhD iz nuklearne fizike. Radio je u više zemalja na sveučilištima (npr. Japan). Ne može dobiti posao u EU u struci. Mora se prekvalificirati. Zašto? Zato što je iz Irana. EDIT: Ne mogu vjerovati da niste shvatile... keywords: nuklearna fizika, iran |
Koliko je bitno?
Mislim da je najveći utjecaj na kreiranje ukupne svjetske civilizacije imala vjera. Iako se kroz povijest ističu imena velikih mislioca, vojskovođa i vladara, gotovo uvijek su oni bili samo alat u službi određene religije, vjere, vjerovanja, ili kako god to zvali. Najčešći primjer su upravo Križarski ratovi, ali to je samo jedan u nizu, jedan od najočiglednijih. Iza svakog pohoda krila se vjera - nekad onako slobodno otvoreno, a ponekad negdje začahurena u ormaru.
Danas, kada smo kakti evoluirali mislimo da su stari ljudi bili nešto ispod nas. "Ipak mi imamo tehonologiju, svoju glavu za ponekon sivom stanicom unutra, koja može razlučiti što je dobro, a što nije, puno bolje od istih takvih ljudi koji su živjeli par stotina ili tisuća godina prije nas." Vjerujemo da smo nešto naučili na greškama svojih prethodnika i da takve greške nećemo ponavljati. Ipak, ne čini li vam se da je baš danas utjecaj vjere veći nego ikada? Umro je Papa. Vođa jedne velike svjetske religije. Čitav svijet tuguje. Ljudi različitih religija. U Rimu žele kolodvor nazvati po njemu. Sve nošeno tugom i sjetom. Talijanski intelektualci i umjetnici su se pobunili. Ipak je to mjesto kroz koje prolaze ljudi različitih vjera i religija i to bi na neki način bilo bezobzirno prema njima, misle oni. Kažu da bi to "zatvorilo" kolodvor... U Francukoj je nedavno bio aktualan zakon o zabrani isticanja vjerskih obilježja. Pripadnici različitih vjeroispovijesti su se bunili protiv toga, posebice muslimani zbog nošenja tradicionalnih feredža. Ovi drugi su govorili da pitanje vjere treba biti osobna, privatna stvar i da se ne smijemo na pogled razlikovati. Ne smije nas vjera ograničavati. U Hrvatskoj je vjera izuzetno utjecajna. Meni se to ne sviđa. Dapače gadi mi se. Nije pošteno da se u dijelu učionica u Republici Hrvatskoj nalazi križ sa Isusom na zidu. Nije pošteno jer su drugi zanemareni. Nije pošteno da djeca nekatoličke vjeroispovijsti sjede na hodniku na podu dok se u učionici održava nešto što se naziva vjeronauk. Nije pošteno niti da se djecu uči izrecitirati napamet "Zdravo Marijo" ili "Oče naš" na baš tom istom vjeronauku, a ne znaju razliku između budizma i hinduizma. I samo mi nemojte sad reći da ste vi u 3. razredu srednje škole učili o svim religijama - možda i jeste, ali je taj sat započeo sa molitvom. Molitvom katoličke crkve, dok su vaše kolege sjedile na podu ispred učionice. Jel oni zaslužuju takav tretman? Jadno je i tužno za jednu državu da osoba pravoslavne vjeroispovijesti radi na svoj Božić, zato što ne smije reći da joj je Božić. Tužno je da na fakultetu ljudi određenih vjerskih uvjerenja moraju dolaziti na nastavu ili ispite subotom, a prema njihovom vjerovanju je to neradni dan. Odvratno je što na dosta dokumenata morate napisati svoju nacionalnost (često izravno vezano sa vjeroispovijesti), a ne samo državljanstvo. Usputno pitanje onima koji poznaju strane jezike: da li znate reći na nekom stranom jeziku nacionalnost i državljanstvo? Jeli vas ikada itko izvan Lijepe naše pitao to? Mislim na oba pojma... Što želim reći ovim postom? Nemam iskreno pojma. Možda želim reći da mi je dosta svih vrsta diskriminacije prema bilo kome, posebice one zasnivane na vjerskom opredjeljenju ili nacionalnosti. A ova moja zadnja rečenica zapravo nema nikakavog smisla jer vjera u Hrvatskoj nije opredjeljenje. To je nešto što ti daju ili ne daju roditelji i koliko ti kasnije htio ili ne htio to, ne možeš si pomoći. Barem je to uvriježeno mišljenje... Mislim da je nekim stvarima mjesto u crkvi (malim slovom - bilo kojoj). Ne zanima me tko je kakve vjere. Iako su zabrane zapravo jako loše rješenje (odnosno nisu rješenje), ne želim ljude cijeniti, niti da mene cijene, prema feredži na glavi ili privjesku oko vrata! |
Oda prodavačima plastike
Drago mi je da je moj prethodni post ostavio toliko utisaka na vas... Ipak, svaki put kod pomalo kontroverznih postova me oduševi kako neki ljudi zabriju nešto u glavi (što zapravo uopće ne piše u tekstu) i onda to nameću kao moje mišljenje. Mislim da je to domena psihologije pa molim demjanicu nek se s tim malo pozabavi!
