Ne volim prodavače. Bilo čega. Bezobrazni su. Mislio bi čovjek da novac u Hrvatskoj čini čuda, ali čak i kada ste spremni dati puno novca nitko vas ne gleda ko čovjeka.
Sjećam se kada sam kupovala novi auto. Bila sam spremna istrpati 15 tisuća eura, što je u našim prilikama (bar za mene) jako puno novca. I svejedno su me neki prodavači tretirali kao govno. Kao prava damica zapikirala ja peugeot 206. Za te novce može se dobiti vrlo luskuzna 206tica – sa jakim (i skupim) motorom i full opremom. Ušetala ja u AutoPar – jedan od zagrebačkih koncesionara peugeota, a prodavač ono katastrofa. Mislim, simpatičan dečko koji je 70% vremena proveo telefonirajući. Prospekt mi nije ponudio nego sam ga morala tražiti. Na upit zašto je u prospektu jedan detalj kromiran, a na izloženom modelu plastični – odgovor je bio, valjda su fulali na slici. Na moju konstataciju – znači ovo je cijena tog izloženog modela, odgovorio mi je da nije jer su dečki valjda krivi papir stavili ispred auta – auto je zapravo 8.000 kuna skuplji nego što piše, ali svejedno nije to promijenio, nego je ostavio pogrešnu cijenu da stoji uz auto. Mislim katastrofa.
Peugeot nisam kupila. Mogao mi se sviđati do preksutra, ali ne dam novce za takvu uslugu. Kupila sam auto koji mi se sviđao, a prodavač mi ga je znao prodati. Ma zapravo, bio je toliko dobar da me čak nagovorio i na model kojemu je cijena bila iznad onoga što sam odredila kao gornju granicu. Ne bunim se ništa – nego sam kažem da nije trgovina za sve.
Posebice ne volim bahate i nadrkane prodavačice. Ulazim u dućan, spremna ostaviti 2000 kuna za cipele, a ona se meni obraća sa „ti“. Mislim, jesmo mi zajedno ovce čuvale??? Krajnja bahatost mi je kada mi u dućanu koji radi do 21h, u 20h neće narezati salamu na mašinu jer ju je baš oprala! Ma boli mene ona stvar za njezinu mašinu – ja hoću svoju mortadelu narezanu na najtanje moguće i to u 20:55. Nek ju pere kad zatvori dućan. To nije moj problem.
Posebnu foru imaju zagrebački kafići koji iza nekih 19, 20h neće raditi kavu ili bilo koji topli napitak. Oni si operu stroj i serviraju samo hladna pića. Dio konobara to radi na svoju ruku (gazda da zna bi popizdio), ali u dobrom dijelu njih je to ok s gazdom. Pa jel postoji u ovoj državi neka vražja kontrola koja to provjerava! Ja hoću piti nes od vanilije u 22:45 i boli me qrac za njihove strojeve, gužve, raspoloženje... Da su išli u školu ne bi bili konobari.
Ma znate kaj... Nije to ni do prodavača, ni do konobara, ni do spremačica. Nema to veze s radnicima. To je sve u rukama gazde. Ako gazda drži svoj lokal kak treba, sve štima. Ako je gazda seronja, takva mu je i birtija, lokal ili što god.
Post je objavljen 10.04.2005. u 11:32 sati.