Da ne bi stali na prethodnom postu, danas opet o prodavačim – ovaj put plastike. E, ovako priča kreće. Moje niskočanstvo, danas ujutro kad je otvorilo oči, je shvatilo da mu treba jedna torba u koju stane fascikl ili bilježnica veličine A4 (21x29.7). To se moralo odmah kupiti. Prvi slobodan trenutak iskoristih za jedan posjet H&M i nađoh jednu crnu torbicu, srednje veličine, iznimno povoljnu. Dođoh na blagajnu, širok osmeh i zlatan american. I kaže meni tetka – kartica ne valja. Ja sve fino kul (jer već mi se dogodilo to jednom), kažem „dajte nazovite amex i nek vam daju preko telefona autorizaciju jer znam da je s karticom sve u redu“. A ona će na to meni – da to nije moguće jer se to tak ne radi i to nije njen posao. Nek joj dam pare ili nek oslobodim red. Meni para (ona plinovita) na uši, vatra na usta, i tko zna šta je još počelo izlaziti iz tih mojih rupa van. Niš, dam ja njoj sad zeleni american i zelenjava prođe (srećom!). Izletim van iz dućana ljuta ko furija i bip-bip-bip zovem ja sad amex. „Ne radi mi kartica – već drugi put mi se to dogodilo.“ A tetka (aka, prodavačica plastike) će meni da je s karticom sve u redu. Rekoh, nije sve u redu kad ne mogu kupiti ništa s njom jer mi je odbija kao nepostojeću karticu – ne, ona vidi u svom kompjuteru da je sve u ok. A tu je reko problem. Kaj ti kreteni informatičarski ne mogu ništa napraviti da valja??? |
Oda prodavačima, konobarima i inima
Ne volim prodavače. Bilo čega. Bezobrazni su. Mislio bi čovjek da novac u Hrvatskoj čini čuda, ali čak i kada ste spremni dati puno novca nitko vas ne gleda ko čovjeka.
Sjećam se kada sam kupovala novi auto. Bila sam spremna istrpati 15 tisuća eura, što je u našim prilikama (bar za mene) jako puno novca. I svejedno su me neki prodavači tretirali kao govno. Kao prava damica zapikirala ja peugeot 206. Za te novce može se dobiti vrlo luskuzna 206tica – sa jakim (i skupim) motorom i full opremom. Ušetala ja u AutoPar – jedan od zagrebačkih koncesionara peugeota, a prodavač ono katastrofa. Mislim, simpatičan dečko koji je 70% vremena proveo telefonirajući. Prospekt mi nije ponudio nego sam ga morala tražiti. Na upit zašto je u prospektu jedan detalj kromiran, a na izloženom modelu plastični – odgovor je bio, valjda su fulali na slici. Na moju konstataciju – znači ovo je cijena tog izloženog modela, odgovorio mi je da nije jer su dečki valjda krivi papir stavili ispred auta – auto je zapravo 8.000 kuna skuplji nego što piše, ali svejedno nije to promijenio, nego je ostavio pogrešnu cijenu da stoji uz auto. Mislim katastrofa. Peugeot nisam kupila. Mogao mi se sviđati do preksutra, ali ne dam novce za takvu uslugu. Kupila sam auto koji mi se sviđao, a prodavač mi ga je znao prodati. Ma zapravo, bio je toliko dobar da me čak nagovorio i na model kojemu je cijena bila iznad onoga što sam odredila kao gornju granicu. Ne bunim se ništa – nego sam kažem da nije trgovina za sve. Posebice ne volim bahate i nadrkane prodavačice. Ulazim u dućan, spremna ostaviti 2000 kuna za cipele, a ona se meni obraća sa „ti“. Mislim, jesmo mi zajedno ovce čuvale??? Krajnja bahatost mi je kada mi u dućanu koji radi do 21h, u 20h neće narezati salamu na mašinu jer ju je baš oprala! Ma boli mene ona stvar za njezinu mašinu – ja hoću svoju mortadelu narezanu na najtanje moguće i to u 20:55. Nek ju pere kad zatvori dućan. To nije moj problem. Posebnu foru imaju zagrebački kafići koji iza nekih 19, 20h neće raditi kavu ili bilo koji topli napitak. Oni si operu stroj i serviraju samo hladna pića. Dio konobara to radi na svoju ruku (gazda da zna bi popizdio), ali u dobrom dijelu njih je to ok s gazdom. Pa jel postoji u ovoj državi neka vražja kontrola koja to provjerava! Ja hoću piti nes od vanilije u 22:45 i boli me qrac za njihove strojeve, gužve, raspoloženje... Da su išli u školu ne bi bili konobari. Ma znate kaj... Nije to ni do prodavača, ni do konobara, ni do spremačica. Nema to veze s radnicima. To je sve u rukama gazde. Ako gazda drži svoj lokal kak treba, sve štima. Ako je gazda seronja, takva mu je i birtija, lokal ili što god. |
Nepoznato, a možda i istinito
Danas smo ga pokopali...
Sad će se vjerujem sljedećih par dana dosta pisati o izboru novog pape. Procedura je vjerujem svima, iole zainteresiranijima za temu, već poznata. Ono, kardinali (mlađi od 80 godina) se zicnu u neke dvoranu i glasaju (četiri puta dnevno) dok jedan od kandidata ne dobije dvotrećinsku većinu. Onda se ti papirići od glasanja pale i ovisno o boji dima koji izađe van, javnost zna da li je papa izabran. Mislim, klasika... Zanimljivo je da većina ljudi sad tek čuje za taj proces izbora pape. Pretpostavljam zato što je zadnji put biran papa prije ohoho godina pa se još nisu susreli s tim ili su zaboravili. Ipak to je malo neobično posebice zato što se puno ljudi naziva vjernicima. Ali dobro... Ja nevjernica sam pročitala tu proceduru u jednoj sanjarici – pisala je čitava procedura izbora, zanimljivosti i popis dosadašnjih papa. Ipak, ima jedna zanimljvost koja nigdje ne piše, a ja sam je jednom čula od jedne dobro informirane ženske. Zapravo, bila sam još vrlo mala tako da ne mogu jamčiti za vjerodostojnost toga, ali eto ostalo mi u sjećanju. Podaci su malo kvrgavi, ali iz jednostavnog razloga što pišem iz sjećanja i ne da mi se guglati da nađem precizne podatke. Kroz povijest u nekom bog-zna-kojem stoljeću je papa postala i jedna žena. To je bila tzv. Papina Ivana. Ženska si je zabrijala da želi postati papa, pretvarala se dugo, dugo godina i uspjela dogurati do te pozicije. Ipak, nekim čudom su je otkrili. Nemam pojma kak. I uglavnom od tada postoji običaj da se novoizabranom papi mora provjeriti muškost. To bi značilo da se novi der Papst stane iznad neke rupe i netko (možda neki vatikanski doktor?) gurne ruku odozdola (jer papa ima svoju haljinicu) i popipa da li je papa muško, odnosno da li ima pimpača. Nije mi cilj ismijavanje vjere ili lika (pokojnog/budućeg) pape i nemam pojma da li je istinito, ali meni se urezalo u pamćenje. Ako netko zna točno, molim nek nas educira!EDIT: Evo podrobijih informacija koje sam dobila na mail: Žena koja je uspjela biti papa u devetom stoljeću se zove Johanna von Ingelheim. Bila je kćer engleskog svećenika koji je misionirao ljude u Njemačkoj. Nakon smrti roditelja ona je bila nekoliko godina redovnik u monastiru - kao muško. Nastavila je život u crkvi kao muško i na kraju uspjela postati papa, zahvaljujući svojoj inteligenciji, snalažljivosti i znanju. Na jednoj procesiji je dobila dijete na tadašnjoj "via sacra", danas "via san giovanni". Dijete je došlo na svijet mrtvo. Da li je ona umrla zbog poroda ili zbog ljutih ljudi, to se ne zna. Hvala Aniti! |
Blablabla
Kao što ste svi shvatili – I'm back. Mislite da se čovjeku ne može puno stvari dogoditi u 2 tjedna – 14 dana – 336 sati – 20160 minuta – 1209600 sekundi? Hm... evo sam par većih stvari koje su se u mojem životu promijenile za to vrijeme. Iz nekih sam ponešto naučila, iz nekih nisam ništa naučila...
Promijenila sam boju kose u nešto što se nikako ne bi moglo nazvati mojim stilom. Ja sam jedna od onih nevidljivih, ukalupljenih zagrebačkih punci kojoj se boja kosa oduvijek preljevala u nekakvim kvazi prirodnim nijansama smeđe boje, nastale izmjeničnim stavljanjem smeđih i medastih pramenova. Kažu kada žena promijeni frizuru da se nešto opasno sprema. Frizura je ostala ista, ali boja je nova. I to valjda nešto znači... Naučila sam da nikako, nikako ne trebate pokušavati u petak (ako je u nedjelju Uskrs) pronaći jednog najobičnijeg čokoladnog zeca jer je to teoretski nemoguće u gradu Zagrebu, kako u malim, privatnim dućanima, tako i u velikim supermarketima – također privatnim jer drukčiji niti ne postoje. Ako želite pojesti čokoladnog zeca za Uskrs, najbolje da krenete u potragu odmah iza Božića pa možda nešto i uspijete naći u tih 3+ mjeseca. Obavila sam svoju prvu internet kupovinu! Iako sam informatički pomalo i pismena, bila sam izrazito skeptična prema sustavu naplate na webu, ali odlučila sam riskirati i napravila to. Sad me moja karta za let jednom od onih low-cost kompanija čeka. Bar se nadam. I dalje sam naravno skeptična prema plaćanju karticom na netu zato što je provjera minimalna. Dovoljno je bilo utipkati broj kartice i rok valjanosti za učiniti kupnju, a to je ono što vam piše na svakom onom slipu koji pri klasičnoj kupnji volimo baciti u smeće. Dakle, oprez... Odlučila sam se odreći TVa na period od 6 mjeseci. Glavni kućni TV je odlučio crknuti pa sam ja velikodušno tv iz svoje sobe dala na uporabu čitavom kućanstvu. To je bio tek početak. Iako je ubrzo vraćen, ne palim ga. Ipak, kako mi je daljinski od ovog visokokvalitetnog TVa Quadro, dobivenog na nagradnoj igri, odlučio crknuti, ja sam kupila visokokvalitetni univerzalni daljinski za svega 28 kuna. Ali on nikako ne želi raditi sa mojim visokokvalitetnim televizorom. Ali to nije niti bitno – jer ja ne gledam TV jer u svojoj novoj sobi ga niti nemam... Dobila sam na poklon iz Istanbula narukvicu koja bi me trebala štiti od zla. Svijetlo i tamno plavi kamečići kombinirani sa srebrnim ringicama, za sada odlično rade svoj posao. Ne skidam je s ruke. Malo sam se provozala i posjetila svog prijatelja u Njemačkoj. Provela sam par dana razgledavajući jedan hladni, sjeverno njemački grad i uživala u talijanskoj kuhinji. Odlučila sam napraviti jedan malo veći iskorak (ne, nisam gej) i odselila se iz toplog obiteljskog gnijezda. Sad živim sama, Bogu iza hozentregera i ako sljedećih par mjeseci primijetiti možda moje depresivno raspoloženje, znajte da je to posljedica baš toga. Nakon 4 godine šminkeraja vratila sam se na smrtničke načine prijevoza – znači auto pa-pa. Tramvaj i bus su mi opet najbolji frendovi. Bilo je još stvari, ali ih se ne mogu sjetiti da me... |
Da mi je biti...
Poštovanje dame i gospodo! Nacional napravio novo istraživanje među najbogatijim Hrvatima. Tata Todorić nije više najbogatiji, preuzeo mu mjesto neki meni nepoznati menager. Ali ja niti nisam ekonomist niti baš to pretjerano pratima, tako da nije uopće čudno da nemam pojma tko je taj lik. Sve si mislim kako bi razmišljala da imam toliko para. Kako bih živjela... Prvo i osnovno sigurno ne bih ništa kuhala! Samo najbolji restači. Svaki dan nešto drugo. Malo tradiocionalna hrvatska kuhinja, drugi dan meksička, treći grčka, talijanska... Dok sve živo na menijima ne isprobam. A onda ispočetka. Baš super. Iako znam neke ljudove koji stalno papaju tak vani i kažu da im je pun kufer restorana, a najsretniji su kad moja mama napravi neki grah ili neko jelo na koje je moja uobičajena reakcija kolutanje očima (kelj, poriluk i sl.). Imala bih naravno i žemsku koja bi mi čistla po kući. Da ne bi ja još prašinu brisala, prozore prala ili slučajno nosila smeće. Pif... Naravno, našao bi se tu netko i za čišćenje cipela, pranje odjeće. Ma zapravo bi bilo najbolje da imam jednog butlera ili butlericu da se fino brine o meni ko o malom bebaču. Ja bih fino išla na satove violine, pjevanja, učila francuski i plesala balet. Heheh, belaja... Naravno svi ti bogataši su bolesni na svoj imutak, tako da oni neprekidno rade kako bi te pare zadržali i naravno uvećali - dakle, bila bi ja jadan bogataš. Naravno, morala bih si nešto i kupiti. Jednu kućicu negdje na slabo naseljenom tropskom otočju, jedan penthouse na Manhatnu i jedna kolibica u Gstaadu, jedan manji 5-sobni stančić s pogledom na Seinu u Parizu, apartman u Monte Carlu... Naravno, morala bi si i autić odabrati. Ja bih dakle, Aston Martina! Nemam pojma kojeg, jer niti ne znam koji postoje, ali mora biti Aston. Bila bih ko James Bond. Jahtica od cca. 50 metara bi vjerujem bila dovoljna za mene i moju svitu. Mali avioničić i obavezno helikopter. Garderobu bih samo jednom nosila i onda davala u Caritas. Samo brendovi bi dolazili u obzir. Zapravo, kupila bih se Karla Lagerfelda i nek radi samo za mene! Naravno, kupila bi si i muža (s full opremom!) koji bi me volio do neba. Kupila bi si i dvoje djece, jedno muško, drugo žensko koji bi se slagali savršeno. Kupila bih cijeloj obitelji zdravlje i sreću. Ah, shit... pa to se kupiti ne može. |
Krist na zalu
Krist jednom stade na zalu Trazec ljude za velika djela Da love srca bozanskom rijeci O Boze, zar si pozvao mene Tvoje usne moje rekose ime Svoju ladju sada ostavljam zalu Odsad idem kamo saljes me ti Ja sam siromasan covjek Moje blago su predanost tebi I srce cisto da idem s tobom O Boze, zar si pozvao mene Tvoje usne moje rekose ime Svoju ladju sada ostavljam zalu Odsad idem kamo saljes me ti Ti i ja krecemo danas Lovit srca na moru zivota A mreza bit ce rijec bozja prava O Boze, zar si pozvao mene Tvoje usne moje rekose ime Svoju ladju sada ostavljam zalu Odsad idem kamo saljes me ti. Karol Woytila |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
